„Jednom
zapodjenuše s njime razgovor neki pismoznanci i farizeji: »Učitelju,
htjeli bismo od tebe vidjeti znak.« A on im odgovori: »Naraštaj
opak i preljubnički znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak
Jone proroka. Doista, kao što Jona bijaše
u utrobi kitovoj tri dana i tri noći, tako
će i Sin Čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri
noći. Ninivljani će ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem
i osuditi ga jer se oni na propovijed Joninu obratiše, a evo, ovdje
je i više od Jone! Kraljica će Juga ustati na Sudu zajedno s
ovim naraštajem i osuditi ga jer je s krajeva zemlje došla čuti
mudrost Salomonovu, a evo, ovdje je i više od Salomona!« (Mt
12,38-42).”
Duboka
stvarnost, prava, ona koja pogađa u srž, čini propovijed
uspješnom, a to znači da je navještaj sjeo na plodno tlo.
To
nije samo reći: „Jona je pralik Isusov, tri dana je bio u ribi, a
onda ga je Gospodin izbavio i zato je rekao da je Jona jedini znak.”
To nije dovoljno jer Knjiga o Joni je tako jednostavna i kratka, a
tako bogata i simbolična, i nije bilo neophodno čitavu knjigu
ispisati samo zbog toga događaja gdje je Jona molio Boga dok je bio
u ribljoj utrobi, molio je, nije bio mrtav kao Isus. Ili bi i naša
smrt morala tako izgledati, kao živa molitva i to u onom trenutku
kad je čovjek totalno umro?
Riba
ga je ispljunula, Uskrsnuo je, Bog je čuo Jonine vapaje. A zna se,
bio je neposlušan Bogu.
Jona
je morao vršiti svoju proročku službu, a nije htio, nije slušao
Gospodina, imao je svoje mišljenje, a bio je običan prah. Ali je
osjećao snagu Gospodnju, osjećao je krivnju što Boga ne sluša,
osjećao je strah jer je znao da nema samopouzdanja, čak je mislio
da je prorokovanje Božja stvar, a ne Jonina jer je Jona za to bio
nesposoban. Nije mogao znati da će ga Bog poučiti na licu mjesta,
da će Duh Sveti reći Joni što će govoriti. Jona nije ničega
svjestan, nije pismoznanac ili svećenik.
Gospodin
ne prihvaća odbijanje Jonino, ali prihvaća bogatog mladića da
odustane od svetoga puta zbog toga što se nije htio odreći svoga
bogatstva koje bi mu smetalo na svetom putu.
Jona
je idealan, siromašan, neuk pa čak i lud kad uporno i sustavno
bježi od Boga. A vjeruje jer u lađi na moru zna da je oluja zbog
njega.
Još
ga samo njegovo vlastito mišljenje dijeli od svetosti, njegova
oholost čovjeka koji je prah, njegov plan kako je potrebno provoditi
pravdu. I to pred samim Bogom Pravednikom.
Nikako
nije podoban za kraljevstvo nebesko gdje ljudi vrše proročku,
kraljevsku i svećeničku službu. Nije podoban jer, ne samo da nije
odmah krenuo za Bogom, nego je još i bježao dalje od Gospodina, što
je dalje mogao.
I
to je taj znak Jone proroka!
Nije
znak samo u smrti za uskrsnuće, znak je u tome što je Jona idealno
uputstvo za upotrebu vjerskoga života na pravi način, na učinkoviti
način, zrno koje je Sijač posijao na plodno tlo; zrno koje je
moralo umrijeti da bi donijelo neopisiv rod i ta nesvijest Jonina
kako je postao pravi pravcati prorok, uspješan. Naravno, potpuno
zahvaljujući Gospodinu, Duhu Svetom. Ipak, može se reći, Jonu je
njegova vjera spasila jer uzalud je i Duh Božji ako vjere nema.
Jer
ne daje Gospodin u svome milosrđu uvijek svakome istu vjeru, čak
daje rijetkima. Inače ne bi se znalo da su vjernici licemjerni
vjernici i svi bi se obratili odjednom, baš svi.
Mnogima
je neukost opravdanje. A tko je bio više neuk i tvrdoglav od Jone?
I
kakve veze ima što u Ninivi ima mnogo životinja, kao da bi se one
prije obratile da mogu, prije nego bilo koji Ninivljanin s ljudskom
dušom? Jer ljudska duša razgovara s Gospodinom, a životinja se
predaje sama od sebe, i čovjeku, i Bogu, ima životinjsko znanje
svojega postojanja i načina života i nema uopće svoje volje.
Niti
jedan redak, niti jedan zarez nije bez veze u Svetom pismu.
Čovjek
se sažali nad životinjom, ali ne i nad čovjekom jer čovjek ima
sve instrumente koji su mu potrebni da bi slušao Boga i razgovarao s
Njim. Za vjernika nema opravdanja, a za propovjednika valjda još
više.
Drugi
primjer su otac, majka i dijete. Tu se propovijeda da su Otac naš
nebeski i naša Majka Marija naši roditelji i odgajatelji, a to je
živa istina, ali također da je dijete plod ljubavi između Oca i
Sina kao Duh Sveti, što je nebulozno. Obitelj nije dobar primjer
Trojstva jer Trojstvo uzima svoje vjernike k sebi, u svoj božanski
život, a majka i otac puštaju djecu od sebe kad oni sazriju,
odvajaju se od oca i majke. Presveto Trojstvo je Otac po Kristu u
Duhu kao u nekom prostoru, zajedničkoj posudi koja jest Ljubav i
Pravednost, odnosno Milosrđe. Otac i majka su grešnici, a Trojstvo
je svetinja. Dalo bi se puno reći o tome, a dalo bi se iz žive
vjere puno naći obitelji koje ne prate na taj način svoju
obiteljsku vjeru. Zato poslije Krizme djeca odlaze umjesto da tek
tada gledaju u svoje roditelje. Loš primjer, loša propovijed. A da
ne pripovijedam da Bog pristupa vjerniku pojedinačno, osobno ga zove
i šalje, i da je Isus rekao da je bolje ne ženiti se. Ženidba je
ustupak ovom naraštaju i postoji za dobrobit djece. Ustupak je zbog
prevelika i prečesta grijeha bludnosti od kojega nastanu
nesamostalna dječica. U brakovima ima dosta bludnosti i najljepše
je kad muž i žena žive kao brat i sestra.
Također
ima i oholosti, kao kod Jone, a ima i pohlepe. To su nepotrebne
smetnje za vjernika. Sebičnost ljudska. Umjesto da se svaki vjernik
preda svima jer nerotkinja ima više djece nego udata. 11.10.2023.
23:15
Ne
može se vjerski život opravdavati političkom demografijom.
Cilj
vjerskoga života je posvećenje.
Cilj
politike je borba za opće dobro gdje se najviše okoriste
političari, a ne siromasi i vjernici.
Jona
je, dakle, molio i vapio Bogu, makar tumačimo da je umro i da ga je
Bog uskrisio nakon tri dana, ili, bolje rečeno, nakon tri tamne
noći. To bi bilo Jonino obraćenje, prije bih rekla.
Neće
nam se dati drugi znak osim znaka Jone proroka.
Obratimo
se i vjerujmo Isusu, Radosnoj vijesti.