Zaručnica

 

Tiho pjeva ona duša stara

koju pozvao si više puta

da u Tebi se odmara,

da Ti klekne rubom skuta

 

koje si raširio za djecu svijeta.

Mnogi sad je u nevoljama,

mnogi ište pakla kleta,

mnogo krika se prolama,

 

ali niti jedan nije tako zvučan

kao što je pjesma ova;

niti čovjek nije tako stručan

da ispjeva glas svatova

 

kojemu se sveti često raduju.

Kliči, zemljo, Bogu svome,

Stvoritelju kojem vješto ratuju

da Mu zaručnicu slome

 

jer je sva previše lijepa,

jer je cijela sjajno odjevena

i za zloću je preslijepa,

a na svjetlu umjerena,

 

ne može se ničime porediti.

Sva je malo tajnovita,

ali umije pobijediti

najboljega duha vilovita.

 

Nikad neću ispjevati

boli moje duše, sreću

što ne staje se izlijevati

po svatovskom cvijeću

 

makar nema toga runolista

kao što je Djeva bajna,

zaručnica svoga Krista

kao zvijezda sjajna

 

što božanskim zbori glasom

kao voda bistra i umilna,

što se diči vječnim spasom

za kojim je žudnja silna.

05.08.2016. 01:02

Nebeski greben

Uvalama nedostataka slabo kapa

što bih možda mogla sažeto sročiti;

rtovima izobilja buja kaplja hlapa

što bi grebenima obilato uskočiti,

propustiti vala, plava i zelenkasta,

odlebdjeti što više ritmovima svoda

kako nastala bi ona melodija tmasta

u tom međuprostoru od soli i od joda

gdje se različiti tlakovi svi spuste

makar kako bili previšnji, ljekoviti

da bi hlapljive nebeske tipke guste

načinile od sebe preokrete svoje biti

iako negirala bi toga slikarska platna:

sve je to isto, jedna i umjetnička bit,

prirode il' društva, svejedno, zlatna;

i miješanje je boja jednom bio hit.

Smije li se srok umijesiti po modi

koji imitirao bi prirodne fenomene

kao društveni napor koji iza brodi,

zaostaje za kapljicama poput sjene?

Društvo u sebi prirodu prepoznaje

samo zbog svih natprirodnih talenata

što ju onomatopejom spoznaje;

to bi bilo stvarno lijepo od zanata

da to nije zabluda iz one uvale s početka.

Samo nebeski se anđeli tim diče

da tu spuste kapljice od svakog retka

i kad one nikome na umjetnost ne sliče.

srijeda, 2. svibnja 2018. 13:57:52

 

Glas Pastira

 

Čujem Tvoj glas u moru glasova raznih,

u tišini blagoj, u potpunome muku,

čujem Tvoj glas usred riječi praznih,

kada sam sama ili svjedok sam puku.

Tvoj glas mi je prepoznatljiv i jak,

poput svježine i lahora blaga,

tamo gdje nalazim križa Tvog znak,

tamo gdje nema mu nikakva traga.

Tvoj glas Pastira je glas razuma čila,

lakoće i fine svjetlosti sjajne;

poput latice cvijeta, poput prozirna tila,

kao drvored breza sred šume bajne.

Tvoj glas je strašniji od najtanjeg trna,

kao da štiti ružu i uz nju stražari,

od kojega lije krv do posljednjeg zrna,

od kojeg se obraz brzo zažari.

Kad sam u žurbi i kada mi počinak leži,

kada se budim, čujem Ti glas;

od Tvoga glasa noćna mi mora bježi

jer glas Tvoj je život, hrana i spas.

nedjelja, 22. travnja 2018. 07:04:03

Otvoreni suton

 

Kameni luk

posred tišine;

samo gluhi muk

i dodir svježine.

Otvorena vrata

i širi se stuba,

u smjeru nepovrata,

daleka i gruba.

Samo cvrčak cvrči

u zalazak neba;

staro deblo krči,

sunce mu ne treba.

Uskoro mi proći

kroz tišinu, prema gore;

suton pun je moći.

Niz moje bore

suze radosnice klize

jer putujem lako;

ni savjest ne grize,

a važno je jako.

Magare se spušta,

stiže do dna stube.

I obala je pusta,

galebi se ljube,

a ja gubim sluh.

Još koji časak

i ostaje moj duh

i suhe zemlje dašak.

‎15.04.‎2018. 09:14:15

Mozaik

 

Sada dobih ja krila,

krila za let

u nespokoj.

O, kako sretna sam bila,

dodirnuh tle,

hram Tvoj.

 

Sada tek drhtim

kao stari

zapaljeni panj

i jedva prhtim.

Nema stvari

što ide ututanj.

 

Opet smiluj se, još!

Mome času

historijskom

moj zavjet loš

dodaj krasu

mozaičkom;

 

neka, na primjer, posljednja

budem pločica

u mozaiku ja

i neka u naručju dosljedna

budem zaručnica

otajstvenog pomazanja.

 09.03.2012. 12:40

Sokolov let

Hoćeš li mi opet doći,

hoćeš li navratiti na moje koncerte?

Hoćeš li me čuti moći,

moje lamentacije konverte?

 

Hoćeš li me svojim bogatstvom

počastiti kao siromaha

koji svojim silnim bratstvom

ne dolazi još do daha?

 

Hoćeš li mi pomoći preskakati

na mojoj stazi visoke prepreke?

Hoćeš li svoj pogled pretakati

na moje usne prijeke?

 

Da li ti se dopadaju

ovi vrtovi koje otkrivaš?

Da li ti anđeli skladaju

o ljulju koji zemlju prekriva?

 

Ono kamenje u sredini visoravni,

to je tvoje prijestolje od ognja;

tamo nastao je vulkan slavni

koji dade crnice i ruži godnja.

 

Tamo ću te postaviti

i poslužiti ti nektara.

Neću otrova ti ostaviti

već od jezera ti dara.

 

Vidjet ćeš sve ove sprude,

sve što ja sam osvojila.

Možeš načiniti mnoge grude

da ih bacimo na pojila

 

gdje labud moj od vatre

ponekad izranja iz dubina.

Nikada ga snijeg ne satre.

Na obali sve je puno lupina,

 

srebrnkastih pod mjesečinom,

koje ostale su još od sjetve.

Sjemenje je kalilo se opečinom,

zato plamene su ovdje žetve.

 

Ako ipak ovamo zakoračiš,

ne čudi se, sve već znaš.

Vidi se da sve mi značiš,

isto kao sav taj kraš.

 

Možda ti si meni ostavio

ovaj teren svoje planine

i stopama me ovdje postavio

da te pratim u visine.

 

Predat ću ti sve talente,

vidjet ćeš i neke plodne.

Ne obaziri se na lamente

jer ćeš naći smokve rodne.

 

Ne brini, znat ću da si ti,

možda presvući ću odore.

Labud će se onaj uzdići,

prati ga na sinje more. 

02.02.2014. 08:14 

Sjećaš li se tragova u pijesku

 

Sjećaš li se onog pješčanog traga

koji me je doveo do Stijene od kristala

što još uvijek mami svakog vraga

i uz koji ja sam tada zanesena pristala?

Ti si bio onaj čije pratila sam stope

i koji je ostavljao svjetlucave kamenčiće.

Sjećaš li se kako klecala sam da me ne poklope

zmajevi i dusi u tom valu što mi dira žiće,

odnoseći vrijedne stvari za sobom na pučinu?

Evo, vruće ljeto stiglo je na sprude,

već sam iskusna u svome svetom činu,

a svud oko mene razni dusi blude

dok prebirem koji kristal unijet ću na Stijenu.

Vjetar prosipa po meni izobilje nadahnuća

što ga prinosim na dar u svome plijenu,

a tada pošaljem mnoštvo pozdrava u bespuća.

Sjećaš li se svjetlucavih tragova u pijesku?

Ja sam sve to izgazila i sve vjetar briše,

ali nisam sasvim sama u tom tijesku

gdje po koja sveta duša pokraj mene diše.

Eto, naišla sam na usamljene tragače,

teško ih je prepoznati kad svi k Stijeni hrle,

ali rijetki klecaju dok još mnogi vrazi tlače

i dok svi se međusobno miluju i grle.

Nemam koga milovati, samo kakvo zrnce,

laštim svaki kamen koji nalikuje onom

što mi uzrokuje one određene trnce

i koji se tada sjaji onim određenim tonom.

Znam da ne možeš u pijesku zadržati trag,

čak i vjetar prebire i nosi raznoliko zrnje

ma koliko bio tih i nježan, prejak ili blag,

a i svaki kristal peče kao grubo trnje.

Svaki život dalje ide, svaki trag se troši,

samo Stijena seže do najvećih visina.

Sve izgleda da u mekom lahoru te pustoši

ima nekih tragova što dođu iz daljina.

‎ponedjeljak, ‎26. ‎lipnja ‎2017. 04:21:19