Istinsko bogatstvo

 

Kršćanska vjera ne brani ljudima da budu bogati.

Bogatstvo je samo po sebi nešto neutralno za vjeru, posebice ako vjernik Isusov nije jadan ovisnik o bogatstvu i o imperativu stalnog još većeg bogaćenja ili održavanja postojećeg bogatstva.

Bogatstvo radi bogatstva, imućnost radi imućnosti koja lažno obećava sretan život i veliku moć, potraga za boljim izvorima osobnoga bogatstva samo radi toga da čovjek „ima novaca i sredstava za život” nisu po dobrom kršćanskom vjerskom ukusu.

Ako je tko bogat, velika je odgovornost na njemu kako će to bogatstvo rasporediti, u što će ga uložiti i kako će upravljati bogatstvom. Da, bogatstvom, a ne ljudima uz pomoć svoje moći.       

Najčešće bogatstvo čini čovjeka marionetom, bezdušnom i polumrtvom osobom; da je tomu tako vidi se iz priloženoga stanja u svijetu gdje prevladava užasna bijeda i siromaštvo i gdje se bogataši zbunjeno snebivanju nad problemima siromaštva i općenito politike.

Bogaćenje sili strašnom negativnom snagom čovjeka da se upušta u trgovinu oružjem, da ulaže u proizvodnju oružja jer ljudi su takvi, neprekidno ratuju pa je to zgodno iskoristiti za sve veće bogaćenje. To je upotreba bogatstva na loš i zao način jer bogataš u tome gubi svoju vlastitu dušu i stvara si od privatnog života pakao.

Jednako se može reći za narkodilere i slično.    

Mnogi veliki trustovi i kompanije nužno moraju davati sredstva za humanitarne svrhe. No, i tu postoji neodoljiva pohlepa pa sredstva ne idu za dobro ljudi već se kradu, kradu ih sebi svi koji djeluju u humanitarnim lancima: varaju siromahe, bolesnike, invalide. Obogaćuju se na teret nesposobnih ljudi koji si ne mogu priuštiti sredstva za život i hranu.

Kakva je to duša koja uporno čini takve tragične gluposti, takve smrtonosne podvige? Kako će stati pred Boga na Posljednji Dan, na Sudu svim ljudima? Kako umiruje svoju nečistu i zaspalu savjest dok osuđuje na smrt nevine ljude? Nikako. Ne može umiriti svoju savjest, već srlja dalje u prevare, korupciju i puko bogaćenje zgrtanjem blaga, a sve samo zato da ne čuje glas svoje uznemirene i istovremeno otupjele savjesti.

Konačno, ako i propadnu poslovi bogataša, što se događa?

Bivši bogatuni počine suicid!

Takvo ponašanje je rezultat pogrešnog razmišljanja prema kojemu čovjek bez bogatstva i ugleda ne može živjeti, niti u najosnovnijem smislu, ne smije „propasti” jer ne zna kako se uopće živjeti može, i to veoma kvalitetno i ne zna živjeti bez pomoći drugih ljudi koje je nekada manipulirao i ucjenjivao, a naročito misli da je prevažna osoba da bi se preselio iz dvorca u kartonsku kutiju gdje će se smrzavati i gladovati dok će po njemu bogataši bacati smeće i različite humanitarne fraze.

Dragi bogataši, većina vas je takvoga razmišljanja i ponašanja, a tu je i vrapcima već jasno da vaš način života ne vrijedi pišljiva boba i da ste veliki slabići u srcima svojim.

Vi lažete svima, a sebi najviše, i te laži se vide nadaleko i čuju do nebesa, do Boga. Samo vi niste svjesni da čitav svijet, u kojemu prevladavaju siromasi, znaju sve o vama i vašim slabostima.

Za normalan siromašan svijet vi ste kao neko ludo kazalište od kojega je potrebno pobjeći glavom bez obzira, sakriti se u u kutije, prerušiti se u starce, bolesnike, invalide, neprimjetne sjene koje žive kao inventar velegradskih ulica.

Vama, dragi bogataši, ne pada na pamet da izravno darujete milostinju, ali zato od siromaha zahtijevate da plate vama za svoj život i svoj mir savjesti, i čistoću svojih duša. Da vam plate što ih ostavljate na miru kad ih vidite, što je rijetkost, da vam plate ili ćete ih „uništiti”.

A što to još ima što bi se dalo uništiti kod siromaha?

Ne možete nam ništa! Jer ništa što je propadljivo ne posjedujemo. Ništa od onoga što vi, bogatuni, mislite da je vrijedno pažnje.

Slabići koji ne vide ni prst pred nosom, ne vide ogromne božanske rudnike čistoga blaga u kojemu uživaju siromasi, sretni što ne moraju razmišljati o stvaranju bogatstva i svega što takvo razmišljanje donosi, a donosi stvarnu propast vječnu.

Siromah i bolesnik je čista duša, ovisna o Bogu i ima kvalitetno vrijeme i kvalitetan život jer zna da ga čeka naplata Božja prema kojoj će zasjesti na prijestolje slave dok će mu bivši zemaljski bogataši služiti, jer zna da hoda s Bogom koji je uskrsnuo te da će svi oni i sami uskrsnuti zbog svoje nevinosti na vječan i blažen, duhovno neizmjerno bogat život. 29.09.2023. 09:28

Psalam 46 - Bog nam je utvrda i snaga

Bog nam je zaklon i utvrda, *
    pomoćnik spreman u nevolji.
Stoga, ne bojmo se kad se ljulja zemlja, *
    kad se bregovi ruše u srce mora.
Nek buče i bjesne valovi morski, *
    nek bregovi dršću od žestine njihove:
s nama je Gospodin nad Vojskama, *
    naša je utvrda Bog Jakovljev!

Rijeka i rukavci njezini vesele Grad Božji, *
    presveti šator Višnjega.
Bog je sred njega, poljuljat se neće, *
    od rane zore Bog mu pomaže.
Ma bjesnjeli puci, rušila se carstva, *
    kad glas njegov zagrmi, zemlja se rastopi:
s nama je Gospodin nad Vojskama, *
    naša je utvrda Bog Jakovljev!

Dođite, gledajte djela Gospodnja, *
    strahote koje on na zemlji učini.
Do nakraj zemlje on ratove prekida, †
    lukove krši i lomi koplja, *
    štitove ognjem sažiže.
Prestanite i znajte da sam ja Bog, *
    uzvišen nad pucima,
    nad svom zemljom uzvišen!

S nama je Gospodin nad Vojskama, *
    naša je utvrda Bog Jakovljev!

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                  

 

Bijeg s anđelima

 

Isuse, sad praštam svima sve,

kajem se zbog svega što sam znala

i što nisu dale moje ruke spuštene;

da sam znala, Tvoju ljubav ja bih krala.

Da sam znala da je Bog moj tu,

Otac moj preslavni i da mene štiti,

davala bih na nebesa muku svu,

ne bih pokušala svoje lice skriti.

Isuse, vjerujem, od kada za sebe znam,

priznajem da dugo nisam svjesna bila

da je tinj u u mome srcu onaj vječni plam

čiju utjehu sam često pila i zaboravila.

Pričali su svakojake anegdote svi o meni,

igrali se, šalili se, stalno nešto krili.

Slušala sam pažljivo, al' sam ostala u sjeni,

nikada me ništa mudro nisu naučili.

Imala sam prijatelja, anđeo je pokraj mene bio,

sugovornik utjehe i nade što ne vene.

Nada mnom je platno šatora svog svio

da me nježno budi, da me jednom prene,

da mi poda cvijeće, dostojanstvo,

da mi bude tvrđava na stazi

koja nas je vukla u prostranstvo;

da me crna vila ne pregazi.

„Blago tebi”, ona je govorila sred straha:

„ti si uvijek nasmijana, tako vedra”

kada vidjela je da ja uzimam si daha,

kad je čula da zauvijek dižem jedra.

28.09.2023. 17:00

Grešnikov blaženi trenutak

 

Zahvaljujem Ti, Svemogući Bože, za sva dobročinstva Tvoja i za uvide u otajstva u svjetlu molitve moje.

Često se okrećem Tvome Preobraženju. Eto, danas opet se pitam odakle su apostoli spoznali Iliju i Mojsija? Kakvo je zapravo bilo apostolsko viđenje i jesu li išta u tom trenutku čuli ili razabrali osim Očeva glasa s nebesa?

„Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.«
Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!« Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: »Ustanite, ne bojte se!« Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama.
Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: »Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.« (Mt 17,1-9)”.

Također, Marko navodi da apostolima nije bilo sasvim jasno što znači „ono: od mrtvih ustati” iz Isusovih riječi.

No, kako su ih prepoznali?

Isus je sigurno razgovarao s apostolima i rekao i učinio puno više od onoga što su evanđelisti i apostoli zapisali i što danas imamo na raspolaganju:

„Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu (Iv 20,30-31).”

No, izgleda da bi Marko ili Matej zapisali u izvještajima kako su saznali s kime to Isus u svome preobraženju razgovara.

„I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime”.

Možda su poslije svega zajednički zaključili što je to bilo što im se dogodilo kada su se Isusove haljine i lice zabijelili u Isusovoj molitvi.

Ipak, izgleda da su jednostavno „prepoznali” Iliju i Mojsija. Da su se pokazali, to jest da je Ivanu, Petru i Jakovu Bog dao prepoznati proroka i zakonodavca.

A to bi moglo značiti da neke ili mnoge duše po uskrsnuću od mrtvih „vide” i „čuju”, odnosno „prepoznaju” jedni druge.

S druge strane, osobno ne mogu vjerovati da me može prepoznati netko tko me nikada nije zaista poznavao te da je tako među uskrslim dušama na nebesima. No, Bogu ništa nije nemoguće, možda ćemo se prepoznati u one dane, to je olakšavajuća spoznaja.

„Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu (Fil 3,20-21)”.

Ipak postaje sve malo jasnije kad zavirim u Lukino izvješće:

„Jedno osam dana nakon tih besjeda povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.
I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.
Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli (Lk 9,28-36)”.

„I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj.” 

Ovaj izvještaj mi je samo još veća potvrda da su apostoli, koji bijahu u izvjesnom posebnom stanju kad se Isus preobrazio, bili zapravo slabo svjesni i svoga vlastitoga preobraženja koje su imali zahvaliti Isusu u molitvi i volji Gospodinovoj. To nije bilo viđenje, to je bila stvarnost kao što je stvarnost bila i činjenica da su Ivan, Petar i Jakov zadrijemali, vjerojatno od nemoći i nesposobnosti i zbog svoje grešnosti, te se potom probudili. Gospodin Isus bijaše i budan, i preobrazio se, i svjestan, naravno, što čini i što se događa.

Tek nakon radosne vijesti o uskrsnuću Isusovom evanđelisti su mogli izvijestiti o tom tako posebnom događaju koji mi je oduvijek neiscrpno nadahnuće u molitvama i promatranju otajstava. Nikada neću reći sve o Isusovom Preobraženju na Gori.

I, kao što si, Gospodine, spoznao u svom djetinjstvu da si čovjek kao i svi drugi, ali da si i čovjek svet potpuno, čovjek bez ijednoga grijeha, i to od dvanaeste godine svoga života pa do najkasnije Tvoje odluke da se krstiš na rijeci Jordanu kod Ivana Krstitelja, svoga preteče i poneseš naše grijehe, tako si u svome preobraženju na Gori pokazao apostolima i svima nama, ljudima kako je to biti potpuno blažen i kakva nas preobrazba očekuje, posebno ako Te odmah poslušamo i slijedimo na Tvome putu. 28.09.2023. 06:43

„A tko čuva riječ njegovu,
u njemu je zaista savršena ljubav Božja.
Po tom znamo da smo u njemu.
Tko veli da u njemu ostaje,
valja mu ići putom kojim je on hodio (1 Iv 2,5-6)”.

Tko izgubi život

 

Tko pronađe život Tvoj,

sav u Tvome, Kriste, domu,

gubi dušu, razum svoj

u tom svijetu šarenomu, velikomu.

Tko li život blagostanja nađe

i bogatstva, ispunjena zlatom,

traži nešto novo, nešto mlađe

ili zabavno mu igrati se blatom.

Tko se veže za nebesa Tvoja,

čuje bolje, vidi više ili dalje,

mučninama mu nema broja,

svjestan odbacuje blatne halje,

uprljane, nemirom zaražene,

ratovima bježi, neredima.

Izmoljene, zatražene,

jednostavne halje ima.

Bogatašem svi se blisko zbliže,

laskanje ga stalno okružuje,

a on samo si dragulje niže,

okolinu prevarom zadužuje.

Ima li života u tome metalu?

Ima li bar duše tamo gdje se laska,

gdje se teži običnom kristalu,

gdje i mudar za tim blatom kaska?

Postoje li milosrdne ruke

što darivale bi siromaha

koji iskreno se drži usred muke,

koji ispred zlata nema straha?

Taj je smiješna luda, govore mu svi,

mora biti da je napio se mnogo vina,

tako kolo vode zatrovani, obijesni

dok siromah gleda samo Božja Sina.

Tko izgubi život svoj,

sav tu, izvan svijeta,

u dom stiže, Kriste, Tvoj,

plaća mu je sudba kleta.

Za Tebe mu srce plamti,

duh mu poznaje sve Tvoje pute

i blaženstvo koje uvijek pamti;

nosi razum, dušu, sve pod Tvoje skute.

27.09.2023. 20:32

Sveti budite!

 

Svetost je ono čega na prvi pogled nigdje nema.

Ona je jednostavna pojava u jako kompliciranom svijetu, ona je naizgled beznačajno uživanje u elementarnim životnim pogodnostima gdje postoji velika jurnjava ljudi za profitom, za političkim pozicijama, za dobitkom na lutriji, za što većim posjedovanjem nekretnina, stvari, ugleda i ljudi, za voljenim osobama i slično. Takva jurnjava se ogleda u proizvodnji sve bržih i jačih prijevoznih sredstava, u neprekidnom stvaranju svježega novca, u nedostatku slobodnog vremena za važne susrete i stvari.

No, svetosti ima u svijetu puno više nego što bi se reklo, svete su grupe siromaha o kojima bogati slabo brinu i zapravo od kojih bogatstvo oduzimaju, većina siromaha su kolateralne žrtve luđačkog bogaćenja.

Svet čovjek je onaj koji ljubi, ljubi ljude, braću svoju, ljubi prirodu i svemirska tijela, zemlju, sunce, mjesec i zvijezde, voli raditi svoj posao, pomučiti se i raduje se kad je posao dobro napravio te je iznad svega darežljiv i dobrohotan. Svet čovjek ne preživljava od plaće ili od profita, ili od oduzimanja već ga održava Gospodin Bog, Stvoritelj neba i zemlje. Svetac je stvor koji se divi Božjem stvaralaštvu i Božjim stvorenjima. Ako ga Bog pozove na neki put, svetac odlazi i u vjerske zajednice gdje se usavršava u dobroti, čistoći života, humanitarnoj djelatnosti i, učeći o ljubavi Božjoj, usavršava se u posvećenju toj ljubavi iz koje proizlazi pravednosti, mudrost, milosrđe, opraštanje i karizmatična osobnost te plodan život za okolinu.

Svetac je najčešće na cjeloživotnim i teškim kušnjama, živi po Božjem zakonu u različitim duhovnim borbama, izlazi iz kušnji sve bolji, sve jači i svetiji i sve bliži kraljevstvu nebeskom gdje nad svetima i anđelima vlada Isus Krist, Sin i Svetac Božji.

Poziv na svetost Krist, Gospodin upućuje svim ljudima, ali Ga svi ne čuju, a i oni koji Ga čuju, nisu uvijek odlučni krenuti za Isusom i odreći se ustaljenoga načina života. Odlučnost svetaca je Božji dar, a za taj dar se može uporno i vjerno moliti Gospodina.

Svetom čovjeku nisu toliko potrebne stvari koliko duhovni život. Ne privlače ga blještavi dragulji, zlato, mnogo novca, različita bogata imovina jer svetac dobro vidi koliko je isprazno tražiti užitke i smirenje u stvarima koje ljudi proizvedu. Ako mu je nešto na raspolaganju, svetac će to pametno upotrijebiti bez sklonosti da postane ovisnik o predmetima koji služe višoj svrsi. Što god naiđe, dobra je kušnja.

Svetac posti i živi dosta zdravo u Božjoj milosti pa ne postaje umoran pod stare dane. Štoviše, duhovnost je ta koja mu ulijeva životnu snagu sve dok ne dođe vrijeme da umire radostan.

Pojam „svetac” nastao je u kršćanskoj Pracrkvi.

Svetost kršćana proizlazi iz Božjega izabranja, zahtijeva od njih da raskinu s grijehom i poganskim običajima; oni moraju djelovati prema svetosti koja dolazi od Boga, a ne od tjelesne i putene mudrosti.

Taj zahtjev svetoga života jest temelj svekolike kršćanske asketske tradicije; ona ne počiva na idealu nekog zakona koji je još izvanjski, već na činjenici da je kršćanin 'zahvaćen Kristom' i da mora iskusiti udio u Njegovim patnjama, prilagođavajući se Njegovoj smrti, ne bi li tako postigao uskrsnuće od mrtvih, uskrsnuće na blaženi rajski i vječni život.

To je ujedno i svrha svete knjige kršćana, Biblije koja tumači vjernicima Kristovim sve ono što je Gospodin Bog objavio svim ljudima u svojoj velikoj ljubavi za svoje stvorenje, a to je čovjek, i u svojoj neizrecivoj božanskoj milosti. 27.09.2023. 09:54

„Govori svoj zajednici Izraelaca i reci im: ‘Sveti budite! Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš!” Lev 19,2

Noći vjetrova

Živjeti Te pokraj Tebe

prije dana, prije sna,

da mi srce ne ozebe

u noćima vjetrova,

predivna je to poema;

i ta glazba, i ta ulja

koja krase oči mi boema

kao da se zima ljulja

na nebeskim platnima,

na oblačnim strunama

srebrnima, zlatnima

i s ledenim krunama.

Lijep si u toj noti,

svakim šumom ili slutnjom,

na vremenskoj koti

raduješ se lutnjom,

pjevaš, čujem ih, korale

ljubavi i mira, Muke

što su tako spontano je dale

Tvoje raširene ruke

da bi meni sasvim ugodio

sve te nerve razrušene,

da bi mene oslobodio

one smrti poražene,

da bih lađe porinula,

da bih kao stup od soli stala,

da bih, mislim, poginula

ako za Te, Kriste, ne bih znala.

25.09.2023. 21:11