Katarza u Križu Kristovom

Svi želimo pročišćenje, nitko ne želi bol i patnju, blato i krv na sebi i u sebi. Ima, doduše, iznimaka, ima ih koji traže onoliku i onakvu ljubav kakvom je Isus ljubio učenike i onu muku koju je Isus pretrpio u toj ljubavi i prepatio za sve ljude na otkupljenje grijeha. To je bio sveti Franjo Asiški. On je pročišćen, s Isusovim ranama na tijelu, pristupio kraljevstvu nebeskom. Ima ih još mnogo koji su, ne priželjkujući, poginuli za Isusa. A ima nas čije će boli Isus posvetiti. U svakom slučaju sve nas čeka put u nebo preko mosta smrti ili kroza tunel smrti.

Najčešće ljudima koji su nešto više propatili nikada nije žao što su morali proći kroz patnju jer ona je pročiščavajuća i poučljiva, kompletno poučljiva, daje čovjeku onu treću dimenziju, dubinu koju mnogi u svojim svjetonazorima nemaju već mjere sve samo vremenom i novcem, dužinom i visinom, ili dužinom i širinom.

Patnja čovjeka dovede u stanje kontemplirajućega promatranja u svijesti koja ne mora uvijek nužno biti pomućena u bolima, tuzi, mukama ili patnji. Čovjek je svjestan da se muči, nije mu dobro, ali mu ta svijest ne pomaže da prekine svoje loše stanje. Ima takvih okolnosti gdje uopće ne znamo da nas nešto određeno boli i muči i ne priznajemo da nam ne ide dobro.

Čovjek se ne može pripremiti za teške životne dane, za smrtnu agoniju i slično, ali može spoznati svoje nesavršenstvo, manjkavu egzistenciju i nemirno, nezadovoljno srce.

Može živjeti tako da ne izbjegava odgovornost i požrtvovnost.

Može učiti, raditi, učiti, raditi i učiti, raditi, a ne živjeti hedonistički kao da mu je jedino potraga za užitkom utješna, a ona u biti od čovjeka čini ono što je drugom čovjeku mučno za vidjeti i čuti.

Najmoderniji grijeh zadnjih godina je grijeh lijenosti, ljudi ga dižu na pijedestal i govore da će lijeni ljudi pomoći ostalima svojom lijenošću jer će izumiti aparate i strojeve koji će sve znati i sve će raditi.

Ne, strojevi neće patiti, mučiti se, tugovati, njih neće boljeti, strojevi neće umirati i uskrsnuti poslije smrti.

Statistika nam pokazuje da se ljudi manje razbolijevaju i rjeđe pate, kraće se muče i liječe ako više umno i tjelesno rade.

Danas mnogi to zaboravljaju, nose bolesti modernoga doba.

Internet, TV, sjedenje, pijančevanje, neumjereno hranjenje, pretilost, bolesti srca i krvnih žila, probavne tegobe za koje ima tisuću vrsta lijekova, ali nema šetanja; zavisti, razdori i ljubomore zbog kojih stradavaju psiha i živci; disfunkcionalne obitelji, nesretna djeca, samoubojice, depresivci, impotencija, alkoholizam, narkomanija, psihoze, mentalni poremećaji, strahovi egzistencijalni, od rata, brige za novac i preživljavanje, virusi, nedostatak zdrave i čiste prehrane, epidemije, stare bolesti kao što su tifus, gonoreja, kuga, kolera, ebola i slično, a sve se odražava na bolestima tumorskim i kancerogenim.

Ne može se ne biti bolestan, ali mnoge bolesti prođu kad je čovjek otporan. Ne može se ne biti siromašan kad je čovjek razuman, dobar, pošten, ali i kad oprašta svima sve što ga zadesi.

I, na kraju ipak čovjek će patiti, ako ništa drugo, zato jer ga zove Gospodin da ga iskuša.

U svakom slučaju, uvijek možemo postiti, dati od sebe darove i milostinju te moliti od Boga da nam dođe kraljevstvo nebesko, to jest da nad nama i našom sviješću vlada milosrdna volja Božja.

Za sve ljude je najbolja katarza Križ, Križ na koji je dragovoljno pošao Isus da nam da život svoj, da nas izliječi, da nas otkupi od grijeha i smrti, da nam podari svoj mir za naša nemirna i neutješna srca te da treći dan poslije svoje smrti Isus opet uzme svoj život i pravedan zavlada svom i cjelokupnom vlašću na nebu i zemlji.

To je ono što nas mora zanimati i okupirati, o čemu je potrebno učiti i promišljati i što je potrebno u molitvi promatrati jer nikako i nikada ne smijemo reći da nam je Bog nešto učinio umjesto nas, bez našega sudjelovanja i suradnje.

Jer tko ne sudjeluje u svom i općem spasu, počinje se gubiti, postaje kriminalac i prijetnja svjetskih razmjera.

A tko se ne ispovijedi da bi se mogao pričestiti i tko se ne pričesti, kao da i ne sudjeluje u vjeri i spasu Boga našega.

A tko ne sudjeluje, nije ga briga za vječni život u blagostanju.

Kriminal se može oprostiti.

Ako kriminalac ne traži oproštenje, ne može mu se oprostiti.

Po plodovima se ljudi poznaju, dobri i zli.

Mada Bog hoće da se svi spase jer svi ljudi imaju svoju slobodnu volju pred Bogom, ipak nas je upozorio da bilo koji čovjek može završiti vječno tamo gdje je plač i škrgut zubi.

Također je rekao da će Jeruzalem propasti. I propao je , 70.-te godine poslije Krista.Također je rekao da će nas svijet progoniti. I svijet progoni kršćane.

Također je rekao da će uskrsnuti od mrtvih. I uskrsnuo je.

Također je rekao da su patnici i progonjeni, siromasi i žalosni na božanski način blaženi ljudi i da je njihovo kraljevstvo nebesko.

I da ljubimo Boga i jedni druge kao sebe same.16.03.2025. 22:26

„Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime.” Iv 15,16 

Čvrsti savez

Ti si obećao zvijezde neke

i potomstva izobilan broj,

zemlju divnu, plodnu i do rijeke.

Ali nisi predao mi život moj

nego uzimaš od mene i od moga.

Uvijek ima nešto što ti vrijedi

i od čega možeš načiniti stvorenoga

da ti duša moja nikad ne izblijedi.

Ne sjećam se kad sam prvi put

predala ti čitav život svoj,

poredala plodove sam na tvoj skut

i moj život postao je kao tvoj.

Kažu da sam umrla ja kad i ti,

ukopana sva u tvoje umiranje

da bih mogla potpuna uskrsnuti

za taj velik dan kojem stići ću u svitanje.

Govore da čudo nekad liječi

taj naš ovisnički vremenitosti vez.

Meni nisi rekao ni dvije riječi,

a već nestao je ova svijeta knez.

I po tome, i po tebi znam

da ću rastjerati licemjere

i da ti ćeš oživjeti kam

da ne ostanem ti ja bez vjere

jer si zublja ognjena u noći,

čvrsti savez poput stijene

od koje se pije vode moći,

a ona ti nosi, Kriste, mene.

16.03.2025. 15:14

Živa grana u jezeru

 

Pristižu zvuci

s dalekih spruda

prema srcu mome;

pitomi su vuci.

Da l' neki vrluda

il' stope su trome?

Klupa podno grane

što u jezero se spušta,

ogoljela, osamljena.

Brojila bi takve dane

kada god bijaše gusta;

nije oboljela, niti utamnjena.

Jezero je zeleno i plavo,

oblak se odražava

njemu do dubina,

a omeđeno je travom.

Grana, crna kao da je čađava,

na vodi se ogleda još s visina.

U toj pustinji

i u samotnosti

čujem ritam bila tiha.

Blještavi je odraz, sinji

i u žaru predanosti

poput spontanoga stiha.

Duša ovdje spozna

da je netko nježno voli

i da ona ljubi plamom.

Otac nebeski sve zna,

odgovara kada ga zamoli,

razgovara s dušom samom.

13.03.2025. 09:42

Kršćanski identitet

 

Kad se čovjek rodi, zapisuju mu osnovne podatke o identitetu.

Dan kada se čovjek rodio se slavi u životima ljudi do smrti i poslije.

Kada se čovjeka krsti, slavi se dan krštenja kao dan rođenja za nebo.

Dan kada čovjek umre, na zemlji se slavi kao sjećanje i kao dan rođenja na nebu.

Tu se radi o jednom te istom čovjeku koji kao da ima dvostruki život ako gledamo što sve slavi.

Umjesto klasičnog zemaljskog rođendana, kršćanin mora znati obilježiti svoj datum krštenja, to jest smrti u Isusu Kristu radi rođenja na nebesima, također u Kristu i s Kristom, i po Kristu.

Jer ako dvostruko živi, ne živi ništa.

Ako živi i ako je kršten, tada je čovjekov identitet božanski i budućnost mu je božanska.

Prije nego što se rode za nebo ljudi, smrtnici koji se rađaju na zemlji, slave svoj zemaljski rođendan da bi ga se prijatelji i obitelj sjetili, a sve radi učvrščivanja zajedništva, naročito po krštenju u Crkvi Božjoj, koje je predokus nebeskoga zajedničarenja s Kristom u koje stiže čovjek kada odlazi s ovoga svijeta. Već danas mora se čovjek pobrinuti da po svome uskrsnuću od mrtvih dospije u vječno blaženstvo, i mora pripaziti da si ne stvori svojim načinom života posmrtno prokletstvo. Tada više nema mogućnost izbora, nego kako je živio, tako si je pripravio u Milosti nebeskoj.

Vječno blaženstvo je gledanje Isusa Krista proslavljenoga, to je blaženo okrilje Božje. Ako je čovjek u razgovoru s Isusom već ovdje na zemlji, tada je najsigurniji da ide pravim putem u raj, onako kako mu nalaže Gospodin.

Ako je osim toga još ispunio Zapovijedi i sva ili neka Isusova Blaženstva, dobio je još veću sigurnost, utjehu i naputak za nastavak svoga puta.

Sebi oprosti, drugoga ljubi kao sebe samoga, a sve ostalo prepusti Providnosti i predaj sve što imaš i sve što znaš, i sve što možeš i ne možeš, i sve što jesi Isusu da te preobrazi. Bolje je to već sada učiniti nego poslije jer to predavanje i odricanje od svjetovnih navezanosti počinje gotovo bez prave svijesti, a može potrajati desetljećima.

Poanta je da se približiš Božjem veličanstvu, da se Bogu čitav prepustiš, da nema toga što ljubiš više nego Krista jer Krist – to si ti, to je tvoj identitet; tvoja bit i tvoja egzistencija. 13.03.2025. 07:10

Plodna pravila

 

Mi, koji smo zli, činimo dobro, imamo empatije i obiteljsku ljubav i domoljublje.

Kako ne bi Gospodin koji nas učini takvima da vidimo ono što ne možemo postići, koji nas učini čeznutljivima za rajem, koji nam probudi pokajanje, koji nam otvara vrata i nebesa, kako nam ne bi dao sve kad nam je i Krista predao?    

Mi prepoznajemo dobro, vizije imamo veoma lijepe i pozitivne, ali ne možemo ostvariti sve to što zamišljamo i planiramo. Nikada ne uspijevamo, a kada se dogodi čudo da nam se snovi ostvare, to uopće nije ono što smo očekivali i, mada smo sretni, svjesni smo da nam to učini Bog i da mi nismo pridonijeli ništa.

Ipak, ima nešto što nas čini jakima i svetima, nešto što možemo uglavnom lako i bez problema učiniti: možemo tražiti i naći, možemo pokucati i otvoriti, možemo izmoliti od Boga, dobiti željeno, naročito ako smo molili da bude u prošnji našoj Božja premilosrdna volja. Ili kad molimo za druge, to redovno uspijeva i donosi dobrobiti i nama. Tada smo zahvalni do neba i usuđujemo se neki drugi put moliti opet.

Ne može nam kapnuti s neba čudo, taj trud molitve se, mada možda i neznatan, mora uložiti kako bi Gospodin imao 'materijala' i 'sadržaja' što bi ga dijelio s nama i mi s njim. Za sve moraš nešto prvo uložiti, novac, krv, suze, znoj, trud, umni rad, tjelesni rad. Gospodin ulaže sve drugo i puno više i puno veće pa dijelimo.

Zato što smo grešni, mi ne možemo očekivati bolje, ali Bogu je moguće kad je dobra i Božja volja i ljudski posluh Zapovijedima – to je moral i etika, to su pravila koja i drugdje postoje, samo što su ovo nedodirljiva i vječna pravila: Deset zapovijedi plus Dvije zapovijedi ljubavi.

Nikada neće biti opravdano ubijati, a da nije samoobrana.

Nikada neće biti opravdano lagati, krasti, otimati, pustiti se bludnosti i pohlepi, ostati u okvirima oholosti i samozadovoljstva.

Nikada neće prestati potreba svega stvorenja da se poklone Bogu, da ga slave i svetkuju svetim danima i vremenima, zauvijek.

To je Riječ od Boga koja donosi rod i koja nikada neće proći.

Najlakše se rješavati sebičnosti ljubeći Boga i ljubeći i opraštajući sebi samom pa onda i ljubeći ljude kao sebe samoga u Gospodinu.

Tada se možeš uživjeti u stanje drugih ljudi jer znaš po sebi samome, a sebe poznaješ jer se ogledaš u križu Gospodina našega, Isusa Krista.

12.03.2025. 19:26

Hvalospjev Jeremijin - Sreća oslobođena naroda

Čujte, o narodi, riječ Gospodnju, *
    objavite je širom dalekih otoka:
»Onaj što rasprši Izraela, opet ga sabire *
    i čuva ga ko pastir stado svoje!«

Jer Gospodin oslobodi Jakova, *
    izbavi ga iz ruku jačeg od njega.
I oni će, radosno kličuć, na vis Sionski, *
    da se naužiju dobara Gospodnjih:
žita, ulja, mladog vina, jagnjadi i teladi, †
    duša će im biti kao vrt navodnjen, *
    nikad više neće ginuti.

Djevojke će se veselit u kolu, *
    mlado i staro zajedno,
jer ću im tugu u radost pretvoriti, *
    utješit ću ih i razveselit nakon žalosti.
Pretilinom ću im okrijepiti svećenstvo *
    i narod svoj nasititi dobrima. Jr 31,10-14

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.         

 

Milost u prašini

 

Zrcali se na svjetlu i toplini tvoje ljubavi, Isuse, prah naših kostura koji pužemo, a govorimo da hodamo.

Poput svijetleće kugle što je izbaci neki požar, ti hodaš po zemlji i griješ nas ognjem svoje ustrajnosti i svojega povjerenja prema nama dok se mi međusobno prepiremo oko toga tko je veći i tko je najveći i tko je bog.

Uzimaš k sebi koga izabereš, pozoveš i prožimaš svoje izabrane nevidljivim svjetlom Milosti, ali žarkom toplinom Poniženja dok ostali premeću novčanike i uzimaju kovanice kako bi udijelili milostinju. Da su zaista siromašni kako kažu, a tako velikodušni u dijeljenju, više odavno ne bi posjedovali ništa, niti dom, niti sjajnu odjeću, niti ukrašene novčanike i debele vrećice.

Prolazio si Galilejom kao mač, plovio vodom jezera poput korablje, hranio ljude kruhom poput majke, i napajao ih vodom života koja se, bistra, bljeskala od sunca tvoga Zakona i tvojih Zapovijedi, a oni su u tebe sumnjali i to ne da si lud, nego da si đavolji sluga.

Isto je s nama danas.

Došao si kao ogroman anđeo među patuljke kada si krenuo na Golgotu. O, kako si tada bio lijep, kako si svijetlio! Tko bi znao kako ti je s desne Ocu! A mi proričemo i pravimo se dobrima i pametnima. I nema ga tko bi ponio tuđe križeve. Ta, niti svoje ne želimo nositi, kao da je važno što mi želimo ukoliko ne vršimo tvoju volju.

Kajemo se, a morali bismo se kajati neprekidno...

Opraštaš. Ne kajemo se zato da bi ti oprostio što si već oprostio već zato što nam je žao onoga što mi ne možemo popraviti i što pokvarimo čim udahnemo, a ne znamo i ne priznajemo, ne razumijemo jer nemamo poniznosti, a kada nas žele poniziti, trgamo se i grabimo Pravednost i tražimo, i zahtijevamo svoje, svoja prava, svoju pravednost.

I tada te malo naziremo ako nam je žao. Pokazuješ se, ali tvoje svjetlo je bolno za naše umove, prejako je.

Zato si postao nevidljiva i tiha Riječ kako bismo te mogli uzeti i blagovati bez istinskog saznanja i spoznaje o tvome božanstvu i svijetlećoj ljubavi koja nas takve obrati ognjem svojim. Ali mi mislimo da je obraćenje naša zasluga.

Jedini način da nam pomogneš jest taj da načiniš ustupak pa kažeš:

„Ne boj se. Vjera te tvoja spasila.”

I tada, ako te ljubimo, možemo se zakvačiti za tu našu vjeru, sve dok ne shvatimo da si to sve ti, onaj koji sve čini za nas. Kada te pustimo u svoja srca, ta vjera je već sinonim za svjetlost, za tebe, Kriste, i već znamo da je sve to Milost, i da bismo, hodeći dalje istim načinom, mogli jedanput stići u tebe i od patuljaka postati nebesnici. 12.03.2025.09:39

„Još vam mnogo imam kazati,
ali sada ne možete nositi (Iv 16,12).”