Jest
da blebećemo kao pogani, ali Isus je ipak navratio, samo što se
odmara.
A
oluja je već uzela maha. Kiše padaju, more je uzburkano pa mi, tako
malovjerni, još uvijek mislimo da nismo čuvari brata svoga. A naš
brat koji je zadobio veliku čast, ali i odgovornost da nas
organizira, toliko se trudi u pokušajima da zagazi u more kako bi
prehodao po vodi i možda nam zaista smiri tu oluju koju nam donosi
rat, ne vidi kako je taj duhovni rat među ljudima nastao i koji se
rasplamsava jer mi smo mu poslušni – to je naša obaveza,
poslušnost, a ne čuvanje braće. A bratu je potreban lijek i pomoć
dok naš Isus drijema. Navratio je do nas radi grešnika i bolesnika,
a ne radi pravednika i zdravih ljudi.
Isuse,
taj naš rat, to je velika svinjarija, to i drugi dobro znaju,
hendikepirani imaju čak i svoju himnu u mom gradu, pjesnik Jacques
Prevert i sam govori to što svi vide, ali se obrušavaju na nas,
bolesnike kao da smo samo mi grešnici i odgovorni za rat.
A
naš je šator krasno obnovljen do najmanjih detalja, do posljednje
pločice mozaika na novome podu pokraj šatora. Pločica je razbijena
i svatko ju je sposoban prekoračiti u neznanju, okriviti je zato što
se razbila te se na njoj tako jasno vidi stanje naših duša da to
ljude sablažnjava i mnogi se obrušavaju na nju: „Evo je, to je
ona, to je ta nevolja koja nas pokušava zahvatiti, ali mi smo iznad
nevolja, jači smo od vjetra i oluja, preskačemo je.”
Vidjela
sam, Gospodine, značenje onoga neobičnoga sna što si mi ga prije
nekoliko dana poslao. Sada mi je jasno što znači, ali nisam ga
odmah mogla razumjeti jer sam pokušala pročitati simboliku njegovu,
to jest svoju u tome. Ali taj san je bio tako očigledan, kristalno
jasan i istinit da ga nisam odmah uspjela prihvatiti. I meni istina
nekada sporo dođe i teško padne na moju bolesnu dušu.
Pokušavam
reći to što mi, bolesnici vidimo, pokušavam to i u obiteljskoj
crkvi, ali nemoćna sam pred stihijom. A oluja se širi po svijetu.
A
da te ipak probudim, Gospodine, da nam se smiluješ kao što si se
Kajinu smilovao? Mi, doma, postali smo jadni beskućnici.
Vidjela
sam brata u u habitusu što ga nije uspio odjenuti do kraja, bio mu
je pretijesan jer se taj čovjek natovario kaputom da se zaštiti od
kiša i oluja, i od hladnoće prevelike pa je pokušao na kraju
odjenuti halju, odoru svoju, ali nije uspio. Zapela mu je na prsima i
ne ide pa ne ide, i ne pokriva mu debelu odjeću. Nitko mu ne pomaže,
a on stoji i vjerojatno bi zavapio da mu se pomogne da mu nije knedla
u grlu, teret prevelike odgovornosti.
Isuse,
oluja nam stvara smetnje na vezama i ima toliko malovjernih da će
oni u panici jednom doći do tebe da te probude, ali njihova srca će
ostati okorjela. Slomi nas, daj nam raspršiti tu kišnu zavjesu iza
koje svi spavamo, a kad se probudimo, ulazimo u taj rat i ne sjećamo
se što smo sanjali, to nam je sporedno i nije prioritet. Ta, tko bi
u miru i tišini svoga srca razgovarao s tobom kad je vani takva
neopisiva oluja koja nas navodi na očaj pa naš poziv u pomoć
izbacuje samo blebetanje sve većeg broja molitvi i litanija koje si
samo nagomilavamo u strahu i drhtanju. Osim bolesti, tu su i grijesi
koji privlače tuđe optužbe na nas, osuđene već odavno.
Gospodine,
sjeti se Barbare i njezinog dragog suputnika. Ništa im nije smetala
kiša, uživali su u svježim kapima i voljeli se bez prestanka ispod
krošnje u kojoj su se sakrile ptice nebeske. 08.06.2024. 01:51
