Istina u Duhu Svetome

Gospodine, često se nađem u Pilatovom pitanju: a što je istina?

Jer i kad je netko uvjeren i siguran da nešto dobro čini dugi niz godina u svom životu; i kada ima onaj osjećaj ispravnosti, sigurnosti, kad ima bezbroj potvrda u životu da je dobro mislio, govorio i činio; i kada čovjeka duh njegov uvijek vodi na taj isti zaključak; i kada čovjeka duša boli i oko srca ga tišti uvreda ili nepravda, nerazumijevanje i odbačenost, još uvijek nije na onom posljednjem sudu i još uvijek je svjestan da istina možda nije takva ili nije baš sasvim takva kakvom je vidi. I čovjek tako nastavlja istim putem, popravlja se, poravnava krivine, a to pitanje ipak ponekad odzvanja: a što ako mene muči nešto o čemu ne znam, nešto što mi nije palo na pamet u Božjem izobilju i beskrajnosti? Što ako nisam uvijek na tom putu samo ja već i mnogi drugi, i mnoge drugačije okolnosti ili razlozi o kojima ne mogu ništa znati? Što ako nije istina sve to jer ne može biti savršena, potpuna istina sve dok ne dođem pred Tebe? A ako nije potpuna istina, što je onda istina u ovom specifičnom slučaju, što je prava i potpuna istina o meni, o mom stanju, o mojim djelima i riječima?

Istina si Ti, Kriste, milosrdna božanska Osoba koja me doziva i ljubi.

U Tebi, Gospodine, sve je istinito kada se moja volja podredi potpuno Tvojoj volji. Istina je mir, i red, i blaženstvo jer sve dobiva svoj smisao, uzrok i razlog, a to si samo Ti i ljubav Tvoja.

I kada ja ne znam, Ti si Onaj koji upravlja i mene, i sve što se događa, i sve što mislim i čujem. Tada, s pouzdanjem u Tebe, u molitvi i blagovanju Tvoga Tijela, znam da me Ti vodiš iako, po mome, ne vidim to sve onako kako Ti gledaš. Tada sam u dijalogu s Tobom i ne moram pitati ništa jer Ti tada govoriš. Ti, a ne ja, Ti sve činiš mojim rukama i govoriš mojim srcem. I tada me drugi ljudi rijetko razumiju, i tada ne znam drugačije reći zašto i kako se događa ono što se događa jer mi smo grešni, mi nismo istiniti.

Što je istina?

Istina je Bog i Čovjek, i njihovo zajedništvo u Duhu Svetom, i jedinstvo svih ljudi u Gospodinu Bogu. Istina se događa svaki puta kada se ljudi u dobrome razumiju, mada je to velika rijetkost; ali barem u svojoj teoriji, u svojim idealima i u svemu što je dobro na svijetu i na ovoj zemlji koja je dobra, lijepa, idealna i savršena u svojim kretanjima i u svojoj geografiji, u svome historijskom slijedu. Istina su svi ljudi koji žele živjeti i to živjeti dobro i pravedno.

Istina nije naša ljudska filozofija o istinitome i onome što nije istinito.

Istina je da su ljudi grešnici, da su nesavršeni uvijek, sve dok se ne nađu zajedno u Tebi, Gospodine, u Euharistijskom životu u kojemu se pridružuju svima svetima i svim anđelima koji slave Tebe, Bože naš.

Jer čovjek nije stvoren da bi bio rob svoga tijela, svoga položaja, svoga grijeha i svojih opakih misli. Čovjek je nešto sasvim drugo od onoga što ljudi uče o čovjeku u svojim školama i u svojim životima. Čovjek je Tvoje dijete, Kriste, Tvoj sin, Tvoj narod, Tvoja ispružena ruka koja daje izobilje i Tvoja stvaralačka, istinska ljubav što se prelijeva uvijek i svuda, a ta istinska ljubav Boga na ljudima je jedina i sveopća istina.

Čovjek je srce koje izvire iz Tvog milosrdnog i pravednog, poniznog i poslušnog Srca, Isuse koji si ljudima Putokaz, koji si u sebi isitnit.

Istina je život, to svi možemo shvatiti i svim ljudima je to jasno, da imaju život, da su živi i da su smrtnici u grijehu, kada se udalje od Tebe, Bože koji si Istina, i da su mrtvi u grijehu i udaljeni od Tebe u svojoj slobodnoj opredijeljenosti.

Što je istina, upita Te filozofski Pilat, previše umišljen u svoju humanost da bi sebi mogao priznati ono što je tada govorio Duh mu Sveti: da pred njime stoji Bog. Poslije toga, istina je da si prihvatio Pilatovu presudu, demokratski izmamljenu od naroda koji je bio samo divlja horda grešnika, da si uzeo na sebe taj Križ naših grijeha i da si svojom smrću na križu uništio našu smrt i grijehe te tada uskrsnuo i uzašao Bogu Ocu na nebesima kako bi poslao Očevog i svoga Duha Svetoga na svoje apostole i učenike, na sve ljude da ih uvodi u svu istinu.

Sveti Pavao će u tome istom Rimu, kojega je sluga bio Pilat, ustanoviti ispred rimskog spomenika Nepoznatom bogu, pravednu vjeru i povjerenje u Tebe, Bože, koji si Istina, a kojega ljudi ne poznaju.

Jer Ti k svojoj djeci dođe, a vlastita Tvoja djeca Te ne upoznaše.

Hodao si po svijetu, a svijet Te ne upozna, svijet Te osudi jer Ti si Gospodin Bog i nisi od ovoga grešnoga svijeta nego si došao iz pravednosti, ljubavi i istine u ovaj izgubljeni kraj.

Svijet Te ne upozna jer svijet ne zna istinu i ne zna za milost.

22.05.2021. 09:45

„Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju,
a milost i istina nasta po Isusu Kristu.”

Iv 1,17 

Kompletan Bog

Isuse, Ti si sjeo Mojsiju na srce već od onoga slavnog dana kada mu se naš Otac nebeski objavljivao iz gorućega grma, kada se predstavio kao onaj isti Bog kojega je slijedio Praotac vjere u Jedinoga Boga, Abraham, sa svojim sinom Izakom i Izakovim sinom Jakovom.

Teolozi i filozofi u našoj vjerskoj povijesti tumače nam i podučavaju nas da si Ti trojstveni Bog, jedan Bog u tri božanske Osobe; da je Bog jedan i da je naš i Tvoj Otac; da si Ti Riječ Boga i da si vječan u zajedništvu Duha Svetoga kojega ste poslali na svoju Crkvu.

A isti Duh Sveti već je u početku stvaranja svijeta lebdio nad vodama koje još nisu bile ni odvojene.

Objavio si se, Bože Sveti, već i prvom čovjeku, Adamu što si ga načinio od praha i udahnuo mu sebe, život. Potom si se objavljivao neprekidno narodu što si ga sebi izabrao da bude narod svet među narodima kako bi se objavio svima u svojoj slavi.

No, tek nakon mnogo vremena, čovjek je bio pripravan primiti objavu trojstvenoga Boga: nakon što je upoznao Boga Oca, nakon što je upoznao Riječ, Sina i nakon poslanja Duha Svetoga.

Ali Ti si, Isuse, bio uvijek pokraj nas, za nas. Radi nas, ljudi, i našega spasenja objavio si se na zemlji u propovijedanju i čudima, u ozdravljanju bolesnih, u smrti na križu i kada si uskrsnuo te uzašao na nebesa, k Ocu.

U Duhu svome Svetome, Ti si danas pokraj nas, za nas. U Tijelu svome, u Presvetom Oltarskom Sakramentu, uvijek si tu za nas, radi nas i našega spasenja. Ti si Riječ u Hostiji, Ti si Hostija u Duhu i Riječi. I tako si u nama i među nama.

Da si se odmah pojavio, u početku, u prvim nagovještajima svoga naroda, da si nam dao svoje Tijelo i Krv, ne bismo ništa shvatili, ne bismo ništa znali, ne bismo Te bili sposobni primiti, jednako kao što ni sada još nismo sposobni prihvatiti djelovanje Duha Svetoga. A Ti si sav bio u mani što je pala s neba, sav si bio u krvi žrtvenih životinja. No, to nije ono što nas spašava.

Tek volja Boga Oca i Njegova ljubav, Tvoje milosrđe, Kriste i zajedništvo sviju nas u Duhu Svetome i s Duhom jednoga dana će nas sve okupiti u kraljevstvo nebesko. Dobro je moliti se Ocu, blagovati Tebe, ali vrhunac je Tvoje objave ljudima poslanje Duha Svetoga bez kojega ljudi ne znaju primiti svojega Boga u kojega vjeruju. Ne znaju opraštati, ne znaju vjerovati u uskrsnuće tijela.

Da nam nisi zaredio prve svećenike, svoje apostole, ne bismo imali ni Tvoje Tijelo i Krv; da svećenici u Duhu ne propovijedaju Tebe, Isuse i Tvoju trojstvenost, bili bismo kao muhe bez glava, ne bismo znali da se nalaziš tu, u Crkvi, u Petru, u papinstvu, u našem zajedništvu lomljenja kruha i u našem međusobnom zajedništvu opraštanja u kojemu blagujemo Euharistijsko jedinstvo. Ne bismo bili svjesni što činimo, ne bismo dobro vjerovali, ne bismo pravo ni molili.

A sve to se događa jer djeluješ i održavaš sve u svome Duhu.

A tko je vidio Tebe, Isuse, u Duhu Svetome, vidi i Oca našega nebeskoga.

Duh Sveti caruje nad knezovima ovoga svijeta, poslanje Duha na sve ljude događa se neprekidno, događa se preko Crkve Tvoje, Tvojega izabranog naroda u kojemu se vjera istinska prenosi s koljena na koljeno i baština je neraspadljiva, nije kao krvno srodstvo među ljudima nego je puno jače i puno više. Jer Duha Svetoga, koji je Bog, ne može nadvladati nikakva druga sila, nikakvo gospodstvo sve dok Ti, Kriste ne dođeš u pratnji anđela ponovo na zemlju kao Kralj kraljeva u svoj svojoj slavi i u istom Duhu u kojemu Te imamo i primamo sada i u vijeke vjekova. 21.05.2021. 11:13 

Ljubav i Riječ

 

Ljubav od Boga, Gospodina,

riječ Mu što se srcem širi

što mi caruje u grudima i tijelu,

s Njim je meni točka dodirna

jer u Kristu milosrđe miri

i u svakom mome dijelu;

svaka čestica je moja Božji rod.

I sve moje emocije, osjećaji,

moja djela, i moj um i misao

na Drvu života jedan poseban su god.

I svi moji svakodnevni ispraćaji

u Bogu su dobili smisao.

Riječ u srcu, ljubav Kristova i riječ

koja pada u me poput čiste rose,

isto su i jedno, jedinstvena cjelina,

posveta i nježnost, med i mliječ.

U životu i u mrtvljenju me nose,

vode duh moj put visina.

Kriste, Gospodaru, pjesmo moja,

moja dušo, moja boli, srećo,

i moj dragi što u Tebi živi,

i taj narod što mu nema broja

svijetle Tvojom riječi kao svijećom

usred moga srca što se Tebi divi.

Dođi, Kristov Sveti Duše,

moj početku, moja vječna baštino,

da Te čuje svaki djelić mene;

da mi zaziv nikad nema suše,

da me krijepi od te Loze vino,

da u duši, duhu i na tijelu nemam sjene.

20.05.2021. 09:06

Ruka što mi dušu štiti

 

Proći će mi mnogi sati

nespokojstva velikoga.

I ovaj dan i noć bih dati

da ne sanjam bilo koga.

Sanjati bih nešto novo,

nešto drugo, a ne noćnu moru.

Sanjati bih baš proljeće ovo,

drvo koje obnavlja si koru,

sretnu ružu i najljepši cvijet

što ga daruje mi ljubav moja.

Pa da sanjam čitav svijet,

nikada ga ne bi bilo u toliko boja.

Sanjati bih one grube ruke

koje znaju nježnosti nebeske;

bezbrojnih buketa tanke struke,

pjesmu koja ima riječi reske.

Sanjati bih olujne te livade

i vrhunce krovova pod snijegom;

pticu veliku, grabežljivu, a punu nade

kako žuri, a za njome lije grom.

Sanjati bih prozore od kiše,

čvrste, otporne i sigurne od zla,

i rolete koje vjetar njiše;

ogromnu oluju svih zemaljskih vjetrova.

Sanjati bih da mi ona ruka dušu štiti,

da mi one riječi mijenjaju živote

koje pokušavala sam sebi skriti.

Sanjati bih život svoj jedinstvene ljepote.

Večer opet mračna, noć mi neće biti tiha

ako ne odsanjam ono što mi Duh naredi

jer On neće dati udio mi stiha,

niti da se srce moje noćas čitavo zaledi

nego Duh će meni reći Sveti

koju poruku ja moram znati

kad se jutrom prenem iz te spleti

svih oluja i te Ljubavi mi što me prati.

18.05.2021. 19:10

Snagom Duha Svetoga

Blagdan Duhova, to jest, „Duhovi”, dan je izlijevanja Boga Duha Svetoga na apostole i ostale učenike, sljedbenike Isusove koji su bili okupljeni u Jeruzalemu pedeset dana nakon Isusove smrti na križu i uskrsnuća koji su označili pobjedu Božje ljubavi nad ljudskom smrću.

Ostanite u mojoj ljubavi, govorio je Gospodin Isus apostolima, Dvanaestorici.

Ostanite u gradu, makar sakriveni i u strahu od progona, bičevanja i razapinjanja. Ostali su u Dvorani Posljednje večere i, okupljeni sa ženama i Isusovom majkom Marijom, molili Gospodina, koji je bio uzašao na nebesa i sjeo s desne Ocu, da ih pohodi, da im pošalje Duha Branitelja kako je obećao. A kada Gospodin nešto kaže, točno je jer Gospodin je Istina, a i sve što je obećavao starim ocima po prorocima, ispunilo se. Kada Gospodin obeća nešto, zbit će se iako ne znadoše kako će to biti.

Dan Duhova jest Dan kada je Gospodin poslao svoga Duha svojoj Crkvi, Dvanaestorici, ženama, i mnogim učenicima i sljedbenicima.

Od kada je poslao svoga Duha, Gospodin Isus je pokazao apostolima da je onaj, tko je vidio Isusa Krista na zemlji i u nebu, vidio i Oca nebeskoga, Oca Isusa Krista kojega je Ivan nazvao Božjom Riječi. Kada je poslao Duha Svetoga na svoju Crkvu, Gospodin je pokazao apostolima da je Duh, što su ga primili kao Božju milost, isti Onaj Isus Krist koji ih je podučavao, blagovao s njima Posljednju večeru i otišao u smrt za sve nas, iz čiste ljubavi, radi nas i našega spasenja te koji je uskrsnuo i ukazivao im se po uskrsnuću, dao im se vidjeti; da je to Onaj isti Gospodin koji je Očeva Riječ koja je, pak, govorila tisućama godina Mojsiju i prorocima, Davidu, Natanu, Salomonu.

Progledaše apostoli, povjerovaše i počeše naviještati Radosnu vijest za sve ljude.

Bog je Duh, a ljudi i zemlja, i čitav svijet, materijalni i duhovni, jesu Božja stvorenja među kojima i čovjek jest duh, ljudi su duhovi, svi ljudi. Duh čovjeka je nešto kao najtanji vršak duše, najosjetljiviji, najpodložniji nadahnuću, pokretač volje, ideja, dobrih djela.

Duša, odnosno duh je pokretač tijela. Tijelo je oblik, obličje i granično područje među duhovima, raznim duhovima koji ne žele svi zajedničko sjedinjenje. Tijelo je neophodna potreba čovjeka, čovjek će se pridružiti svome novome tijelu u posljednje dane svijeta.

Duh Sveti je, dakle, Bog, Istina i Životvorac, On je onaj Branitelj kojega su apostoli primili u svoje ljudske duhove i u svoja ljudska tijela. Jer, kako bi Crkva Božja trajala po svem svijetu tisućama godina da je Gospodin Bog ostao na zemlji i šetao zemljom? Bilo je neophodno da Otac pošalje Sina te da oni, pak, pošalju svoga Duha koji izlazi od Njih dvojice. Gospodin Isus otišao je k Ocu pripremiti mjesto za apostole i sve nas. Tako je Bog Otac poslao svoju Riječ, dao nam je svoju Riječ, a poslije su poslali Duha Oca, Duha Očeve Riječi.

Duhovi su rođendan Crkve Božje.

Na dan kada se dogodilo poslanje Duha Svetoga, rodila se Crkva. Rodila se u Petru i apostolima, rodila se u Mariji, rodila se u Božjim sljedbenicima. Najposlije, rodila se i u svetome Pavlu koji je tu Crkvu progonio sve dok mu se nije objavio i pokazao Gospodin Isus kako bi Pavlu rekao da ne progoni Boga u kojega vjeruje.

Dok su učenici i apostoli hodali s Gospodinom po zemaljskim krajevima Galileje i do Jeruzalema, oni su učili od Gospodina nebeske nauke, poslije Isusove smrti su se razbježali u strahu, a na Dan kada je sišao na njih Duh Sveti, Petar je snagom duhovnom svima na trgu progovorio, pripovijedajući svima Radosnu vijest koju od onoga dana Crkva neprekidno propovijeda. Petar je na taj dan održao prvu homiliju, nultu propovijed.

U poslanju Duha Svetoga svi su bili jedno. Govorili po svome, razumjeli sve i oduševili se pa se krstili u Imenu Isusovom te tako čine učenici sve do sada.

„Kristov primjer

Doista,
i Krist jednom za grijehe umrije,
pravedan za nepravedne,
da vas privede k Bogu –
ubijen doduše u tijelu,
ali oživljen u duhu.
19 U njemu otiđe i propovijedati
duhovima u tamnici
20 koji bijahu nekoć nepokorni,
kad ih ono Božja strpljivost iščekivaše,
u vrijeme Noino,
dok se gradila korablja
u kojoj nekolicina,
to jest osam duša,
bî spašena vodom.
21 Njezin protulik, krštenje –
ne odlaganje tjelesne nečistoće,
nego molitva za dobru savjest
upravljena Bogu –
i vas sada spašava
po uskrsnuću Isusa Krista
22 koji, uzašavši na nebo,
jest zdesna Bogu,
pošto mu bijahu pokoreni
anđeli, vlasti i sile.”

1 Pt 3,18-22

Snagom Duha Božjega živi i djeluje Crkva u svijetu.

Još od onih vremena prvih početaka svijeta:

„U početku stvori Bog nebo i zemlju. 2 Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i duh Božji lebdio je nad vodama.”

Post 1,1-2

Snagom Kristova Tijela i Krvi žive i djeluju kršćani u svijetu.

Snagom Isusove svećeničke molitve, koju Bog Otac uslišava neprekidno, djeluje Ljubav da ovaj svijet ne dođe do samouništenja.

Milost Gospodina našega Isusa Krista, Ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama. 17.05.2021. 21:45 

Pjesma završenih čežnji

Grad se kupa suncem zalazećim

kroz oblake mračne, tmaste,

a ja putujem daljinama

gdje ću novo ime steći

i gdje drvo mi života raste,

odjeveno zelenim dubinama;

odjeveno duševnim spokojstvom

koje valjda vječnosti je dar.

Danas nikakve tu nema duge

sa zemaljsko – nebeskim ustrojstvom

jer još jak je sunca žar,

jer je kiša isprala sve tuge.

Sada k'o da nema obećanja,

ispunila se svaka jota

moje kazne, mojih težnji.

Od te večeri do svitanja

uvijek ista ostala je moja nota,

melodija pjesme završenih čežnji.

Svakog dana, večeri i noći

mislim da je posljednji mi čas

zbog ljepote koja divna je za mrijeti.

Uvijek mislim sad ću poći,

sada, Bože, načini moj spas

da mi više pakao ne prijeti.

Poslije kiše kugla zabljesnula

svojom zalazećom snagom;

malen joj taj prostor spoja

pa je oblacima vatru zakresnula

u svom odlaženju blagom,

u tim svojim šetnjama bez broja.

16.05.2021. 19:02 

Skrovitost i tajanstvo kraljevstva nebeskog

 

 „Bog će uspostaviti svoje kraljevstvo

(Mt 24, 23–28. 37–41)
Upitaju ga farizeji: »Kad će doći kraljevstvo Božje?« Odgovori im: »Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetljivo. 21 Niti će se moći kazati: ‘Evo ga ovdje!’ ili: ‘Eno ga ondje!’ Ta evo – kraljevstvo je Božje među vama!« „ Lk 17,20-21

Približavanje kraljevstva Božjega bilo je središte i okvir navještaja i nastupa Gospodina Isusa. Kraljevstvo Božje bilo je „stvar” Isusova.

U starijoj katoličkoj literaturi Crkvu se često promatralo kao povijesno ostvarenje kraljevstva Božjeg. Liberalna teologija je kasnije shvaćala kraljevstvo Božje kao vrhovno dobro, vladavinu duha i slobode. Tek prije dvjestotinjak godina teolozi su ponovno konzekventno spoznali eshatološko značenje Isusove poruke: Isus nije htio bolji svijet, On je očekivao novi svijet, novo nebo i novu zemlju.

Ipak danas samo etičko shvaćanje živi u nekim varijantama političke teologije koja proglašava Isusovu poruku o kraljevstvu Božjem političkom i društvenom utopijom koju je potrebno ostvariti humanošću i bratstvom gdje Bog i Njegova vladavina tada prelaze u najvišem stupnju u vladavinu slobode. Time je ideja kraljevstva Božjega lišena svoga izvornog smisla.

Dolazak kraljevstva Božjega u svoje vrijeme podudarao se s ozbiljenjem eshatološkog šaloma, mira među narodima, među ljudima, u čovjeku i u čitavom svemiru. Zato su Pavao i Ivan ispravno shvatili Isusovu nakanu kad, umjesto o kraljevstvu Božjem, govore o pravednosti, odnosno o životu Božjem. Isusova poruka o dolasku kraljevstva Božjeg mora se, dakle, shvatiti u obzoru pitanja čovječanstva o miru, slobodi, pravednosti i životu.

Tek u ovom kontekstu, gdje su to samo neispunjivi ideali, potpuno je razumljivo da je potreban novi, ni s čim usporediv početak što ga može dati samo Bog kao Gospodar života i povijesti. Pojam „kraljevstvo Božje” označava ovo novo, do sada neostvarivo, nezamislivo, neizvedivo, ono što čovjek ni na koji način ne može napraviti nego samo Bog može dati, štoviše, što je konačno sam Bog. Radi se o Božjem boštvu i gospodstvu koje istodobno znači čovječnost čovještva i spasenje svijeta jer znači oslobođenje od stvorenju neprijateljskih sila zla i pomirenje u dubokoj podvojenosti zbilje. To je glavni motiv Isusove poruke i najdublja tajna Njegove Osobe.

Isus naviješta da se biblijska eshatološka nada sada ispunjava.

ESHATOLOŠKA NADA nije anticipirajuća reportaža budućih događaja. Ona je riječ utjehe i nade u teškoj situaciji. Kod eshatoloških i apokaliptičkih izričaja radi se o izvjesnosti vjere da će se Bog na kraju pokazati kao apsolutni Gospodar svijeta.

U Isusovoj poruci o približavanju kraljevstva Božjeg ima višak obećanja; ona otvara nadu koja je još uvijek neispunjena. Ispunit će se tek tada kada Bog bude „sve u svemu” (1 Kor 15,28).

TEOLOŠKI KARAKTER kraljevstva Božjeg označava da se u Isusovom navještaju radi o vjeri, o radikalnijem tumačenju Prve zapovijedi i o dokazu njezine povijesne snage: „Ja sam Gospodin Bog tvoj... nemaj drugih bogova pored mene (Izl 20,2 sl.).

Vjerovati znači imati povjerenje i čvrsto pouzdanje u Božju moć koja je djelotvorna u Isusu, utemeljiti život u Bogu. Vjerovati znači „pustiti Boga da djeluje”, „pustiti da Bog stupi u akciju”, pustiti da Bog bude Bog, dati Mu slavu, dakle, priznati Njegovu vladavinu. U takvoj vjeri kraljevstvo Božje konkretno postaje zbilja u povijesti. Vjera je okvirni oblik za ostvarivanje kraljevstva Božjega. Vjera je odgovor na Riječ o dolasku Boga i Njegova kraljevstva u kojemu ta Riječ nalazi svoj cilj; u tom odgovoru Ona dolazi do ostvarenja. Kao odgovor na ljubav Božju vjera ujedno znači ljubav prema Bogu i bližnjemu (Mk 12,29-31 i par).

Božje boštvo je u suverenosti Njegove ljubavi. Zato sebe može radikalno darivati, a da se pritom ne izgubi. Upravo ako uđe u različito od sebe samoga, onda je kod sebe. Baš u odricanju od sama sebe pokazuje svoje boštvo. SKROVITOST je zato način kako se Božja slava očituje u svijetu.

SOTERIOLOŠKI, spasenje kraljevstva Božjeg sastoji se u tome da sebedarna ljubav Božja počinje vladati u čovjeku i preko čovjeka. Ljubav se pokazuje kao smisao bitka. Svijet i čovjek nalaze svoje ispunjenje samo u ljubavi.

Gdje je to Božje kraljevstvo?

Gdje se ono ostvaruje?

Prema riječima Gospodina Isusa, ne može se uprijeti prstom te reći: Evo ga ovdje ili eno ga tamo! Ono je među nama, ali na jedan tajanstven način (Lk 17,21). Ono počinje živjeti svugdje gdje ljudi prihvaćaju Boga i Njegovu ljubav. To je jedna skrivena stvarnost o kojoj se može govoriti samo u prispodobama, tako da poruka o dolasku Božjeg kraljevstva nosi u sebi nešto otvorenog. Gospodin Isus govori o tajni Božjeg kraljevstva (Mk 4,11).

Što je ta tajna od koje sve ostalo dobiva svoju jednoznačnost i shvatljivost?

Kod Isusa iz Nazareta nije moguće odijeliti Njegovu Osobu od Njegove „stvari”; On je svoja vlastita „stvar” u konkretnoj Osobi. Gospodin Isus je konkretno ostvarenje i uosobljeni Lik dolaska Božjeg kraljevstva. Stoga cjelokupno Isusovo naviještanje o dolazećem Božjem kraljevstvu, to jest Njegov nastup i djelovanje sadrži jednu uključnu odnosno indirektnu kristologiju, koja je potom nakon Uskrsa izražena na razini izričite i direktne vjeroispovijesti.

Kraljevstvo je nebesko izraz Isusova poslanja i Njegove poruke (Mk 2,17) kao i eshatološke gozbe koja pretkazuje spasenjsku gozbu posljednjih vremena (Mt 8,11 i par). U toj gozbi se izražava već sada zajedništvo svetih (Mk2,19). Uključivanje grješnika u spasenjsku zajednicu, koje se zbiva u stolnom zajedništvu, predstavlja najdojmljiviji izraz poruke o spasavajućoj Božjoj ljubavi. Pri tom je odlučujuće još i nešto drugo: Gospodin Isus je taj koji uvodi grješnike u zajedništvo s Bogom, primajući ih u zajedništvo sa sobom. A to ne znači ništa drugo doli da im On, Isus, Gospodin, oprašta grijehe. Od početka se ovakav zahtjev, očito, doživljavalo kao izazovan: „On huli Boga” (Mk 2,6). Opraštati grijehe je, naime, slobodno samo Bogu. Dakle, ponašanje Isusa Krista prema grešnicima uključuje jedan nečuveni kristološki zahtjev. Gospodin Isus ovdje djeluje kao Onaj koji stoji na mjestu Boga. U Njemu i po Njemu zbiva se Božja ljubav i smilovanje. Prema tome, više nismo daleko od onih Ivanovih riječi: „Tko vidi mene, vidi i Oca” (Iv 14,9).

Na prvi pogled, Gospodin Isus govori i djeluje kao neki rabbi ili kao neki prorok. Ali svojim javnim nastupom i propovijedanjem, Gospodin Isus je pozvao svoj narod na konačnu odluku; odluku za ili protiv Božjeg kraljevstva Isus vezuje uz konkretnu odluku za Njega, Isusa Krista, Njegovu riječ i Njegovo djelo.

Eshatološka odluka biva donesena u suočenju s Isusovom Osobom i Njegovim navještanjem; na Isusu Kristu se lomi odluka za ili protiv Boga.

Gospodin Isus izabire svoje učenike, zove ih da idu s Njim i da budu s Njim. Odlučiti se za nasljedovanje znači istovremeno prekinuti sve druge veze, znači „sve napustiti” (Mk 10,28), staviti na kocku svoj život (usp. Mk 8,34). Takvo radikalno i potpuno nasljedovanje ravno je ispovijedanju vjere u Isusa Krista. Stoga ne postoji samo stvarni kontinuitet u ispovijedanju vjere između preduskrsnog i poslijeuskrsnog vremena, nego također i jedan sociološki kontinuitet između preduskrsnog i poslijeuskrsnog učeničkog kruga.

Implicitna kristologija zemaljskog Isusa sadrži nečuveni zahtjev koji razbija sve zadane obrasce. U Isusu se dolazi u kontakt s Bogom i Njegovim gospodstvom, u Isusu se susreće Božju milost i Božji sud; Isus je Božje kraljevstvo, uosobljena Božja riječ i Božja ljubav.

Ovaj je zahtjev veći i viši od svega onoga što svi počasni naslovi mogu izraziti.

Ipak, u Isusovom apsolutnom zahtjevu ne susrećemo nikakvu grubost i drskost, a niti ikakvu usiljenost koja bi podsjećala na moć, utjecaj, bogatstvo i ugled. Isus je siromah i beskućnik. Među svojim učenicima ponaša se kao Onaj koji služi (Lk 22,27).

Stoga se čovjeku i vjerniku uvijek nameće pitanje: Tko je ovaj? 

16.05.2021. 15:01

Natuknice iz knjige „Isus Krist”, Walter Kasper, Split, 1995.g.

Dođite i vidite kako je dobar Gospodin.