Intima Boga i vjernika

 

Ima ljudi koji misle o vjernicima katolicima da su slabašne osobe, umom, duhom i djelima, da čine zlodjela u svome licemjerju pa pate od jakog osjećaja krivnje te se zbog toga stalno nastoje pokajati, a kada se susretnu, tada im je lakše jer, naravno, zajedno smo uvijek jači.

Tako nekako razmišljaju neki bezbožnici o vjeri katoličkoj.

Naročito je znakovito što uzroke vjerskog jedinstva vide u velikim strahovima pojedinaca, kao što je, na primjer, strah od samoće. Da, bezbožnici se često straše ostati sami i neprekidno moraju imati kontakte s drugim ljudima da bi se opravdavali, da bi ogovarali, da bi se osjećali bolje. Postali bi brzo vjernici kad ne bi bili toliko sebični i egocentrični kakvi mnogi ljudi u svijetu već jesu.

Značajno je kad čovjek kaže da smo mi ili oni odgovorni za nešto, a gotovo nikada ne kažu: ja sam za to odgovoran, ja sam pogriješio, ja se kajem. To ljudsko „mi” ne znači ništa osim izbjegavanja priznanja u svojoj nutrini o svojim slabostima.

Drugo je zajedništvo u katoličkoj vjeri koje se okuplja oko Krista i molitve „Oče naš”. Tu svaki katolik zapravo misli na sve ljude kada moli otpuštanje grijeha jer zna da je Bog jedan i da je Stvoritelj svega.

Gospodin Isus je često odlazio na osamu, udaljavao se od svojih apostola radi molitve, a to je intiman razgovor s Bogom.

I vjernici u samoći mole i kontempliraju Sveto pismo, ali rekoh, to je ljudska i Božja intima, o tome ne znaju drugi ljudi jer ne moraju znati.

Izuzetak su bračni parovi i obitelj koja moli u zajedništvu. 10.01.2024. 08:00

„Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše.

Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi.

Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.«

Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.«

I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio (Mk 1,35-39).”