„Još
vam mnogo imam kazati,
ali sada ne možete nositi.
No kada
dođe on – Duh Istine –
upućivat će vas u svu istinu;
jer
neće govoriti sam od sebe,
nego će govoriti što čuje
i
navješćivat će vam ono što dolazi.”
Iv
16,12-13
KOLIKO
MOGU NOSITI
Kako
često iznenada pobjegnem i nestanem Ti iz vidokruga, Isuse!
Pobjegnem
i u molitvu. Pobjegnem od siline spoznaja koje me zahvaćaju jače od
života. I ne mogu spoznati više, i ne mogu dalje promišljati.
Dolazi do izražaja moj kognitivni poremećaj.
O,
kako je to bilo davno kad sam molila za mrvu blagosti jer bijah
nespretna užasno, gruba u pokretu, gruba na riječi, bez ikakve
emotivnosti.
A
sada se raspekmezim za svako malo.
Emotivnost
mi sama po sebi nije jako poželjna jer me ometa u realnom životu.
Ali
ja sam bila u tako teškom, hladnom i grubom stanju da mi je malo
emotivnosti bilo potrebno kao zrak i voda.
Sada
je ta osjećajnost sasvim drugačije usklađena s mojim umnim
skokovima, s mojim mentalnim predodžbama, s mojim duševnim životom,
s mojim afektima, s mojom intelektualnom djelatnošću, s mojim
tijelom i fizičkim aktivnostima, s mojim organizmom i metabolizmom u
svemu.
Sada
manje trpim od duševnih smetnji i psihotičnih izleta, a više i
češće, i lakše trpim druge ljude; u stvari, ne trpim kao da je to
neka bol, već suosjećam.
Oduvijek
sam za to znala, da je potrebno saslušati ljude, pomoći im onako
kako im je najviše učinkovito, ali sam to suosjećanje preskakala
kako ne bi boljelo i te ljude, a i mene, kako ne bi boljelo prečesto
i prejako, kako ne bi ometalo život i što je moguće zdravije
razmišljanje.
DIKTATURA
Autentična
vjera, vjera kakve nema puno u mojoj okolini gdje caruje bezboštvo,
egoizam i voluntarizam, i idealizam naročito (kao da ljudi ne žele
sazrijevati, kao da ih je strah suočavati se sa čitavim svijetom
ili makar s ljudima pojedinačno jer svaki čovjek donese brige
svijeta sa sobom drugom čovjeku), ono je što se lakše nađe u
manjim sredinama ove domovine koja se deklarira rimokatoličkom
vjeroispoviješću.
No,
uz takvu vjeru za ovaj grad dolazi i nagovještaj fundamentalizma,
nekakva vrsta zajedničkog stava koji se drži samo najsigurnijih
temelja i osnova, ne susreće previše drugačijih ljudi i drugih
vjeroispovijesti pa nema potrebe promišljati o svojoj vlastitoj
vjeri, promatrati svoja vjerska stanja dublje, ali i šire. U ovom
gradu apologetika bolje cvate jer tako mora biti. Kako bi se
drugačije rimokatolička vjera mogla sastajati u miru i redu s
religioznim ispadima svakojakih ideologija, svega i svačega jer
ovdje se naša vjera zove vrstom religije, a dobro znamo da je naša
katolička vjera ipak malo više od religije ili da su sve stvari
koje nazivamo religijom zapravo oponašanje autentične
religioznosti, prave kršćanske vjere, to jest religije.
Riječ
i pojam „religija” podrazumijevaju da se čovjek nečemu klanja,
ona znači „klanjati se”, „klanjanje”.
To
je jako daleko od kršćanstva, ono nije nešto što se klanja
nečemu, već je čovjek koji se klanja Nekome, a taj je jedini,
jedinstveni Bog svega stvorenoga i svih stvorenja.
Idealizam
se klanja ideologiji, to je pogled na svijet kojega proučava
filozofska znanost.
Kršćani
se klanjaju Isusu Kristu, Sinu Božjemu koji se svojom vlastitom i
božanskom inicijativom prvi javio i objavio ljudima, još u pradavna
vremena kada Isus još nije uzeo tijelo od Djevice Marije, ali je kao
Druga božanska Osoba, uz Oca nebeskoga, bio prisutan u činu
stvaranja svijeta i čovjeka u Trećoj božanskoj Osobi, Duhu
Svetomu.
To
je pogled na svijet, ali je i živa vjera, a tu Objavu božansku i
vjeru ljudsku proučava teološka znanost koja se filozofijom služi
kao instrumentom koji pomaže razumijevanju i prijevodu božanskih
riječi u ljudski život.
Kršćanska
vjera se ne služi ideološkim rječnikom, ona je realnost ljudska i
božanska.
Također
se kršćani klanjaju i slijede volju Boga živoga dok je
voluntarizam samo ideologija koja proklamira samovolju ljudsku koja
smije mijenjati zemlju i svemir, prirodne, fizikalne, biološke i
društvene zakonitosti što graniči sa zdravim razumom i kada tako
tvrdim dolazim u opasnost da ću načiniti verbalni delikt i
nastradati od pristalica voluntarizma što je opet dokaz da je
voluntarizam i, primjerice, rodna ideologija zapravo obična
diktatura koja si voluntarizam uzima za ideologiju, a nasilje provodi
nad svima koji se s tim ne slažu i nad svakim ljudskim bićem koje
ima drugačije uvjerenje, koje misli svojom glavom i čini ono što
mora činiti, a ne ono što ideologija očekuje od njega.
Bezboštvo
se obično i završava neredom, diktaturom, totalitarizmom, nasiljem
i ratom.
Gospodin
Isus, za razliku od ljudi koji nisu bogovi, koji zna sve, koji je sve
u svemu, dopušta čovjeku da slobodno promišlja o božanskim
riječima i predlaže ljudima da se obrate.
U
stvari, sve ideologije i filozofije koje nisu za Isusa, jesu protiv
kršćanstva. To je činjenično stanje. Ima ih mnogo koji pišu
debele knjižurine u kojima pokušavaju likvidirati Katoličku Crkvu.
To je samo još jedan dokaz da ne razumiju da kršćanstvo nije isto
što je i ideologija jer skup ideja se lako može pobiti drugim
idejama, i razvodniti, i ujediniti, ali Katolička Crkva je u stvari
Duh, Duša, Tijelo i Božanstvo Isusa Krista pa se stoga uzaludni
pokušaji da se Boga uništi završavaju velikim frustracijama i
ogorčenjem.
To
je carstvo Kneza ovoga svijeta, Grijeha glavom i bradom, Lašca i Oca
laži. To carstvo živi kao nametnik na kršćanskoj i svim
jednobožačkim religijama (židovstvo, islam, kršćanstvo) i kao
priljepak, kao slijepo crijevo i slijepa ulica koja nema smisla u
svom postojanju.
Zato
obrezanje srca isto znači kao obrezanje od društvenih grijeha i
anomalija.
Bili
vjernici ovakvi ili onakvi, loši ili dobri, čuva ih krštenje, čuva
ih Bog.
ISUS
DAJE ZDRAV RAZUM
Budući
da sam se uhvatila ogledati sa čitavim svijetom, moja je
resocijalizacija ipak na boljem i višem stupnju od obična
autističnoga postojanja kakvo me držalo nekada.
Osim
toga, nisam mogla upamtiti niti ono najosnovnije što sam željela
reći i, kao drugo, nisam mogla, ni znala reći to što mi je bilo na
pameti.
Nisam
se imala snage izražavati, a kada je ta snaga počela nadolaziti,
gruba kakva je već bila, sastojala se od kritike u kojoj sam
pozitivno prešućivala, a na negativno upozoravala kako bi se nešto
učinilo da to također postane pozitivno.
Tek
kada sam počela raditi na samozapošljavanju, uz kritike društva i
institucija, proradila je moja resocijalizacija bez problema.
Moram
napomenuti da me sustav iritira pa se iznova autistično povlačim u
svoju rezidenciju i zatvaram ljušturu.
Kako
nikada nisam imala razrađen obrambeni sustav, tako sam bila ranjiva
i laka meta svima, sve dok mi ne bi izdržljivost pukla. Tada bih
postala opasna za sebe i okolinu.
Danas
već imam neke brane kojima dobro manipuliram prema potrebi: kad se
zatvaram, ne činim to tako brzo i naglo, i obrnuto. Već izdaleka
znam što će me navesti na grijeh srdžbe pa to izbjegavam. Aktivno
i svjesno trpim dragovoljno zarobljeništvo samotnosti koja ipak
povremeno nalazi ravnotežu u nekim kontaktima. No, osim Boga Oca,
što mi je više potrebno?
Naravno,
sve se može molitvom dokučiti. Ako je nekome još potrebna
milostinja, tu sam, na raspolaganju.
Također,
zdrav razum najviše dolazi od gladovanja i stoga često, a ne
namjerno, postim pa kad mogu jesti, navalim na hranu. Ipak Dragi Bog
se brine za moj post i za moj Kruh.
Bez
posta nema razuma, nema zdravoga razuma.
Bez
milostinje nema ljubavi, emotivnosti i suosjećanja.
VJERSKO
ZNANJE
Poznavanje
Boga vrlo se polako, ali sigurno povećava i produbljuje.
Neće
ti Isus dati više nego što možeš podnijeti, jednako kao što ti
neće dati križ kojega ti ne bi mogao ponijeti.
Dragi
moji, nakon što sam desetak puta pročitala Bibliju od korica do
korica, a Novi zavjet i više puta u dijelovima, počela sam se
osjećati kao vjernica i moliteljica, ali bilo je potrebno još
mnoštvo drugačije pomoćne literature malo proučavati da bi se
Sveto pismo počelo otvarati preda mnom.
Svi
mi, vjernici, poželimo se povući u samotan život, a zapravo u
život s Bogom. Ali Isus nas šalje u obitelj, u društvo, na posao,
po domovini i po inozemstvu.
Budući
da sam u poodmaklim godinama, ne mogu se ne osamljivati, mada mi Isus
govori: samo ti hodaj, pričaj, a poslije ćeš me imati u izobilju.
AKCIJE
I REAKCIJA
Problematika
je moga oporavka u tome što ja ne sudim ljude, ne okrivljavam ih,
vjera mi to ne dopušta. Zašto da se požalim kad Isus vidi sve.
Oporavak
od psihoze temelji se na razgovorljivosti, uz dobru terapiju
medikamentima (Bogu hvala!). Ta razgovorljivost se pretvara u
ogovaranje i optuživanje. Ako se toga držim, možda, samo možda,
bila bih rjeđe srdita, ali mira ne bi bilo niti u mom srcu, niti u
tom razgovorljivom društvu.
Ovako
svi imamo mir, a ja uvijek srdžbu zauzdam prije sumraka i redovno
ispovijedam bez udubljivanja u problematiku.
Isus
mi pomaže da ugledam slabosti drugih ljudi i da s njima suosjećam;
da, iako su zdravi, čak nalazim i načina da ljudima pristupim s
utješnim riječima i s razumijevanjem kojega sam uvijek imala, ali
ga nisam stigla pokazati zbog briga i ostalih vragova u mojoj glavi
koji bi se rado opet pojavili u sedmerostruko većem broju kad bih se
ja „skinula” s terapije.
Progone
me.
Progone
me moji vlastiti duhovi, njihova djeca, njihovi sljedbenici i
nasljednici.
Progone
me i ismijavaju ljudi koji rade na odgovornim humanitarnim poslovima.
Zavaravaju me, pošalju me u sobu broj 4, a tamo mi kažu da moram
otići kolegici u sobu broj 5, a tamo mi kažu da moram pričekati
godinu dana pa otići u sobu broj 2, a tamo mi nakon godinu dana kažu
da sam zapravo morala otići u sobu broj 3 i tako u beskraj.
Sprdaju
se sa mnom u četiri oka i bez svjedoka.
ALELUJA!
To
mi je najbolji dokaz da pripadam u normalan i zdrav svijet, u nebesko
kraljevstvo zdravoga razuma i suosjećanja.
Ali
previše pripovijedam, iako premalo, još ništa nisam rekla,
izražavanje o sebi samome niti jednom čovjeku ne pogađa cilj.
26.01.2022.
09:12
„I
reče im: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu
stvorenju.
Tko
uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će
se.
A
ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati
zloduhe, novim će jezicima zboriti,
zmije
uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na
nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro.«” Mk 16,15-18
Smrt
i spolnost
Gledamo
ponekad televizijsku seriju koja ima svaki dan novu epizodu.
U
toj seriji uvijek se pojavi ubojica, zločinac, i ubijeni kojemu se
ponekad ne zna je li bio zločinac, ali se često spominje da je bio
bogat te da ga je ubojica zato i dohvatio kako bi naslijedio
bogatstvo ubijenoga čovjeka.
Često
na uviđaj zločina dođu stručnjaci koji obilaze i pomno
pregledavaju mrtvace radi što boljeg i točnijeg otkrivanja ubojice
toga čovjeka.
Nekada
se u filmovima znalo, o tome je govorila radnja čitavoga filma, kako
neki zločinac namjerava ubiti nekoga tko je dobar čovjek, znalo se
uglavnom zašto želi ubojica počiniti zločin. Bile su to prave
psihološke drame. I, kad bi se taj zločin ipak, rijetko, dogodio,
ubojica bi završio na robiji. No, najčešće bi dobar čovjek
pobijedio onoga zločinca uz pomoć drugih ljudi, to jest ostao bi
živ i zdrav, a zločinac bi završio u zatvoru na dulje vrijeme zbog
pokušaja ubojstva.
Nije
bilo toliko mrtvaca, ubijanja.
Nije
bilo toliko istrage po mrtvim tijelima, njihovim organima, po
kosturima, podrobnoga opisivanja ubojstava slikom i riječju.
Najčešće je zločinac serijski ubojica.
Danas
već možemo gledati kako se stručnjaci zabavljaju dok rade svoj
posao na utvrđivanju smrti, ma kako ružno i stravično ona
izgledala, smijulje se, dogovaraju se nešto što nema veze s poslom,
a čak i tepaju mrtvacima, to jest ostacima tijela koja su ubijena i
izranjena.
Malo
po malo, navikavamo se na smrt kao na nešto jako zanimljivo i
prisno, ali ne razmišljamo o rodbini poginulih, niti o životu
mrtvaca dok je hodao po zemlji već uspostavljamo kontakt s truplima
i s pojedinim dijelovima mrtvoga tijela koje stoji danima otvoreno.
Nema
ni traga ispraćaju pokojnikovih ostataka ili jedne riječi o tome
kako su pokojnika odveli anđeli u Božju blizinu, kako mu je duša
na nebu u vječnom životu.
Ljudi
nekako perverzno dolaze do zaključka da je mrtvo truplo zanimljivije
i vrijednije svake pažnje nego živ čovjek, odnosno tijelo živoga
čovjeka. Mrtvac je vrijedan, a živ čovjek i njegovo tijelo se ne
poštuju, to se vidi po pauzama između serija i u nekim drugim
serijama gdje ima puno više takozvane ljubavi nego ubijanja, ali i
to su melodrame koje su često popraćene smrću ljudi.
Serije
se prekidaju svaki čas propagandnim slikama, reklamnim tekstovima i
golišavim ljudima i ženama. Da, živo tijelo je također važno,
ali ne i osoba koja ga ima i nosi.
Prema
tome, živo tijelo je važno jer kroz njegove vene struji krv, važno
je jer često voli jesti ukusnu hranu, važno je jer se lijepo
odijeva, i oskudno, važno je jer ima volje za zabavu.
Stječe
se dojam da čovjek radi pod velikim pritiskom po čitave dane i,
kada se želi odmoriti, a nije možda drugačije umoran nego samo
tjelesno, ne može se opustiti, a nema više snage ni za neku vježbu,
ili šetnju, ili razgovor. Stječe se dojam da bi najradije dohvatio
prvo živo tijelo koje mu dođe pod ruku. Pa, makar i mrtvaca.
Život
nije važan, važno je tijelo.
Istovremeno
čita na nekom portalu vijesti o tome kako bi oni koji žive u
celibatu morali poludjeti, kako je poželjno da se svećenici konačno
odluče na obiteljski život jer nitko ne može izdržati tu
životnost svoga tijela, a ne može ni odoljeti promatranju tuđih
tijela.
Tako
netko, naravno, žena, koja je začela dijete, a nastoji ga izbaciti
što prije u smrt, izgleda poput cirkusantice jer je iznenađena
čudom koje joj se nepredviđeno dogodilo dok se bavila serijskim
filmovima i uživanjem u živim tijelima.
Da,
zaista, kako se događa tijelo u tijelu, a nije spolnost, iako
nalikuje ljubavnom zagrljaju?!
Naravno,
oduvijek je tako i ostat će ubuduće isto.
Hedonizam
raste, moral opada.
Dobro
ugojeno, nahranjeno, sito tijelo, hedonističko uživanje jela i
pića, pornografija na svakom koraku i ratovi, okrutni ratovi.
Jesu
li ljudi hedonisti kojima ne preostaje veliki izbor: biti ili ne biti
na polju smrti, dohvatiti neko tijelo, makar i mrtvo, voditi ljubav
ili potražiti smisao svega?
Potražiti
smisao svega nikome ne pada na pamet.
Za
sve postoji izgovor i obrazloženje. 27.01.2022. 18:15
DIJALOZI
Isus
poziva čovjeka na vjeru.
To
je evangelizacija.
Važno
je da vjernik ima gdje čuti, a također i naučiti nešto u svojoj
vjeri.
No,
kako naučiti nebeske stvari kad ne razumijemo niti ove prizemne,
zemaljske?
Sve
mi više izgleda da se čovjek ne može obratiti u Crkvi već da mu
svećenici dobro dođu tada kada je već povjerovao Bogu.
A.
„Vjerujem ja u Boga, ali ne idem u Crkvu?”
B.
„Jesi li zato nešto kriv/a što ne ideš u Crkvu?
A.
„Ne.”
B.
„Jesam li ja nešto kriva zato što idem u Crkvu?!
A.
„Naravno da jesi, ti si ovakva, ti si onakva, pljuc!”
B.
„Kraljevstvo nebesko je vječni život kojega nam besplatno daruje
Bog, život koji se začinje u zemaljskom, ovom, sadašnjem životu
i...”
C.
„A ti si valjda neka svetica, ne? To su ti oprali mozak u Crkvi!”
B.
„Gleda se samo milosrđe na Posljednjem sudu, nikakve radne ili
intelektualne zasluge...”
D.
„Ja sam sebi važna isto kao i svi drugi.”
B.
„Isus je dao svoj život dragovoljno kako nitko ne bi završio na
paklenim mukama.”
E.
„Kakve to veze ima, kad je to davno bilo!”
B.
„Ali moral...”
F.
„Ma daj, dosadna si.”
DOSADA
ILI TRANSCENDENCIJA?
I
tako, ne znam kako su drugi povjerovali, ali vjerojatno isto tako kao
i ja: Bog zove, a Božji poziv se ne može zanemariti. Bog opominje i
to se može i zanemariti, ali kad te Isus odredi i zove, to je gotova
stvar.
Razlika
je između poziva i poziva.
Isus
te prožima. Uzima. Izvlači. Ne ideš natraške.
No,
često se osjećaš sam, tako sam među ljudima.
I
pitaš se je li to grijeh.
Zajedništvo
je samo na Euharistiji, zaista jest, Ljubav je Bog, Ljubav je među
nama, u nama. Jezici će uminuti, mi ne razgovaramo međusobno već
kao jedan razgovaramo s Tobom, Isuse.
Ljudi
se opuste. Čak i zijevaju. Nevjerojatno kako Ti djeluješ na naše
duše, Gospodine.
U
Crkvi sam doma. Tamo tek zaista vrijedi ona molitva u duhu i istini.
Zaista,
kad uđem u crkveni prostor, kao da sam doputovala iz daleka, daleka
područja. Drago mi je što ima naroda, ali ne želim razgovarati ni
sa kim. Samo Te gledam, pijem, promatram, slušam, hranim se,
sazrijevam, doživljavam prosvjetljenja, manja ili jača. Živim,
zaista živim.
A
kada odem u svijet, to je križni put. I volim ga jer volim Tebe,
Isuse, volim Tvoje riječi, Zakon, stil, prispodobe, dobrotu i
milosrđe, nevinost i ljepotu. 27.02.2022. 18:54
KRIŽNI
PUT u ovom gradu
Primijetila
sam kako sam nesvjesno postala vezana za tv- serije.
Iako
sam samo privremeno htjela „baciti pogled” u taj svijet, ipak
pomišljam dva do tri puta hoću li štogod pogledati. A to mi nikada
nije padalo na pamet prije, odmah nakon što sam otkrila kako je taj
novi tv program zabavniji od prijašnjih programa.
Ne
želim još novih ovisnosti, imam lijekove, imam duhan, imam kavu, i
mnogo toga još imam zbog čega me strah raznih ovisnosti. Tako u
mislima padam svakoga dana pa se podižem na tom križnom, usamljenom
putu. Da nemam nekih obaveza, morala bih na silu šetati, na silu
čitati, na silu nešto drugo tražiti, nešto između dvije molitve.
Memorija
mi slaba pa, kad razmišljam i promišljam o životu, zaboravim što
je bila tema promišljanja, ona konkretna. Od kada sam se razboljela,
nalazim se u takvim okolnostima da puno moram zapisivati da ne
zaboravim nešto, a tada zaboravim gdje li sam sve zapisala. Smiješno
je to, ali tako je.
Teška
je ta ovisnost o kavi jer ju nitko ne liječi, nitko se ne boji
prevelikih i prečestih količina kave svake vrste. Jednom prilikom
sam morala nakon jutarnjega buđenja čekati nekoliko sati bez kave
od koje se razbudim. Ispila sam nekoliko jačih tableta protiv
glavobolje, ali mi nije pomagalo. Moram li reći da oduvijek imam
nizak pritisak, tako sam se i navikla na kavu, od malena. Mrzim takve
ovisnosti koje uzimamo zdravo za gotovo i ne razumijemo da smo
robovi.
U
ovom gradu postoji puno usamljenih starih ljudi u velikim i malim,
praznim domovima, s kavom ili bez nje, ali pred televizorom. To je
česta pojava kao što je često da su mlađi i pokretniji pred
mobitelima, to jest mobiteli su im pred nosevima.
Ima
usamljenih, starih, nemoćnih koji imaju puno samo vremena, a i manje
spavaju. To su oni koji bi otišli, ali više ne mogu otići odavde;
mnogima su djeca u inozemstvu. Sredstava za život nemaju, a
pametnjakovići im preporučuju da prodaju stanove i nabave nešto za
jelo. Možda bi preživjeli šest mjeseci.
Ovako,
klipšu po stepenicama, broje stube, broje korake, putuju do
samoposluge, do mesnice, do neke blagajnice s kojom će izmijeniti
neke riječi. Ionako neće imati do iduće mirovine dovoljno za sve.
Uzima se kruh i mlijeko i to traje neko vrijeme.
Pomoć
ne traže jer nemaju snage obrazlagati svoju životnu situaciju, a i
ne žele šetati od jedne sobe do druge.
Ne
čitaju puno. Ne vide. Niti taj tv program ne gledaju pozorno.
Zamišljeni su.
Velike
korporacije, sve sami humanitarci, rade ankete, traže doprinose,
milostinju, priloge za siromašnu djecu i njihovo obrazovanje. Traže
ta sredstva od nas, starijih jer ih nitko niti ne gleda, samo prolaze
ljudi. Jednoj moćnoj ljudskoj organizaciji potrebno je mojih pet
kuna. Da pomogne siromasima. Ima mnoštvo sjajnog papira s
fotografijama i njih je potrebno ispuniti kao neki obrazac, reći
svoje podatke.
Ma,
muka mi je.
Neću
niti skretati u ovisnosti jače kategorije kao što su hrana,
konzumerizam, pornografija, novi lijekovi i droge o kojima nitko ne
zna jer se uzimaju tako da nitko ne primijeti da ima ovisnika pokraj
sebe, godinama, desetljećima.
Od
kada je bila ona rasprava, pitam se koliko je abortusa napravljeno da
bi se proizvela hrana i lijekovi, droge i oružje. Možda protiv
svoje volje uzimam nešto što se stvara pomoću živih stanica
abortirane djece.
Ne
osjećam krivnju, ali mi se ledi krv.
Bog
je naš Onaj koji će načiniti pravo pisanje i po krivim crtama.
Nije
toliko odgovoran onaj tko uzima takav proizvod već je odgovoran onaj
koji nagovara i plaća abortus, ali ni to nije neka veća
odgovornost.
Odgovorni
su roditelji, mama i tata koji abortiraju svoje dijete.
Ženu
može zaštiti jedino muž, ali još od Adama i Eve znamo da se ženu
mora štititi od muža. Od obiteljskog nasilja.
Naravno
da nisam još umorna. Ta, nisam se nagledala monitora, niti
televizije.
Hvala
Ti, Isuse za taj pogled u svijet.
Pišem
pomalo i zbog toga da nešto radim, da ne mislim na tv, na nemoć.
Čudili
su mi se kad sam hodala ulicama grada jer nisam išla tramvajem.
Čudili se što odem spavati bez dnevnika i vijesti s televizora.
Sada
premještam stvari, svako toliko pobacam nepotrebne predmete.
Ono
što ogorči čovjeka, to su drugi ljudi. A ti drugi ljudi imaju
podjednake vrline i mane i, na koncu, sami imamo te grijehe na sebi
koji nas nerviraju kod drugih.
Kažu
da apatija može biti i prvi simptom demencije. Ne bi me čudilo.
Duh se bori, bori se molitvom, promatranjem Križa Tvoga, Gospodine.
„Dođite k meni, svi umorni, i ja ću vas okrijepiti.”, govoriš
mi sada i bez ikakvoga prijekora. Imam osjećaj da je Tvoja srdžba,
Bože, ono po čemu me razumiješ, toleriraš, zbog čega mi opraštaš
u svojoj milosrdnoj ljubavi.
Da
Te nemam, da Ti nemaš mene za sebe, bih li još uopće bila na
svijetu, slaboga vida, slaboga sluha, slabe snage, oslabljenog
organizma, bolnih kostiju, pitam se.
Jednoj
gospođi je eksplodirao televizor.
Ona
je brzo rekla tebi, Isuse, da se predaje u Tvoje ruke.
Meni
je također nešto ekplodiralo preda mnom, mada mi se češće događa
da implodiram.
Dugo
bijah ogorčena prema ljudima, onako, u sebi više.
Potom
me napadala srdžba.
Sad
se opet bojim apatije.
U
Tebi, Gospodine, naći ću opet Utočište. Ti si moja Hrid i
Spasenje.
Ti
si Pastir moj i ni u čemu neću oskudijevati, niti u pameti, niti u
životu.
Niti
u digresijama.
Hvala
Ti, Isuse, što mi daješ puno prostora, stvarne i vizualne dubine u
kojoj se mogu kretati točno onoliko koliko mi je potrebno.
Neće
nas rastaviti ta dubina, niti širina ljudskih indolencija.
Mi
smo ovdje samo zato da bi nas Ti mogao probirati.
Imamo
Dekalog, imamo Tebe i imamo svoje savjesti.
No,
čovjek često nije uopće svjestan svoje savjesti jer ga zaglušuje
svijet sa svojim nesavjesnim prijedlozima.
Kažu
da je Sveti Toma Akvinski lijepo rekao da onome tko vjeruje nisu
potrebna velika tumačenja i objašnjenja kao što i onome tko ne
vjeruje Tebi, nije moguće ničime dokazati ništa.
Duše
Sveti, Ti si Onaj koji u nama svjedoči. Što će nam varljivi
dokazi, potrebno je svjedočiti. Reći. Ima ih puno koji će se
obratiti na jednu riječ i čekaju samo na to. Kao što je Petar na
Tvoju riječ, Gospodine, bacio mreže. Kao što je Matej na Tvoj
poziv, Isuse, odmah ostavio sve i krenuo za Tobom.
Takav
si Ti, Bože moj. Uzimaš dušu, podižeš je, a duša to treba.
28.01.2022.
22:15