Dragulji od vjetra

 

Svjetlo dođe mi u srce, u moj svijet,

Djevica me osmijehom dočeka,

toplinom i ljepotom, sjajem.

Kako bijaše mi tada nizak let,

gotovo da odnijela me rijeka,

nisam znala da li išta dajem.

Nisam znala sve dubine blata

od kojeg sam načinjena davno;

nisam više nosila ni snagu,

niti vjeru, niti prstenje od zlata.

Propadanje bijaše mi jednostavno

kao da napuštam si dolinu blagu

kojom sam se dičila oduvijek.

I dan, danas pustinja mi dom,

vezala me bodljikavim zrncima

pijeska koji jamči dobar vijek

i sigurnost pravog puta ili slom

koji popraćen je anđeoskim trncima.

Tad pojavila se ona,

divna Gospa, vladarica Kristovoga tijela,

da mi se nasmiješi, da me čitavu zagrije.

U tišini kao da sam čula zvona,

oko mene nastala je ekumena cijela

sviju svetih koje znala sam i prije.

Konjanik mi poslije u zenitu stigne

s lađama od svjetlosnih niti,

zapečati sunce na njihova jedra

koja svetom riječi visoko podigne

sve do neba, kao sliku moje biti

koju spremio je u nebeska njedra.

Sada znam da svi su pored mene,

mada pustinjske mi lađe rijetko plove

jer su bremenite sakrivenim svjetlom

koje vodi ih kroz tjesnace i sjene.

Tijelo Kristovo me neprekidno zove,

pješčana mi zrnca dolaze sa svakim vjetrom,

a ja od njih gradim freske

da mi slika duše bude bolja,

da je nalik Sinu Božjem, Kristu.

Možda tako nađem odaje nebeske.

To je moja želja i slobodna volja

jer još uvijek plamtim za tu Djevu čistu.

03.02.2020. 01:34

Ruža

 

Sjaj se širi,

nevidljiva sfera

i tiho miri

kao da smjera

dati se meni

ili omamiti

dušnik u sjeni

koji bi čamiti.

Ni pupoljak nije,

a tako čista;

i listove svije

njezina bista,

i maleni trn

osjete nosi,

oštar, šuplji strn

što ga pokosi

tko je ubere.

A tko je gaji

s puno mjere,

čaroliju taji.

Otvara lati,

ali ne zna;

ipak se zlati

poput sna.

Predaja grmlja

na ruke žene

s visoka humlja,

sa zračne pjene.

Ljubavne boje,

nježno-vatrene,

tamozelene svoje

listove snene

upućuje svima,

poslanica mira;

ni tračak dima

nju nit' ne dira,

cvijet za Cvijetu.

Tako i ljuba ona

ne da se svijetu

sa svoga trona.

26. rujna 2018.

05:57:55

Bijela mrlja

 

Sjaju sjaja nema, život prepun jada,

ponor koji sav se urušava.

Ni ta zemlja nije više mlada,

niti ona već ne pokušava,

nema daha, čas je krajnji njoj već dugo

pa je samo vuče nešto na brzinu,

pa je sve dotuče i tad, što bi drugo,

dah je smrti kao hladan tuš ošinu,

pa sve grabi, a kamenje se kotrlja,

stijena sva je već izlizana.

Ponor kraja nema, nebo kao bijela mrlja,

a i ruka-pomoćnica nije znana.

Tko preživi, nema snage sve to reći,

misli događa se samo rijetko, povremeno,

al' kad šuti, još je teže ponor prijeći,

pada zemlja kao rijeka razvedena,

zatrpava onog što se iza skrio

ne bi li lukavstvom svoje promaknuo

pa tad drage volje umro da bi klij'o;

kada vidi da se nije pomaknuo

i da stope klize, još mu gore.

Bože blagi, gdje si pronašao mene,

pustit ću se i povući more,

ne daj nikad više takve opomene.

Dok te ljudska ruka ne izvadi,

odgovara njemu unutarnji glas,

neće proći svjetski jadi,

neće nitko vidjet spas.

‎ponedjeljak, ‎1. ‎svibnja ‎2017. 10:15:28

Kći Ljubavi

 

Dan kada je začela Ljubav

po Duhu što se sveti, sveti

riječima i treptajima;

kada zače Nju kao cvjetak ubav,

koji daje mirise i zimi i ljeti,

a sjaji se bistrim svesjajima,

bijaše za nju dan života

koji se probudi malo neprimjetno

slabašnim srčanim udarima

kao udivljenje ispred ljepota

koje prepozna se kao lice sretno,

koje nazire se tek u daljima

kada čovjek ostane u duši sam.

Tad se sjeti da je sreo nju,

da je ostavila neznatnoga traga

od tajanstva što ga nema kam

i da predala je Ljubav tu

koja se razlijeva kao uspomena draga.

Niti ona nije točno znala

što se zbiva i pripravlja

i tko traži joj u srcu gnijezda;

samo uzdahom je Boga zazvala,

a to se ne zaboravlja

kao niti davno propadanje zvijezda.

Tih je dana svega više radila,

sila ju je nosila po poljima,

livadama i kroz mlade šume

kao da je već tu Ljubav sadila

da učini duše boljima,

da uredi sve prašnjave drume.

Tek kada je oči pogledala

one duše što joj uvijek vjerna bila,

vidje da je sve to istina što sluti.

U toj zjenici se ogledala

pa se iz daleka promotrila

kao mati kad se blaženom oćuti.

Tada spozna da se Ljubav rađa

neizmjerno kao vječna drama

i da često raduje se ili trpi,

da je od nje samo vjera mlađa

i da nije jedina i sama,

da od Ljubavi se vječni život crpi.

srijeda, 10. svibnja 2017.

09:47:30

Za let si stvorena

Šaljem te odavde prema zasjedama,

poslala sam pratnju, mnoštvo ptica

i spremila ti poputbinu.

Već odavno sam te natrpala besjedama,

još pokazala ti život sa stotinu lica

i opisala ti svu puninu,

 

znam da znaš to još od malih nogu.

Iako su zvali mnogi, i blagostanje

pa sve lude zemlje velikoga mira,

nisi htjela čuti, okrenula se Bogu.

Sad već možeš skupljati imanje

koje nitko jasno ne vidi, ne dira.

 

U tim zasjedama najteža je borba

kada duša ne zna i kada oklijeva.

Veliki je ispit tući se sa sobom.

Samo jedan zaziv, samo jedna molba

i na nebu pravda se prolijeva,

anđeoska zaštita je tada s tobom

 

jer Bog dobro čuva ono što je stekao,

svaku zeru srca, svaki poklon mali

i te sretne duše prati legijama.

Sve to drži Gospod što je jednom rekao,

a sve ono što su ljudi tebi dali,

Njegovo je po svim regijama.

 

Sad te puštam, dušo, stvorena za let,

neka bude tvoje vrijeme meni nepoznato,

ali bit će radost otkrivati toga,

zajedno sa svakim tko se nađe svet.

Ljubi bližnje koji znaju da je nebo zlato

i sve ljude ljubi kao svoga Boga.

11.07.2016. 22:51

 

Kad sam ti stihove skladala

 

Kad sam ti stihove skladala,

nebo je sjajilo u tvome oku,

zvijezda za zvijezdom je padala,

pčele se kupale mednome soku;

svaki je dan proljeće bilo,

svaki je bio Božićno slavlje,

a ptičje je nebesko gnijezdo svilo

tik do grmlja i duplje lavlje.

Kad si me učio životnom toku,

zemlja se potresom otvarala;

znala sam sve u najkraćem roku,

prošlost se moja sva otparala.

Bilo je nas u vijeke vjekova

i ništa mi rastanak sad ne vrijedi.

Godine idu, puno je tijekova,

ali i dalje skladam do posljednje sijedi.

‎srijeda, ‎28. ‎veljače ‎2018. 16:42:01

Životna staza

Dok se golubovi obrušavaju

niz okno pa sve do trave,

pogled moj prati životnu stazu.

Na njoj se mladi ptići okušavaju

kako bi postigli visine prave;

ledi se vjetar na mome obrazu.

Iz jedne tišine u tišinu drugu

odlaze pozdravi duše prema svodu,

a čestica vraća se k meni;

vrane grakčući presijecaju prugu

koja me vodi daleko k rodu;

krošnja se trešnje već zeleni.

Uskoro cvjetovi bit će bijeli,

čitavu zemlju prekrit će lati

i zvijezde će sjajne rasvijetliti put;

u daljinama netko se možda veseli,

u daljinama netko možda pati,

a tu, pokraj mene, samuje ćut.

‎nedjelja, ‎18. ‎ožujka ‎2018. 11:55:34