Što
čini putnik,
čovjek
na proputovanju?
Nikada
nisam voljela putovati, niti željela vidjeti svijeta.
Život
mi je statičan, kamo me postaviš, tamo jesam.
Pogledi
su mi statični, ali u glavi je jako dinamično.
Voljela
sam hodočastiti, ali nisam stigla previše.
Život
kao hodočašće mogu razumjeti, život je zaista hod, ali to nikada
ne bih nazvala putovanjem jer životom volim pješačiti, polako,
sporo, meditativno.
Ipak,
najviše i najbolje molim u pokretu. Molitva mi je dinamična, valjda
zato jer mi po glavi neprekidno lete digresije. Hodanje u molitvi ili
molitva u hodu me vuče samo na još bolju molitvu, na dublje
uranjanje u otajstva. I, kad jednom započneš, postaje sve draže i
sve lakše, poželjnije moliti.
Kad
ne mogu hodati, moram barem bilježiti.
Nadam
se da je to neki primitivni oblik molitve jer mislim na Isusa, molim
Mariju i dozivam Duha Svetoga.
„Isuse,
daj mi sad riječ”, „Moli, Djevice, za mene”, „Hvala Ti, Duše
Sveti”, to su moje poštapalice.
Hodočašće
ima svoj cilj, ali sam hod je čašćenje i hvaljenje Boga.
Častim
svetinje u hodu prema Svetinji. Da stignem tamo, odnosno da me Bog
uputi, pronađe, susretne i da stignem pripravna na taj susret, to je
važno. Najvažnije je biti budan i pripremiti se. Biti pozoran. No,
nisam sigurna je li to pozornost ako molim, mada mi se molitvom
otkrivaju otajstva, kao da učim božanske misli.
Naravno,
živjeti po Riječi, biti riječ koja postaje djelo, to je sigurno
pozornost.
Ali
što mi je zapravo ono ulje za svjetiljku kojega mi ne smije
nedostajati nikada?
Vjera
moja, pravovjerje, promatranje, radne navike, navike osobe dobre
volje, navike molitvenoga života.
Nada
da će Isus doći brzo.
I
ljubav, obilje ljubavi, što više, što češće gledati sve kroz
onu ljubav kojom me Isus puni u molitvama. Zadržati tu ljubav, a čim
počne blijediti, brzo se prikloniti molitvi, dnevnoj, svakodnevnoj,
noćnoj, svakonoćnoj, jutarnjoj, večernjoj, strelovitoj i sporoj.
Što
kada te izdaju misli, memorija, duševna odlučnost, slabo tijelo i
duh koji postaje kao malo bezvoljan, migrena uporno stražari?
E,
tada je post najbolji lijek iako će mnogi reći da bolesnik i starac
ne smije pretjerano postiti. Smije ako želi, i to tako da ne posti
prekratko jer tek nakon nekoliko dana dolazi snaga, otpornost i
živost duha.
A
svjedočanstva?
Nemam
se čime pohvaliti. Možda strpljivošću.
Teško
je nešto reći, a da ne izgleda kao samohvala ili kao tužakanje
drugih ljudi. Radije prešućujem mnoge misli.
Šteta
što nemamo puno više svećenika, redovnika, duhovnika i časnih.
Čovjeku
je uvijek potrebna životna ispovijed. Vodič puta. Vodič za dušu.
I redovne ispovijedi su uvijek savršene, ali i češće potrebne.
Putujem,
dakle, kroz vrijeme u meni. Kroz moje starenje i sazrijevanje. Kroz
moj život jer nisam dio tuđega života, osim Božjega. Nisam
društvena. Smijem li biti nedruštvena ako sam svjetlo svijeta, sol
zemlje? Ne, ali ponekad se mora, a s vremenom vidiš da ti je vjera
slaba, da ti je psiha osjetljiva, da ti je tijelo iscrpljeno. I
odmaraš se u Gospodinu. I čekaš, kao kad čekaš autobus ili
presjedaš neprekidno iz jednog vlaka u drugi, neprekidno si na nekoj
privremenoj postaji na kojoj moraš biti strpljiv. Čudna li
putovanja.
Od
najranije dobi do one mladalačke učila sam strpljenje, a poslije
sam shvatila da ga još moram uvježbavati. I još, i još.
No,
drugo je strpljivost u bolesti i patnji. Ona je aktivna strpljivost i
često je takva i kada vjernik nije nešto posebno ugrožen.
Ali
ova, pasivnija strpljivost može biti teža od gladi.
Čovjek
se neprekidno pita je li na pravom putu. Gospodin ga vrlo jasno
utješi, ali ubrzo se pokreću ista pitanja: jesam li zabrazdila,
jesam li skrenula i slično.
Teže
je nešto započinjati u starijim godinama što čovjek možda neće
stići dovršiti.
Oči
peku, glava zaboli, noge ne služe, a ne možeš se predugo odmarati
i moraš opet nešto započeti. I činiš ono što jedino preostaje,
uvijek iznova. To ti je poziv, to ti je odrednica, iako se može i to
promijeniti, nikad se ne zna.
Strpljivost,
dakle, u nemoći i strpljivost u vremenu snage.
Neki
ljudi legnu kada ih boli, a drugi opet šeću naokolo kao da su u
kavezu.
Pasivna
i aktivna strpljivost naizmjence.
Svako
putovanje zahtijeva itinerar, stroge točke kojih se moraš
pridržavati: molitva, lijekovi, hrana i svakodnevna obaveza.
Ali
moraš znati da je to samo kostur putovanja kako ti vrijeme ne bi
uzaludno proletjelo.
Ako
stalno imaš osjećaj da moraš još nešto učiniti, slijedi ispit
savjesti, temeljit.
Svakog
dana, svake večeri: jesam li Te uvrijedio, Bože, kada sam
povrijedio sam sebe, kada sam oprostio i ono što možda nisam smio
odmah oprostiti? Jesam li Ti dovoljno zahvalan za sve ili se uopće
ne sjetim lijepih i teških životnih vremena na kojima je potrebno
zahvaljivati jer na taj način zahvaljujem na životu što si mi ga
dao?
Jesam
li se prepustio Tvojoj volji onako kako je razabirem? Jesam li
sastavio svoja pravila, propovijedam li sebi i drugima neko drugo
evanđelje? To se događa svima, to je sigurno greška. Molim li Te
prečesto za sitnice, a premalo živim u Tebi ili jesam li se usudio
moliti od Tebe ono što mislim da je nemoguće? Jesam li postao
neodgovoran zato što sam star ili bolestan? Jesam li zaista spreman
za Tvoj dolazak, Isuse? Što mi je potrebno učiniti, misliti,
govoriti? Brinem li se previše tjeskobno za spas? Jesam li prihvatio
sve ljude koje si mi stavio na put u mome životu ili sam ih često
odbacivao kao da ti ljudi nisu za mene, niti ja za njih? Jesam li se
ulijenio u molitvi i čitanju svete literature? Jesam li se dobro
prilagodio svijetu? Ako jesam, vodi me što prije odavde. Dođi, Duše
Sveti, obnovi moj duh, dušu, tijelo, život, misli i molitvu. Obrati
me, Gospodine.
Što
mi znači to moje vrijeme u meni, moje starenje i sazrijevanje?
Bolest
je takva da se misli vrte u krug. Zaboravljam ono što sam čula, ali
Ti mi osvježavaš memoriju. Često zastanem u molitvi i bilježim
nešto kako bih se sjetila barem djelomično što sam čula od Tebe,
Isuse. Ne biram koje je vrijeme, je li prikladno, već odmah
pokušavam dohvatiti u pamćenju ono što sam spoznala kao neku
novost ili kao istu spoznaju i predmet, ali gledano na druge načine.
Starost
mora biti primjerna za mlade naraštaje.
Bez
obzira gdje sam bila, što sam činila i govorila, iskustvo mi daje
dostojanstvenu starost, naročito u mojoj katoličkoj
vjeroispovijesti.
Prijelomni
trenutak života bilo je moje krštenje negdje na polovici vremena.
Obraćenici nisu uvijek nalik tradicionalnim vjernicima. Ima ih koji
uživaju do mile volje u svojoj vjeri, ali mislim da katoličkom
vjerniku to ne priliči, valjanje u izobilju života i ljubavi.
Uživanje nije toliko važno za Isusovog vjernika. Ako se dogodi
sreća, ona se zove blaženstvo, tako bih se ja o svome vremenu
izrazila.
Moj
dio vremena što si mi ga odredio, Gospodine, nije bio pust već kao
da sam putovala u obraćenje od malena, kao da me je sve vodilo k
Tebi. Događa li se to svima, pitam se. Sigurno ne uvijek i svakome.
Divno
je biti s Tvojim svetima, sa Crkvom Tvojom živih duša. S Abrahamom,
s Rahelom, s Jakovom, sa časnim slugom ocem Antićem, s Terezijom
Avilskom, s Ivanom od Križa, sa svetom Katarinom Aleksandrijskom, s
Franjom, s Augustinom; s Djevicom Marijom.
A
bila sam tako izgubljena u potrazi za istinom. Nepravdi, onih općih
i velikih, nisam uopće bila svjesna, sve dok nisam spoznala Tvoju
pravednost. Milosrđe Tvoje. Hvala Ti na mom pozivu strpljenja, daj
mi ga još puno kako bih smogla snage opraštati jer to se uvijek
mora, na opraštanje čovjek mora biti spreman uvijek i pod punom
spremom da ga ne zaskoči srdžba ili čak mržnja, bol i tuga
umjesto blažena Tvojega milosrđa.
Svi
koji nekoga ljube, mole za te ljubljene ljude, a ti ljubljeni ljudi
mole za neke druge drage i potrebite ljude i tako se lanac spasenja
proteže u nedogled. A ne moramo se svi držati za ruke i ophoditi
kuglu zemaljsku. Ne, zaista se ne moramo čvrsto držati jedni
drugih, ali spašavamo se u tom lancu gdje se svatko čvrsto drži za
Tebe, Isuse, za Tvoj put i zakon.
Ima
ih puno koji ne znaju kamo idu.
Jer
ima ih puno koji Te ne poznaju, Isuse, barem nešto malo.
A
usta su im puna vjerskih poštapalica i Tvojega imena.
Mi,
koji putujemo u Tebe, u Tvoju milosrdnu ljubav, dobrotu i pravednost,
znamo barem toliko da svijet od toga nije ništa vidio, vrijeme ovoga
svijeta nije se obratilo, ali na pola puta toga vremena Ti si mnoge
već spasio, pravednima podigao nepravedne, milosrdnima načinio
oholice, siromasima stvorio bogataše.
Pred
Tobom je nagrada Tvoja.
A
kada dolaziš, poslije, iza Tebe, nađem se na Posljednjem sudu.
To
Tvoje opraštanje, to Tvoje tako dirljivo milosrđe prema zločinima
i zlikovcima! Ta Tvoja opipljiva ljubav! Kakvo Ti divno proizvodiš
pokajanje za sve, zato što sam grešna, zato što sam nesavršena, a
mogla sam biti Tvoja od početka, kroz čitavo moje vrijeme!
Taj
tvoj jednostavan zakon, Tvojih desetak riječi u kojima je sva
mudrost postojanja vjernika i postizanja blaženstva! Pa ta Tvoja
blaženstva, Tvoja molitva, Tvoja velikosvećenička molitva, i to
Tvoje preobraženje pred Petrom, Jakovom i Ivanom, kad si ih poveo
visoko, visoko na goru! Kada si nam sve rekao. Kada si nam život
obećao. Kada si nam pokazao istinsko značenje božanske slave u
kojoj putujemo i po kojoj nam gaze stope, nebeski koraci u vremenu
koje si nam predodredio!
Taj
Tvoj program, Isuse, Tvoja intuicija, scenografija!
To
ovaj svijet nije vidio.
To
ne uđe u naša srca nikada, nikome!
I
ta Tvoja toliko željena jednostavnost!
I
ta naša jednost. Ti sve činiš kako čuješ od Oca. Vodiš me na
izlet u savršenstvo, a potom bacaš me u svijet. Ta, kako ne bih
bila sol i svjetlo kad sam prazna posuda, nekad stara, nekad nova,
ali tako prijemčiva da se to mora na meni odražavati kao svjetlo na
licu proroka. Svjetlo u duši, mislim, vidi se i čuje.
O,
kada bi došli svi zavidnici i ljubomorni da vide kako si dobar,
Gospodine! Da se zaljube. Da se obrate. Da se predaju.
28.11.2021.
22:00
„Kad
mi dođoše riječi tvoje, ja sam ih gutao:
riječi
tvoje ushitiše
i
obradovaše srce moje.
Jer
sam se tvojim zvao imenom,
o
Gospodine,
Bože nad vojskama.” Jer
15,16