Kiša, kao da su zazivi iz molitve mi došli
natrag u moj stan da me još podsjete
svih onih vremena kad su k Nebu pošli;
kao da su vratili se radi male posjete
ovim prepoviše toplim, praznim danima.
Još se sjećam kako srce nevino je bilo
kada krenulo je s molitvama ranima,
kako je po malo sve te dane već zaboravilo,
a velike su plodove ti zazivi zaslužili,
mnoga uslišanja da ja ne znam više
za što su mene anđeli zadužili;
zar da samo gledam kroz zavjese kiše?
Previše je utjecaja bilo sa svih strana
i sad me je iscrpilo sve što sam ulagala
pa me više ne uzdiže ni sva ljudska hrana
nego samo Onaj koji zna da nisam slagala,
samo Bog me drži kao pahulju na vjetru;
ne može mi više ništa tako važno biti
kao Tijelo koje niče u posebnom svjetlu,
pred kojim se život ima dogoditi
što mi ga je ostalo na raspolaganju.
Usmjerit ću nove molitve u oblake,
protivna ću biti njihovu polaganju
i vratiti im gore kapljice te lake,
otrt ću ih s lica i s vrhova kose,
poslati sve Bogu svome, Isusu na dar
nek me takvu, pahuljastu nose
jer ni oblak jošte nije tako star.
18.07.2016. 21:30