Pjesma iz vječnosti

 

Psalam 110 ispjevao je kralj David, za vremena kada je Izabrani narod iščekivao Mesiju, najvećega Kralja koji će doći. Tu David spominje da je taj budući Kralj zapravo Gospodin, odnosno Pomazanik Boga i da će u svakom slučaju biti jedinstveni Svećenik čitavoga naroda.

Kralj David je živio u vjeri, hodio je s Bogom, prebivao je u vječnosti gotovo neprekidno, što znači da je služio Bogu, slušao Boga, da je neprekidno molio, a imao je i pravo vršiti ponekad svećeničku službu, za razliku od ostalih kraljeva toga vremena. Svećenici su bili samo pripadnici svećeničkog plemena, Levijevci, odnosno leviti. I kada je grubo griješio, David se znao usrdno kajati i vraćati se poslušno Bogu.

David je živio tisuću godina prije Krista, ali kao i sav narod, bio je uvjeren, to jest, vidio je dobro tajne i božanska otajstva.

Predaju o svećeništvu znali su svi u narodu.

Svi su znali da se Otac naše vjere, Abraham susreo s Presvetim Trojstvom u obliku i izdanju tri neznanca, na jedan tajanstveni način i zahvaljujući svojem snažnom vjerskom „gledanju”.

„1 

Abraham i tajanstveni posjetitelji

Jahve mu se ukaza kod hrasta Mamre dok je on sjedio na ulazu u šator za dnevne žege. 2 Podigavši oči, opazi tri čovjeka gdje stoje nedaleko od njega. Čim ih spazi, potrča s ulaza šatora njima ususret. Pade ničice na zemlju 3 pa reče: »Gospodine moj, ako sam stekao milost u tvojim očima, nemoj mimoići svoga sluge! 4 Nek’ se donese malo vode: operite noge i pod stablom otpočinite. 5 Donijet ću kruha da se okrijepite prije nego pođete dalje. Ta k svome ste sluzi navratili.« Oni odgovore: »Dobro, učini kako si rekao!«
6 Abraham se požuri u šator k Sari pa joj reče: »Brzo! Tri mjerice najboljeg brašna! Zamijesi i prevrtu ispeci!« 7 Zatim Abraham otrča govedima, uhvati tele, mlado i debelo, i dade ga momku da ga brže zgotovi. 8 Poslije uzme masla, mlijeka i zgotovljeno tele pa stavi pred njih, a sam stajaše pred njima, pod stablom, dok su blagovali.
9 »Gdje ti je žena Sara?« – zapitaju ga. »Eno je pod šatorom«, odgovori. 10 Onda on reče: »Vratit ću se k tebi kad isteče vrijeme trudnoće; a tvoja žena Sara imat će sina.« Iza njega, na ulazu u šator, Sara je prisluškivala. 11 Abraham i Sara bijahu u odmakloj dobi, ostarjeli. U Sare bijaše prestalo što biva u žena. 12 Zato se u sebi Sara smijala i govorila: »Pošto sam uvenula, sad da spoznam nasladu? A još mi je i gospodar star!« 13 Onda Jahve upita Abrahama: »A zašto se Sara smijala i govorila: ‘Kako ću rod roditi ja starica?’ 14 Zar je Jahvi išta nemoguće? Navratit ću se k tebi kad isteče vrijeme trudnoće: Sara će imati sina.« 15 Sara se napravi nevještom govoreći: »Nisam se smijala.« Jer se prestrašila. Ali on reče: »Jesi, smijala si se!«.” Post 18,1-15

No, i kada je Abrahamova koncentracija bila usmjerena više na profane stvari, na svakodnevicu, on je vrlo konkretno doživio da ga pohodi sam svećenik Melkisedek, Kralj Šalema, pravednosti i mira, a i radosti u Duhu Svetome.

Melkisedek je pohodio Abrahama nakon bitke koja je bila značajna za obitelj i narod koji je pratio Abrahama kroz pustinju. Abraham je pobijedio, ali nije uzimao nikakav plijen za sebe i za svoje. Uzeti tuđe stvari i stoku, vidimo kasnije u Svetom pismu, moglo je značiti miješanje vjere u jednoga Boga s mnogobožačkim klanjanjem i magijanjem drugih i drugačijih naroda; trgovati s njima značilo je pokloniti se nekome od njihovih bogova. Zato je bilo strogo zabranjeno uzimati plijen poslije bitke, plijen se morao uništiti, spaliti. Velikodušni Abraham je i bez toga znao da nema potrebe za uzimanjem plijena od ratnoga protivnika, za razliku od naroda i kraljeva koji su se kasnije oglušivali o zapovijedi Božje.

U tom trenutku poslije bitke, pred Abrahamom se pojavio Melkisedek s kruhom i vinom, blagoslivljajući Gospodina, a blagoslovio je i Abrahama.

„17 

Abraham i Melkisedek

Pošto se vratio, porazivši Kedor-Laomera i kraljeve koji su bili s njim, ususret mu, u dolinu Šave, to jest u Kraljev dol, iziđe kralj Sodome. 18 A Melkisedek, kralj Šalema, iznese kruha i vina. On je bio svećenik Boga svevišnjega. 19 Blagoslovi ga govoreći: »Od Boga svevišnjega, Stvoritelja neba i zemlje,
neka je Abramu blagoslov!
20 I svevišnji Bog,
što ti u ruke preda neprijatelje,
hvaljen bio!«
Abram mu dade desetinu od svega.
21 Tada kralj Sodome reče Abramu: »Meni daj ljude, a dobra uzmi sebi!« 22 Abram odgovori kralju Sodome: »Ruku uzdižem pred Jahvom, svevišnjim Stvoriteljem neba i zemlje, 23 da neću uzeti ni končića, ni remena od obuće, niti išta što je tvoje, da ne kažeš: na meni se Abram obogatio. 24 Ne, meni ništa, osim što su moji momci upotrijebili; i dio za momčad što je sa mnom išla: Aner, Eškol i Mamre, oni neka uzmu svoj dio.« .” Post 14,17-24

Univerzalno kraljevsko dostojanstvo i vječno svećenstvo jesu osobine Mesije. Novi zavjet vrlo često Psalam 110 primjenjuje na Krista:

Knjiga Otkrivenja

„I vidjeh: nebo otvoreno – i gle, konj bijelac, a na nj sjeo On, zvani Vjerni i Istiniti, a sudi i vojuje po pravdi; 12 oči mu plamen ognjeni, na glavi mu mnoge krune; nosi napisano ime kojeg nitko ne zna doli on sam; 13 ogrnut je ogrtačem krvlju natopljenim; ime mu: Riječ Božja. 14 Prate ga na bijelcima Vojske nebeske, odjevene u lan tanan, bijel i čist. 15 Iz usta mu izlazi oštar mač kojim će posjeći narode. Vladat će njima palicom gvozdenom. On gazi u kaci gnjevne srdžbe Boga Svevladara. 16 Na ogrtač, o boku, napisano mu ime: »Kralj kraljevâ i Gospodar gospodarâ.« Otk 19,11-15).”

Poslanica Rimljanima

„Tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! 34 Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas!” Rim 8,34

Evanđelje po Marku

„I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu.” Mk 16,19

Evanđelje po Mateju

„Kad se farizeji skupiše, upita ih Isus: 42 »Što mislite o Kristu? Čiji je on sin?« Kažu mu: »Davidov.« 43 A on će njima: »Kako ga onda David u Duhu naziva Gospodinom, kad veli:

44 Reče Gospod Gospodinu mojemu:
‘Sjedi mi zdesna
dok ne položim neprijatelje tvoje
za podnožje nogama tvojim?’

45 Ako ga dakle David naziva Gospodinom, kako mu je sin?« 46 I nitko mu nije mogao odgovoriti ni riječi, niti se od toga dana tko usudio upitati ga bilo što.” Mt 22,41-46

Činjenica je da je David u svome psalmu imao veliko nadahnuće.

Po njemu već od davne prošlosti znamo da Isus sjedi s desna Ocu na nebesima.

Psalam 110

„Mesija – kralj, svećenik, pobjednik

Psalam.
Davidov. Riječ Jahvina Gospodinu mojemu: »Sjedi mi zdesna
dok ne položim dušmane za podnožje tvojim nogama!
2 Žezlo tvoje moći protegnut će Jahve sa Siona:
vladaj posred svojih neprijatelja!

3 Spreman je tvoj narod u svetim odorama
za dan tvog junaštva:
kao rosa iz krila zorina
uza te su mladi ratnici.«
4 Zakleo se Jahve i neće se pokajati:
»Dovijeka ti si svećenik po redu Melkisedekovu!«

5 Gospodin ti je zdesna,
on će oboriti kraljeve u dan gnjeva svojega.
6 On će sudit’ narodima: bit će truplâ na gomile,
po svoj zemlji raskoljenih glava.
7 Na putu će se napit’ iz potoka,
visoko će dignuti glavu.”

Ali kako naš Gospodin može sličiti nekome Melkisedeku?

Jer Bog je jedan i načini ljude na sliku svoju.

Kako Bog može biti nalik anđelu ili ljudskome stvoru, a ne obrnuto?

Isus Krist je naš jedini Veliki Svećenik, a što je „po redu Melkisedekovu”, to je stoga što je Melkisedek svećenik vječnosti, zaređen oduvijek i zauvijek.

O tome više govori Poslanica Hebrejima koju je poželjno čitavu pročitati i promišljati.

No, Gospodin Isus nije samo naš Veliki Svećenik.

Budući da je Bog sav za nas i radi nas, On mora biti i Kralj i Prorok.

Ne mora biti zemaljski kralj, već nebeski, a tako i prorok zemaljski jer sve što Isus govori, ima proročki značaj.

Isus je prorokovao iz vječnosti, a kada se preobrazio pred apostolima, i njih je uveo u vječnost što nam govori da se u vjeri i molitvi može ulaziti i izlaziti iz vječnosti dok smo na zemlji, prije no što zauvijek u vječnost odemo, posvećeni za Boga.

Odlazak iz vječnosti je ulazak nazad u zemaljsko, u vrijeme, u grijehe ili u grešne prilike kada često hulimo Gospodina i Majku našu, udaljavanje od Boga. Zato i kažemo: vrati se Bogu, uđi u vječnost, moli, prorokuj.

Jer, nije čovjek radi svijeta, radi zemaljskoga i kao rob vremena, već je svijet i vrijeme radi čovjeka, da bi čovjek imao sve egzistencijalno neophodno za svoju slobodu i volju koja odlučuje u pravu na izbor. I da bi čovjek stigao sustavno promotriti jad zemaljski što ga stvori njegov grijeh, a također može sustavno i bez žurbe promatrati vječnost kojoj jednom odlazi zauvijek.

Susret s Melkisedekom ukazuje i na to da je, po Psalmu 110, Mesija kojega su očekivali sam Gospodin Bog.

Isti taj Gospodin liječi nas, bolesnike; on oprašta naše grijehe i oslobađa nas, čak toliko da ukida ubijanje živoga, to jest žrtvovanja u Hramu i daje život i zdravlje bolesniku, također u Hramu.

Hram je slika raja.

U raju, u vječnosti nema ubojstava, žrtvovanja koja predstavljaju zahvalnost, ali i umilostivljavanje Boga.

U vječnosti svi smo potpuno blaženi, mada netko možda svjetli jače, a netko slabije i vjerojatno postoji hijerarhija, ali i demokracija jer kako je na nebu, tako je i na zemlji. Kako je u vječnosti, tako je i u vjerskom životu.

Stalna je, ista, žrtva hvale i slavljenje Boga i štovanje svih svetih, kako sada, tako i u vječnosti. U vječnosti je stalna gozba s Isusom za kojom On čezne jednako kao i mi, ljudi.

Nije samo važno reći ženi ili mužu: „Ljubim te” ili govoriti to neprekidno Bogu. Cijela povijest nam je potrebna da bismo naučili ljubiti sebe, sve druge ljude i Gospodina, po Isusovoj Zapovijedi ljubavi. Život nam je potreban da bismo naučili ljubiti Boga onako kako Bog ljubi nas. To nas uči Sveto pismo, proroci, Abraham, David ili Ivan i ostali sveti evanđelisti.

Zato nam je potrebna poslušna vjera jer nas uvodi u istinsku Ljubav koja vidi sve u jedan mah, koja ima logičan razum i koja ne zove čudom sve što se događa u životu s Isusom. Za nevjernika i duhovnog bolesnika svako je čudo besmisleno. A za vjernika koji ozdravlja svoj duh nastojanjima da izbjegava grešne prilike, obraćenje k Bogu je čudo jer takav moli Boga da ga spasi i pomogne mu da se vrati Bogu.

Tako ispada da je najveće čudo na svijetu kad se netko obrati, kad ugleda božanski život i ne može se nadiviti vječnosti.

Obraćenje je čovjeka samo jedna karika u lančiću vječnosti.

Na svijetu se svakoga trenutka obrati jedna duša Bogu.

A u vječnosti postoji neopisiva dinamika života, stalne prinove dolaze i neprekidno se događa nešto što je vrijedno radosti, slavljenja i života u vječnome odmoru i u blaženome miru pravednome. 18.01.2023. 13:51

Psalam 97 Gospodin - slavni Kralj

 

Gospodin kraljuje: neka kliče zemlja, *
    †  nek se vesele otoci mnogi!
Oblak i tama ovijaju njega, *
    pravda i pravo temelj su prijestolja njegova.
Oganj ide pred njim *
    i sažiže okolo dušmane njegove.

Munje mu svijet osvjetljuju: *
    zemlja to vidi i strepi.
Brda se tope pred Gospodinom ko vosak, *
    pred vladarom sve zemlje.
Nebesa navješćuju pravednost njegovu, *
    svi narodi gledaju mu slavu.

Nek se postide svi što likove štuju †
    i koji se hvale kumirima. *
    Poklonite mu se, svi bozi!
Sion radostan sluša, †
    gradovi Judini kliču, *
    zbog tvojih sudova, Gospodine!
Jer ti si, Gospodine, Svevišnji
    -   nad svom zemljom, *
    visoko, visoko nad bozima svima.

Gospodin ljubi one koji mrze na zlo, †
    on čuva duše pobožnika svojih, *
    izbavlja ih iz ruku opakih.
Svjetlost sviće pravedniku *
    i radost čestitima u srcu.
Radujte se, pravednici, u Gospodinu, *
    slavite sveto ime njegovo!

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.

Apostol Pavao u vjeri i na djelu

 

Obraćenje svetoga Pavla se dogodilo pred vratima Damaska, negdje oko 36.-te godine poslije Krista. Tu Pavao doživljava iznenadno obraćenje (Dj 9,3...22,6.....26,12....) koje on sam pripisuje objavi Isusa Krista u slavi (Gal 1,12 i 1 Kor 9,1) i kao iznenadan i neodoljiv prodor Kristov u svoj život (Fil 3,7 – 11). Od progonitelja postaje širitelj kršćanstva.

Pavlov život i djelovanje možemo rekonstruirati iz dvaju izvora: iz „Djela apostolskih” i iz autobiografskih mjesta u njegovim poslanicama.

Pavao, židovski: Šaul, rodio se godine 5. – 9. po Kristu u maloazijskom gradu Tarzu od židovskih roditelja od kojih je, mada je bio židovski farizej, baštinio i rimsko građansko pravo (Dj 22,28). Bio je odgojen u strogo tradicionalnom farizejskom duhu, a u Tarzu je primio opću helenističku naobrazbu: poslanice pokazuju da je ovladao grčkim jezikom, a slike i usporedbe očituju čovjeka građanina, vična pravnom, vojničkom, sportskom rječniku. Kao farizej izučio je i šatoraški, ili možda kožarski zanat. To mu je u misionarenju koristilo da ne bude na teret siromašnih kršćanskih zajednica i da može potpomagati siromahe.

Kao dvadesetogodišnji mladić pošao je u Jeruzalem da izuči židovski Zakon kod glasovitoga učitelja Gamaliela I. Tu je „u prevelikoj privrženosti svojim očinskim predajama napredovao u židovstvu i nadmašio sve vršnjake (Gal 1,4)”. Farizejski odgojen, vatrena temperamenta, zauzeo je brzo neprijateljski stav prema kršćanstvu „kao novoj herezi”. Tako postade najgorljiviji progonitelj mlade Crkve.

Teologija obraćenika Svetoga Pavla toliko je izdašna da je ovdje jednostavno sustavno prepisana iz „Rječnika biblijske teologije” - to je bio najjednostavniji pristup temi o kojoj se nikada ne može sve reći.

Pavao je u isto vrijeme bio nezaustavljiv misionar, koji je kršćanstvo zasadio u srce rimskog imperija, i genijalni mislilac, koji je na malo stranica ostavio golemu duhovnu baštinu.

Kršćanstvo je od početka njegove poslanice, uz Evanđelje, smatralo nadahnutima i mjerodavnima za svoju vjeru.

IZASLANICI SINA

Dufour 920

Sluga Božji došao je, po proročanstvima, u osobi Isusa Krista, a Isusovi izaslanici nose svim narodima poruku spasa koju je Isus bio proglasio samo izgubljenim ovcama doma Izraelova (Mt 15,24).

Pavao će se na to poslanje primljeno na putu za Damask uvijek pozivati da opravda svoj naslov apostola. Siguran u univerzalnu protežnost evanđelja, on će ga pronijeti poganima da od njih postigne posluh vjere te će veličati poslanje svih glasnika evanđelja: ta, ne rađa li se upravo njegovom zaslugom u srcima ljudi vjera u riječ Kristovu?

Tako se pomoću osobnoga poslanja apostola svekolika Crkva u svojoj misionarskoj ulozi nadovezuje na poslanje Sina.

PAVAO, APOSTOL POGANA

Dufour 30

Pavao na svoj način potvrđuje ono što je Isus bio započeo na zemlji šaljući sedamdesetoricu povrh Dvanaestorice.

Uskrsli Krist s neba šalje Pavla pored Dvanaestorice; u svjetlu ovog apostolskog poslanja moći će se jasnije odrediti narav apostolata.

1. Poslanik Kristov

Kad Pavao uporno ponavlja da je bio „pozvan” kao apostol u apokaliptičkom viđenju Uskrsloga, on daje na znanje da je njegovo poslanje započelo naročitim pozivom. Kao apostol, on je „izaslanik”, ali ne ljudi (pa bili oni sami apostoli), već „izaslanik” samoga Isusa. On na tu činjenicu podsjeća naročito kad brani svoju apostolsku vlast:

- „Mi vršimo poslaničku službu u ime Krista – kao da Bog opominje po nama (2 Kor 5,20)”;

- „... primajući riječ Božju, to jest našu propovijed, primili ste je ne kao riječ ljudsku, nego riječ Božju (1 Sol 2,13)”.

- Blago onima koji su ga primili „kao anđela Božjega, kao Isusa Krista (Gal 4,14)”.

- Jer, apostoli su „Božji suradnici (1 Kor 3,9; 1 Sol 3,2)”.

- Osim toga, po njima se ispunjava tajna eshatološke slave (2 Kor 3,7-11).

A da poslanik ne bi ovu božansku moć i ovu slavu skrenuo na svoju korist, apostol je čovjek prezren od svijeta; evo kako ga progone, predaju smrti, da bi ljudima bio dan život (2 Kor 4,7 – 6,10; 1 Kor 4, 9-13).

Konkretno apostolska se vlast vrši naučavanjem, služenjem i sudskom nadležnošću. Pavao se često poziva na svoju naučiteljsku vlast i smatra da ona može udariti prokletstvom svakoga tko bi navješćivao evanđelje različito od njegova; Pavao se osjeća vlasnim prenijeti ovlasti na druge; to čini kad polaganjem ruku zaređuje Timoteja: čin koji će ovaj, opet, moći vršiti nad drugima. Najzad, ova se vlast vrši stvarnom jurisdikcijom nad Crkvama što ih je Pavao utemeljio ili su mu bile povjerene: on sudi i izriče kazne; on sve sređuje prigodom svojih obilazaka; on zna od zajednice zatražiti posluh kako bi se održalo zajedništvo. Ova vlast nije tiranska, ona je služenje, ona je vlast pastira koji se, ako je potrebno, zna odreći svojih prava; ona nipošto ne tišti vjernike: štoviše, drugi su joj kao ocu, kao majci i pruža im primjer vjere.

2. Jedinstveni slučaj Pavla

Pavao bi rado vidio da se ovaj idealni opis apostolata odrazi u radu njegovih suradnika, Timoteja i Silvana, koje on, kako se čini, smatra apostolima, ili pak Sostena i Apolona. Ipak, Pavao je pripisivao sebi posebno mjesto u apostolstvu Crkve: ON JE APOSTOL POGANSKIH NARODA, on na poseban način razumije tajnu Krista: ova jedinstvena uloga u kršćanskoj ekonomiji vezana je uz njegovu osobu, karizmatskog je reda i ne može se prenositi.

a) Apostol naroda

Pavao nije bio prvi koji je donio evanđelje poganima. Već je Filip propovijedao evanđelje Samarićanima i Duh Sveti je sišao nad pogane u Cezareji. Ali Bog je htio da u trenucima rađanja Crkve uz naviještanje Židovima bude jedan apostol posebnije odgovoran za naviještanje evanđelja poganima. To je Pavao tražio da mu i Petar prizna. Nije on htio u tome biti izaslanik Petrov: on je i dalje bio izravno Kristov izaslanik; ali bilo mu je stalo da o tome izvijesti glavara Dvanaestorice, kako „njegova trka ne bi bila uzaludna” i da u Crkvi ne dođe do razdora (Gal 1-2).

b) Misterij Krista, za Pavla, jest „Krist među poganima” (Kol 1,27); već je Petar u viđenju bio shvatio da nikakva zabrana jela više ne dijeli Židove od pogana. Ali Božjom milošću Pavao ima posebnu spoznaju ovog misterija i palo mu je u dužnost da je prenese ljudima; on trpi progonstvo, podnosi patnje, on je bacan u tamnice, samo da bi se ovaj misterij ispunio.

Takva je ta Pavlova posebna milost, ona je nesaopćiva; ali Gospodin može po Duhu svim apostolima dati onako poslanje u Kristu, a u nekoj mjeri i ono Pavlovo duhovno pronicanje vlastitog apostolstva (1 Kor 2, 6-10).

EVANĐELJE – SVETI PAVAO

Dufour 250

1. Glasnik

Pavao je u pravom smislu riječi čovjek evanđelja. Bog ga je „odredio za evanđelje (Rim 1,1)”. Objavio mu je svoga Sina „da Ga propovijeda među poganima”. Isus mu je povjerio radosnu vijest. Kao službenik evanđelja, Pavao ga mora propovijedati i tako prikazuje Bogu duhovno služenje, vrši svetu službu.

2. Poruka

To evanđelje Pavao naziva evanđeljem ili evanđeljem Božjim, evanđeljem Božjega Sina...Isusa Krista, našeg Gospodina, Kristovo evanđelje, svjetlo sjajne radosne vijesti Krista, njegova neistraživa bogatstva.

a) Spasonosna sila

Kao i evanđelje cjelokupne Crkve, Pavlovo se evanđelje, ali ono s naročitom snagom, usredotočuje na smrt i uskrsnuće Kristovo i okreće se njegovu dolasku u slavi. Ono znači novu ekonomiju, ukoliko se ova širi i razvija apostolskim propovijedanjem i djelotvornom silom Božjom koja se u tom propovijedanju krije, ona je sila Božja za spasenje. U cijelom svijetu rodna je i napredna Radosna vijest. Rascvat Crkve, preobilje karizama, neviđen duhovni preporod, zatim Apostolova nadnaravna neustrašivost – sve to svjedoči o snazi tog evanđelja koje upravo osvaja svijet. Pavao radi vlastitim rukama i podnosi sve.....da ne postavi kakve zapreke Kristovoj Radosnoj vijesti.

b) Ispunjenje Pisama

Pavao naglašava neprekinutu vezu evanđelja sa Starim zavjetom, ono je objava tajne sakrivene od vječnosti, ali sada očitovane i po zapovijedi vječnoga Boga, a pomoću proročkih spisa saopćene svim narodima. Obećanje dano Abrahamu bilo je pred-evanđelje koje se ostvaruje danas u obraćenju pogana.

3. Ljudski odgovor na evanđelje

Evanđelje vrši svoj spasonosni učinak samo ako mu se čovjek odazove vjerom: jer ono je sila Božja za spasenje svakom vjerniku...u njemu se očituje pravednost Božja, iz vjere u vjeru. Ono je mjesto u kojemu se zbiva opredjeljenje. Usred slabosti razvija svoju spasonosnu snagu i nastavlja tajnu Križa; za jedne ono je sablazan, ludost te ostaje zastrto: takve je zaslijepio bog ovog svijeta, oni jasno ne vide svjetlo Radosne vijesti Krista. Oni mu se ne pokoravaju. Drugi, naprotiv, primaju evanđelje u pokornosti – vjeri. Oni se u milosti evanđelja ostvaruju evanđelju milosti.

PAVAO – APOSTOL NARODA

Dufour 651

Pavlovo apostolstvo, međutim, ne poriče red stvari što proizlazi iz staroga Saveza: on također navješćuje evanđelje najprije Židovima; k poganima ide tek kad se sukobljava s odbijanjem Židova. Ali inače on jasno tumači kakav je položaj svih naroda u odnosu na evanđelje.

a) Narodi u odnosu na evanđelje

Na pripadnike poganskih naroda pada Božja srdžba kao i na Židove. Bog im je omogućio da Ga spoznaju po stvorenju, ali oni Ga nisu priznali; dao im je da spoznaju njegov Zakon pomoću savjesti, a oni su se predali neurednim požudama, što je posljedica idolopoklonstva. Sada pak im Bog hoće iskazati milosrđe kao i Židovima, samo ako uzvjeruju u evanđelje. Vjera donosi opravdanje i jednima i drugima: ne svjedoče li Pisma kako pravi sinovi Abrahamovi, baštinici blagoslova koji je njemu obećan – jesu oni koji vjeruju (Gal 3,6-9)? Narod koji je sada baštinik toga obećanja obuhvaća ujedno i obrezane i neobrezane, i upravo tako Abraham postaje ocem mnogih naroda.

b) Židovi i narodi u Crkvi

Ljudsko je jedinstvo, dakle, obnovljeno u Isusu Kristu. Nema više ni Grka, ni Židova; Židovi su i pogani izmireni nakon što se među njima srušio zid mržnje. Oni čine jedno, novo čovječanstvo, jednu samo zgradu kojoj je Krist ugaoni kamen, jedno Tijelo kojemu je Krist glava. Taj misterij jedinstva ostvaruje se već i sada u Crkvi, očekujući da bude dovršen u nebu. Ipak stari rascjep čovječanstva nadvoje još uvijek odlučuje dijalektikom svete povijesti. U prvo vrijeme Bog je odbacio otvrdnuli Izrael, osim ostatka; htio je, naime, pribaviti spas poganskim narodima pricijepivši ih na židovski čokot te pobuditi ljubomoru u Izraela da bi se tako pokajao. U kasnije vrijeme, kad svi narodi uđu u Crkvu, bit će spašen i sav Izrael. Božji putovi uviru u konačan spas svih naroda združenih s Izraelom u Božji narod (Rim 11 do 15).

UKAZANJE PAVLU

Dufour 1384

Ukazanje Pavlu (Gal 1,12-17; Dj 9,3-19//) zauzima posebno mjesto u ukazanjima Kristovim koja su jedan od načina Božjeg objavljivanja.

Pavao ga smješta na istu razinu s drugim ukazanjima: on je vidio Gospodina živa, kao i učenici. Stoga događaj pred Damaskom razlikuje od običnih viđenja što će ih potom imati.

To se ukazanje tumači kao poslanje povjereno Pavlu, ne posredstvom nekoga čovjeka, već izravno. Njime je Pavao postavljen za apostola, no nije time pridružen Dvanaestorici. Ovi su u obličju Uskrsloga prepoznali Isusa iz Nazareta s kojim su živjeli i na Kristovu riječ su uspostavili Crkvu.

Pavao je pak poznavao Isusa samo kroz Crkvu koju je progonio, a ta činjenica ima dvostruko značenje. Ukazanje što je njemu palo u dio, nije značilo početak Crkve; ono nije usmjereno prema pretpashalnom Isusu, već prema Crkvi koja već postoji. Iz tih razloga, a i zato što ga Luka smješta poslije Uzašašća, to je viđenje, u skladu s Pavlovim jezikom, prikazano apokaliptičkim stilom; svjetlost, glas, slava daju tom prizoru drugačiji izgled kojega nema u onim prisnim ukazanjima Jedanaestorici.

Unatoč tim razlikama, Pavao je to ukazanje svrstao među ona ukazanja što su se desila za onih četrdeset dana po uskrsnuću Kristovom.

SVETI PAVAO I SPASENJE PO VJERI

Dufour 1430

Za prvu Crkvu, kao i za Isusa, vjera je Božji dar. Kad su se obratili pogani, Bog im je, dakle, sam očistio srce vjerom. Zato što su prigrlili vjeru, primili su istog Duha kao i Židovi vjernici. Bili su, dakle, primljeni u Crkvu.

1. Vjera i židovski Zakon

Ubrzo nastaje problem: da li se pogani moraju podvrći obrezanju i židovskom Zakonu /Dj 15,5; Gal 2,4)?

Slažući se s odgovornima, Pavao smatra besmislenim siliti pogane da se požidove: ta, i same Židove je spasila vjera u Isusa Krista. Kad se htjelo nametnuti obrezanje njegovim kršćanima u Galaciji, Pavao je, dakle, lako prozreo da to znači navješćivati neko drugo evanđelje. Ova nova kriza bila je za nj prigoda da dublje razmisli o ulozi Zakona i vjere u povijesti spasenja.

Tamo od Adama (Rim 5) svi su ljudi, pogani i Židovi, krivci pred Bogom.

Stvoren radi života, Zakon je urodio tek grijehom i smrću.

Dolazak i smrt Kristova dokrajčuju to stanje očitujući Božju pravednost koja se postiže vjerom. Uloga, dakle, Zakona je završena. Nastupa poredak obećanja – sada ostvarenog u Isusu (Gal 3,15-18): kršćani su, poput Abrahama opravdani vjerom bez Zakona. A prema prorocima, pravednik je imao živjeti po vjeri (Hab 2,4), a ostatak Izraelov (Rim 11,1-6) imao je biti spašen jedino svojom vjerom u kamen što ga je Bog položio (Iz 28,16 = Rim 9,33; 10,11), a to mu je omogućilo da se otvori narodima.

2. Vjera i milost

„Čovjek se opravdava vjerom bez (djela) Zakona (Rim 3,29; Gal 2,16)”.

Ova Pavlova tvrdnja proglašava beskorisnost zakonskih praktika pod vladavinom vjere; no, ona ima i dublje značenje: spasenje nije nikada dug, već milost Božja koja se prima vjerom (Rim 4,4-8). Pavao, dakako, dobro zna da vjera mora stvarati djela u poučljivosti Duhu primljenom na krštenju. Ali on snažno ističe da vjerniku nije moguće ni 'hvaliti se pravednosšću koja bi bila njegova', niti se osloniti na svoja djela, kao što je činio farizej Savao (Fil 3,4.9; 2 Kor 11,16 – 12,4). Mada ga savjest ne prekorava ni zbog čega pred Bogom, on računa samo na Boga koji proizvodi u njemu i htijenje i djelovanje (Fil2,13). Stoga on, sa strahom i drhtanjem, nastoji postići svoje spasenje, ali i s radosnom nadom: njegova ga vjera uvjerava u ljubav Božju koja se očitovala u Kristu Isusu. Pavlovom zaslugom uskrsna je vjera, življena u prvoj zajednici, postala svjesna same sebe. Oslobodila se nečistoća i ograničenja što su načinjala vjeru Izraelovu. Ona je u potpunosti vjera Crkve.

MISAO SVETOGA PAVLA

Dufour 1500

U svom apostolskom radu među poganima Pavao ubrzo nailazi na protivnike iz judeo – kršćanskih redova, osobito u Galaciji gdje su oni organizirali protumisionarenje stopama Pavlovih misionarskih pohoda. To je za Pavla prigoda da izloži svoju misao gledom na Zakon.

1. Pavao je propovjednik jedincatog evanđelja, a prema tom evanđelju čovjek se opravdava samo vjerom u Isusa Krista, ne djelima Zakona. Doseg je tog načela dvojak. S jedne strane Pavao proglašava nekorisnima kultne prakse svojstvene židovstvu – obrezanje i opsluživanja: ovako shvaćen, Zakon se svodi na ustanove staroga Saveza.

S druge strane Pavao se obara na lažno predočivanje ekonomije spasenja prema kojemu bi čovjek zasluživao svoje opravdanje obdržavanjem Božjega Zakona, dok ga je u stvari bez njegove zasluge opravdala Kristova žrtva (Rim 3,21-26; 4,4sl): a tu su čak i zapovjedi moralnog reda u pitanju.

2. Ako je tako, može se upitati: kakva je bila tvorba tog Zakona u naumu spasenja? Neosporno je, naime, da je taj Zakon od Boga, mada je ljudima dan posredstvom anđela, što je znak njegove niže vrijednosti, on je ipak svet i duhovan, jedna od Izraelovih povlastica. Sam po sebi je nesposoban da spasi tjelesnog čovjeka, prodanog u vlast grijeha. Čak i ako ga gledamo pod njegovim moralnim vidom, on pruža samo znanje o dobru, a ne i snagu da se ono ostvari, znanje o grijehu, a ne moć da mu se otmemo: Židovi koji ga imaju i traže njegovu pravednost (Rim 9,31) grešnici su s istog razloga kao i pogani. Umjesto da ljude izbavlja od zla, on ih u njega, moglo bi se reći, strovaljuje; predaje ih prokletstvu iz kojega ih samo Krist može izvući uzimajući ga na sebe (Gal 3,10-14). Kao odgojitelj i skrbnik naroda Božjega u njegovoj djetinjskoj dobi, Zakon je u tom narodu budio čežnju za nemogućom pravednosšću, kako bi mu omogućio da bolje shvati svoju apsolutnu potrebu za jedinim spasiteljem.

3. Kad je taj Spasitelj došao, Božji narod više nije podložan Odgojitelju (Gal 3,25). Oslobađajući čovjeka od grijeha, Krist ga oslobađa i od skrbništva Zakona. On uklanja nutarnje proturječje koje je ljudsku savjest činilo sužnjem zla; tako on dokrajčuje privremeni poredak: on je svršetak Zakona budući da vjernicima otvara pristup k pravednosti vjere (Rim 10,5-13). A što to znači? Da više nema pravila konkretnog ponašanja za one koji vjeruju u Krista? Nipošto. Pravni i bogoštovni propisi u vezi s ustanovama Izraelovim prestaju, istina, važiti, no ostaje moralni ideal zapovijedi sažet u zapovijedi ljubavi koja je dovršenje i punina Zakona. No, sam taj ideal odskače od stare ekonomije. Preobražen je prisutnošću Krista koji ga je ostvario u svojem životu. Postavši „Zakonom Kristovim” (Gal 6,2; usp. 1 Kor 9,21), Zakon više nije nešto čovjeku izvanjsko: Duh Božji ga urezuje u naša srca kad u njih izlijeva međusobnu ljubav (Rim 5,5). Njegovo vršenje jest prirodan učinak Duha (Gal 5,16-23). Pavao staje u tu perspektivu kad ovlaš slika moralni ideal što se nameće kršćanima. On tada može nabrajati pravila ponašanja koja su to zahtjevnija što im je svrha kršćanska svetost (1 Sol 4,3): on se čak može upustiti u kazuistiku, nastojeći u Isusovim riječima naći svjetla (1 Kor 7,10). Taj novi zakon nije više kao onaj stari. Njime se ostvaruje obećanje saveza upisanog u srca (2 Kor 3,3).

PAVLOVA PUTOVANJA

Pavao je postao prauzor kršćanskog misionarstva.

Nakon što se sam pokrstio u Antiohiji, mnogo je putovao po Sredozemlju, prešavši po onome što je zapisano, više od trideset tisuća kilometara. No, Pavlov najznačajniji vjerski prinos nije broj crkava koje je osnovao, nego njegovo shvaćanje da se kršćanstvo može odvojiti od roditeljske židovske kulture. Svodeći vjeru na njezinu bit, omogućio je da ona uhvati korijen i napreduje i među nežidovima.

Egejsko je more postalo središte Pavlovoga svijeta, a glavni centri njegova djelovanja Korint i Efez koji su bili glavni gradovi provincija i imali su izvrsne komunikacije. Ne samo da je Pavao iz njih mogao putovati na sve strane, nego su i oni privlačili posjetioce sa svih strana.

Iz Korinta se vjera širila Ahajom, a iz crkve u Efezu osnovane su crkve u Kolosama, Hijerapolu i Laodiceji, u dolini rijeke Like.

Od zime 50.-te godine do ljeta 52.-e godine je u Korintu gdje 51. godine nastaje poslanica Solunjanima.

Pavao ukupno piše 14 poslanica: četiri velike poslanice – Rimljanima, dvije Korinćanima, Galaćanima; četiri poslanice iz sužanjstva: Efežanima, Filipljanima, Kološanima, Filemonu; dvije Solunjanima; tri pastoralne poslanice: dvije Timoteju i jedna Titu; i konačno – poslanica Hebrejima.

LINK: PAVLOVA MISIJSKA PUTOVANJA WIKIPEDIJA

https://hr.wikipedia.org/wiki/Pavlova_misijska_putovanja

Pavao je oko 67. godine utamničen u Rimu gdje nastaje Poslanica Hebrejima i gdje je upućena Druga poslanica Timoteju, a malo poslije toga odrubljena mu je glava.

Život i djela apostola Pavla lijepo su navedena u „Djelima apostolskim” koja je kao neki nastavak evanđelja zapisivao Luka evanđelist. Posebno su tu prisutni Petar i Pavao i uglavnom se opisuju događaji u Pracrkvi.

U tom izvještaju Luka nam pokazuje kako se život Isusov produžuje u Njegovu djelu „silom Duha Svetoga” i svjedočkim sudjelovanjem apostola od Jeruzalema i Antiohije pa sve „do kraja zemlje” - do Rima.

To je vrijeme od Kristova uzašašća (oko godine 33.) pa do Pavlova dolaska u Rim godine 61.

„Djela” pokazuju povijesni fenomen kršćanstva, a izvrsno uvode u razumijevanje djela Pavla Apostola i njegovih poslanica. 17.01.2023. 09:33

Na naslovnoj slici: kip Svetoga Pavla Apostola, Vatican - Rim

„1 

Savlov poziv

(Dj 22, 6–16; 26, 1–18)
Savao pak, sveudilj zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim, pođe k velikomu svećeniku, 2 zaiska od njega pisma za sinagoge u Damasku, da sve koje nađe od ovoga Puta, muževe i žene, okovane dovede u Jeruzalem.
3 Kad se putujući približi Damasku, iznenada ga obasja svjetlost s neba. 4 Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: »Savle, Savle, zašto me progoniš?«
5 On upita: »Tko si, Gospodine?«
A on će: »Ja sam Isus kojega ti progoniš! 6 Nego ustani, uđi u grad i reći će ti se što ti je činiti.«
7 Njegovi suputnici ostadoše bez riječi: čuli su doduše glas, ali ne vidješe nikoga. 8 Savao usta sa zemlje. Otvorenih očiju nije ništa vidio pa ga povedu za ruku i uvedu u Damask. 9 Tri dana nije vidio, nije jeo ni pio.

10 U Damasku bijaše neki učenik imenom Ananija. Njemu u viđenju reče Gospodin: »Ananija!«
On se odazva: »Evo me, Gospodine!«
11 A Gospodin će mu: »Ustani, pođi u ulicu zvanu Ravna i u kući Judinoj potraži Taržanina imenom Savla. Eno, moli se; 12 i u viđenju vidje čovjeka imenom Ananiju gdje ulazi i polaže na nj ruke da bi progledao.«
13 Ananija odgovori: »Gospodine, od mnogih sam čuo o tom čovjeku kolika je zla tvojim svetima učinio u Jeruzalemu. 14 On ima od velikih svećenika i punomoć okovati sve koji prizivlju ime tvoje.«
15 Gospodin mu odvrati: »Pođi jer on mi je oruđe izabrano da ponese ime moje pred narode i kraljeve i sinove Izraelove. 16 Ja ću mu uistinu pokazati koliko mu je za ime moje trpjeti.«

17 Ananija ode, uđe u kuću, položi na nj ruke i reče: »Savle, brate! Gospodin, Isus koji ti se ukaza na putu kojim si išao, posla me da progledaš i napuniš se Duha Svetoga.«
18 I odmah mu s očiju spade nešto kao ljuske te on progleda pa usta, krsti se 19 i uzevši hrane, okrijepi se.”

Dj 9,1-19

"Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali je najveća među njima ljubav."

1 Kor 13,13

Slavna baština

 

Prazne duše, ali srca medna

hvalim Tebe, Kriste, jedinoga

da sam ljubavi Ti vrijedna,

Tvog života nevinoga.

Da sam lahor, povjetarac,

da sam vatra naložena

što bi razbuktala svaki žmarac,

ipak ostala bih Tebi zadužena.

Da sam sjeme nepozvano,

da sam zemlja suha, blaga

i da zlo mi nije strano,

ostala bih Tebi krošnja draga.

Da sam nježna, slabija od klasa

što je netom nikao u sjeni

i da sam divota rajska krasa,

Ti bi opet stvarao po meni.

I da sam Ti siromašak,

vječni tragač istine i sklada,

da mi glas je kao dašak,

Ti bi dao da me milosrđe svlada.

Slavim Te jer Tvoja sam svojina,

a Ti baština si moja slavna.

Kad obuzima me životna milina,

Ti si meni izvor, voda davna.

Ti si tihi dah u mome tijelu,

a ja riječi neklesanih, grubih.

Ti mi uze sve u svakom dijelu,

više ne znam gdje se u Tebe zaljubih.

16.01.2023. 22:59

Psalam 42 - Želja za Gospodinom i hramom njegovim

 

Kao što košuta žudi za izvor-vodom, *
    tako duša moja čezne, Bože, za tobom.
Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: *
    o kada ću doći i lice Božje gledati?

Suze su kruh moj danju i noću, †
    dok me svednevice pitaju: *
    »Gdje ti je Bog tvoj?«
Duša moja gine kada se spomenem †
    kako koračah u mnoštvu *
    predvodeć ga k Domu Božjemu
uz radosno klicanje i hvalopojke *
    u povorci svečanoj.

Što si mi, dušo, klonula *
    i što jecaš u meni?
U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, *
    spasenje svoje, Boga svog!

Tuguje duša u meni, †
    stoga se tebe spominjem *
    iz zemlje Jordana i Hermona, s brda Misara.
Bezdan doziva bezdan bukom slapova tvojih: *
    sve vode tvoje i vali preko mene prijeđoše.
Nek mi danju Gospodin naklonost udijeli, *
    a noću pjesmom ću hvalit Boga života svog.

Reći ću Bogu: †
»Hridino moja, zašto me zaboravljaš? *
    Zašto obilazim žalostan,
    pritisnut dušmanima?«
Kosti mi se lome od poruge neprijateljâ †
    dok me svednevice pitaju: *
    »Gdje ti je Bog tvoj?« -

Što si mi, dušo, klonula *
    i što jecaš u meni?
U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, *
    spasenje svoje, Boga svog!

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.