gordanatomljanovic: Za let si stvorena

gordanatomljanovic: Za let si stvorena: Šaljem te odavde prema zasjedama, poslala sam pratnju, mnoštvo ptica i spremila ti poputbinu. Već odavno sam te natrpala besjedama, ...

gordanatomljanovic: Bijela Katedrala

gordanatomljanovic: Bijela Katedrala: Milano by night   Sjajem sunca satkali su nježno zdanje od pretvrda, od neslomljivoga kama; svetim nadahnućem načiniše najtanje što svod...

Lethal Weapon 3 - Leo knows the guy

gordanatomljanovic: Misterij Božje srdžbe

gordanatomljanovic: Misterij Božje srdžbe: UVOD „ Htjeti taj misterij Božje srdžbe svesti na mitski izražaj nekog čovječjeg iskustva znači ne poznavati ozbiljnost grijeha i tragi...

Blagoslov za srce

Želim stvarati, moj Kriste,

kao kad smo sami ti i ja.

Jedino se tako misli čiste,

a i dobra je terapija,

bilo da je stvaranje u nekom radu,

bilo da je izlječenje psihe.

Kao da sam kamen u svetome Gradu,

makar nosim samo stihe,

ali oni blagoslov su tvoj.

Nema ljudske riječi bolje

nego što je za duh moj

uhvatiti mrežom dobre volje

slutnju koja izaći će van

iz tog srca što se ne koleba.

Rado ulovit ću svaki san

ako dovede mi pjesmice do neba.

Ali to su ipak samo moje riječi

u koje ne stane niti jedan glas

što upućuješ ga da me liječi

taj divote od ljubavi kras.

Znaš da snažno vjeruje ti srce ovo

što je bilo rastavljeno kao mrlja

od koje si načinio moje stanje novo;

znaš da uvijek samo prema tebi srlja.

Mogla bih i dovijeka loviti te sroke,

samo jednu pomisao što je šalješ,

da ne iskažem ni mrvu Duše ti duboke.

Nikad nema kraja svemu što mi daješ.

10.01.2024. 12:40

 

Intima Boga i vjernika

 

Ima ljudi koji misle o vjernicima katolicima da su slabašne osobe, umom, duhom i djelima, da čine zlodjela u svome licemjerju pa pate od jakog osjećaja krivnje te se zbog toga stalno nastoje pokajati, a kada se susretnu, tada im je lakše jer, naravno, zajedno smo uvijek jači.

Tako nekako razmišljaju neki bezbožnici o vjeri katoličkoj.

Naročito je znakovito što uzroke vjerskog jedinstva vide u velikim strahovima pojedinaca, kao što je, na primjer, strah od samoće. Da, bezbožnici se često straše ostati sami i neprekidno moraju imati kontakte s drugim ljudima da bi se opravdavali, da bi ogovarali, da bi se osjećali bolje. Postali bi brzo vjernici kad ne bi bili toliko sebični i egocentrični kakvi mnogi ljudi u svijetu već jesu.

Značajno je kad čovjek kaže da smo mi ili oni odgovorni za nešto, a gotovo nikada ne kažu: ja sam za to odgovoran, ja sam pogriješio, ja se kajem. To ljudsko „mi” ne znači ništa osim izbjegavanja priznanja u svojoj nutrini o svojim slabostima.

Drugo je zajedništvo u katoličkoj vjeri koje se okuplja oko Krista i molitve „Oče naš”. Tu svaki katolik zapravo misli na sve ljude kada moli otpuštanje grijeha jer zna da je Bog jedan i da je Stvoritelj svega.

Gospodin Isus je često odlazio na osamu, udaljavao se od svojih apostola radi molitve, a to je intiman razgovor s Bogom.

I vjernici u samoći mole i kontempliraju Sveto pismo, ali rekoh, to je ljudska i Božja intima, o tome ne znaju drugi ljudi jer ne moraju znati.

Izuzetak su bračni parovi i obitelj koja moli u zajedništvu. 10.01.2024. 08:00

„Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše.

Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi.

Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.«

Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.«

I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio (Mk 1,35-39).”

Pjesnik Logosa (Oda 12)

 

Najstarija i najvažnija homogena zbirka kršćanske poezije koja je do nas došla jesu „Salamonove ode”. Izvorno su sastavljene na grčkom jeziku u prvoj polovici II. stoljeća, a do nas su došle na sirijskom jeziku.

Ritam oda slijedi semitski paralelizam; naglašen je utjecaj izražajnih modulacija Starog zavjeta.

Između ostalog, u te 42 ode, u najvećem broju slučajeva, hvaljenje Boga izraženo je u općenitom tonu i to u poučnim i širokim zahvatima lirskog karaktera.

Ima i preciznije poezije jačeg doktrinarnog sadržaja, kako u pohvali neizrecivom Logosu (Oda 12) koji je čovjeku izvor znanja, istine i prosvjetljenja, sazdatelj i ureditelj svemira:

„On me ispuni riječima istine,

da je razglasim.

Poput bujice vode, šiknu istina iz mojih usta.

Usta moja obznanjivahu plodove njene.

On umnoži u meni svoju spoznaju,

jer usta su Gospodnja Riječ istinita

i vrata svjetla njegova.

Uzvišeni je dade svojima koji su čisti,

koji su tumači ljepote njezine,

pripovjedači njene slave,

navjestitelji misli njezine,

glasnici njena uma,

njegovatelji njenih djela.

Okretnost Riječi je neizreciva

i poput njena izgleda gipkost je njena i spremnost.

Put njezin nema granica.

Nikad nije pala, već čvrsto stoji uspravna,

ne zna za svoj silazak ili za njegovu stazu.

Kakvo je njeno djelovanje, takvo je i čekanje,

jer ona je svjetlost i prosvjetljenje misli.

Čisti su po njoj govorili, jedan s drugim,

i oni koji su u šutnji bili, živjeli su po Riječi.

Od nje proizlažahu ljubav i sloga

i jedan drugome priopćavahu što im je bilo potrebno.

Riječ ih je poticala

te su upoznali svog sazdatelja

time što su bili u slozi.

Njima su govorila usta Svevišnjega

i po njima brzo dođe njihov proglas.

Boravište Riječi sin je čovječji,

a istina njena ljubav je.

Sretni oni koji su po njoj došli do razumijevanja

i upoznali Gospodina u njenoj istini (Oda 12).”

Lit. Pavić – Tenšek: Patrologija, KS Zagreb, 1993.