Blaženstvo praha

 

Naviku sam stvorila tih dana

da umjesto preljuba u siromaštvu

sve napišem ti za laku noć.

Jedna tema postala je mnogostrana,

stih, terapija i molitva monaštvu,

post i kontemplacija što daje moć,

daje snagu i energiju u postojanju,

u životu koji primiče se kraju.

I taj život vječni primam kao dar,

besplatno i sada još na odstojanju.

Svake nedjelje se poklanjam u raju

pa se vraćam na tu misiju gdje gori žar.

Time hranim duh svoj, svoje tijelo,

zalijevam ga rosom čistom

koja za me padne iz visine

kao piće, kao nektar, kao jelo.

Često jedno smo u Kristu i sa Kristom

što se utjelovio zbog nas u te nizine.

Sve to bacam pred tebe bez plana

iz te milostive ruke od Providnosti

koja me je naumila, stvorila

i nacrtala kao ime nasred dlana,

koja me je otela iz nebitnosti

kad me davno riječju svojom oborila.

Dosadna sam svijetu što mi kritike donosi,

ne pozna me, ne razumije me poput ribe

koja niti pliva, niti zbori.

Duh mi Sveti blaženstvo pronosi,

baca zloduhe u mrtve glibe,

a srce mi tiho plamti i za Boga gori.

26.09.2022. 20:37

Labuđa krila

Ostani sa mnom,

potpuno tu,

u tunelu tamnom,

u svome svjetlu.

Budi mi ti,

riječi života,

kolijevko ljubavi,

plodu mi čokota.

Ne odlazi još

jer nisam zrela.

Stih mi je loš,

a dodir sam htjela

labuđih krila

što se odrazuju

kao sirova svila

i put mi pokazuju.

Anđele divni

prelijepa čela,

srce mi dirni,

haljino bijela.

Jer što sada mogu

dok tako snivaš

u našemu Bogu

i dušu prikrivaš?

Umor me dira,

ali ne marim.

U sjeni mira

susret ostvarim.

Ti, slatki čuvaru,

moj blagoslov prati,

prekrasni daru

nebeske paprati.

Znam da sam 'teška'

i narav mi mrka,

ali zbog smiješka

nastade strka

u mome srču.

No, ipak snivaj

da nisam u grču,

u Boga uplivaj.

Bit će na straži

ta poetesa,

anđele najdraži.

Pozdravi nebesa.

26.09.2022. 02:25

 

Bijeg od života

 

Maštovitost lako odvede dušu u propast.

Kao prvo, mašta skreće pažnju ljudskoga uma na nešto čega nema i što ne postoji, što je nestvarno. Izvrće mu poglede na realnost, a kakva je ta osobna ljudska stvarnost ako je čovjek ne želi biti svjestan? Nije dobra.

Dobra stvarnost je rješavanje problema i molitva.

Čovjek uvijek ima problema, a što ih manje rješava, to se više gomilaju.

Najčešće su ti problemi duhovne prirode, problemi koji se moraju rješavati razmišljanjem, tumačenjem, planiranjem, spoznajom i pravilnom dijagnozom.

Na primjer, ljudi ratuju negdje u svijetu, ali duša, koja nije izravno u ratu, nema tih problema koje donose ratovi već se bavi svojom svakodnevicom.

Napuni li čovjek svoju svakodnevicu nečime što se njemu ne događa, vijestima o ratu, dezinformacijama, rađaju se bojazni i strahovi koje umnogome potiče raspuštena ljudska mašta.

Strahovi i brige maštovitog čovjeka uvijek nadvladavaju optimizam, vjeru i molitvu, nadu i prisebnost duha.

U takvim, i to mnogim, slučajevima, mašta je razorna, maštati znači griješiti, a griješiti znači udaljavati se od Stvoritelja i Spasitelja svih ljudi. Strahovi rađaju prijetnjama na koje suprotna strana odgovara nasiljem na koje, opet, nasiljem odgovara i sam strah po sebi.

Često puta komentiramo kako je nešto dobro i maštovito načinjeno ili učinjeno, ali to je najčešće neki film koji je izmišljen ili predstava u kojoj se glume ubojstva. Ili je neka naslikana apstrakcija koja ne traži smisao, ali je svaki promatrač pokušava osmisliti na svoj način. Puko gubljenje vremena.

Mnogi ljudi ne znaju tko su i što su, ne zanima ih život sa svojim dobrim plodovima i ljepotama, običan život. Čovjek, dakle, odgovara oduševljenjem na što veće senzacije. To je klopka zloduha, zamka grijeha.

I, na kraju, ljudi poklanjaju svoje povjerenje izmišljotinama bez smisla. Ne vjeruje čovjek drugom čovjeku, ne radi na uspostavi kvalitetnoga dijaloga, ne ljubi predugačke razgovore, dosađuje mu se duša kao da ovaj život nije dovoljno dobar. Nedostaje mu malo „kvara”.

Tako duša više ne razlikuje maštu od stvarnosti jer je već ogrezla u grijehu. Tumači na pesimističan način sve što vidi i čuje, pada u depresiju koja je često i u modi, sarkastična je i to joj se dopada.

Tako ljudi prestaju razmišljati svojom glavom, odgoje djecu na taj način, podložni su različitim sugestijama, podložni su vlastima, ali još više su podložni pobunama jer njihova savjest nema mira.

Za neke duše se kaže da ne razlikuju maštu od stvarnosti i to nazivaju bolešću. Da, to je bolest na smrt, bolest od grijeha. Liječi se medikamentima i različitim agresivnim terapijama, ne liječi se smislom, odnosno osmišljavanjem duše i njezina života. Ne liječi se realnim dodirima s drugim ljudima, terapeutima, ali prvenstveno u obitelji koja se čitava mora liječiti.

Rekoše da će strojevi uništiti ljude. To je besmislica. Kao prvo stoga što Stvoritelj i Spasitelj svih ljudi, Hranitelj i Uzdržavatelj svijeta i naroda to ne želi.

Ljudi uništavaju ljude. Nisu im potrebni strojevi da se unište, niti oružje, niti kompjutori; ljudi se već unište kad zamisle da bi mogli načiniti stroj koji bi ubio druge ljude, živi svijet; ljudi se uništavaju idejama iz mašte kao što je ideja o stroju koji pokreće sam sebe u nedogled. To je zato što ljudi sebe uspoređuju s predmetima, načine stroj pa ga pokušavaju pobijediti jer su zavidni tom stroju što su ga sami načinili, a još više zato što na duši nose maštoviti veliki ili manji strah da bi se moglo dogoditi da ih vlastiti proizvod uništi.

Ljudima je mašta jako dobar alibi za bijeg od života, opravdanje za loše mišljenje koje imaju o sebi, a zapravo imaju loše mišljenje o sebi jer ih na to podsjeća savjest, podsjeća ih da ne čine ono što je pravilno, što je razumno, logično i – teško, a teško je ne maštati kad vas već kao dijete nauče da ne možete sami razmišljati, kad vas ukore ako ste previše znatiželjni jer mnogim roditeljima dječja znatiželja budi lošu, uspavanu i grešnu svijest.

Što biste učinili kad bi se ostvarile vaše najstrašnije maštarije?

Gotovo svi ljudi na svijetu u povijesti u takvom trenutku mole i dozivaju Boga. 25.09.2022. 16:44

„Bolje se uzdat u Boga, nego u čovjeka.” Usp. Ps 118,8-9

Neizrecivim uzdasima Svetoga Duha

 

Mojim znanjem

i u mome svjedočanstvu,

čak i mojim zvanjem,

nisam stigla nebeskom prostranstvu.

Ono što me lakom čini,

ono što mi srce k nebu diže,

molitvi su mojih načini;

predanost mi snažna stiže

jer mi Duh na meni zbori.

A tom iskrenošću što je rijetka,

pravom vjerom koja traži i govori,

odgovaraš poslušnošću svakog retka.

Ti i ja smo, Kriste, sjedinjeni

u toj Crkvi što Ti stigne,

kad se gubim, kad smo njeni,

kada zajedno nam duše digne.

Duh mi Sveti uzdasima slavi,

duhu mome daje onaj srok

jer ja ne znam kad se molitva pojavi;

dočeka je srce bar na kratak rok.

Iza prvog stiha dolazi taj sluh

što mi pada s neba, Oče naš.

Stih iz mene nije, nego daje mi ga Duh

da ga pišem, da ga još mi daš.

Sva naša intima, naši razgovori

nisu zato da se ljubimo potiho,

nego da se svjetlo to razgori

kao kad se psalmi mole stihom.

Mistična je ova ljubav s pukom Tvojim,

mi smo Dobroga Pastira stado.

Poznajemo Te po pašnjacima svojim

gdje je Gospa, gdje je Janje mlado.

Mistični su Križ i Muka, Tvoja patnja.

Gdje su anđeoske legije, sve kliče.

Poput zlata, od zlata još zlatnja,

vjernici i molitelji pjesmama se diče

koje pjevaju o milosrđu i o postu

i odozgo gledaju pučanstvo.

Velika si Ljubav na tom crkvenome mostu

za sve one što ih uzimaš u nebesko prostranstvo.

Ljubio si me od prvog dana

kad me zače Majka svojim „Da”

i kad mi pokaza izlazak iz ova stana

da mi misija ta bude stopa radosna.

Želio si mene u svom nebu, Kriste,

čeznuo pokazati mi sve što nije satnica.

Dao si mi, poslije psovke, misli čiste,

poslije ta poganstva da Ti budem supatnica.

Već Te gledam u toj vječnosti preslavnoj,

molim usrdno da grijehe mi oprostiš,

da me pustiš k mojoj čežnji davnoj,

da mi oceane nezgodne premostiš.

Pravedan si Čovjek i u svemu dostojan,

a moj Bog si, Duh si Životvoritelj.

Tvoja ljubav raj sad moj je postojan,

Tvoja Žrtva sada moj će biti molitelj.

24.09.2022. 23:05

Blago u Svitku

Mudrim ću Te zvati, Riječi moja,

Blago moje među koricama

u toj Knjizi crnih boja

što mi srce sasvim slama.

Knjiga svaka samo pepeo je, prah,

al' u Tvojoj Knjizi stanuje Ti Riječ.

Kad pročitam, zastane mi dah,

svi mi dani postanu k'o mliječ,

zastanu mi noći sve u jednu noć.

Ti me učiš brojiti mi dane

koji poprimaju Tvoju svetu moć

pa u jedan dan mi cijelo vrijeme stane.

Kada zazvala sam pomoć Tvoju,

Ti mi reče: „Slušaj Isusa iz Nazareta

da požanješ pravdu moju,

da ti duša porađa se sveta.

Svijet prolazi, s njime odlaziš i ti

da se nađeš mi u srcu i na dlanu.

Učim tebe dane Tvoje brojiti

da se skupa nađemo u vječnome Danu".

22.09.2022. 04:00

 

Duhovni suživot

 

Ti si, Kriste, svjetlo moga bitka,

moga žića Ti si rumen plam.

U dubini sjaja Tvoga svitka

svoje srce, Tvoju ljubav studiram.

Ti me dižeš na te svoje dveri

da Ti, hvaleći Te, prinesem čistoću,

da Ti, pravedna u svojoj vjeri,

ostavim što srcem svojim hoću

pa da prazna primim Tvoju volju,

da osluhnem Tvoju namjeru i riječ,

da podložim zahvalu najbolju,

da je nosim kao ispjevanu sveč.

Ući ću Ti s hvalama u dvore,

gledat ćeš u ovo prozirno mi srce

i obasjat ćeš mi pogansko to more,

dat ćeš da obrađujem Ti trse.

Tako si objavio mi u dubini duše,

spoznala sam vrhom duha svoga.

Spustio si riječ mi koja puše

kao vrući vjetar Duha Tvoga.

20.09.2022. 04:10

Ništa osim Tebe

Željela sam samo jedan dah

i u miru slab trenutak neke duše.

Sasvim svjesna da sam uzvitlani prah,

tražila sam kapi što se slapu ruše.

Da sam Ti u srcu nisam čula, nisam znala,

da si Onaj koji spasit će me bilo kada

i u toj samoći burno sam sve osjećala,

dobro sakrivena gorjela je moja nada.

Nikada posustati u tome nisam htjela,

tako dugo, dugo vatra je u meni bila ustrajna

da tek pogledati više nikog nisam smjela;

nisu smjeli pomisliti da sam očajna.

Puno svjetla si pripremio Ti za me,

Bože što si vodio mi stope preko žara

čije iskre pratila sam putevima tame

da rashladim dušu usred pepela i gara.

Boljelo je strašno kad si bacio mi Duha,

sve sam saznala u jednom času,

i o nadi, i o ljubavi pod prilikama Kruha,

a Ti, Kriste, još mi zapaljena ulja nasu.

Svijetlila sam kao fosfor ili poput sunca,

gotova da predam srce, dušu, sve što jesam;

odveli me kao bolesnika koji bunca,

a u meni smrt je cvala kao plijesan.

Još i danas iz mene izlazi

ono svjetlo Tvoje pa me grije.

Ne znam da l' na pragu se nalazim

Tvoga Duha što po srcu mome brije.

19.09.2022. 06:34