Slatka Duha vino

 

Dernek za dernekom,

ti koncerti ne daju mi predaha

dok živim samoću.

Proputovala sam ovom rijekom

kao jedrilica koja nema daha

kada juri noću,

dok spavaju gradovi,

dok umiru sela

i dok podižu se hajke,

odvijaju se važni radovi;

ali cvate Domovina cijela

u naručju Kristorodice Majke.

Pjevam i ne dišem,

lagano se gušim,

to je poput jarma volova.

Zapisujem, notiram, pišem,

predrasude rušim

preko ulaštenih stolova.

Duha nosim, slatka vina,

ludujem od silne sreće

i ne mogu stati.

Sa mnom stvara stečevina

koja nikad proći neće,

koja mora pjevat' znati.

Hej, da mi je tako mrijeti,

poput rose, sve u podne,

zaljubljena preko svake mjere,

u zenitu sreće zrijeti,

orisati plode blagorodne

i od Duha Sveta, i od naše vjere!

07.08.2021. 17:49

Bog u ljudskom srcu

 

Gospodine, psalmist Ti pjeva da si čovjeka načinio malo manjim od anđela, samo malo manjim od sebe, Gospodina svega.

„Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih,
mjesec i zvijezde što ih učvrsti –
5 pa što je čovjek da ga se spominješ,
sin čovječji te ga pohodiš?” Ps 8

Predodredio si čovjeka kao svoje najdivnije djelo stvaranja, Gospodine, svaku ljudsku osobu si zacrtao kao posebno i divno remek – djelo. Svaki čovjek, ikada na zemlji, u Sinu Tvome može zaista to i postati, svetac Božji.

Sigurno si znao koliko puno strpljenja Ti je potrebno za čovjeka, i to u odnosu prema onom strpljenju kojega gotovo niti jedan čovjek nema.

„Blagoslivljajte svoje progonitelje, blagoslivljajte ih, nemojte ih proklinjati”, govorio si ljudima na razne načine, mnogo puta.

Kako da čovjek shvati da mu je to najbolje i najmudrije za njegov plodan život, za život kakvoga bi mogao imati i to upravo određeni čovjek i niti jedan drugi?

Je li to Tvoja raskoš u stvaranju, ona Tvoja rasipnost?

Da, sigurno jest.

Ti puštaš da ljudska okorjela srca propadaju sve dok ne naiđu do dna, na muke paklene i dok ne vide i ne zavape da si im Ti, Gospodine Bože, jedini spas od muka.

Ali zar je to sve?

Spas iz blata, spas od ljage, spas za novu slobodu života u novim grijesima?

Sve više sam sklona vjerovati da su mnogi ljudi potpuno nemoćni pred Tobom, a sloboda im služi samo da još više potonu. Sve češće mi izgleda da se mnogo truleži nakupi na svijetu, truleži koju se mora u peć baciti da izgori, kao u spalionici otpada, jer toliko si duhovne neplodnosti pokazao meni u životu.

Moje opraštanje, moje zajedničko i apsolutno opraštanje svima, postaje mi sumnjivo.

Evanđelist Ivan spominje da se ne mora baš za svakog čovjeka moliti; ta me riječ baca u sumnju jer živjela sam kao stari čovjek u nekim idejama o tome kako svaki čovjek ima svoju životnu priliku za dobro.

„16 Vidi li tko brata svojega
gdje čini grijeh koji nije na smrt,
neka ište i dat će mu život
– onima koji čine grijeh
što nije na smrt.
Ima grijeh što je na smrt;
za nj ne velim da moli.
17 Svaka je nepravda grijeh.
A postoji grijeh koji nije na smrt.
18 Znamo:
tko god je rođen od Boga, ne griješi;
nego Rođeni od Boga čuva ga
i Zli ga se ne dotiče. „ 1 Iv 5,16-18

I kada gledam i slušam te psovače, mnogi ne znaju što čine, uglavnom su bolesnici dok neki drugi kršćani u tim psovačima vide samo zlo i oličenje zla, bježe od njih, ali barem ih ne proklinju.

Čovjek mora biti jako svjestan što čini kada psuje i to psovanje je već okorjela navika, mnogi ne znaju uopće koliko često psuju u jednom razgovoru. To su okorjele navike, kao prvo. Morate reći da to ne želite slušati, ali ne možete ni sebi, ni psovaču puno pomoći, mada uporno tumačite kakvo si zlo čine. Često psovači jesu i tradicionalni vjernici čiji su roditelji vršili preveliki pritisak u svojoj vjeri umjesto da nauče razlikovati duha života od samoga slova koje ubija.

U tom smislu stavljam na tezulju pitanje o jednakim prilikama za sve protiv pitanja koje sve češće susrećem, a to je pitanje zloće ljudske.

Jedini si odgovor Ti, Kriste, Gospodine.

U Tebe se krstiti znači riješiti se Istočnoga grijeha, grijeha naših praroditelja po kojemu je zlo i ušlo u svijet; grijeha koji je izvor ogromne rijeke ljudskih grijeha u povijesti čovječanstva; onoga grijeha koji navodi svako ljudsko biće na zlo; grijeha koji ostavlja iza sebe nepopravljive posljedice u vremenu, u životu određenoga grešnika, naročito ako se krstio u zrelim godinama pa se prisjeća tih posljedica Istočnoga grijeha, posljedica koje su nastale kao njegovi osobni grijesi.

Mada krštenje u Katoličkoj Crkvi briše taj Istočni grijeh u čovjeku, ja, evo, i danas u promišljanju nailazim na posljedice koje su ostale u mojoj duši, na mom srcu kao tvrdokorne navike. Ne kažem da se nisam pomakla naprijed u vjerskom životu, ali napasti me vrebaju neprekidno i moram se dobro izučavati o tome kako i kada ću se othrvati napasti. Moram je predvidjeti. Spriječiti molitvom, dobrim djelima koja mi nikako ne uspijevaju kao dobra djela, izbjegavanjem svake prilike koja bi mogla donijeti napast u srce, a to znači da se u svojoj nemoći moram osamiti što opet može biti jako opasno.

„Najčešći prigovor doktrini predodređenja je da je ona nepravedna. Zašto bi Bog odabrao određene pojedince, a ne druge? Važno je zapamtiti da nitko ne zaslužuje spas. Svi smo sagriješili (Rimljanima 3:23) i svi smo vrijedni vječne kazne (Rimljanima 6:23). Kao rezultat toga, Bog bi bio savršeno pravedan i dopustio svima nama da vječnost provedemo u paklu. Međutim, Bog odlučuje spasiti neke od nas. On nije nepravedan prema onima koji nisu izabrani, jer oni primaju ono što zaslužuju. Božji odabir milosti prema nekima nije nepravedan prema drugima. Nitko ništa ne zaslužuje od Boga; stoga se nitko ne može usprotiviti ako ništa ne primi od Boga. Ilustracija bi bila čovjek koji nasumično dijeli novac petorici ljudi u gomili od dvadeset. Bi li se petnaestak ljudi koji nisu primili novac uzrujalo? Vjerojatno je tako. Imaju li oni pravo biti uzrujani? Ne, nemaju. Zašto? Jer čovjek nikome nije bio dužan novac. Jednostavno je odlučio biti milostiv prema nekima.

Riječi prevedene „predodređeno“ u gore spomenutom Svetom pismu potječu od grčke riječi proorizo, koja nosi značenje „unaprijed odrediti“, „zarediti“, „odlučiti unaprijed“. Dakle, predodređenje je Bog koji određuje da će se određene stvari dogoditi prije vremena. Što je Bog unaprijed odredio? Prema Rimljanima 8: 29-30, Bog je unaprijed odredio da će određene osobe biti prilagođene sličnosti Sina, biti pozvane, opravdane i slavljene. U biti, Bog unaprijed određuje da će određene osobe biti spašene. Brojni zapisi govore o vjernicima u Krista koji je izabran (Matej 24:22, 31; Marko 13:20, 27; Rimljanima 8:33, 9:11, 11: 5-7, 28; Efežanima 1:11; Kološanima 3:12 ; 1. Solunjanima 1: 4; 1. Timoteju 5:21; 2. Timoteju 2:10; Titu 1: 1; 1. Petru 1: 1-2, 2: 9; 2. Petru 1:10). Predodređenje je biblijski nauk da Bog u svom suverenitetu bira određene pojedince za spasenje.

Ako Bog bira tko će biti spašen, ne narušava li to našu slobodnu volju da odaberemo i vjerujemo u Krista? Biblija kaže da imamo izbor- svi koji vjeruju u Isusa Krista bit će spašeni (Ivan 3:16; Rimljanima 10: 9-10). Biblija nikada ne opisuje Boga kako odbija bilo koga tko vjeruje u njega ili odbija svakoga tko ga traži (Ponovljeni zakon 4,29). Nekako, u Božjem otajstvu, predodređenje radi ruku pod ruku s osobom koju je Bog privukao (Ivan 6:44) i vjeruje u spasenje (Rimljanima 1:16). Bog predodređuje tko će biti spašen, a mi moramo izabrati Krista kako bismo bili spašeni. Obje činjenice su podjednako istinite. Rimljanima 11:33 objavljuje: „O, dubino bogatstva mudrosti i spoznaje Božje! Kako su neistraživi njegovi sudovi i njegovi putevi izvan trasiranja!” ('gotquestions').

Ima nas raznolikih kao što je raznolik na zemlji svijet flore i faune, kao što je raznoliko nebo sa svojim svjetlilima, kao što je raznolik čitav svemir, odnosno makro i mikro kozmos.

Radosna vijest je da je Bog neke ipak, i to mnoge, predodredio za spasenje.

Tužno je što ima bezbroj milijuna ljudi kojima je Gospodin više puta dao priliku da Mu povjeruju, da se obrate od svojih zlih puteva, da im je već pripravio stanove, ali ti su Ga ljudi napustili, iznevjerili.

Odbija me kada ljudi govore: „Pazi, on ti je zao, nije dobar čovjek”.

Zar nismo svi zli? Zar nije zao koji misli da je netko zao i još upozorava druge ljude na to?!

Odakle mi možemo znati za druge: koliko su grešni, jesu li zaista tako zli kako nama izgledaju.

Po djelima, samo po njihovim djelima znamo, po plodovima.

Ako su plodovi zli, to nama ne daje pravo da se bacamo na zlikovca drvljem i kamenjem, da ga vrijeđamo, da pljujemo po njemu – to je ono što me sablažnjava često.

To može biti značajan pokazatelj neke osobe.

To može biti znak za opasnost.

Taj znak za opasnost može upućivati na dolazeće napasti.

Riječ i pojam „znak” potječe iz praslavenske riječi i pojma „znati”, odnosno lit. „žinoti” - glagol i pojam koji potječe od latinskog pojma „co-gnoscere” ili grčkog pojma „gi-gnoskein”, imenica: gnoza=znanje.

Dakle, kada ugledamo znak za opasnost, već smo svjesni i mogućnosti da ulazimo u grijeh.

Znak jest ONO ŠTO UPUĆUJE NA NEŠTO.

Za razliku od pojma „znak”, koji može predstavljati u nekim slučajevima i simboliku, stvarno značenje riječi i pojma „simbol” jest nešto sasvim drugo i potpuno drugačija dimenzija, punija i veća, dublja i šira.

Simbol jest znak koji JEST ONO ŠTO POKAZUJE.

Problematično je kada kršćani kažu da su Tijelo i Krv Kristova na oltaru „samo” simbolično kao da to nisi uistinu Ti, Kriste.

Riječ i pojam „simbol” potječu od znakovite grčke riječi „symbolon”=SIM- +ballein: bacati, pogađati (latinski „symbolo”), a znamo da su stari Grci imali simbole u obliku pločica na kojima je bila upisana obaveza i obećanje; tu bi pločicu prepolovili i polovice podijelili među sobom kao znak raspoznavanja i ugovora kojega se moraju držati pod svaku cijenu; često se to činilo prilikom rastajanja na dulje vrijeme.

U svakom slučaju simbol je velika dubina, za razliku od znaka koji, poput prometnoga znaka na cesti, može biti i pogrešan, odnosno privremeno izvan značenja(dok su radovi na cesti ili kad je izvanredno zaustavljen promet).

Tako kršćani imaju znak ribe, ali to nije vjerodostojno.

Pravi kršćanski simbol, „fuit symbolum Credo= a symbol of trust, engl.= simbol povjerenja i pouzdanja” jest CREDO – SIMBOL KRŠĆANSKE VJERE. Mi to uglavnom izgovaramo: ispovijest vjere, Vjerujem.

„Nicejsko-carigradsko vjerovanje

Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga.

I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu. I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.

I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima.

I u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu. Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha. I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka. Amen.” 07.08.2021. 09:47

„Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju” 2 Kor 5,7

Da mi Te je prostrijeti kroz dušu

 

Mislio je da ću reći "Zbogom"
našem prijateljstvu, našoj nadi
kojima sam opijena kao drogom.
Ti me, Nebo, sad ukradi

da me Te je nosit' u zjenama sjajnim,
da mi Te kroz dušu prostrijet'
istom nadom s onim žarom trajnim
kojim nosim svoju kostrijet.

Da mi je sad reći sve,
u Tvom praštanju još tugom zanositi
svakom notom ove krasne sne
pa da mi je slavljem zarositi.

Mislio je da ću proći pokraj njega
kao tihi lahor, kao tren,
kao pokraj lanjskog snijega,
kao uzdrhtala, blijeda sjen'.

Ti mi, Nebo, podaj tu širinu
jer ja drugo nemam, samo žuđ
da doživim srcem Ti mirinu
radi koje dragi uvijek mi je tuđ

pa da i ja opet mognem zaploviti
u toj lađi koja nema kraj,
da me mogneš dragim zakloniti
pa da gledam očiju mu sjaj.

Tada on bi mene prepoznao
kao pričesnicu Tvoju, kao svoju dragu
i moj život tad bi stao
na tom osunčanom i Nebeskom pragu.
‎subota, ‎9. ‎prosinca ‎2017. 15:23:36

Stari žar slobode

„Kiša šušti, slabo pada i romori
dok me tvoje ruke grle,
a Bog časni iz tebe govori
riječi blage, epitete vrle.

Budi nježna, nježnija od cvijeta
da te mognem treptajem sačuvati
i od vjetra i od bijela svijeta,
da te smjednem samo svojom zvati.

Ne puštam te nikom drugom
jer je Bog u tebi kao Gospod moj
što me ovjenčava sjetnom tugom
kada god pošalje te u vrli boj

kako duša saznala bi da te ljubi
i da bez tebe bi bila izgubljena,
da bi nosila na srcu oklop grubi
i da nikad ne bi bila zaljubljena.”

Da te nemam i da nisam ovamo zavirnula,

da li pjesma ova ostala bi zabačena;

da l' bi ikad bila, da l' bi te dodirnula,

jer je meni kao draga odavno označena?

Sjećaš li se ta nebeska znaka

po kojem smo ljubav prepoznali

onih davnih dana od sunčanih zraka

kada smo se nebu odazvali?

Budi nježan, nježniji od cvijeta

da te mogu treptajem sačuvati,

i od vjetra, i od bijela svijeta;

da te mogu u slobodi zvati

jer sam zbog nje ovdje zašla,

jer tu postoji još onaj stari žar.

Za tebe sam nju pronašla,

ona je jedinstven Božji dar.

06.08.2021. 20:32

Samom Tebi, Gospodine

 

IZVAN SEBE OD BRIGE

U retku Mk 3,21: „Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: »Izvan sebe je!”:

Napomena: Gospodin Isus je nastupio vrlo zagonetno što evanđelist Marko ističe više nego ostali evanđelisti. Zbog opasnosti da Židovi ne bi shvatili Isusovo mesijanstvo u ovozemaljskom i ratničkom smislu, jer su tome bili skloni, Isus zabranjuje đavlima, onima koje je čudesno ozdravio i apostolima da o tome išta govore, kako slijedi:

„7 

Narod grne za Isusom

(Mt 12, 15–16; Lk 6, 17–19)
Isus se s učenicima povuče k moru. Za njim je išao silan svijet iz Galileje. I iz Judeje, 8 iz Jeruzalema, iz Idumeje, iz Transjordanije i iz okolice Tira i Sidona – silno je mnoštvo čulo što čini i nagrnulo k njemu.
9 Stoga reče učenicima neka mu se zbog mnoštva pripravi lađica da ga ne bi zgnjeli. 10 Jer mnoge je ozdravio pa su se svi koji bijahu pogođeni kakvim zlom bacali na nj da bi ga se dotaknuli. 11 A nečisti duhovi, čim bi ga spazili, padali bi preda nj i vikali: »Ti si Sin Božji!« 12 A on im se oštro prijetio da ga ne prokazuju.
13 

Izbor dvanaestorice

(Mt 10, 1–4; Lk 6, 12–16; Dj 1, 13)
Uziđe na goru i pozove koje sam htjede. I dođoše k njemu. 14 I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati 15 s vlašću da izgone đavle. 16 Ustanovi dakle dvanaestoricu: Šimuna, kojemu nadjenu ime Petar, 17 i Jakova Zebedejeva i Ivana, brata Jakovljeva, kojima nadjenu ime Boanerges, to jest Sinovi groma, 18 i Andriju i Filipa i Bartolomeja i Mateja i Tomu i Jakova Alfejeva i Tadeja i Šimuna Kananajca 19 i Judu Iškariotskoga, koji ga izda.

20 

Neodržive klevete

(Mt 12, 22–32; Lk 11, 14–23; 12, 10)
I dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. 21 Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: »Izvan sebe je!«
22 I pismoznanci što siđoše iz Jeruzalema govorahu: »Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.«
23 A on ih dozva pa im u prispodobama govoraše: »Kako može Sotona Sotonu izgoniti? 24 Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. 25 Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati. 26 Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj. 27 Nitko, dakako, ne može u kuću jakoga ući i oplijeniti mu pokućstvo ako prije jakoga ne sveže. Tada će mu kuću oplijeniti!«
28 »Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. 29 No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.« 30 Jer govorahu: »Duha nečistoga ima.« (Mk 3,7-30).”

Gospodin Isus je, kako je evanđelist Marko zabilježio, izgledao ljudima kao da je izvan sebe i taj izraz je najdalje što je mogao nadahnuti biblijski pisac u svojoj tadašnjoj kulturi reći.

Isus je, jer je Gospodin Bog, transcendentan, a to govore filozofi i teolozi. Kumiri, na primjer, i lažni bogovi i razni totemi nisu sposobni izići iz sebe, biti izvan sebe, a nisu ni transcendentni. Nikada ne komuniciraju s čovjekom, osim ako se sruše s pijedestala pa padnu čovjeku na nogu. Nikada nisu uslišili nikoga jer su stvari, načinjene ljudskom rukom ili su samo ljudske ideje o mogućnosti postojanja božanstva.

Gospodin Bog je, dakle, daleko više transcendentan nego što možemo reći ili opisati, ili objektivno sagledavati.

Transcendentan je onaj koji je:

= nadiskustven, onaj koji nadilazi iskustvo

= prekogranični, koji prekoračuje neko područje

= koji nadilazi sve što izvansubjektivno postoji

= koji nadilazi sve natprirodno, nadosjetno, nadiskustveno,

= sve natprirodno; nespoznatljivo

1. srlat. transcendentia = transcendens: koji se uspinje =

= TRANS- + scandere: penjati se

2. lat. transcendo, cendi, censum, ( 3.)

a) intranzitivno, neprelazno =. prijeći

b) tranzitivno, prelazno = prijeći preko, prevaliti; prestupiti.

Naš Gospodin Isus u svojoj transcendenciji komunicira s ljudima koje je sam Bog stvorio u početku, obraća se ljudima i daje im preko Mojsija i Arona vrlo jasnu Objavu sebe samoga, odnosno daje Deset zapovijedi.

To što je Gospodin Isus utjelovljena Riječ Boga, što je hodao kao Sin Čovječji po zemlji i što je tako grubo nastradao i umro u svojoj Muci i na Križu, ne znači da nije ili nije bio uvijek trancendentan jer je naš Bog sav za čovjeka i neprekidno komunicira s ljudima te uslišava svoje molitelje.

Čovjek je slika Boga.

I čovjek je sposoban za neku manju transcendenciju sa živim Gospodinom, i to u molitvama i sakramentima Katoličke Crkve.

I Gospodin i čovjek jesu osobe, jedina bića koja su osobe. Imaju svoj identitet, svoje karakteristike i specifičnosti. Bog Trojedini, jedan Bog, jedna božanska narav u tri Osobe. U Gospodinu Isusu je u jednoj Osobi i božanska i ljudska narav, božanska volja i ljudska volja.

Tako i čovjek koji komunicira postaje manje ili više transcendentan, izlazi iz sebe, daje od sebe.

Evo još nekoliko primjera gdje su pisci upotrijebili taj izraz „izvan sebe” u Svetom pismu:

IZVAN SEBE OD DIVLJENJA I ZBUNJENOSTI

1 

Pedesetnica – prvi Duhovi

Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. 2 I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. 3 I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. 4 Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.
5 A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. 6 Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smètê jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. 7 Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: »Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? 8 Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? 9 Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, 10 Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, 11 Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja.

12 Svi su izvan sebe zbunjeno jedan drugog pitali: »Što bi to moglo biti?« 13 Drugi su pak, podrugujući se, govorili: »Slatkog su se vina ponapili!« (Dj 2,1-13)

IZVAN SEBE OD IZNENAĐENJA, ŠOKA I NEVJERICE

„1 

Ozdravljenje hromoga

Petar i Ivan uzlazili su u Hram na devetu molitvenu uru. 2 Upravo su donosili nekog čovjeka hroma od majčine utrobe; njega bi svaki dan postavljali kod hramskih vrata, zvanih Divna, da prosi milostinju od onih koji ulaze u Hram. 3 On ugleda Petra i Ivana upravo kad zakoračiše u Hram te zamoli milostinju. 4 Petar ga zajedno s Ivanom prodorno pogleda i reče: »Pogledaj u nas!« 5 Dok ih je molećivo motrio očekujući od njih nešto dobiti, 6 reče mu Petar: »Srebra i zlata nema u mene, ali što imam – to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj!« 7 I uhvativši ga za desnu ruku, pridiže ga: umah mu omoćaše noge i gležnjevi 8 pa skoči, uspravi se, stane hodati te uđe s njima u Hram hodajući, poskakujući i hvaleći Boga. 9 Sav ga narod vidje kako hoda i hvali Boga. 10 Razabraše da je to on – onaj koji je na Divnim vratima Hrama prosio milostinju – i ostadoše zapanjeni i izvan sebe zbog onoga što se s njim dogodilo. (Dj 3,1-10).”

IZVAN SEBE OD STRAHA, PANIKE I SRDŽBE

„Savlovo propovijedanje u Damasku

Nekoliko dana provede s učenicima u Damasku 20 te odmah stade po sinagogama propovijedati Isusa, da je on Sin Božji. 21 Koji ga god slušahu, izvan sebe govorahu: »Nije li ovo onaj koji je u Jeruzalemu istrebljivao sve koji ime ovo prizivlju, pa i ovamo zato došao da ih okovane odvede pred velike svećenike?« 22 Savao pak, sve silniji, zbunjivaše Židove koji prebivahu u Damasku dokazujući: »Ovo je Krist!«
23 Pošto je minulo podosta vremena, odluče Židovi pogubiti ga, 24 ali Savao dozna za njihov naum. Nadzirahu i vrata danju i noću da bi ga pogubili, 25 ali ga učenici noću uzeše i preko zidina oprezno spustiše u košari.
26 Kad je Savao došao u Jeruzalem, gledao se pridružiti učenicima, ali ga se svi bojahu: nisu vjerovali da je učenik.
27 Tada ga Barnaba uze i povede k apostolima te im pripovjedi kako je Savao na putu vidio Gospodina koji mu je govorio i kako je u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo. (Dj 9,19-27).”

IZVAN SEBE OD IZNENAĐENJA, NEVJERICE I ODUŠEVLJENJA

„13 Kad Petar pokuca na dvorišna vrata, dođe prisluhnuti sluškinja imenom Ruža. 14 Kad prepozna Petrov glas, od radosti i ne otvori vrata, nego utrča i javi da je Petar pred vratima.
15 Oni joj rekoše: »Mahnitaš!« Ali je ona uporno tvrdila da je tako. Nato će oni: »Bit će njegov anđeo!« 16 Petar nastavi kucati. Kad napokon otvoriše i ugledaše ga, ostadoše izvan sebe. 17 On im rukom mahnu neka šute pa im pripovjedi kako ga Gospodin izvede iz tamnice te dometnu: »Javite to Jakovu i braći!« Onda izađe i ode u drugo mjesto (Dj 12, 13-17).”

IZVAN SEBE OD BOŽANSKOGA NAVJESTITELJSKOGA ŽARA I REVNOSTI ZA BOGA

„11

Apostolsko služenje na djelu

Prožeti dakle strahom Gospodnjim uvjeravamo ljude; razotkriveni smo Bogu, a nadam se – i vašim savjestima. 12 Ne preporučujemo vam opet sami sebe, nego vam dajemo prigodu ponositi se nama, da imate odgovor za one koji se diče licem, a ne srcem. 13 Doista, ako bijasmo »izvan sebe« – Bogu bijasmo; ako li »pri sebi« – vama bijasmo. 14 Jer ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe; 15 i za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu. 16 Stoga mi od sada nikoga ne poznajemo po tijelu; ako smo i poznavali po tijelu Krista, sada ga tako više ne poznajemo. 17 Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta! 18 A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja. 19 Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja. 20 Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! 21 Njega (Isusa) koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu ( 2 Kor 5, 11-21 ).”

IZVAN SEBE OD STRAHOPOŠTOVANJA

„14 Judita im jakim glasom kaza: »Hvalite Boga! Hvalite ga! Hvalite Boga koji nije uskratio milosti svoje kući Izraelovoj, nego je mojom rukom noćas potukao neprijatelje naše.« 15 Izvadivši glavu iz torbe, pokaza im je i reče: »Evo glave Holoferna, vrhovnog zapovjednika vojske asirske, i evo zastora pod kojim je ležao pijan. Bog ga je pogodio rukom jedne žene! 16 Neka živi Gospodin koji me zaštitio na putu kojim sam hodila! Jer je moje lice zatravilo Holoferna na propast njegovu, nije zgriješio sa mnom te me tako nije osramotio ni okaljao.«
17 Puk, sav izvan sebe, pade ničice da se pokloni Bogu i povika u jedan glas: »Blagoslovljen da si, Bože naš, koji si danas satro neprijatelje naroda svoga!«
18 Ozija joj kaza:
»Blagoslovljena bila, kćeri, od Boga Svevišnjega više od svih drugih žena na zemlji! Blagoslovljen Gospod Bog, stvoritelj neba i zemlje, koji te vodio da odsiječeš glavu vođi neprijatelja naših! (Jdt 13, 14-17).”

IZVAN SEBE OD STRAHA

„6 Jedino im se ukazivaše neka lomača,
sama od sebe upaljena, puna užasa;
i kad bi ta prikaza iščezla,
oni je, izvan sebe od straha,
držahu strašnijom nego što bijaše.

(Mudr 17,6).”

IZVAN SEBE OD BIJESA

„« 3 Izvan sebe od bijesa, kralj zapovjedi da se užare tave i kotlovi.

IZVAN SEBE OD BIJESA I OGORČENJA

39 Sav izvan sebe, kralj se na ovoga razbjesnio još i više nego na druge: napose je gorko osjećao tu porugu. ( 2 Mak 7,3.39).”

IZVAN SEBE OD JAROSTI

„4 Sav izvan sebe od jarosti, smišljao je kako da se i za uvredu onih koji su ga natjerali u bijeg iskali na Židovima (2 Mak 9,4).”

Dakle, i Gospodin Isus, i Njegovi molitelji, sljedbenici i vjernici jesu transcendentni i osobe su koje imaju sve sposobnosti za komunikaciju. Bog vidi sve, čuje sve.

Ali naš Bog nam daje uvijek slobodu da sami izaberemo vrijeme i mjesto komunikacije s Njim. Za Gospodina je naša slobodna volja kao što je nama Zakon.

No, nismo samo mi, ljudi slobodni već nam to dolazi od Gospodina.

Bog je Istina i Ljubav i ne želi se nametati, a mi smo Mu također, kao Njegova slika, nalik u ponašanju i djelima jer želimo slobodu i za sebe, i za sve druge.

Čovjek smije reći „Ne”.

Bog često govori ljudima „Ne” kada je to za njihovo dobro i najbolje za njihovo spasenje. Ljubav Boga prema ljudima ne znači da Bog nije slobodan.

Bog je transcendentan, ali je i imanentan, u sebi, za sebe, mada je to manje poznata tematika za čovjeka.

Imanentan je onaj

= koji je sadržan u biti neke pojave, a ne potječe od nekog djelovanja izvana

= koji proistječe iz same naravi koga ili čega.

= koji je sadržan u nekoj pojavi i ograničen je njome te ju ne prelazi.

lat. immanens – immanere: ostati unutra = IM- + manere: ostati

Čovjek ostaje unutra u sebi kada želi, ali uvijek ostaje Bog u čovjeku dok čovjek u Boga ulazi samo prema Božjoj volji.

Tako možemo reći da smo potekli od Boga svi, ali grijeh i smrt naša nije potekla od Gospodina. Utješno je da Boga oduvijek i zauvijek nosimo u svojoj duši, u srcu, u nutrini jer nitko nas ne može ljubiti tako kako nas ljubi naš Gospodin Bog, naročito nam je tu ljubav pokazao na Križu i neprekidno je iskazuje u Euharistiji i uslišanjima naših molbi.

„Tebi, Bože, najviše Tebi zgriješilo je srce moje.”usp. Psalam 51

06.08.2021. 11:48

PSALAM 51

3 Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
4 Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

5 Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom.
6 Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom:
pravedan ćeš biti kad progovoriš,
bez prijekora kada presudiš.
7 Evo, grešan sam već rođen,
u grijehu me zače majka moja.

8 Evo, ti ljubiš srce iskreno,
u dubini duše učiš me mudrosti.
9 Poškropi me izopom da se očistim,
operi me, i bit ću bjelji od snijega!

10 Objavi mi radost i veselje,
nek’ se obraduju kosti satrvene!
11 Odvrati lice od grijeha mojih,
izbriši svu moju krivicu!

12 Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
13 Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!

14 Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim!
15 Učit ću bezakonike tvojim stazama,
i grešnici tebi će se obraćati.

16 Oslobodi me od krvi prolivene,
Bože, Bože spasitelju moj!
Nek’ mi jezik kliče pravednosti tvojoj!
17 Otvori, Gospodine, usne moje,
i usta će moja naviještati hvalu tvoju.

18 Žrtve ti se ne mile,
kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio.
19 Žrtva Bogu duh je raskajan,
srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.

20 U svojoj dobroti milostiv budi Sionu
i opet sagradi jeruzalemske zidine!
21 Tada će ti biti mile žrtve pravedne
i tad će se prinosit’ teoci na žrtveniku tvojemu.