Duša i Ljubav

Ljubav kada zbori,

duša šuti,

od nje nema glasa.

Zastane i gori,

i snagu oćuti,

to je pitanje joj spasa.

Duša koja traži,

koja stalno čeka,

nestrpljivo tinja.

I tada se snaži,

i sasvim je meka

jer tu je svetinja.

Ako Bog joj hoće reći

riječ o svome imenu,

i sebe tad spozna

jer u ljubavi će steći

svu otpornost krimenu.

Kao trešnja pozna

slatka joj je srča

od božanske slasti.

Ipak ostaje tajna

i tko bi joj do srca

što milinom časti

nevinost je sjajna?

Samo ljubav sva

u svojoj snazi

može duši stići,

u poklonstvu da se da

kada vatru spazi

što je hoće skriti.

Samo dodir jedan,

samo jedno slovo

dovoljno je tu za spoj.

Tad zaiskri pogled čedan,

razvija se nešto novo

što je nepoznato njoj.

Ljubav kada zbori,

duša šuti,

od nje nema glasa.

Zastane i gori,

i snagu oćuti,

to je pitanje joj spasa.

18.06.2021. 16:25

 

Stats

 

SABLAZAN KRIŽA KRISTOVOG

 

Glava I

UVOD

Prema Rječniku stranih riječi riječ „sablazan” je imenica ženskog roda koja ima raznoliko značenje:

1. to je ono što izaziva javno negodovanje i moralno ogorčenje; skandal;

2. to je nakaza, rugoba;

3. to je ono što navodi na grijeh; iskušenje.

Riječ „sablazan” kao pridjev se odnosi na onoga koji izaziva sablazan; sablažnjiv (npr. sablažnjiv postupak ili čin).

Glagol „sablazniti” znači skandalizirati, šokirati, izazvati sablazan, a znači također i „biti smućen, zaveden sablažnju.

Pridjev „sablažnjiv” upućuje na ono što ili tko izaziva sablazan i koji sablažnjuje, sablažnjujući, a također i na onoga koji se može sablazniti, sklon da se sablazni;

Sablažnjavati se može nekoga drugoga, taj subjekt je sablažnjujući.

Sablažnjivo kao prilog znači „na sablažnjiv način, tako da sablažnjuje, sablazno”.

„Sablažnjivost” je svojstvo onoga što je sablažnjivo.

Ova je riječ slična riječi „sablast” tj. priviđenje, utvara, nakaza, rugoba.

U praslavenskom jeziku znači „zavoditi”:

Prema Biblijskom rječniku „sablazan” znači izazivati pad, biti povodom nečijeg posrtaja. Sablazan je, konkretno, zamka što je netko postavlja na put svom neprijatelju da ga obori. Ima više načina na koje se netko može „oboriti” na području morala i religije: napast koja dolazi od Sotone ili od ljudi, kušnja kojoj Bog podvrgava svoj narod ili svoje dijete, sve su to „sablazni”. No uvijek se radi o vjeri u Boga.

Glava II

KRIST SABLAZAN ZA ČOVJEKA

1. Već Stari zavjet pokazuje kako Bog može biti povodom sablazni za svoj narod: „On će vam biti zamka i kamen spoticanja, i stijena posrtanja...mnogi će od njih posrnuti, pasti, razbiti se (Iz 8,14sl.)”. Svojim načinom postupanja Bog podvrgava kušnji vjeru svog naroda.

Tako se i Isus pojavio pred ljudima kao znak protivljenja. Jer, On je poslan na spas svima, ali je i povod tvrdokornosti mnogih: „Gle! Ovaj je određen za propast i uskrsnuće mnogih u Izraelu, za znak kojemu će se protiviti (Lk 2,34)”. U Njegovoj osobi, u Njegovu životu sve izaziva sablazan. On je sin tesara iz Nazareta, hoće spasiti svijet, ali ne nekim osvetničkim mesijanstvom, već po Muci i Križu; i sami Mu se učenici usprotivljuju poput Sotone te, sablažnjeni, napuštaju svoga Učitelja. Ali uskrsli ih Isus okuplja.

2. Ivan ističe sablažnjivu stranu evanđelja: Isus je čovjek u svemu sličan drugim ljudima, smatraju da Mu znaju podrijetlo i ne mogu shvatiti Njegov otkupiteljski naum po Križu i Uzašašću. Slušatelji se svi spotiču o objavu trostrukog misterija Utjelovljenja, Otkupljenja i Uzašašća; ali neke od njih Isus pridiže dok se drugi ne daju poučiti: njihovu grijehu nema isprike.

3. Pojavivši se pred ljudima, Isus ih je doveo u položaj da se opredijele za Nj ili protiv Njega: „Blago onomu tko se zbog mene ne sablazni (Mt 11,6//)”. Stoga je apostolska zajednica primijenila osobno na Isusa proroštvo iz Izaije 8,14 koje je govorilo o Bogu. Mesija je „kamen spoticanja” i istovremeno „ugaoni kamen”. Krist je u isti mah izvor života i uzrok smrti.

4. Pavao se morao suočiti s tom sablazni u grčkom kao i u židovskom svijetu. Uostalom, nije li to i sam iskusio prije svog obraćenja? Otkrio je da je Krist, ili ako radije hoćemo, Križ „ludost za one koji propadaju, a za nas koji se spasavamo je sila Božja (1 Kor 1,18)”. Jer, raspeti je Krist „sablazan za Židove, ludost za pogane”. Ljudska mudrost ne može shvatiti da Bog hoće spasiti svijet po Kristu poniženome, patniku, raspetome. Tek Duh Božji daje ljudima SNAGU da se izdignu nad sablazan Križa, ili bolje. DA U NJEMU SPOZNAJU VRHUNAC MUDROSTI.

5. Stoga se ista sablazan, ista kušnja vjere nastavlja kroza svu povijest Crkve. Crkva je u svijetu uvijek znak protivljenja, te su mržnja i progonstvo mnogima povod otpadu, mada ih je Isus najavio da Njegovi učenici ne bi podlegli.

Napomena:

„Bolno se osjeća ćudljivost kojom smrt neočekivano pogađa ljude najrazličitijih položaja. Još je gora sablazan pravednikove smrti i dugovijekost bezbožnika. Ovaj je svijet pravo rasulo pravednosti. Zaključujemo da ni priroda, ni slučaj, ni sudbina čovjekova života, ni pogubno razmnožavanje grijeha, ni prokletstvo, ni sam Sotona – ne izmiče Božjoj svemoći, tako da je i sam Bog sudbonosno u pitanju. Proroci ne mogu shvatiti sreću bezbožnika i nesreću pravednih, i progonjeni se pravednici nužno osjećaju zaboravljenima. No, unatoč najtežim nesrećama i nakon svake parnice čovjeka s Bogom, pesimizam nije u Izraelu nikad prevladao. Izgleda da sva Biblija odiše još nejasnim PREDOSJEĆAJEM POBJEDNIČKOG USKRSNUĆA.

Mrvljeni patnjom, ali nošeni svojom vjerom, proroci i mudraci sve više ulaze u taj misterij. Otkrivaju OČISTITELJSKU VRIJEDNOST PATNJE, slične ognju što rastavlja kovinu od njene troske; njezinu ODGOJNU VRIJEDNOST, sličnu vrijednosti očinskih opomena, a najzad u brzu nastupu kazne vide UČINAK BOŽJE DOBROHOTNOSTI. Privikavaju se iz patnje očitavati objavljenje Božjeg nauma koji nas zbunjuje, ali može razjasniti preranu smrt pravednika koji je SMRĆU ZAŠTIĆEN OD GRIJEHA, blaženstvo neplodne žene i uškopljenika (Mudr 3,13sl.). Patnjom i progonstvom MOŽEMO OKAJATI GRIJEH. (vidi: Dufour, str 843.)”.

Glava III

ČOVJEK ČOVJEKU SABLAZAN

Čovjek je sablazan za svoga brata kad ga nastoji odvratiti od vjernosti Bogu. Tko zlorabi slabost svoga brata ili vlast nad njim koju je primio od Boga, da ga odvrati od Saveza, kriv je pred svojim bratom i pred Bogom. Bog se gnuša vladara koji su odvratili narod da slijedi Gospodina. A tako i onih koji su htjeli povući Izrael na stranu helenizacije, van prave vjere. Dostojni su, naprotiv, hvale oni koji se odupru sablazni i čuvaju vjernost Savezu.

Isus je, dovršavajući Božji zakon, usredsrijedio na sebe ljudsku silu sablazni; valja dakle da se Njegovi učenici ne sablazne. „Jao onome tko sablazni jednoga od ovih mojih malenih što u mene vjeruju: bilo bi mu bolje da mu se objesi o vrat mlinski kamen i da se utopi u dnu mora (Mt 18,16)”. No, Isus zna da su te sablazni neminovne: lažni učitelji ili zavosnici uvijek su na djelu.

Ta sablazan može doći i od samog učenika; stoga Isus snažno i neumoljivo zahtijeva odricanje od svega što bi moglo biti zaprekom kraljevstvu Božjemu.

Slijedeći Isusa koji nije htio smućivati ljude ovoga svijeta, Pavao traži izbjegavanje sablažnjavanja slabih i nedostatno poučenih savjesti: „Ali pazite da vaše služenje slobodom slučajno ne postane slabima povod pada! (1 Kor 8,9; Rim 14,13-15.20)”. Kršćanska je sloboda nepatvorena ako je prožeta ljubavlju, vjera je prava samo ako podržava vjeru braće (Dufour, str. 1119.).

Umjesto zaključka:

„Misterij križa

Isus, a za Njim i učenici, nisu ublažili sablazan križa kojemu je davao smisao skrovit misterij. Njegovu je dužnost koja proizlazi iz posluha volji Božjoj, ustvrdio sam Isus prije Pashe. A poslije Duhova, učenici, prosvijetljeni slavom Uskrsloga, i sami naglašavaju tu nužnost postavljajući sablazan križa na pravo mjesto u Božjem naumu. To što su Mesiju razapeli, što su Ga objesili na križ na sablažnjiv način, to se bez sumnje zbilo zbog MRŽNJE NJEGOVE BRAĆE. Ali u svjetlu proročanstava taj događaj dobiva novu dimenziju: njime se ispunjava sve što je o Kristu pisano. To je razlog da se evanđeoski izvještaji o Isusovoj smrti toliko pozivaju na psalme: trebalo je da Mesija pretrpi sve što su Pisma govorila, kako će Uskrsli razložiti dvojici na putu u Emaus (Dufour, str 452.)”. 18.06.2021.12:14

„ A mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost” 1 Kor 1,23

Moja barka

Moja barka, otporna na brodolome,

plovi amo, tamo jer na strujama se nosi.

Posvećena Bogu, molitvama, svemu ostalome,

mirno i zadrijemam, i s morem u kosi.

Neće odnijeti me dalje jer je lako usidrena

kao što se srce moje vezalo za Krista.

Slobodne sam plovidbe, dalje od sirena,

još me kupa svjetlucava morska pjena čista.

Sada ribolova nema, ali ovdje ribarska je mreža

koja meni služi da me s ljubavlju poveže,

s onom dušom čija brodica je puno teža;

samo pazim da je vjetar ne odreže.

Imam još i drugih lađa

s jedrima od Duha i od zlata,

i sa starom Knjigom što je od svih mlađa

poput tajnog napitka životnoga cvjetna lata.

Iza mene svjetionik, a do njega most

od svjetlosnih pruga sunca ili mjesečine.

Nalik je na anđeoske zbore i na Nevinost

koja prati mnoge ribe pa se srebrnima čine.

Gledam naokolo, naširoko, duhovno sam biće,

čitav me zanima taj zemaljski svijet

jer mi Krist u njemu uskrsava kada zora sviće,

a tada u mojoj barci uskrsava i moj stihoplet.

Kraljice i Majko, Dojiljo svih duša

koja bdiješ i nad nebom, i nad morem,

prestala je plodnoj zemlji dugotrajna suša,

daj dopusti i pomozi da je svu preorem.

18.06.2021. 09:12 

The Rosary — All 15 Mysteries — Gregorian Chant

Informacija

Neuki ljudi često vladaju javnim mnijenjem, to jest žele za sebe neki ravnopravniji položaj u društvu, žele sebi povratiti osjećaj samopoštovanja i ljudskoga dostojanstva kojega su izgubili zbog preteških kritika na račun ljudskoga neznanja.

Naravno i čovjeku prirođeno ljudsko znanje razlikuje čovjeka od životinje. Prirođeno ljudsko znanje je protiv smrtne kazne, protiv ubijanja i uništavanja, protivi se zlostavljanju životinja, slabih skupina kao što su djeca, starci, bolesnici; prirođeno ljudsko znanje raspoznaje svoju obitelj i razlikuje one koji mu nisu obitelj ili poznanici i prijatelji; prirođeno ljudsko znanje upućuje čovjeka da upozna nekoga prije nego što će odlučiti hoće li mu ta nova osoba koju želi upoznati biti prijatelj ili samo prolaznik. Prirođeno ljudsko znanje podrazumijeva da će čovjek nastojati dobiti neku informaciju, neki podatak prije nego što odluči o svojim postupcima; ako, primjerice, želim odrediti tko mi može pomoći i tko mi je više simpatičan, tada ću se raspitati kako najbolje znam i umijem o ljudima koji mi kažu da mi žele pomoći. Kada želim otići na glasovanje u vrijeme izbora, tada već imam svoje mišljenje i svoja iskustva s kandidatima među kojima ću se opredijeliti. Neću upitati susjede ili obitelj, strance ili prolaznike da mi kažu za koga da glasam, to neće učiniti čak ni dijete. Ipak, ljudi pitaju često da im drugi ljudi kažu što moraju misliti i za koga se moraju odlučiti, takav postupak graniči s ljudskim razumom i prirođenim ljudskim znanjem.

Ljudima nije lako učiti u školama ovoga svijeta, ali vrlo često ljudi nemaju prilike učiti niti u životnim školama. Ipak, najosnovnije znanje čitanja, pisanja, računanja, etike, informatike, prirodoslovlja, pojava u prirodi i ponašanja u bilo kojem društvu posjeduje većina ljudi. To je ljudska kultura i ona ne zahtijeva da čovjek ide na daljnje školovanje ako mu je to preteško.

Osnovna ljudska kultura sastoji se u tome da čovjek može privređivati za sebe, biti samostalan te da može održavati neki red i mir u sebi i oko sebe; da čovjek ne robuje i ne gladuje, da živi tako da ima mira i slobode, ali i tako da ne ugrožava mir i slobodu svojoj okolini. Osnovna ljudska kultura zahtijeva da ljudi svoje sposobnosti razvijaju u miru i redu te da imaju koristi od tuđih sposobnosti.

Novi val u modernom svijetu, naprotiv, zahtijeva od čovjeka već dok je još dijete da prvo potraži informacije na svome mobilnom uređaju, a tek potom da se osvrne oko sebe i uoči ljude i stvari oko sebe. Novi val zahtijeva od čovjeka da odmah, i prije nego što dobije informaciju, počne djelovati učinkovito što je nemoguće ako čovjek ne razmisli i ne odluči kako će djelovati. Novi val zahtijeva od čovjeka da se spusti na razinu osjećajnosti, osjetilnosti, intuicije i navike.

Budući da mora odmah djelovati učinkovito, a ima naviku tražiti po mobitelu informacije, čovjek se oslanja na to da će stroj ponuditi razmišljanje i zaključivanje te da će potom čovjek djelovati, to jest, stroj odlučuje na neki način umjesto čovjeka i to ne zato što stroj razmišlja već samo zato što čovjek ne razmišlja, a djeluje i to pod pritiskom da mu djelovanje mora biti učinkovito.

Nekada bi čovjek upitao druge ljude, a danas upite šalje stroju.

Prvo što će uočiti na stroju jest obilje informacija. Možda nije uopće pretjerano reći: mnogi ljudi djeluju kada se dokopaju najrazličitijih informacija koje ponude različita gledišta nakon kakvih ti mnogi ljudi krenu djelovati, a da nisu samostalno razmislili i odlučili kako će djelovati. Dakle, ono što ljudi danas nazivaju učinkovitim djelovanjem jest samo pohlepno i nesvjesno gutanje mnoštva informacija nakon kojih čovjek djeluje kao muha bez glave, intuitivno i spontano, bez puno intelektualnih napora. Mnogi ljudi ne razmišljaju, a djeluju. I nekada je tako bilo, ali nekada je bilo i puno manje informacija pa je čovjek imao vremena malo i promisliti prije nego što bi mu stigla sljedeća informacija.

Također, uvijek su postojali grijesi među ljudima, isti ovakvi kakvi su danas, ali se za te grijehe nije znalo javno. Nije se znalo toliko informacija o tome kako su muževi u svojoj obitelji nasilni prema ženama i djeci; nije se znalo kako ima puno istospolnih veza; nije se znalo koliko griješe političari i razne državne vojne institucije jer informacije o tome nisu izlazile u javnost; nije se znalo koliko ima čedomorstava; također nije se znalo koliko puta su mnogi državnici spriječili opće ratove i uništenje u svijetu; nije se znalo koliko ima novih znanstvenih izuma i otkrića svakoga dana.

U mnoštvu informacija običan čovjek koji nema neku veću vlast, može postati malo poremećen ili dobiti vrtoglavicu. Može zaboraviti provjeriti da li su informacije istinite ili su plod nečije mašte. Običan čovjek prestaje razmišljati postepeno jer nema vremena, mora upijati nove informacije, učinkovito djelovati kako bi vidio što je istina i kakvi su rezultati njegova učinkovitoga djelovanja, ali bez postepenog zaključivanja i odlučivanja.

Nije prirođeno kulturnom čovjeku da sve usvaja kao da je istina i kao da je tuđe mišljenje njegovo vlastito razmišljanje i plod promišljanja i razumnoga odlučivanja.

Isus je to znao, toga je i prije bilo.

„Tko od vas, kad hoće sagraditi kulu, najprije ne sjedne da proračuna trošak da li ima čim dovršiti? Da mu se ne bi, kad postavi temelje, a ne mogne dovršiti, počeli rugati svi koji ga vide: 'Ovaj je čovjek počeo graditi, a nije mogao dovršiti!'

Ili, koji kralj, kad se sprema zaratiti protiv drugoga kralja, najprije neće sjesti i ispitati je li kadar oduprijeti se s deset tisuća ljudi onomu koji ide na nj s dvadeset tisuća? Ako ne može, šalje svoje poslanike dok je onaj još daleko, i moli za uvjete mira.” Lk 14,29-32

Tako u tom novom valu postaje svejedno da li ti informaciju daje netko tko točno zna da li je i koliko je istinita informacija ili informacija dolazi od nekoga tko ne zna ništa o tome što priča. Najčešće se dogodi da puno informacija širi onaj tko malo zna jer ima puno vremena za gutanje drugih informacija, a malo vremena za provjeravanje istinitosti informacija. Mnoge informacije čovjek nema mogućnosti provjeriti samostalno. Zato je dobro ići u školu i školovati se u mladosti o temeljnim pitanjima i saznanjima u modernom svijetu. U školama čovjek nauči da je prije svega osnovna ljudska kultura temeljena na osobnom prirodnom znanju koje se mora poštivati prije nego što se usvaja novo znanje od drugih ljudi, od znanstvenika i stručnjaka za neka pojedina područja znanja. U svakom slučaju školovani čovjek će radije pronaći nekoga tko je stručan u svom zvanju nego što će provjeravati znanje čitanjem novina i portala, služenjem medijima. Ljudi u medijima nisu stručni za informacije, ali često dovode stručne ljude običnom čovjeku u njegov dom. Školovani čovjek će brže prepoznati razliku između kompetencije novinara i kompetencije stručnjaka za neko područje, religiozno, političko ili prirodoznanstveno. Novinari mogu pričati svašta, ali živ čovjek pred novinarima možda i ne priča gluposti, možda je stručan građevinar ili fizičar. Nezgodno bi bilo od fizičara tražiti podatke o slikarstvu ili od umjetnika tražiti podatke o gradnji tvornice ako čovjek želi saznati relevantne podatke u kratkom vremenu.

Ponajviše je nezgodno upitati novinara kako se gradi zdanje ili za koga moramo glasovati na izborima. Novinar će vjerojatno reći da ljudi moraju glasovati za njegovog poslodavca, a tko mu je poslodavac, to nitko točno ne može provjeriti. Isto je i s drugim strukama. Zato je dobro imati što više znanja iz školskih dana.

Čovjek nema vremena niti provjeriti je li mu danas bolje nego jučer ili mu je sve gore i gore pa pita novinare o tome koja su i kakva su vremena.

Kako glasovati za nekog političara ili stručnjaka koji se bavi politikom osobna je zanimacija svakoga pojedinog čovjeka, a svaki čovjek ima svoje osnovno prirodno znanje u današnjoj kulturi, odnosno u ovoj civilizaciji.

Činjenica je da danas političari odlučuju o ekonomiji i da ekonomija odlučuje o politici. Običan čovjek možda nije čuo da osim političara, novinara i ekonomista postoje na svijetu znanstvenici koji svakoga dana dolaze do nepojmljivih otkrića u fizici, astronomiji, medicini, biologiji, kemiji, jezikoslovlju, filozofiji, teologiji.

Tako novinari često prosuđuju o stručnim stvarima i konzultiraju ekonomiste ili političare po pitanjima mnogih znanosti. Znanstvenici nemaju vremena za neobrazovane novinare, a mnogi od njih podučavaju mlađe znanstvenike. Oni su postojali i prije, ali se za njih nije uvijek znalo.

Novi val možda donosi informacije u naše domove i u naše duše, ali kulturan čovjek s osnovnim prirođenim znanjem morao bi znati barem toliko o životu da shvati da postoje mnoge informacije o kojima javnost ništa ne zna i nikada neće znati.

Na primjer, ako dođete u neki bolji restoran i sjednete s prijateljem za stol da biste naručili jelo i piće, nećete valjda ustati od stola i otići nekima za drugim stolovima da ih upitate što biste vi bili raspoloženi pojesti i popiti, ali ako to i učinite, mnogi će vas držati nekulturnim ili luđakom. Ako pogledate u mobitel kako biste saznali što želite pojesti i popiti, pristalice novoga vala će vas proslaviti kao jako simpatičnu osobu i steći ćete popularnost. Možete se odmah zaposliti kao novinar, političar ili što god vam drago. 21.05.2019. 11:41

 

Čekajući čovjeka

„Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: 'Žedan sam' (Iv 19,28).”

Tražim najmanje što Ti mogu dati jer bolujem, jer starim, jer nestaje moć.

Jer Ti želim biti vjerna u najmanjem; jer Te u velikim djelima slijediti nikada nisam stigla; jer mi sitnice život znače;

jer se svetost uči korak po korak, milimetar po milimetar; slovo po slovo;

jer nemam takva uzora pa tako nisam u opasnosti od idolatrije ili od umišljenosti; svi su nam uzori neki velikani iako znamo da su čuvali ono najmanje i najslabije u sebi, ono najkrhkije; nikoga ne štujemo zato što je bio i ostao neznatan i nepoznat;

jer biti mali svetac je najvelebniji osjećaj za moje umorne godine; jer si me postavio u takve okolnosti, jer si me ograničio, jer još ne vidim niti jednu drugu ostvarivu mogućnost;

biti malen, neznatan, krhak, osjetljiv, umoran znači za mene potragu za nečim u Tebi što je točno po mjeri moje malenosti; nataložene vremenite posljedice različitih lakih grijeha i izdržavanje uzastopnih i upornih malih progona koji donose starenje i odumiranje prirodnoga života znače za mene raširiti malo krilca duhovnoga.

Biti kršćanin oduvijek je značilo biti kulturan, kultiviran, a ne divljak jer divlji život vodi u grubosti; biti kršćanin znači za mene ostati normalan i nakon najrazličitijih iskustava u ne tako kratkom životu; biti kršćanin znači biti uravnotežen, harmoničan sa svime, s okolinom, s ljudima, s prirodom, sa samim sobom, a prvenstveno s Tobom, Isuse moj, moj Gospodine na križu, moj Gospodine nježni i osjetljiv na svaku nevolju.

Za Tebe je smrt bila grozna i najgrublja na svijetu, za Tebe je krštenje na rijeci Jordan bilo najveća i najpolaganija muka na svijetu tada, kad si ponio tu grešnu rijeku na svojim ramenima, kada si posvetio vodu kojom su se ljudi ispirali i napajali pa sve do kraja Tvoga, Tvojega razapinjanja na drvo. Od samoga početka Tvoga aktivnijega božanskoga djelovanja na svijetu Ti si korak po korak patio i nosio svu muku, sve veću i veću, na sebi: pustinja i post, kušnje u pustinji, dolazak u sinagogu proglasiti Godinu milosti Božje pa pretrpjeti odbacivanje onih koji su Te morali čuti, prepoznati prvi; sve veća ljudska znatiželja, potreba za čudima i senzacijama; sve više ispitivanja i postavljanja zamki i razne klopke ljudske u koje su Te nastojali uhvatiti; nerazumijevanje Petra i apostola, progoni onih koji su vodili narod; beskonačno propovijedanje i tumačenje, uporno tumačenje božanskih stvari u prispodobama pred ljudima u grijesima, pred ljudima koji nisu mogli razumjeti ništa, kakva nemoć u Tvome srcu, zaljubljenom u čovjeka!

Kakvo strpljenje u malenosti! Istrpio si posljednje svoje dane na zemlji u optužbama, bičevanju, krunjenju trnjem, pod teškim križem se uspinjao na Kalvariju, dao se razapeti i, čekajući čovjeka, ostao žedan. Tvoje tijelo bilo je žedno, Tvoja duša je žeđala, Tvoj Duh je zavapio i Tvoje nježno srce žeđalo je milosrđe ljudsko, vjeru i povjerenje čovjeka, dobrotu i razumijevanje. Nisi se htio proglasiti Gospodarom, želio si biti čovjek kao svaki drugi, želio si da u Tebi pronađu susjeda, prijatelja, brata; govorio si o zemaljskim stvarima jer si znao da neće razumjeti božanske stvari; govorio si i činio božanske stvari jer si znao da će ta čudesa upamtiti i zapisati.

Želio si biti malen i bio si najmanji na zemlji. Želio si da Ti pomognu u sitnicama, da Ti ponude nešto s lakoćom kako ne bi ni primijetili da su se nečega odrekli, tražio si nešto neznatno kao što je neznatno zrno gorušice; barem jedan pokret, jednu spontanu reakciju u ljubavi i naklonosti prema Tebi, prema drugima, prema životu. Čak si morao pitati ljude jesu li potrebiti spasenja, žele li progledati, žele li zdravlje jer čak niti jasne zahtjeve i molbe za ljubavlju Tvojom nitko nije znao izreći. Čitao si misli nesretnih ljudi, pogađao njihove nevolje i potrebe kako bi uvidjeli da su željni Tebe, Boga i da su nesretni jer nemaju čovjeka, druge ljude, sami sebe.

Ljudi kažu: „Samo da je zdravlja”, „Kada bih doživio ljubav”, „Kada bih bio sretan”, „Da sam barem malo bogatiji”, „Kada bih dobio zgoditak u igri”, a ne znaju da imaju sve što im je potrebno, život, ali da ga ne konzumiraju. Pojasnio si kako se istjeruju zlodusi. Naučio si nas moliti Boga. Probudio si u nama čežnju za ljubavlju i naučio nas da se ljubavlju dobiva ljubav, da se vjerom dobiva povjerenje, da se na dobra djela odgovara dobrotom i zahvalnošću, da su blaženi oni koji zaboravljaju na sebe radi sreće drugih, mirotvorci: „Sinovima Božjim će se zvati”, obećao si. Ali za mirotvorstvo je potrebna nesebičnost.

Nama nije stalo do stradalnika koji su daleko, nama je stalo da ne poginemo mi i naši dragi. Mi smo zabrinuti za sebe i svoje i tu brigu cijenimo iznad svega, takvu zabrinutost svi razumiju.

Divljaci, pogani, to smo mi, slavimo poganske svečanosti, doživljavamo milosrđe Tvoje na poganski način, samo prirodno i naravno, to jest grešno, i ne vidimo što je nadnaravno – život. A to si Ti.

19.04.2019. 00:18