Definicija znanosti u ovome društvu, koje proizvodi norme i konvencije, toliko je zamršena i dugačka da bi je lakše bilo nazvati nejasnim traktatom za formaliste, naravno, one koji su teorijski potkovani znanjem.
Evo kako glasi:
„ZNANOST je sistematizirana cjelina znanja temeljena na racionalnim i empirijskim metodama istraživanja pojava i procesa u prirodi, društvu i čovjeku. Prije se istoznačno rabio i pojam nauka, dok se danas više rabi u značenju nekoga posebnog naučavanja (nauk). Hrv. pojam znanosti odgovara grč. pojmu episteme, lat. scientia, engl. science. U množinskom obliku označava i različite znanosti (fizika, kemija, biologija, sociologija, ekonomija, psihologija i dr.). Z. se izvorno razvija iz ant. filozofije (humanističke i društv. znanosti) i kozmologije (prir. znanosti). Za razvitak znanosti bitna je epoha renesanse i humanizma kada se izdvajaju pojedine znanosti i posebna područja istraživanja, os. ona temeljena na iskustvu i opažanjima. Suvr. z. sve više interdisciplinarno povezuje i primjenjuje razna znanja i tehnike istraživanja pa se i javljaju kovanice kao što su biofizika, biokemija i dr. Fenomen znanosti kao osobitoga čovjekova odnosa spram svijeta i djelovanja na svijet predmet je i povezivanja društv. i prir. znanosti (npr. bioetika), ili osmišljavanja općih osnova znanosti (filozofija znanosti), kao i novijih sintetskih disciplina kao što je znanost o znanosti. (PROLEKSIS ENCIKLOPEDIJA ONLINE)”.
Znanost je za nas, smrtnike, cjelokupno ljudsko znanje o svemu što čovjek nalazi na svijetu i u sebi.
Ovaj službeni opis znanosti moraju imati na umu učeni ljudi, a takvih je malo. Što bi morali znati svi ljudi, većina u kojoj ima i puno nepismenih? Prvo moraju znati da njihovo iskustvo vrijedi više nego što misle, a drugo je važno za takve, kao i za sve druge, da moraju u poniznosti prihvaćati Boga te da „nije dovoljno pripadanje nekoj Crkvi ni apstraktno znanje o kršćanstvu, nego osobno proživljen Kristov put (S. Kierkegaard).”
Ova definicija je stara, ali vrijedi i za danas, i za budućnost. Dobra strana takvoga opisa je što je egzaktan, odnosno točan i istinit pa prema tome ono što ne ulazi u opis ljudske znanosti, to su izmišljanja ljudska, nove ideologije koje se nameću kao neke ozbiljne znanosti jadnome neupućenome i nepismenome puku.
Kad bi jedan čovjek znao sve te znanosti o kojima se govori u definiciji, i kada bi ih empirijski, iskustveno mogao sve potvrditi u svom životu, bio bi sasvim drugačiji čovjek od normalnih ljudi ovoga svijeta. Znanost ne diktira normu društva jer društvo nije dovoljno obrazovano i to je ono najgore jer političari, primjerice, rijetko znanost pitaju za savjet.
Normalan čovjek se bori za egzistenciju i preživljavanje, makar morao žrtvovati svoje najvrijednije osobnosti i imanja, kao da je virus, a ne čovjek. Na svaki način mu je prioritet da preživi na bilo kakav način, da se obogati radi sigurnosti života, da se najede i napije i da ne mora puno misliti i raditi.
Ukratko je dovoljno znati da je govor o Bogu najstarija znanost u našoj civilizaciji i općenito u svakoj kulturi. Također i matematičke i geometrijske vještine i znanja, filozofija i pjesništvo imaju jako dobru i dugu tradiciju što nam dokazuje da su to zaista dobro utemeljene i istinite znanosti. A koje su to znanosti koje nisu istinite? One koje se ideologijama nameću.
Ideologija se mora, osim u teoriji, potvrditi u životu kao istinita, dobra i točna. Gender ideologija za sada tek počinje svoj uzaludni put prema jasnom utvrđivanju i dokazivanju činjenica. Za dvadeset ili pedeset godina će propasti. Ima ljudi koji su odrasli u istospolnim zajednicama i svi oni su protivnici te ideologije, uništene osobe. Također i majke koje su počinile abortus, zajedno s takvim očevima, naknadno spoznaju svoj život u nevoljama i depresiji, mnogi shvate kako su jako pogriješili jer su bili ili mladi, ili totalno nepodučeni i obrazovani u osnovnim životnim znanjima. Gender ideologija tako olako naređuje neobrazovanim ljudima da je norma nešto drugo od onoga što je normalno bilo stotinama godina i zato „pere mozgove” sintagmom kako je njezina ideologija nešto 'novo normalno'. Taj izraz niti slabo obrazovani čovjek koji ima životnog iskustva ne može prihvatiti.
Nezgodna strana znanosti u našem društvu jest ta da prilazi čovjeku na vrlo težak način te tako i sama definicija već odbija znatiželju koja je osjetljiva i nježna, i krhka kod mnogih.
Evo kako znanost definira pojam „ideologija”:
„To je oblik socijalne ili političke filozofije; sustav ideja koje teže objašnjavanju svijeta i kako ga mijenjati. Priroda, povijest i karakteristika ideologije pokazuje filozofiju i politiku vremena u kojoj je nastala. Poznatije i.: liberalizam, konzervatizam, socijalizam, komunizam, anarhizam, fašizam, nacionalizam. Pojam se javlja potkraj XVIII. st. kod skupine franc. filozofa i znanstvenika koji na temelju Condillacova senzualizma i Lockeova učenja o podrijetlu ideja, vlastitu filozofiju – shvaćenu kao znanosti o idejama, tj. osjetima – nazivaju ideologijom. Također, Napoleon svoje prosvjetiteljske kritičare naziva pogrdno ideolozima. Premda se i marksizam drži ideologijom, sam je Marx ideologiju shvaćao kao “iskrivljenu društvenu svijest”. (Proleksis encikl.).”
Naravno da ljudi smiju slobodno izražavati svoje stavove i stvarati stvarnu filozofiju, ali vrlo često se nađu pojedinci koji iz znanosti prijeđu u politiku i više nisu učenici znanja nego pohlepnici koji svojim polovičnim znanjem teže osvojiti vlast pa nađu puno sljedbenika u svojim karizmatičnim, ali i polovično osmišljenim pokretima i ideologijama svrgavaju staru vlast poput divlje horde.
Budući da je društvo slabo obrazovano i nema dobro pamćenje, teško razlikuje dobre kandidate od onih koji se samo bore za rušenje vlasti.
Oni malo obrazovani primjećuju kako se ljudi i stvari ne mijenjaju u povijesti, oduvijek su motivi za rušenje bilo čega jako sumnjivi i lažni.
Tko želi dobro, taj želi graditi na onome što je već od prije počelo dobro. Tako se gradi dobro, a odbacuje loše.
Govor o Bogu tumači se na temelju izvještaja prastarih ljudi, stanovnika zemaljskih u Svetom pismu koje bi bilo prva znanstvena enciklopedija i jedini izvor koji je istinit jer je Biblija sam Bog koji se objavljuje ljudima, a ako je Božja volja, znači da je istina jer Bog nam je mjerilo svih stvari i stvorenja. Zato se kaže u normali da je dobar onaj čovjek koji vjeruje u Boga jedinoga koji je stvorio nebo i zemlju, i čovjeka, i koji se utjelovio među nama kao Sin Čovječji, u krilu Djevice Marije, po Duhu Svetomu.
Sretnik je tko zna čitati Bibliju, moliti i pohađati sakramente Katoličke Crkve što je Isus, Sin Božji utemelji za svoga ljudskoga života na zemlji u svojim apostolima te i u smrti na križu o čemu postoje vjerodostojni izvještaji za čovječanstvo.
Pisana riječ je još uvijek pisana riječ koja se može prevoditi na razne jezike, a ikonice na mobitelima uskraćuju nam, ni manje, ni više, znanje i obrazovanje u potpunome smislu te nam prijeti opasnost od neznanja i razvrata na zemlji.
No, što je sve to prema Bibliji? Svijet već propada odavno, od Adama i Eve i plodova od stabla spoznaje dobra i zla. I tako idemo na gore, izgleda, neprekidno, ali samo Crkva Kristova ostaje sa svojim dobro prostudiranim naukom i mnogim teološkim disciplinama, to jest naukama crkvenoga učiteljstva i njegove tradicije, polako, ali sigurno napreduje u spoznajama o Bogu i blaguje vječnu Riječ, Isusa i lomi kruh i riječ u sakramentu Euharistije, jede Tijelo Isusovo, uskrsnulo i proslavljeno, božanstvo Duha njegovoga, pije Krv Isusovu i njegovu dušu kako bi se sastojala od Boga više nego od ljudi, od Boga u ljudima. 12.02.2025. 04:08
Kontemplacija na čast Gospe Lurdske.
„I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio (Post 2,8).”
