Rumeni bršljan

 

Možda je vjetar jeseni rumene,

možda je zlatno sunce na studeni

ono što traži haljine vunene

ili iščekuje dan blagdanski, žuđeni

kada skladna je božićna melodija

jedino što vremenu ovome odgovara,

a crveno lišće duž uspravnog podija

sjaji pod suncem od nebeska požara.

Sirotinja skutrena od zime i gladi

gleda čuda što Božić ih unaprijed daje.

Drveće kao najljepši prizor se gradi,

bršljan se drži i traje, i traje.

Crvena jesen ta bogata, kasna

obećava pahulje snijega i trpezu bilja

dok sanja se kamena vatra krasna,

prepuno drvce i darovi izobilja.

Mudraci će stići, zvijezda će sjati,

možda će mnogima ručak poslužiti.

Samo Dijete će Isus jedino znati

koga će tada za muke zadužiti.

04.11.2021. 15:53

Da me Krist ne ljubi

 

Jadi moji nisu s ova svijeta,

muke moje kriju se na vrhu

gdje je carstvo vječna sjajna ljeta

gdje ću naći posljednju si svrhu.

Sjaj mi Nevinosti srce moga cilja

što ga nikako na zemlji dostići ne mogu,

trag svjetlucavi je ka punini izobilja

ljubavi, života od svetoga Boga.

Najteže je stihovati pjesmu nepoznatu

što je ovo srce iskusilo nije.

Ono samo čežnju zna u svom zanatu

za tom čistom Nevinošću koju pije.

Čak i da sam dijete, to ne vrijedi

jer do sve čistoće srca potrebno je dosta

truda, muke, vjere, nade što ne blijedi,

vatre nakon koje samo čežnja meni osta.

Svjesna jesam da su stihovi mi jadni,

da poanta pjesme nikome ne znači

isto što i anđeoski pjevi skladni

iz kojih mi zaljubljena čežnja zrači.

Da me Krist ne ljubi, ni ta čežnja ne bi bila,

sigurna u sebi, tako postojana;

ne bi svih tih godina se krila

tako blizu, usred srca moga, oplakana.

Poginut ću, znati ovdje neću

kako rajske ptice mijenjaju signale,

kako znaju donijeti mi sreću,

kamo nose čežnju, tako krhke, tako male.

Sigurno je, sjajna Nevinosti, samo jedno,

da za Tobom čeznem, da Te sanja

moja duša, tijelo, moje srce bijedno

i da nikada se od Tebe ne sklanja.

03.11.2021. 01:23

Svadbena zvona

Poslušaj te zvuke sa zvonika,

zvonjava se raspršuje zrakom

kao anđeoska kora slika,

kao nevjesta u tilu lakom.

Jedna ljubav, spremna za vjenčanje,

cvate kao pupoljak što haljine šiva.

Svatko drugi ljubi tu Nevjestu manje,

samo Zaručnik njen vječno je doziva.

Nitko ne može je ljubiti dubinom,

niti jedno biće osim Krista.

Potreba je njena uzvratiti silinom

koja joj u srcu poput sunca blista.

To vjenčanje jednom je zauvijek,

vrh je predanosti, posvećenja

kakvo nikad neće imati zemaljski tijek;

to je sveti Zaručnik i Njegova Žena,

Crkva koju rodi Božja ljubav čista

svojom Žrtvom svetoga predanja.

Vječno ona pripada u naručje Krista,

još od časa kada primi sveta znanja.

02.11.2021. 11:13 

Svjetlo svetih duša

Sveti dolaze na njihov spomen – dan,

na taj dan svoj među nama.

U svjetlosti što lijepa je kao san,

niti jedna dobra duša nije sama.

Ukućani Boga, Božji baštinici, sinovi

i kćeri Božje ljubavi i smilovanja

zajedno su svi na nebu gdje je život novi,

gdje su svjetla duša jača nego svjetla danja.

Svatko svoja dobra djela nosi, svoju slavu ima

za koju sad ne zna nitko na tom našem svijetu,

čak se miče ovaj svijet pred siromasima i ubogima,

traži slavu koja prolazna je strelica u letu.

Sveti mole za nas, prate nas kroz zemlju suhu,

a drugi se kamenjem razbacuju po njima

i po božanskome Svetom Duhu;

to oprostiti se neće nikad svima.

Kada netko kaže da je Crkva Boga

samo smetnja u svoj našoj zajedničkoj vjeri,

i da svijetu nosi duha rata, duha prokletoga,

taj će naći svoje mjesto pored divljih zvijeri.

Tko o ratu snuje, taj će ratovati vijekom

protiv sebe sama kao tvrda šija,

kao koljeno što nikad ne zna poniknuti klekom,

kao duša koja nikad nije ničija.

Novo normalno i svi ti novi vali

uvijek nastaju zbog zavisti i ljubomore,

ali nikad ne uspijeva takav čovjek mali

uspeti se malo više, sve do vrha Gore

odakle se dobro vidi i još bolje živi.

Tamo svete duše uživaju ploda

jer se svaka nebeskome Ocu divi

pa je stoga blažena i plemenita roda.

31.10.2021. 00:00

 

Pamtim te i plamtim

 

Blažena je ona uspomena

kada te zagrlim

i kad kao vatra snena

prema tebi hrlim.

I kada se uporna ta magla

sva raziđe jednim trenom

kao da bi se naklonila i sagla,

zajedno s vremenitom mrenom,

novi dan se odjednom razbudi,

sasvim druge vrste i kakvoće

kakvu ne znaju svi ljudi,

mada svatko takvu sreću hoće.

Jer ti možda dobro znaš

kako stare svijeće plamsa tinje,

ali ipak možda život ne poznaš

kao onaj tko zauvijek slavi svetinje.

Jer ti možda plamtiš ognjem znatiželje,

tako svježim, tako snažnim,

a mene tek briga melje

da li činiš svaki pokret važnim.

Blažen bit će ponajviše onaj čas

kad se sretnemo na nebeskoj ravni,

kada za nas stigne vječni spas

u kojemu dijelit ćemo znak pradavni,

onaj simbol zajedništva što nas veže.

Jer ja vidim da ti srce dobro zna

dimenziju onu što do vrata raja seže,

koja plamti ognjem za ta putovanja sva.

30.10.2021. 12:03

Povratak Bogu

„Boga nitko nikada ne vidje:
Jedinorođenac – Bog –
koji je u krilu Očevu,
on ga obznani.” Iv 1,18

Tjeskoba ništavnosti

Ljudskom životu nedostaje smisao u najširem pogledu i u svakoj pojedinosti.

Ljudi često govore da se bore za nešto ili nekoga. Te ljudske borbe su zapravo rat, osvajački rat koji zamjenjuje stravičnu tjeskobu ništavnosti koju čovjek doživljava, uglavnom polusvjesno.

Čovjeku je potrebno samo jedno: Bog, pravi, jedini, istinski Bog; Bog u kojega se može uvijek pouzdati i na kojega se može u svim okolnostima osloniti.

Čovjek ima svog boga na svakom koraku i taj ljudski bog je najčešće jedan vrlo prikladan bog, božanstvo koje čovjeku život čini lijepim i ugodnim. No, čovjek se ipak neprekidno bori i ratuje.

Pravi i jedini Bog nije prikladan čovjeku, ali čovjek je upravo zato čovjek da bi bio prikladan pravome Bogu. Sve što čovjeka čini čovjekom u pravom smislu riječi jest namijenjeno prijateljevanju s istinskim Bogom koji je čovjeka stvorio.

Onoga trenutka kada se čovjek izliječi, on spoznaje kako je bio teško bolestan, bolestan na smrt.

Kad se čovjek izliječi od svoje grabežljivosti, zavisti, zlobe i ljubomore, od svojega ponosa i oholosti, od svoje lijenosti i razvratnosti, od njega ostaje ono što je u ljudskom biću nepropadljivo i besmrtno.

Tada je čovjeku potrebno učiniti samo još jedan korak: izliječiti se od svoje besmrtnosti.

Potom se čovjek pretvara u istinskog prijatelja Božjega, vraća se Bogu i postaje sposoban činiti svako dobro, biti pravedan, imati mir i dostojanstvo, radosno graditi zemaljski život i pravednost.

Božja objava čovjeku

„Biblijska se religija temelji na povijesnoj objavi, zbog te činjenice ona dobiva posebno mjesto među ostalim religijama. Neke se od njih uopće ne utječu objavi: budizmu je polazište čisto ljudsko prosvjetljenje jednoga mudraca.

Druge prikazuju svoj sadržaj kao nebesko objavljenje, ali njegov prijenos pripisuju nekom legendarnom ili mitskom osnivaču.

U Bibliji je, naprotiv, objava povijesno uhvatljiv događaj: njezini su posrednici znani, njihove su riječi sačuvane, bilo izravno, bilo pouzdanom predajom.

To isto bi vrijedilo za Kuran. Ali ona, bez obzira na znakove koji biblijsku objavu čine vjerodostojnom, ne počiva na naučavanju samo jednog osnivača; vidimo da se razvija kroz petnaest ili dvadeset stoljeća, prije negoli dosegne svoju puninu u događaju Krista, objavitelja u najvišem smislu riječi. Vjerovati, za kršćanina znači prihvatiti tu objavu koja ljudima pristiže nošena poviješću.” Dufour, str. 720

„U svojoj dobroti i mudrosti odlučio je Bog da objavi Sebe i da saopći Otajstvo svoje volje kojim ljudi po Kristu, Riječi koja tijelo postade, u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu i postaju zajedničari božanske naravi. I tako, ovom objavom nevidljivi Bog u bujici svoje ljubavi zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima i s njima druguje da ih pozove u zajedništvo sa sobom i da ih u nj prigrli.

Taj brižljivi raspoređaj objave ostvaruje se zahvatima i riječima, iznutra među sobom povezanima, tako da djela koja je Bog u povijesti spasenja izveo pokazuju i potkrepljuju nauku i stvari što ih riječi označuju, a riječima se proglašuju djela i osvjetljuje misterije u njima sadržan. Po toj nam je objavi dubina istine o Bogu i o čovjekovu spasenju u punom svjetlu zasjala u Kristu koji je ujedno i posrednik i punina sve objave...

Sve od Boga objavljeno, što nam se u Svetom pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetoga. Jer, knjige i Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima i kanonskima zato što – po nadahnuću Duha Svetoga napisane – imaju Boga za auktora i kao takve su samoj Crkvi predane. A pri sastavljanju svetih knjiga Bog je izabrao ljude koje je, u djelatnosti njihovih sposobnosti i moći upotrijebio, da – njegovim djelovanjem u njima i po njima – kao pravi auktori pismeno predaju sve ono i samo ono što on hoće...

A budući da je Bog u Svetom pismu govorio po ljudima na ljudski način, to tumačitelj Svetog pisma, da bi proniknuo ono što nam je Bog htio priopćiti, mora pažljivo istraživati što su hagiografi stvarno htjeli reći i što je Bog odlučio njihovim riječima otkriti...

Crkva je uvijek častila božanska Pisma slično kao i samo Gospodinovo Tijelo, budući da – osobito u svetoj liturgiji – ne prestaje uzimati i pružati vjernicima kruh života tako sa stola riječi Božje kako sa stola Tijela Kristova. Ta božanska Pisma, zajedno sa Svetom predajom, uvijek bijahu i jesu Crkvi vrhovno pravilo njezine vjere, jer – Bogom nadahnuta i jednom zauvijek pismom ustaljena – nepromjenjivo saopćuju riječ samoga Boga i čine da se u riječima proroka i apostola ori glas Duha Svetoga. Sve, dakle, crkveno propovijedanje – kao i sama kršćanska religija – treba da se hrani i upravlja Svetim pismom. U svetim knjigama, naime, Otac nebeski s velikom ljubavlju dolazi u susret svojim sinovima i s njima razgovara. A tolika je sila i moć u riječi Božjoj da je ona uporište i životna snaga Crkvi, a sinovima Crkve ona je jedrina vjere, hrana duši, čisto i nepresušno vrelo duhovnoga života. Stoga za Sveto pismo izvrsno vrijede riječi: 'Živa je uistinu Božja riječ i djelotvorna' (Heb4,12) 'koja ima moć da gradi i dade svima baštinu među posvećenicima' (Dj 20,32; usp. 1 Sol 2,13).” (DEI VERBUM, 393/416, Drugi vatikanski sabor).

Abrahamova vjera

Abraham, Praotac naše kršćanske vjere u svoje je vrijeme vjerovao svakojakim bogovima, živio u društvu mnogobožačkih religija. Vjerojatno je tu bilo i predviđanja budućnosti, čaranja, vračanja, uzdizanja čovjeka i omalovažavanja vladajućih prema narodu.

Vjerojatno je tražio barem jednoga među bogovima koji bi ga uslišavao i vjerojatno mu je bilo potrebno to iskustvo traženja Boga i životno iskustvo vjere u jednoga Boga.

Bog pravi i istinski mu se objavio i obećao mnogobrojno potomstvo te sklopio Savez vjernosti s njime. Na taj način se Abraham, zahvaljujući dobroj volji Boga Stvoritelja, okrenuo prema pravome Bogu.

Mojsijev Zakon

Mojsiju, ne samo da se Bog objavio i da je sklopio s njim Savez, već Bog je dao i Zakon za narod, za potomstvo Abrahamovo. Od tada, kada je Mojsije izveo narod iz ropstva, stari Židovi su slijedili Deset Božjih zapovijedi. Individualna vjera postaje vjera čitave zajednice.

Pavlovo obraćenje

Sveti Pavao je bio židovski učitelj, ali i rimski građanin. Stari Rimljani su, za razliku od židovske vjere koja gleda čovjeka kompletno, uvijek razlikovali duhovni svijet od tjelesnoga.

Pavao primjećuje da je Mojsijev Zakon, od kojega su nastali mnogi drugi zakoni, često neučinkovit za vjeru u Boga kao neko mrtvo slovo na pločama i papirusu.

Slično je bilo i Abrahamovo iskustvo kada je krenuo po Božjem nalogu žrtvovati Bogu svoga sina. Bog mu reče da je po toj Abrahamovoj nakani uvidio veliku Abrahamovu vjeru u Boga jer Abraham se i nadao da će žrtvovanje njegovoga sina završiti bez tjelesne žrtve: Abraham je iskusio duhovnost jer njegova nada i vjera se svrstavaju u duhovni svijet.

Sveti Pavao nam tumači da posluh Zakonu bez udjela povjerenja u Boga ne vrijedi ništa. Abrahamovo potomstvo je potomstvo u krvi, ali i u vjernosti Bogu.

Vjernost Gospodinu Bogu čini od čovjeka pravednika pa takvu osobu Bog prigrljuje i opravdava grijehe ljudske koji su sprečavali život u vjeri i donosili smrt. Pavao nam tumači da Zakon služi čovjeku kako bi što prije otkrio gdje griješi i vratio se na pravi put, a pravi put je povratak Bogu Stvoritelju.

Isus i apostoli

Isus nije došao ukinuti Zakon koji je važan i Abrahamu, i Mojsiju, i apostolima kao i čitavom vjernom puku. Isus Krist je došao Zakon ispuniti, odnosno dodati i objaviti židovskom i poganskom narodu svoju Ljubav iznad svih ljubavi, svoju patnju koja čisti i koja djeluje konstruktivno, oslobađa od grijeha, to jest od smrti što nastupa zbog raznih grijeha, a najviše zbog Istočnoga grijeha Adama i Eve, prvih ljudi.

Uskrsnuće Isusovo

Uskrsnuće nam svima ukazuje da ljudi nisu ni po čemu drugome značajni, samo po Božjoj volji i ljubavi; nisu besmrtni ni na koji drugi način nego po Isusovoj pobjedi nad grijesima čovječanstva čiji je rezultat smrt.

Bogu se vratiti i obratiti se mora onaj tko je previše egoističan, tko misli da može sam živjeti bez povjerenja u ljude, ali prvo u Gospodina Isusa i koji misli da može sam sebe spasiti, da je besmrtan zato jer je po nečemu velik i važan čovjek; onaj tko izmišlja razne vjere i ideologije, onaj tko sudi svima i svemu, onaj tko izmišlja bogove i pravi sebi likove štovanja.

Isusova ljubav uvjetuje čovjeku vjernost, pravednost i posluh jer Gospodin daje točno ono što je čovjeku potrebno za spasenje od grijeha, smrti, pakla, mrtvog slova Zakona. Isusova ljubav je ljubav Boga Duha koji može sve i zna sve što čovjekovo srce želi te pomaže u Duhu Svetome ostvariti najsmjelije ljudske snove i čovještvo, odnosno pravednost. 28.10.2021. 12:51

Riječ tijelom postala

„Riječ Božja, spasiteljska sila Božja svakome koji uzvjeruje u spisima je Novog zavjeta na istaknut način prisutna i iskazuje svoju moć. Riječ tijelo postade i – puna milosti i istine – nastani se u nama. Krist je uspostavio Kraljevstvo Božje na zemlji, djelima je i riječima otkrio svoga Oca i samoga sebe, i djelo je svoje dovršio smrću, uskrsnućem i slavnim uzašašćem i poslanjem Duha Svetoga. Uzdignut sa zemlje sve k sebi privlači – On koji jedini ima riječi vječnoga života.

A taj Misterij ne bijaše razotkrit drugim naraštajima kao što je sada bio otkriven svetim njegovim apostolima i prorocima u Duhu Svetom da propovijedaju Evanđelje, da pobude vjeru u Isusa, Krista i Gospodina, i da sabiru Crkvu. Za sve to spisi Novog zavjeta stoje kao trajno i božansko svjedočanstvo (DEI VERBUM, str.407).”

Vazmena žrtva i gozba

„Naš je Spasitelj na Posljednjoj večeri, one noći kad bijaše izdan, ustanovio euharistijsku žrtvu svoga Tijela i Krvi, da ovjekovječi žrtvu na križu kroz stoljeća, sve dok ne dođe, te da tako Crkvi, svojoj ljubljenoj Zaručnici, povjeri spomen - čin svoje smrti i uskrsnuća, vazmenu gozbu na kojoj se Krist blaguje, duša se napunja milosti i daje nam se zalog buduće slave (DEI VERBUM, str.33).”

 

Poklonite se Kristu, svi bozi

Gospodin Bog, jedan, jedini i pravi, proslavlja se svojim djelima, svojim čudesnim intervencijama, svojim stvaranjem, svojom milošću u srcu vjernika, pred očima nevjernika, u prošlosti, sada i u budućnosti.

No, Bog naš nije zato slavan što je učinio i čini slavna djela ili stoga što iskazuje svoju božansku moć od koljena do koljena u ljudskoj povijesti.

Gospodin Bog, Otac i Sin i Duh Sveti, slavan je sam po sebi i zbog toga što se slavi i zbog toga što je ispunjen slavom svojom, Gospodin čini slavna djela ljudima među kojima se Njegova slava očituje.

„Izraz „slava” označava Boga samoga (Dufour, str 1181.)”.

Gospodin je slavan i tada kada se slava Božja prikriva u poniznosti ili i tada kada neki nevjeran puk ne zna za slavu Boga, ili kada pojedinci pate, tuguju ili čak i tada kada se ponašaju kao zločinci jer zločini povlače za sobom kazne i grižnju savjesti, ili izazivaju sablazan malenih, a sve to je opet slavno djelo Božje.

Ljudska slava je nešto što posjeduje čovjek ili nešto što ga okružuje: bogatstvo, visok društveni položaj, ugled, društveni ili sasvim naravni utjecaj na druge ljude i slično.

Božja slava izvire prema ljudima iz same božanske biti Boga, Bog ne može ne biti slavan u puno višem i većem smislu nego što to čovjek može zamisliti. Bog također posjeduje svoju slavu i ona ga okružuje neizmjerno, to jest veća je od čovjeka, od zemlje i samoga neba, veća je od svemira, veća je od najvećeg i najslavnijeg zamislivoga dobrog i svetog djela.

Slava Boga je i u tome što se može svakom vjerniku i svakom narodu očitovati, mada je neizmjerna i velika; može se očitovati patniku, siromahu, zločincu ili nekoj ludi. Božja slava čini čovjeka sposobnim da je vidi, čuje, osjeti ili primijeti, da je spozna.

Slava Boga je Božja pjesma, milina za dušu, lijek za nevolje, melem za rane i bolesti. Kad čovjek slavi Boga, Božja slava mu se sve više očituje, milostivo ga ispunjava i pomaže mu kao vjerniku na dugim putovanjima kroz vremenite tmine zemaljske.

„Proroci promatraju slavu Gospodnju pod vidom kraljevske slave (Dufour, str. 1182.). Prorok Izaija vidi Gospodina, Njegovo uzvišeno prijestolje, skute Njegova plašta kojih je puno svetište, kor serafa što kliču Njegovoj slavi. Ona je oganj što proždire, svetost što razgaljuje prljavštinu stvora, njegovo ništavilo, njegovu krajnju krhkost. Ta slava čisti i preporađa čovjeka te obuzima svu zemlju. Ezekielova viđenja kazuju o transcendentnoj slobodi slave koja napušta Hram kao pustinju, a potom zrači nad zajednicom što ju je Duh obnovio.”

Za čovjeka, biti slavan kao kralj u najboljim i najraskošnijim kraljevskim vremenima znači biti okružen odobravanjima mnoštva i blještavilom. Za čovjeka, biti slavan znači uzvisivati njegov ljudski ego. Najčešće su slave željni ljudi koji ne vjeruju u sebe same, koji nemaju osnovnoga ljudskoga samopouzdanja. Za čovjeka, biti kralj znači nešto najuzvišenije što si čovjek može poželjeti, to znači i vladati ljudima, biti kao Bog, to jest zauzeti položaj božanstva i beskrajne slave besmrtnosti. Čovjeku, koji je na dobrom i visokom položaju, neslavno bi bilo spustiti se na razinu običnoga i svakodnevnog čovjeka, sivog prolaznika. Taj čovjek mora uvijek imati bogatstva na raspolaganju, dobru volju ljudi iz okoline i šire, ne smije ostati ni u čemu zakinut, samo stoga što je postao kralj ili samo zato što je među ljudima i za sebe velik i slavan.

No, krhko je to i ništavno kraljevanje i slava koja nema sjaja, slava koja krije zločinačke čine kako bi se jedva održala.

Božja slava našega Gospodina zaslužuje sve, i kraljevstvo, i slavljenje ljudi, i moć u vjekove. Čovjek to odmah spozna kada mu se Bog objavi u velikoj slavi svojoj. Vjernik i molitelj zna da je ta slava nadnaravna i nikada viđena na kugli zemaljskoj u čitavoj povijesti svijeta i svemira.

Jer slava Božja nema tako male dimenzije da bi ostala bez sjaja, niti ima tako velike dimenzije da se ne bi mogla pokazati i objaviti bilo kojemu stvorenju. Slava Boga je sve i u svemu jer je Gospodin Stvoritelj svega toga, On može biti Pokazatelj slave svoje, no ona Mu uvijek ostaje u Njegovoj božanskoj vječnoj biti i prisutnosti.

Gospodinu Isusu nije bilo ni malo stalo do ljudske slave, prezreo je sramotu križa. Jedina je Kristova čast ispuniti svoje poslanje.

- „41 Slave od ljudi ne tražim,
42 ali vas dobro upoznah:
ljubavi Božje nemate u sebi.
43 Ja sam došao u ime Oca svoga
i vi me ne primate.
Dođe li tko drugi u svoje ime,
njega ćete primiti.
44 Ta kako biste vi vjerovali
kad tražite slavu jedni od drugih,
a slave od Boga jedinoga ne tražite!”

Iv 5,41-44

- „Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega.” Heb 12,2 

- „Usred blagdana uziđe Isus u Hram i stade naučavati. 15 Židovi se u čudu pitahu: »Kako ovaj znade Pisma, a nije učio?« 16 Nato im Isus odvrati:
»Moj nauk nije moj,
nego onoga koji me posla.
17 Ako tko hoće vršiti volju njegovu,
prepoznat će da li je taj nauk od Boga
ili ja sâm od sebe govorim.
18 Tko sâm od sebe govori,
svoju slavu traži,
a tko traži slavu onoga koji ga posla,
taj je istinit
i nema u njemu nepravednosti.”

Iv 7,14-18

- „54 Odgovori Isus:
»Ako ja sam sebe slavim,
slava moja nije ništa.
Ima koji me slavi – Otac moj,
a vi velite da je on vaš Bog,”

Iv 8,54

Liturgijska slavljenja Otkrivenja rekapituliraju svu veličanstvenu dramu otkupljenja čovjeka u Božjem Sinu.

„U zajedništvu vjernika, Crkva je narod što ga je Bog sebi stekao na hvalu slave svoje, Ocu se odaje slava u Ckrvi i u Kristu Isusu u sva pokoljenje i sve vjekove (Dufour, str. 1187, DM).

Bogoslužnoj doksologiji mučenik pridružuje doksologiju krvi.

Vjernik ispovijeda da vjernost Bogu ima prednost pred svakom ljudskom slavom i vrednotom.

Posljednja je doksologija, na svršetku povijesti, pjesma 'Janjetove svadbe' (Otk 19,7). Dolazi Zaručnica odjevena u blistav, čist lan.

U ognju velike nevolje Crkva se za vječne zaruke odjenula jedinom slavom koja je dostojna njezina Zaručnika, vrlinama, prinosima, žrtvama svetih.

Ipak, sva slava Zaručnice dolazi od Zaručnika. U Njegovoj su krvi obijeljene haljine izabranih, a Zaručnica nosi na sebi tu blistavu opremu zato što joj je to 'dano' ( Otk 19,8). Ona se iz dana u dan odijevala odjećom djela ljubavi koja Bog unaprijed pripremi da u njima živimo (Ef 2,10).

Na izvoru te slave je ljubav Kristova; jer Krist je ljubio Crkvu i sam sebe predao za nju da je sam sebi privede krasnu, bez ljage, bez bore, bez ičega tomu slična, da bude sveta i bez mane (Ef 5,25.27.)

U tom misteriju ljubavi i svetosti dovršava se objava slave Božje (DM, Dufour, str.1187.)".

1 

PSALAM 97 (96)

Gospodin – slavni Kralj

Gospodin kraljuje: neka kliče zemlja,
nek’ se vesele otoci mnogi!
2 Oblak i tama ovijaju njega,
pravda i pravo temelji su prijestolja njegova.

3 Oganj ide pred njim
i sažiže okolo dušmane njegove.
4 Munje mu svijet osvjetljuju;
zemlja to vidi i strepi.

5 Brda se tope pred Gospodinom Bogom k’o vosak,
pred vladarom zemlje sve.
6 Nebesa navješćuju pravednost njegovu,
svi narodi gledaju mu slavu.

7 Nek’ se postide svi što likove štuju
i koji se hvale kumirima.
Poklonite mu se, svi bozi!

8 Sion radostan sluša,

gradovi Judini kliču
zbog tvojih sudova, o Gospodine!
9 Jer ti si, o Bože, Svevišnji – nad svom zemljom,
visoko, visoko nad bozima svima.

10 Gospodin ljubi one koji mrze na zlo,
on čuva duše pobožnika svojih,
izbavlja ih iz ruku opakih.

11 Svjetlost sviće pravedniku
i radost čestitima u srcu.
12 Radujte se, pravednici, u Gospodinu,
slavite sveto ime njegovo!

Slava Božja na licu Isusa Krista

Sigurnost kršćana da imaju pristup k samoj tajni Boga ne počiva na nekom zaključivanju; umovanje može tu sigurnost izrijekom samo potvrditi: „On, koji čak nije poštedio vlastitog Sina već Ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s Njime?” (Rim 8,32); ali snaga te sigurnosti ne dolazi od naše logike, već od posvemašnje Objave nama ljudima koji živimo u tijelu: prisutnost žive Riječi u tijelu. U Kristu se stvarno očitovala Božja ljubav prema ljudima (Tit 3,4). Isus nam nije samo opisao i ocrtao Onoga koga nitko nikada nije vidio (Iv 1,18), On nam nije samo pružio pravu predodžbu o Bogu. Krist nam je dao vidjeti i pogotovo opipati odsjev Božjeg sjaja i otisak Njegove biti (Heb 1,3): „Tko je vidio mene, vidio je i Oca (Iv 14,9)”. Nije tu posrijedi samo pretisak, pa bio on i savršen, nekog dvojnika što je istovjetan izvorniku.

Isus je jedinorođeni Sin, On je u Ocu i posjeduje u sebi Oca (Iv 14,10); stoga Isus ne može reći ni jednu riječ, ni učiniti bilo koji pokret, a da se ne okrene k Ocu, da ne primi od Oca poticaj i da prema Ocu ne usmjeri svekoliko svoje djelovanje (Iv 5,19 sl. 30). Kao što ništa ne može učiniti, a da ne gleda Oca, Isus ne može reći ni što On jest, a da se ne pozove na Oca (Mt 11,27). Na izvorištu svega što čini, svega što On jest, stoji prisutnost i ljubav Isusova Oca; tamo je tajna Kristove osobnosti, slave što zrači s Njegova lica (2 Kor 4,6) i obilježava Isusove čine. (JG, Dufour, str.82/3) 26.10.2021. 23:27

 „Ta Bog koji reče: Neka iz tame svjetlost zasine!, on zasvijetli u srcima našim da nam spoznanje slave Božje zasvijetli na licu Kristovu. (2 Kor 4,6).”