Vapaj prognanika

Ljudi vam ne daju da vjerujete u Boga, uglavnom zbog svoje nečiste savjesti, ali naročito iz neznanja.

Gospodin Isus promijenio je stav Mojsijev po kojemu je Izabrani Božji narod postao nešto posebno među svim narodima, isključivo radi toga da bi svi drugi narodi uvidjeli kako je Bog velik i kako bi svi spoznali da je Izabrani narod zaista privilegiran na zemlji i na nebesima jer ga prati i štiti sam Gospodin Bog.

Tako bi svi drugi narodi povjerovali u pravoga Boga.

Tako i Gospodin Isus odabra Dvanaestoricu, pa sedamdesetoricu, pa čitav narod koji Mu se pridružio u Njegovu zemaljsku hodu, otvorio je svoje srce i za pripadnike Mojsijeva naroda, i za sve ostale.

Ipak je Mojsijev narod bio prvi kojega je Isus obradovao svojom Radosnom vijesti. Nakon tisuću godina u kojima je Božji narod bio privilegiran, nitko nije niti pomislio da bi neki drugi narodi imali pravo prvenstva kod Gospodina.

„Ne idite poganima”, govorio je apostolima i učenicima Isus: „Idite prvo djeci Izabranog naroda i liječite, navijestite kraljevstvo nebesko, izgonite zloduhe...”.

Bilo je za očekivati da će Izabrani narod prepoznati da ih je pohodio njihov Bog s kojim su živjeli stotinama godina. Pripremali su se za Njega, svoga Mesiju, iščekivali Ga, ali narodni vođe Ga nisu prihvaćali objeručke, a kasnije su Ga i planirali ubiti. Zbog svojih nečistih savjesti, a naročito iz neznanja koje je proizlazilo od nedostatka molitvenoga vjerskoga života.

Ipak, Gospodina su Isusa mnogi drugi, predstavnici poganskih naroda tražili i prosili da ih izliječi. Isus je uslišavao premnoge ljude i oni koji Mu povjerovaše i spoznaše da je Isus onaj Mesija kojega čeka Izabrani narod su shvatili da Bog ne može biti Bog samo nekim ljudima već svim narodima koji Bogu povjeruju.

Stoga Isusu pristupi i jedna žena, strankinja koja je imala bolesnu kćerku:

„21Isus zatim ode odande i povuče se u krajeve tirske i sidonske.

22I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!«

23Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.«

24On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.«

25Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!«

26On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.«

27A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!«

28Tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.” Mt 15,21-28

Je li Isus zaista morao pustiti da Ga apostoli zamole da usliši strankinju koja je uporno molila?

Da.

Apostoli su morali postupiti tako kako su postupili, onako kako bi i Gospodin postupio, milosrdno prema svakome tko Ga moli. Gospodin je bio stavio svoje učenike na malu kušnju.

A strankinja?

Nakon što je čitav život provela u vjeri u pravoga Boga, u Boga od onoga Izabranog naroda, strankinja je povjerovala da joj Gospodin Isus može pomoći ako hoće.

Pitanje je: ako je vjerovala, zašto nije pristupila Izabranom narodu?

U ona vremena bilo je to vrlo teško izvesti. Tako je žena možda živjela kao Božja vjernica, možda s ostalim vjernicima u nekoj maloj grupi, ali nikako nije imala pristupa do Mojsijevoga naroda i jednostavno je mislila, kao i mnogi drugi narodi, da se Božji čovjek postaje po rođenju. „Ako mi je Bog dao da budem stranac, tada tko sam ja da Bogu prigovaram i da Ga nagovaram da me uzme u svoj Narod?”.

Ali Gospodin je naišao na nju i ona na Gospodina.

I apostoli su dobili još jednu lekciju: svi će se narodi klanjati Kristu i svi će biti uslišani koji Ga mole i čuvaju zapovijedi. 04.08.2021. 07:35

„ O Bože, vapaj mi poslušaj,
budi pomnjiv na molitvu moju!
3 S kraja zemlje vapijem k tebi
jer mi srce klonu.
Dignut ćeš me na liticu i pokoj mi dati,
4 jer ti si moje sklonište,
utvrda čvrsta protiv dušmana.

5 O, da mi je stanovati uvijek u tvom šatoru,
da se sklanjat’ mogu pod okrilje tvoje!
6 Jer ti, Bože, usliši molbe moje,
dade mi baštinu onih što ime ti štuju.

7 Kraljevim danima pridometni dánâ,
kroz koljena mnoga nek’ mu ljeta traju,
8 nek’ pred Bogom uvijek vlada;
dobrotu i vjernost pošalji da ga čuvaju!

 Ovako ću pjevat’ svagda tvom imenu,
dan za danom vršit’ zavjete svoje.”

Psalam 61,2-9

 

Jedan život

Kako i kada smo mi to grešni i zli, mada i sveti jer posvećuje nas Duh svetoga krštenja, oproštenja, pokajanja, Euharistije, a ipak dostojni obećanja Kristovih; kako smo to mi odjednom pravednici?

Naziv „pravednik” označava onoga koji je pravovjeran, vjeruje u jedinoga Boga Isusa Krista, to jest u Presveto Trojstvo i nema sebičnosti, nije praznovjeran, ne čini i ne vjeruje pogrešno, nije krivovjerac ili ne čini svetogrđe.

Mi smo ljudi, stvoreni na sliku Boga, stvoreni kao Adam i Eva u početku, stvoreni vrlo dobro. Da Adam i Eva ostadoše poslušni Bogu, ne bi čovječanstvo spoznalo za postojanje dobra i zla, ne bismo znali koliko nam je dobro kad ne bismo znali koliko nam može biti zlo, i obrnuto.

Ljudi jesu grešnici, ali u grijehu mogu biti samo oni koji su kršteni u Katoličkoj Crvi, samo oni su se označili kao ljudi kojima je potreban spas od Istočnoga grijeha što ga daje krštenje, to jest od svih drugih grijeha koje počinimo nakon krštenja pa pristupamo sakramentu Pomirenja kojim nas sam Bog Stvoritelj odriješi od grijeha jer nam oprašta grijehe za koje smo se pokajali te pristupamo sakramentu Euharistije, slavimo Boga, zahvaljujemo Gospodinu, ispovijedamo svoju vjeru, zajedničarimo svi s Isusom i blagujemo Njegovo Tijelo i Krv, Dušu i Božanstvo, napajamo se Svetim pismom i Milošću u velikoj zajedničkoj molitvi sa svima svetima i anđelima.

Svi ostali su bez grijeha, ateisti, agnostici, to jest pogani. Pogani su nekad bili svi oni koji nisu Grci, ali su taj izraz valjda i pripadnici Izabranog naroda Božjega koristili za sve druge narode koji su bili mnogobošci.

No, vjernici Božji, koji žele postati pravednici pred Gospodinom Bogom kako bi stupili s Njim u zajedništvo, kako bi bili dostojni i sposobni postati dionici božanske naravi s Gospodinom.

Poslije sakramenta Pomirenja s Bogom, vjerniku Gospodin zaboravlja i briše grijehe, i više ih se ne sjeća. Vjernik kreće od samoga početka, pozitivnog početka gdje je obnovljen ponajviše u pravednosti koja još nije savršena.

Sakramentu Pomirenja se može pristupiti vrlo često, što je jako dobro, i prema potrebi. Vrlo često čovjek vjernik se kaje zbog svojih grijeha sve dok te grijehe ne preda Bogu preko slugu Božjih i svećenika Njegovih. Što je jasnije uočio grijeh, vjernik se teže kaje, to je znak velike Milosti i znak je dobra sazrijevanja i jačanja u vjeri, to jest boljega međusobnoga poznanstva između Boga i dotičnog vjernika. Gospodin zna što je u vjernikovom srcu, ali vjernik to postepeno otkriva te na taj način vrlo postepeno upoznaje živoga Boga s kojim je u molitvi u sve prisnijoj komunikaciji.

Vjernici ne postaju pravednici samo tako i na brzinu.

Njihova vjera u Gospodina potrebna je radi boljega spoznavanja i upoznavanja, njihove kušnje su teške, ali plodonosne u otvaranju Božjem milosrđu.

Vjernici sve dublje vjeruju i i sve bolje vide kraljevstvo koje nije uopće od ovoga svijeta i gdje su zakonitosti drugačije od svjetovnih, one su nebeske, božanske. Bog, koji je Ljubav, privlači sve više vjernika svojom bezgraničnom ljubavlju i pažnjom, što vjernik bolje moli i što češće uvidi svoje grijehe.

No, grijesi se mogu i ponavljati, javljaju se uvijek iz početka, a mogući su i padovi u sekularizaciju vjernika gdje vjernik mora nastojati još više moliti i ispovijedati grijehe za koje zna prema Mojsijevom Zakonu od Boga i prema Dvije zapovijedi Isusove.

Zna se točno što je grijeh, njegove visine i dubine, težine i širine.

Vjernik u sakramentima dobiva ulivene kreposti, potom sedam darova Duha Svetoga, temelje za razvoj kardinalnih ljudskih kreposti, a dobiva i neizbrisiv pečat da je Božje dijete jer Bog vjerniku jamči samim sobom da je vjernik postao Božja predraga svojina u čitavom Božjem narodu čiji saziv je Crkva.

U postepenom vjernikovom upoznavanju života s Bogom počinje se graditi i razvijati neizbrisiva božanska i ljudska ljubav kada se Bog i vjernik poštuju i vole neopisivom pažnjom, ljubavlju i istinskom, potpunom srećom.

Vjernik nikada ne može toliko jako vjerovati Bogu koliko Bog vjeruje vjerniku. Gospodin daje svome učeniku izobilje duhovnih dobara i takvo dostojanstvo za kakvo ovaj svijet nevjernika i bezbožaca nikada nije čuo. To se zove dostojanstvo djeteta Božjega.

Vjernik se tako mijenja, obraća se od svojih grijeha, okreće se Gospodinu Bogu kojemu vjeruje sve što od Njega čuje, vidi i doživljava.

Bog je sav za ljude.

Da Isus Krist nije uz vjernika i s vjernikom, nitko i ništa tog vjernika ne bi spasilo od pogibije u grijesima.

Da Isus Krist ne progovara vjerniku s Križa svoga, ništa vjerniku njegova vjera i njegova dobra djela vrijedila ne bi za spas od smrti.

Tek kada vjernik bolje upozna Muku Isusovu, može reći da je rođen iznova, da je progledao i da je prohodao. Nakon toga vjernik čini dobra i pravedna djela. Postepeno. Sve dok ne dođe do čvrste sigurnosti da je izabrano i pozvano Božje dijete koje s Kristom zaista umire, što se dogodi u anticipaciji na krštenju, i da s Kristom uskrsava dušom i tijelom, što se događa već na krštenju pa u kasnijem životnom razdoblju, sve dok ne napusti potpuno ovaj svijet i sve dok se ne rodi kao pravednik u Gospodinu za nebesko kraljevstvo. 04.08.2021. 00:15

 

Gospodar oluje

„Žrtve Ti se ne mile,

kad bih dao paljenicu,

Ti je ne bi primio.” Ps 51

Ali darove primaš ako Ti se svide.

I uzvraćaš nezamislivim izobiljem: primiš dar i načiniš od njega čudo.

I stavljaš nas, vjerne svoje, na kušnju koja je onoliko velika i jaka koliko je potrebno, o tome sam odlučuješ, ali prihvaćaš molbe za spasenje od kušnji. Ne sve, ne uvijek, ali čuješ.

Kad načiniš čudo, a uvijek činiš čudesa, može doći kušnja.

U kušnji može doći vjerska sumnja, nesigurnost od kojih naučimo puno i rastemo u vjeri.

I dođe olujno nevrijeme, i mi se prestrašimo.

Kao učenici kad si hodao po moru, kao Petar koji je poželio doći k Tebi po moru pa si mu zapovijedio da dođe. I Petar je hodio k Tebi, Kriste, hodao je po moru kao i Ti. Za olujna nevremena.

Možda da se Petar ne bi uzoholio, pustio si vjetrove i valove da haraju i Petar postade svjestan što čini i gdje se nalazi, ne gledajući i ne slušajući više Tebe, Isuse koji si ga mirno čekao. I posumnja da on to može, hodati po moru i to po takvoj oluji. I prestraši se i počne tonuti, ali se sjeti povikati Tebi, Gospodine, da ga spasiš, da ga izbaviš od nevolje velike.

Sjetio se Petar Tebe, Bože, Gospodaru neba i zemlje.

Povikao je, zadnje što je mogao učiniti i prvo što je morao pomisliti: „Spasi me, Gospodine!”

Spasi ga, Učitelju.

Učenici su valjda prestrašeno sve gledali iz barke.

Pružio si ruku i izvukao Petra, ušli ste u lađu i nevrijeme se smirilo.

Oluja je odmah prestala. Velika nagrada za malo znatiželjne i nemirne vjere i poslije velike, jake kušnje.

Uzeo si, Isuse, to zrno Petrove vjere i podario svim učenicima u lađi lekciju o sebi koja se ne zaboravlja ako čovjek uporno bdije i moli Te, razgovara s Tobom jer Ti čuješ i uslišavaš, jer si uvijek tu, Prisutni, Emanuel, Bog s nama.

Bdije se da se ne zaboravi povikati u olujama „Gospodaru oluje, spasi!”

Da to bude prva i zadnja pomisao svakoga trena. I u miru, i u nevremenu.

Jer Ti si Gospodar mira, Kriste.

Tebi je Otac dao svu vlast na nebu i na zemlji.

Ti si Gospodar sunca i mjeseca, i zvijezda.

Ti si Gospodar svemira.

Ti si Gospodar nevremena.

Ti si Gospodar oluje.

Ti si Gospodar svih rijeka i mora.

Ti si Gospodar života i smrti.

Ti si Gospodar kušnje.

03.08.2021. 20:05

Ti si, Kriste, Gospodar žrtve naše, a žrtva je naša često da bdijemo uvijek, neprekidno. To je najljepši dar što Ti ga dajemo i kojega Ti umnožavaš do beskraja, toliko da nikada ne možemo sve primiti.

Ti si Gospodar žrtve svih ljudi, za sve nas.

Ti si jedinstvena Žrtva, Ti si Dar od Boga čovjeku.

Tvoj Dar nas izbavlja od svih nevolja, od smrti.

Ti si najljepši Dar, Isuse, što ga čovjek može dobiti, imati, izmoliti kao vjeru.

„Žrtve ti se ne mile,
kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio.
Žrtva Bogu duh je raskajan,
srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.” Ps 51,18-19

 

Fontana Kristovoga mira

Duše Sveti, dvije golubice iz velika jata

spustile su svoja nježna bijela krila

nad fontanu s uresom od sunčeva zlata,

što ju voda iz nebesa prelila i zatvorila,

kako bi se napojiti mogle stihovima tla,

zemlje što je prahom prštila i odisala;

sve do neba čula se zemaljska molitva,

vapaj duha ljudska kojega je prošnja orisala

svim zemaljskim prohtjevima, nacrtima.

Učiti su poželjele duhom svoga mira

duhove te da sustanu svojim nasrtima,

da postave Tebe središtem svog odabira.

Duše Sveti, daj tu riječ zemaljskim patnicima,

sada, kada stigao si iznenada vode piti;

ulij svoje posvećenje uzaludnim ratnicima,

daj im svetih muka iz kojih će izlaziti

zazivom da dođeš, željom da se krste

Mukom, Uskrsnućem i Preobraženjem.

Mnogi mole, mnogi zlatnike pobrste

pa tek poslije nađu se iznenađenjem

kada vide da na rukama im samo sunce sije,

prelijeva se po prašini u obliku zrnja.

Ulij svima, sveti Bože, da se svima duh zagrije

za to kraljevstvo što nosi Krunu oštra trnja.

Danima i večerima neka progovore miljem,

začuđeni Ti krasotom poput tih pastira

kojima si prišao sa svojim anđeoskim siljem.

Neka na fontani sunca napiju se Kristovoga mira.

03.08.2021. 15:34

 

Nocturno s Blaženom Djevicom

Okrećem se k sebi, naslanjam čelo na vrhove prstiju.

Glava mi je oslonjena na moje ruke čiji su laktovi na stolu.

Zatvaram kapke, vidim odmah neku sliku kao koristan podatak.

Otvaram oči.

Idem iz početka, ulazim u sebe.

I, dok molim, činim u sebi znak evanđeoskog križa na čelu, na usnama i na srcu.

Srce jednakomjerno lupa, mirno. Skreće mi pažnju na moje disanje i prisjećam se neke pjesme, ali potom dalje molim.

„Zdravo, Marijo, milosti puna, Gospodin je s tobom.”

Ne ulazi mi duh u srce, samo osluškujem otkucaje. Gospodin je tu,

Gospodin Isus je blizu, u mom srcu i na mojim usnama.

Svijeća treperi i spoznajem da sam otvorila oči i počela bilježiti nešto,

možda je to poezija, možda je to hrabrost, možda je to ludost.

„Evo me, evo službenice Gospodnje koja je pristigla po malo mira,

Kristovog, Tvojega mira.

Hvala Ti što si mi otpustio grijehe, što si mi pojasnio čemu služi srce i čemu služi život, moj život. Predivno je to.

I nije samo za moje spasenje.

Za neke druge ljude i tko zna zašto sve ne.

Hvala Ti, Isuse, za život. Evo, zapisujem.

Hvala Ti, Isuse, za moje roditelje zemaljske, pogotovo Ti sada, nakon dugog vremena zahvaljujem na njima jer nije im bilo sa mnom lako; od prvoga trenutka, od začeća mojega.

Da nisi Ti odredio mene za sebe, niti njima ne bi dopustio da me imaju.”

Sada već u svome srcu znam da sam se okrenula svojoj najunutarnijoj dubini iz koje progovara Subzistencija, stijena kuće moje.

„ I Riječ je tijelom postala, i nastanila se među nama; i mi vidjesmo slavu Njegovu koju ima oduvijek. Da, nastanio se moj Bog u mom slabom srcu, još slabiji od mene kako bih Ga mogla neprimjetno uvijek nositi sa sobom, u sebi; i čuti Ga, osluškivati Njegove misli.

Nastanio si se, Isuse, s Ocem i Duhom Svetim, u meni, u mome tijelu, krvi i mesu, u mom čovještvu, u mojoj slabosti i grešnosti, u mojoj volji i u mojoj svetosti onoliko koliko mi tu svetost prepuštaš jer Ti si tri puta svet, Svetac Božji.

I ja sam sveta, barem u onolikoj mjeri u kojoj sam svjesna svoje grešnosti.

I Riječ prebivala u nama, vjernima od kojih mnogo njih malo i poznajem.

Jer Ti, Kriste, ne prebivaš samo, onako slab i malen, u meni već Te ima u drugim ljudima. Ima Te po svuda, ima Te među nama, u zraku kojega si nam dahnuo za život. I naše molekule se izmjenjuju u Tebi, Gospodine.

A tada si me i krstio, primio me zauvijek u svoju zaštitu i u svoje, već predodređene planove, upoznao me sa svetima i anđelima, dao mi Majku Crkve svoje i Sveto pismo.”

„Moli za nas, sveta Bogorodice, da dostojni postanemo obećanja Kristovih; kako smjela molba, a tako djetinja.

O, Milosti moje duše, tako nespoznajna, tako svespoznajna, čujem Ti braću i sestre kako uzdišu u Tebi, Isuse, Bože moj!

Sada govorimo svi u Tebi, molimo Oca našega na nebesima s kojima se nalazi u našim srcima.

Konačno, Oče premili, udostoj se po velikoj, ljubaznoj Muci svoga Sina i po Njegovom križu dati nam svima ući u obećanu slavu uskrsnuća da budemo jedno u Tebi, Isuse, jedan Duh i jedno s Tobom, sveti Oče, svemogući vječni Bože.”

Polako izlazim iz sebe, iz svoga srca, iz svojih olakšanih pluća, iz dušnika jer moram vršiti volju Boga moga. Inače, što bi mi bio potreban ovaj zemaljski život u svojoj dužini.

„Zdravo, Marijo, Majko, Djevice ponizna i Milošću ispunjena,

Gospodin bio uvijek s tobom. Blagoslovljena si ti u svekolikome čovječanstvu, Kraljice neba i Grada nebeskoga. Blagoslivljala uvijeke Boga što si nam Ga isprosila.” 02.08.2021. 20:54

Milost svoju, molimo Te, Gospodine,

ulij u duše naše

da mi, koji smo po anđelovu navještenju

spoznali utjelovljenje Krista, Sina Tvoga,

po Muci Njegovoj i Križu k slavi uskrsnuća

privedeni budemo.

Po istom Kristu, Gospodinu našemu. Amen!

 

Radost anđela

 

Poput Vjerenice tvoje lice svijetli,

kao suza tvoja s tobom sreću dijelim.

Od Gospodina su došli osvježavajući vjetri

i uz kiše blagoslivljam bićem cijelim

onu odluku samoće sred velika zbora,

samotnicu kojoj srce uzdiše put gora;

mladenaštvo, niklo iz velika dvora,

tvoju domovinu, kamen i valovlje mora;

sretne puke i sve one što se rado smiješe,

mada u grlu im stoji kamen grubi;

sve te svete duše i one koje češće griješe,

Zaručnika Krista koji svoju Crkvu ljubi.

Sada povlačim depresiju i crne misli

jer me jednim časkom ozdravio Kralj

zbog kojega oni zlodusi su svisli,

pobjegli od ljubavi što putuje u dalj,

pobjegli od naše radosti i sreće.

Blagoslovljen Bog je naš, El Šadaj,

Gospodar nad vojskom kojoj nema veće

i nad anđelima koji radost donose u raj.

01.08.2021. 20:32

Pustinjska molitva

 

Molitva je moja da učinim korak,

da Ti pružim, Bože, jače svoje ruke

kako bih te lakše prihvatila

dok na mene pada ljubavi Ti zrak

i dok miluje me milost Muke

što me već odavno zahvatila.

Samo, ja sam grešnik i bez uvida

u otajstva Tvoje neprekidne padaline

što me ipak svu očisti od sva blata,

čak i kada duša možda ogorčeno rida

ili kada ono nestrpljenje nikako da mine

jer mi srce tako sporo otvara si vrata.

Svaka mi etapa ova duga putovanja

sve je strmija i nekako mi sve je teža

jer su to dubine koje pripadaju noći.

Ti mi, Kriste, daješ ta zemaljska ludovanja

gdje caruju svi zlodusi bez jaka veza

koji ranjavaju dušu svojom jakom moći.

Svakog dana molim za te naše spoje,

što su inače od napasti već jači,

mada ona svakog trena nadolazi drugim valima.

Sa svih mojih strana slabosti mi broje

ti rezači srca, lomitelji duša il' psovači,

susrećem ih svakodnevno na dušama palima.

Ja sam samo grešnik što se nizi,

ali zloduh želi ovu dušu da mu služi,

napada taj naizgled prelaki plijen,

bolesnika koji dane provodi u brizi,

koji gleda da si molitvu produži;

u slatkoj samoći vazda gori ovaj stijenj.

Zato sad u pustinji Te imam, Duše slatki,

mada svak' će reći da u bijegu nije spas.

Dođi, Isuse, jer Ti znaš sve moje boli.

Ti trenuci bijega, tako plodni, mada kratki,

sigurna su luka za moj svaki koban čas;

na Te čeka ova duša koja stihovima moli.

01.08.2021. 13:30