Pjesnik Logosa (Oda 12)

 

Najstarija i najvažnija homogena zbirka kršćanske poezije koja je do nas došla jesu „Salamonove ode”. Izvorno su sastavljene na grčkom jeziku u prvoj polovici II. stoljeća, a do nas su došle na sirijskom jeziku.

Ritam oda slijedi semitski paralelizam; naglašen je utjecaj izražajnih modulacija Starog zavjeta.

Između ostalog, u te 42 ode, u najvećem broju slučajeva, hvaljenje Boga izraženo je u općenitom tonu i to u poučnim i širokim zahvatima lirskog karaktera.

Ima i preciznije poezije jačeg doktrinarnog sadržaja, kako u pohvali neizrecivom Logosu (Oda 12) koji je čovjeku izvor znanja, istine i prosvjetljenja, sazdatelj i ureditelj svemira:

„On me ispuni riječima istine,

da je razglasim.

Poput bujice vode, šiknu istina iz mojih usta.

Usta moja obznanjivahu plodove njene.

On umnoži u meni svoju spoznaju,

jer usta su Gospodnja Riječ istinita

i vrata svjetla njegova.

Uzvišeni je dade svojima koji su čisti,

koji su tumači ljepote njezine,

pripovjedači njene slave,

navjestitelji misli njezine,

glasnici njena uma,

njegovatelji njenih djela.

Okretnost Riječi je neizreciva

i poput njena izgleda gipkost je njena i spremnost.

Put njezin nema granica.

Nikad nije pala, već čvrsto stoji uspravna,

ne zna za svoj silazak ili za njegovu stazu.

Kakvo je njeno djelovanje, takvo je i čekanje,

jer ona je svjetlost i prosvjetljenje misli.

Čisti su po njoj govorili, jedan s drugim,

i oni koji su u šutnji bili, živjeli su po Riječi.

Od nje proizlažahu ljubav i sloga

i jedan drugome priopćavahu što im je bilo potrebno.

Riječ ih je poticala

te su upoznali svog sazdatelja

time što su bili u slozi.

Njima su govorila usta Svevišnjega

i po njima brzo dođe njihov proglas.

Boravište Riječi sin je čovječji,

a istina njena ljubav je.

Sretni oni koji su po njoj došli do razumijevanja

i upoznali Gospodina u njenoj istini (Oda 12).”

Lit. Pavić – Tenšek: Patrologija, KS Zagreb, 1993.