Potraga za našom pjesmom

 Pjesmom ću ti prići kao spas vremena

koja izgubljeno lutaju po čistilištu,
u kojima ostali su traci kršćanskoga sjemena
što mi ga ti preda da mi pjesme Boga ištu,

da mi Majku našu nestalno dozivaju,
da po kaldrmama lome stope i da lome koplja
dok svi tvoji dari daleko od mene plivaju,
da me slože kao što se složi hrpa mnoštva snoplja

izgubljenih dana i uspjelih pjesama, posinstava
što zbog tebe navikla sam ja naviješati i propovijedati,
a sve zato što sam porođena kao lijepa strava,
kao stravična ljepota koja ne zna zapovijedati

vlastitom životu da se bilo kamo i što prije makne
ili srcu vlastitome da potraži zaklon mrtve grude
prije nego što ga ova čežnja i potraga sveg smakne
ili makar prekasno da odomaći one divlje sprude,

koji postojaše onog dana što se uporno i kobno vraća
u sve moje svagdašnjice, u sva moja prenočišta, 
da ti opet lađu tvoju razbijenom pjenom staklenom ispraća 
od šampanjca i od porinuća, od sveg čišća

jer su još za tih vremena bili rastanci svi savršeni,
a ne, kao oni poslije, nejasni, magloviti,
a, osim toga, nikad niti jedni nisu bili završeni,
nisu nikad bili, kao ovaj sada, tako vjekoviti.

Jesmo li zaslužili to, da li ja sam tome dostojna
da te uzaludno tjeram iz svih svojih misli večerima,
je li vrijedno toga da tu plodim kao smokva osojna,
da se dičim sa svim svojim bremenitim šekelima

srebra, zlata, meda, ulja i maslina, i pšenice
koji će poslužiti prije ili kasnije bar nebeskim pticama,
i kojima ću pogostiti, ponuditi zaklon ove sjenice
jer ja nikad ne znam dolaziš li to sa sivim grlicama

ili kao car u pratnji sve svoje ekipe i presjajne svite,
a možda i kao slavni konjanik i crni vitez, ili bijeli,
da me zaobiđeš il' mi blagosloviš oči, pokraj stupa skrite
da te ne gledaju kao žeravu od sunca što se dijeli

naokolo tako bezočno i nadasve bezobrazno darovito.
A nije me toliko briga za sve nas da bih zdvajala,
ali vidim da je ovo što se događa znakovito
kao zaljubljenost svih leptira što bi vječno trajala.
‎srijeda, ‎26. ‎travnja ‎2017.  00:15:21

Ribarska ljubav

 

Rekla mi je da je Ljubav njeno ime
i da sretna živi širokome srcu pokraj rijeke,
ribaru od zaljeva kojemu su žarke bile zime,
ljeta hladovita, duša skromna, ruke meke.

Jedne noći otišla je snena u visine,
a njemu se nikad nije našlo traga.
Puteve te Ljubavi zaustavi Nebo, stazu joj prekine
da je šalje tamo gdje mu stanovala draga.

Još je rekla da je iscrpljena, tužna
što sad nije sa Nebesima se spojila,
da je staza postala joj grbava i ružna,
a još nije otkrila ni ono što je dvojila,

da ju draga duša neće lijepo ugostiti.
Ljubav nije znala da je vjesnica
i da mora pokraj mene puno postiti
kako postala bi tanka kao krijesnica,

ali ja sam znala kamo Bog je šalje;
ona u mom srcu buktila je poput tinja
što ga mora nositi još puno dalje,
tamo gdje se slavi život i gdje mi je svetinja.
‎19. ‎kolovoza ‎2018. 19:25:14

Drugo srce

 

Pamtila sam oči zadubljenog starca,
drhtala sam svaki put kad zasjale su meko
kao da su svjesne moga srca, svakog udarca;
njegove su riječi plovile daleko.

Kada bih ga ugledala, bilo mi je uvijek drago
što ću slušati od Neba najfinije note,
uvijek željela sam znati isto tako blago
rušiti sve đavle, raskrižja i kote.

Onog dana kad su zemljotresi palili sav zrak,
kada smo se rastajali, tako sporo, tako trajno,
njegove su ruke rastvorile sav moj mrak;
ljubav, ljubav nas je odvela u beskrajno.

On me je podučio da istinita sva je slutnja,
tajna želja, sakriveni snovi moje svijesti;
među nama nije bila okrznuta sveta šutnja.
Tad sam znala da ćemo se opet sresti.

Tad sam znala sve što čovjek ne zna reći,
sve što duša ne može proslijediti,
spoznala sam koliko nam potreban je Treći
da bi drugo srce moglo se zavrijediti.
‎19. ‎kolovoza ‎2018. 17:49:00

Sjećam se

 

Ako i jesam zaboravila sjaj, sjećam se tuge

što je stidljivo hrupila ispod očnih kapaka,

dubokih zjenica bez šarenila nestale duge

što se sakrila iz oka zbog prepunih oblaka;

 

sjećam se pognuta ramena kako zdvaja

pod sunčanim žrtvenikom što je blijedio

i nježnih ruku, uvijek željnih zagrljaja,

koji je samo širinu teških nebesa slijedio.

 

Sjećam se riječi, ako zaboravljam sreću

i mirne valove što su zatreperili naglo;

prepukla glasa bez daha zaboravit neću,

disanja što se pred naletom vjetra saglo.

 

Ako i ne pamtim lupkanje kišnih kapi,

sjećam se da je srce bilo na pola otkucaja;

sjećam se crne povorke i rake što zjapi,

sjenki tromoga hoda i gesta oproštaja.

 

Ipak znam nekim komadićem razuma,

kojim se i sada jedva jedvice služim,

da postoji svjetlost iznad zemaljskoga huma

kada ruke sklopim i k nebu ih pružim.

18.03.2015. 08:40

Povratak svijeta

 

Korak do vrha, nadomak kote

što klasično bezbrižno strši

kao vječan taj nebeski svod,

stojim i pišem lepršave note

balade što svoju službu ne vrši

kao da tu je nasukani brod.

Ne želim stići usponu tome dalje,

ostati hoću u pokretu silnom

i blago se smiješiti dolini cvijeća

jer to je jedinstveni pogled što šalje

sustavu mednom i krvožilnom

povratnu riječ što prati je sreća.

Na stijenu se naslanjam kao vjernica,

strašna i teška, ponizna, nježna,

i udišem miomirise prije ljeta

dok nada mnom leti bezbroj smjernica

i jedna je uvijek tako neizbježna;

povratak čekam čitava svijeta.

To je sve ono što ne možeš znati,

iznenađenje prepuno ugode srca,

a takva se radost niti ne sanja

jer ne možeš Boga nikad predviđati,

jer živiš bez nade u strahu od grča;

to ti je tajna u moru znanja.

Sad samo kreni i sad se usudi

vjerovati slutnjama i Obećanju,

samo iskušaj se Kristovom zboru.

Prepoznaj Istinu i privij na grudi

sve što te uče u svome sjećanju

snaga i nebo na svome Izvoru.

14.05.2024. 19:00

Žetva sa zvijezdama

Slike lebde ispred mene,

hladan vjetar odnosi mi sve,

lude dane, svakojake uspomene

što pojavit će se opet, ne znam gdje.

To će biti dan za razne zaborave,

uglavnom sve krive ili zle.

Sve će dobro donijeti mi plode prave,

a u sebi nosit ću još krasne sne.

Bilo ih je dosta vrlo živih,

sanjala sam beskrajne dubine i vrhunce.

Ostvarenja nije nikad bilo sivih,

svjetlio mi Duh je kao sunce.

Život moj je, mislim, bio bogat jako.

Suze kreću od miline kad se sjetim

svih divota, ispunjenja koja nema biće svako;

mnogo toga nazvala bih rajem svetim.

Mnogi ne vjeruju kako život može divan biti

kada nakon kraja dana odmaraš se u samoći,

raduješ se plodovima koje voliš s izvora piti,

a dobavljaju ih tajanstvene zvjezdane noći.

Tako žanješ Neizmjerno, a to sve je za budućnost;

snaga, volja, nacrti za ljudsku sreću.

Senzibiliziraš se za bolju i sve veću ćutnost

i svom Bogu pališ zahvalnicu svijeću.

13.05.2024. 17:43

Sjaj ljubavi

 

Sjaj u njezinim očima,

kamo je nestao?

Ozareno lice počiva,

dio života je prestao.

Ni sreće nema, ni osmijeha

kao da se nešto ugasilo,

a nije zbog kakva grijeha.

Što bi je spasilo?

Kako dobro to može biti,

sivilo osta bez svjetla?

Kako to bi se moglo ostaviti

prilikom promjene vjetra?

Čuvat ću te, sjaju sreće,

jer si mi život, voda moja.

I kada ovaj vjetar okreće,

ne miri se duša moja,

odbija ponude sve,

promjene zaboravlja

jer grli sjećanje

što se ne ostavlja.

Ono s vremenom jača,

kao dobro vino postaje

s plodom smijeha i plača;

sa Svetim Duhom ostaje.

I tamo ga posvuda prati

kamo odlazi da me odvede

i da se uvijek vrati,

moje srce da opet zavede.

13.05.2024. 07:32