Situacija
U Evanđelju je Kristovo preobraženje smješteno u odlučan trenutak kad su učenici prepoznali u Isusu Mesiju i kad im On objavljuje da će se sada dovršiti Njegovo djelo; Njegovo će proslavljenje biti uskrsnuće, a to uključuje prolaz kroz patnju i smrt. Upravo taj kontekst daje ovom prizoru njegovo značenje u Kristovom životu i njegovu plodnost u životu kršćanina. Isus se tu pojavljuje kao Onaj koji ispunjava Pisma i njihova proročanstva o Mesiji, Sluzi Božjem i Sinu Čovječjemu.
Misterij
Za svjedoke tog događaja Isus izabire one koji će biti svjedoci Njegove smrtne borbe: Petra, Jakova i Ivana.
Prizor podsjeća na teofanije kojima su Mojsije i Ilija bili svjedoci na Božjoj gori (Sinaj – Horeb). Bog ne očituje samo svoju prisutnost govoreći iz oblaka i ognja nego se Isus i ukazuje učenicima, u prisutnosti Mojsija i Ilije, preobražen Božjom slavom.
Ta slava izaziva u njima stravu – religiozni strah pred nečim što je božansko, ali ona pobuđuje Petra i na sugestivno razmišljanje: on izražava svoju radost pred slavom Onoga komu je priznao mesijanstvo; Bog će se nastaniti među svojima, kao što su proroci navješćivali za mesijanska vremena.
Ipak, to nije slava posljednjega dana; ona samo obasjava Isusu odjeću i lice, kao što je nekad zračila s Mojsijeva lica. To je sama Kristova slava, slava Sina ljubimca, kako to obznanjuje glas što se čuje iz oblaka. Taj glas ujedno potvrđuje objavu koju je Isus dao učenicima i o kojoj razgovara s Mojsijem i Ilijom: objavu o onom „izlasku” kojemu će Jeruzalem biti polazište, o tom prolasku kroza smrt koji je potreban za ulazak u slavu jer Božji glas nalaže da se sluša Onaj koji je Sin, Izabranik Božji.
Riječ što odjekuje na novom Sinaju objavljuje da će nekoć dani Zakon biti zamijenjen Novim zakonom; ta riječ podsjeća na tri proročanstva Starog zavjeta:
jedno koje se odnosi na Mesiju i Njegovo božansko sinovstvo,
drugo koje se tiče Sluge Božjega, Izabranika Božjega,
treće u kojem se navješćuje novi Mojsije: „Proroka kao što sam ja...podignut će ti Gospodin, Bog tvoj; Njega slušajte (Pnz 18,15; usp. Iv 1,17 sl.)”.
Njega slušati znači zapravo slušati Riječ koja je postala tijelom, u kojoj vjernik vidi slavu Božju.
Svrha i plod ovog događaja
Preobraženje potvrđuje priznanje kod Cezareje i posvećuje objavu Isusa, Sina Čovječjega koji trpi i biva proslavljen, čija će smrt i uskrsnuće ispuniti Pisma.
Preobraženje otkriva osobu Isusa, ljubljenoga i transcendentnog Sina koji posjeduje samu Božju slavu. Njime se Isus i Njegova riječ očituju kao Novi zakon. Ono je praostvarenje i praslika uskrsnog događaja koji će putem križa uvesti Krista u puni razmah Njegove slave i sinovskog dostojanstva. To prediskustvo Kristove slave ima za svrhu da podrži učenike u času kada budu dionici misterija križa.
Krštenjem vjernici postaju dionicima misterija uskrsnuća, kojem je preobraženje pralik; oni su stoga već ovdje na zemlji pozvani da sve više budu preobražavani djelovanjem Gospodina (2 Kor 3,18), u očekivanju da to budu do potpunosti, zajedno sa svojim udioništvom u Kristovim patnjama, svaki pravi susret s Gospodinom Isusom ima u neku ruku istu ulogu u podupiranju njihove vjere kao i preobraženje u podupiranju vjere učenika. PdS (Dufour, str. 985).
Napomene:
BIJELA BOJA - PREOBRAŽENA BIĆA
Kao nebeska Kristova boja, bjelina se za Njegova zemaljska života javlja samo u sasvim izuzetnom trenutku preobraženja kada i same Njegove haljine „postadoše tako sjajnobijele kako ih ne može obijeliti niti jedan bijelilac na zemlji (Mk 9,3//).
Bjelina je jednako i boja preobraženih, svetih, koji su očišćeni od svoga grijeha, obijeljeni u Krvi Janjetovoj, i tako imaju dio u slavnom Božjem biću. Oni su bijela pratnja pobjednikova, nepregledno mnoštvo slavljenika što viče svoju radost u vječnom blagdanu svjestlosti: Janje se sjedinjuje sa Zaručnicom odjevenom u blistav čist lan (Knjiga Otkrivenja 7 i 19).
Krsna se liturgija oduvijek služila bijelim lanom kao odjećom (usp. Lev 6,3); ona polaže bijelu krsnu haljinu na novokrštenika koji je po Milosti dionik slave nebeskog stanja, kao i nedužnosti i radosti što ih ono uključuje. GB (Dufour, str 49).
GORA
U religioznom smislu, kod svih religija, gora kao najviše mjesto na zemlji dodiruje najbrže nebesa, ali s Kristom se više ne klanjamo Bogu na ovom ili onom brdu, već u duhu i istini.
Sinoptici različito gledaju na ulogu gora u Isusovom životu. Oni se slažu pokazujući kako se Isus rado povlačio u gore na molitvu, a osama što je traži u pustinji nesumnjivo je utočište pred bučnom razglašenošću.
Jednako su složni u tom što ne spominju brdo Sion, a spominju Maslinsko brdo i goru preobraženja, samo im je gledanje pri tom različito.
Za Mateja su galilejska brda povlašteno mjesto Spasiteljevih očitovanja. Život Isusov uokviren je dvama prizorima na gori; na početku Sotona nudi Isusu vlast nad čitavim svijetom; na kraju Isus na jednoj galilejskoj gori predaje učenicima vlast što ju je primio od Oca.
Između ova dva prizora Isus k tome, na ovoj ili onoj gori, poučava mnoštvo, ozdravlja unesrećene i dariva im čudesni kruh. Najzad, pokazuje se preobražen.
Pisma su se ispunila na „svetoj gori” (2 Pt 1,16-19):
„Ta
nismo vam navijestili snagu i dolazak Gospodina našega Isusa Krista
slijedeći izmudrene priče, nego kao očevici njegova
veličanstva. 17 Od Oca je doista primio čast i slavu kad
mu ono od uzvišene Slave doprije ovaj glas: Ovo
je Sin moj, Ljubljeni moj, u njemu mi sva milina! 18 Taj
glas, koji s neba dopiraše, čusmo mi koji bijasmo s njime na Svetoj
gori.
19
Proročka riječ
Tako nam je potvrđena proročka riječ te dobro činite što uza nju prianjate kao uza svjetiljku što svijetli na mrklu mjestu – dok Dan ne osvane i Danica se ne pomoli u srcima vašim .”
Isus ne utvrđuje svoju poruku na nekom mjestu na zemlji, već u svojoj osobi.
Za Luku uzlazak u Jeruzalem predstavlja put slave po križu; nije više po srijedi naprosto hodočašće što ga poduzima pobožni Izraelac već je svečano putovanje koje zaključuje jedno razdoblje Isusova života.
Luka ne zna za galilejske gore koje su čule Isusove govore i vidjele Njegova čudesa; on svoju pažnju usredotočuje na Maslinsko brdo gdje se završava Isusovo putovanje u Jeruzalem i gdje Mu svečano kliču, ali gdje ima podnijeti smrtnu borbu, a, najzad, odatle je imao i uzaći na nebo.
Sinaj je u pavlovskoj polemici izjednačen s kućom ropstva (Gal 4,24 sl.) ili pak služi kao suprotnost brdu Sionu, kojemu je sad moguće pristupiti (Heb 12).
U tom smislu Otkrivenje prikazuje Janje kako na kraju vremena stoji na Sionskoj gori (Otk 14,1), ali inače temeljito kudi to sveto mjesto: gora više nije kao u Ezekielovom viđenju mjesto na kojem stoji sazidan Grad, ona je samo promatralište s kojega se vidi gdje Jeruzalem silazi s neba. XLD (Dufour str. 266/7).
ODJEĆA
Krist zaodjenut slavom
Da bi Izrael bio tako okićen, potrebno je da Krist, kao istinski Sluga, bude lišen svoje odjeće, podvrgnut parodiji kraljevske investiture, da postane čovjek bez ikakve oznake, lišen zakonske pripadnosti.
Ali taj je čovjek Sin Božji i slava Mu je neraspadljiva. Već u preobraženju u odsjevu odjeće Njeovo se tijelo pokazalo slavnim.
Poslije uskrsnuća, kao i anđeli što su ga navijestili, Gospodin zadržava od odjeće samo ono što je bitno: odsjaj kao znak svoje slave, a ipak još neotvorene oči Marije iz Magdale ili putnika u Emaus vide u prvi mah samo vrtlara ili putnika: slava se očituje samo punoj vjeri.
Kršćanin vidi Krista kako bije žestok boj srdžbe, zaogrnut plaštem s natpisom „Kralj kraljeva i Gospodar gospodara”.
No, pri Euharistijskom slavlju kršćani vide i u manjoj vjeri, i u punoj vjeri slavu Kristovu, anđeosku pratnju i sve svete na Oltaru, u Čitanjima, u svećenicima, u molitvi i u pjesmi, i u prisutnim vjernicima (opaska blogr.) EH (Dufour, str.764/5).
SLAVA
U hebrejskom jeziku slava ne znači samo čuvenost koliko stvarnu vrijednost, mjerenu njezinom težinom. Slava uključuje i blistanje i sjaj.
Čovjeka, kao kralja stvorenja, Bog je slavom okrunio (Ps 8,6).
SLAVA U KRISTOVOM ZEMALJSKOM DJELOVANJU I U MUCI
Slava se Božja očitovala, između svega, i u životu, djelovanju i smrti Isusovoj.
Slava izbija, kod Luke, u silasku Duha Svetog nad Mariju, kod Isusova rođenja slava Gospodnja obasja pastire; kod krštenja Isusova i kod preobraženja Njegovoga, u Njegovoj riječi, u Njegovim čudesima, u eminentnoj svetosti Isusova života i smrti. Smrt nije tek predvorje koje uvodi Mesiju u Njegovu slavu; znaci kojima je ona popraćena otkrivaju u Raspetome Gospodina slave:
„Navješćujemo mudrost Božju, tajanstvenu i sakrivenu; onu koju Bog od vječnosti predodredi na našu slavu; onu koju nije upoznao ni jedan od knezova ovoga svijeta – da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli... (1 Kor 2,8)”.
Ivan pokazuje da se objava slave Gospodinove u životu i smrti Isusovoj
pokazuje još izričitije. Isus je utjelovljena Riječ. U Njegovu tijelu prebiva i objavljuje se slava jedinorođenoga Sina Božjega od prvoga znaka na dalje. Naročito u Muci Isusovoj Njegova slava nadasve blista. Muka je za Isusa Njegov čas, najviša među svim teofanijama. Isus sebe posvećuje svojoj smrti i toga je potpuno svjestan, iz poslušnosti prema Ocu i na slavu Njegova Imena. Slobodno daje svoj život iz ljubavi prema svojima.
Križ biva preobražen i postaje znakom uzdignuća Sina Čovječjega. Kalvarija predočuje svima misterij Isusovog božanskog JA JESAM . Voda i krv što su navrle iz Isusova boka znamenje su plodnosti Njegove smrti, tog izvora života: takva je slava Isusova. DM (Dufour, str. 1184/5).05.08.21. 18:00
„Preobraženje
(Mt
17, 1–13; Lk 9, 28–36)
Nakon šest dana uze Isus sa sobom
Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i
preobrazi se pred njima. 3 I haljine mu postadoše sjajne,
bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako
izbijeliti. 4 I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu
s Isusom.
5 A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju,
dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju
jednu i Iliji jednu.« 6 Doista nije znao što da kaže jer
bijahu prestrašeni.
7 I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz
oblaka se začu glas: »Ovo je Sin
moj, Ljubljeni! Slušajte ga!« 8 I
odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa
sama.
9 Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne
pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne
ustane. 10 Oni održaše tu riječ, ali se među sobom
pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati« (Mk
9,2-10)”.
