Ranjena Zemlja

Šuljam se kroz drvorede,

kradem kruške

da me mine strah

koji me odvede,

povuče za uške,

oduzme mi dah.

Nisam došla se pomiriti

sa svime i svačime,

a otići ne mogu.

Moram sluga straha biti

i nervoze ove klime

što me vodi k Bogu

pa se pitam za rakete

koje letjele su davno,

razorne i zemlji strašne,

koje još i sada lete,

sasvim sigurno i ravno,

pune smrti te izdašne.

More meko, Zemljo nježna,

je l' ti kožu uništila,

je l' ti srce sad probada

ta raketa neizbježna?

Je l' te sasvim unizila

namjerom da vlada?

Pa neka si buknula,

pobunila se malo,

pokazala snagu

što je gore suknula!

I sve što je dalo

dušu, Bogu blagu,

sad se lomi, bori,

a muka tek slijedi.

Ranjena si kao Janje,

u dubini srce tvoje gori

jer za čovjeka ne vrijedi

mirnodopsko stanje.

Jesu l' krivi siromasi,

je li Dijete krivo

što se utroba ti ruši?

Da li čovjeka da spasi

il' zemaljsko tkivo

Bog što nosim Ga u duši?

05.01.2021. 11:32 

Svečano obećanje ljubavi

Mi, ljudi koji neprekidno vičemo za slobodu i tražimo svoja prava, nismo uopće tako sigurni u dubini savjesti da smo nešto zaslužili jer uopće ne znamo što je istinska pravednost.

Vjernici znaju: istinska pravednost je milosrđe.

Kako dolazi do toga?

Čovjeku se svidi svemogući Bog, ali ga i kopka što je taj Bog zapravo jedini čovjekov Stvoritelj koji stvori čovjeka te koji vlada životom i smrću. Tako čovjek spoznaje, dok slijedi Boga svoga, onu božansku istinu o sebi: da je prah i pepeo, ali da može, ako želi, postati dionik u Bogu, posjedovati život božanske naravi.

Smrt mu i tako sigurno prijeti u svakome času, pa što može izgubiti ako se prepusti ljubavi Božjoj?

Tada dolaze velika i ugodna iznenađenja jer Bog je zapravo sav za čovjeka; vjerniku svome Bog vraća sve što je čovjek izgubio i za čime žali, ali vraća mu to sve na drugačiji, božanski način, u nikada shvatljivom izobilju. Tako vjernik već na zemlji posjeduje udioništvo u božanskoj naravi te umjesto smrti dobiva vječni život, umjesto sreće dobiva blaženstva, umjesto briga dobiva izvjesnu sigurnost, umjesto žeđi za pravdom, slobodom, ljubavlju i različitim idealima dobiva stvarnost u kojoj se ostvaruje život iznad svih ljudskih očekivanja pa ideali postaju smiješno zanemarivi.

Jer Božje misli nisu kao ljudske misli i Božji putevi nisu kao oni ljudski.

Kad uzljubi Boga, vjernik obazrivo čuva ono što ima, svjestan u svakom trenutku da nešto od životne važnosti može izgubiti svojom nesmotrenošću i ljudskom nepažnjom i nemarom. To nije isto kao kad se čovjek posvadi s čovjekom pa misli kako uvijek postoji neki drugi čovjek s kojim se može bolje dogovarati i odlazi od onoga s kim se posvadio, ili ga uništava, udara i ubija, i neprekidno traži onoga drugog čovjeka s kojim se može lijepo dogovarati; tu uvijek dolazi do neugodnih iznenađenja jer čovjek čitava života u tom slučaju ostaje beznadežni tražilac pravednosti.

No, Bog je samo jedan.

Kad se čovjek posvadi s Bogom, on spoznaje da je vjerojatno izgubio svaku nadu u veliko izobilje ljubavi Božje, dobrote i milosrđa. Ne može ljutito otići od Boga jer ga Bog inače uvijek u svemu uslišava, jer mu je Gospodin Bog najbolji i jedini pravi prijatelj. Bog se srdi, ali zapravo opominje čovjeka da je pao u smrtnu narav jer to je moguće dokle god je čovjek na zemlji. Ako padne u smrtnu narav, vjernik zna da ga očekuje muka i patnja i to srazmjerna blaženstvu u kojemu je živio prije pada u svoju smrtnu i nepravednu, krhku ljudskost. Naravno da vjernik moli Boga da mu oprašta i da se smiluje jer zna, budući da je iskusio Božju ljubav, da mu je to izlaz iz nevolje i da se može korigirati u usporedbi s Bogom, po uzoru na Isusa Krista, Blaženu Djevicu Mariju i sve svete zagovornike.

Vjernik koji je uzljubio Boga dobiva u srcu i šire Boga za sebe. Također nauči kako će uzvratiti božansku ljubav i kako će on također dati Bogu sebe iako je samo smrtnik i grešnik. Jer Bog njega traži takvoga kakvoga je stvorio, ali ne definitivno već uz vjernikovu suradnju i slobodnu volju. To je najljepša stvarnost koja se čovjeku može dogoditi: on ima svoju slobodu, ali ima i Boga za sebe i može, ljubeći, činiti sve što misli da bi mogao poželjeti jer ga Bog prati i potiče na kreativnost, na zajedništvo ljubavi, na otkrivanje ogromnoga dostojanstva koje čovjek ima u Božjim očima.

Takva je, eto, božanska pedagogija prema ljudima u čitavoj povijesti spasenja čovjeka.

Kada se vjernik tako pokaje i traži oproštenje, Bog milosrdni prašta sve, ali i upućuje na pokoru u kojoj vjernik nauči što nije dobro za njega i njegovu okolinu, za čitavo čovječanstvo, nauči kako će činiti dobro, kako će postupiti da bi bio pravedan, kako će se izmiriti s ljudima jer se izmirio s Bogom, zahvaljujući tome što je Bog dao svoga jedinorođenoga Sina Isusa Krista da ne pogine niti jedan čovjek koji u Boga vjeruje već da ima život, u izobilju da ga ima. U svome Sinu, u svojoj Riječi Bog je poravnao svaku nepravdu, bez obzira od koga dolazi, a dolazi od svakog čovjeka. Tako čovjek dobiva još i pravednost na dar, besplatno. Bog je sam utišao svoju srdžbu da bi čovjek mogao živjeti.

Naravno da tada vjernik ne može nastaviti sa svojim grijesima i iskušavati do koje mjere Bog može trpjeti zla koja čini čovjek.

Bog je Ljubav i Istina, i Pravednost. Istina se govori i čini obavezno u ljubavi, život se živi u ljubavi jer je ona stvaralačka i sve popravlja te tako čovjek, naravno, kao vjernik uči opraštati uvrede i nepravde koje mu se događaju u ovome palom čovječanstvu. To nije tako teško kako se čini jer vjernik ima veliku utjehu u svome Bogu koji okreće loše događaje na dobre prilike za vjernika.

Tako čovjek dobiva osjećaj za druge ljude, razumije njihovu grešnost kao i svoju, i oprašta. Najdraže bi mu bilo da se ljudi obrate kao što se i on obraća Bogu, ali tada vidi koliko je teško pokazati Boga ljudima jer su ljudi slijepi od grijeha.

Kod zrelijih vjernika, onih koji su već navikli na božanski život i na opraštanje, nije nikakav veći problem iskazati milosrđe ljudima kad znaju da je Isus Krist poravnao svaku nepravdu. U Bogu je pravda, naknada za uvrede, istina koja je dobra, pravednost, milosrđe i beskrajna ljubav koja neprekidno cvate. 04.01.2021. 07:02  

8»Jer misli vaše nisu moje misli
i púti moji nisu vaši púti«, riječ je Gospodnja.
9»Visoko je iznad zemlje nebo,
tako su puti moji iznad vaših putova,
i misli moje iznad vaših misli.« Iz 55,8-9

Misterij Božje srdžbe

 

UVOD

„Htjeti taj misterij Božje srdžbe svesti na mitski izražaj nekog čovječjeg iskustva znači ne poznavati ozbiljnost grijeha i tragiku Božje ljubavi.” (XLDufour, str 1257.)

Ljudska srdžba

Prevelika i neprekidna srdžba vodi do nasilja i ubojstava.

Srdžba rađa nepravdu, ali i rađa se često zbog nepravde.

No, nepravdu je potrebno strpljivo podnositi, ne dopustiti da srdžba potraje do večeri već gospodariti mudro „svojim dahom”, „imati dugi dah” (izreke 14. i 15.). Srdžba ljudska je grijeh jednak ubojstvu.

»Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. 22A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu.« Mt 5,21-22

No, umjesto mlakosti, postoji i dobra srdžba kojom se srdiše mnogi proroci nagovješćujući – još nepotpuno -Isusovu srdžbu. Ta je „sveta srdžba” konkretan izraz Božje reakcije protiv čovjekove pobune.

Jer Bog neće nasilno učiniti ništa protiv ljudskoga opredjeljenja i protiv čovjekove dragocjene slobode i slobodne volje već svojom milošću potiče čovjeka da se što prije obrati od grijeha ka Bogu svome.

No, Bog se jedini može rasrditi:

„Osveta je moja – veli Gospodin – ja ću je vratiti (Rim 12,19)”.

Kazna, dakle, sigurna je posljedica grijeha, jednako kao i smrt, jednako kao što jedno zlo vodi ka nekom, još većem drugom zlu. Ne odvaja čovjeka kazna od Boga već se čovjek odvaja od Boga grijehom kojemu je kazna plaća.

Bog se objavljuje u svojoj svetosti svima (usp. Dufour, str. 418), ali ta teofanija je primjerena svakome pojedinom čovjeku, kako onome koji slijedi Boga pa manje griješi, tako i većem grešniku. Tko odbije milost Božjeg pohođenja, sudara se sa svetošću i sukobljava se s Bogom samim:

„Kad se Isus približi i ugleda grad, zaplaka nad njim 42govoreći: »O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! 43Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. 44Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja.« (Lk 19,41-44)”.

Božja srdžba

„Božja srdžba se mora piti iz čaše poput opojna vina” (Jr 25,15-38).

Plod te srdžbe je smrt s njenim pomoćnicima. To je glad, poraz ili kuga; to su nevolje, guba ili smrt. Ta se srdžba sručuje na sve tvrdokorne krivce; ponajprije na Izrael u Starom zavjetu jer je taj narod bliže Bogu svetomu, i to na zajednicu i na pojedince, a zatim se sruči na narode jer Gospodin je Bog nad svom zemljom (Jr 10,10).

Ta srdžba je odvraćanje Boga od grijeha kao što je i povratak čovjeka Bogu ujedno i povratak Boga čovjeku. Prema slikama iz Staroga zavjeta, u Bogu se bore dva „osjećaja”, to su srdžba i milosrđe, i oba označuju strastvenu Božju privrženost čovjeku. Kazne najčešće pozivaju čovjeka da se obrati od grijeha.

Pred Božjom svetošću čovjek ostaje u strahopoštovanju, ali ako je čovjek praznovjeran, tada će svako zlo pripisati Božjoj srdžbi. Vjernik koji slijedi Gospodina uvijek će naći druge vidove i uzroke zala i nevolja.

U Izabranom narodu postojalo je uvijek priznavanje svojih grijeha, pokora i pokajanje. Knjiga o Sucima naročito ukazuje da se kazna pojavljuje zbog ljudskih grijeha, ona dijeli povijest Izraela u tri razdoblja: otpad naroda, Božja srdžba, obraćenje naroda. Tako izgleda da Bog biva opravdan u parnici što ju je protiv Njega poveo grešnik ( Ps 51,6) koji tada otkriva prvi smisao Božje srdžbe: ona je ljubomora svete ljubavi. Svetac Izraelov ne može podnijeti grijeha u narodu koji je izabrao. Čovjek je zastrašen prijetećom srdžbom pa priznaje svoj grijeh i očekuje milost. No, to nije pojava samo davnih vremena već i danas.

Srdžba i ljubav

Bog je u svome očitovanju prema čovjeku gospodar svoje strasti.

Bog se ponekad služi kaznom, ali je beskrajno strpljiv, neusporedivo s ljudima. Spor je na srdžbu i pun milosrđa. Pobjeda tog milosrđa znak je da je Sluga vjerni bio na smrt izbijen zbog grijeha naroda, preokrenuvši i samu nepravdu u pravednost:

„4A on je naše bolesti ponio,
naše je boli na se uzeo,
dok smo mi držali

da ga Bog bije i ponižava.

8Silom ga se i sudom riješiše;
tko se brine za njegovu sudbinu?
Da, iz zemlje živih ukloniše njega,
za grijehe naroda njegova nasmrt ga izbiše (Iz 53,4.8).”

Gospodin, dakle, kažnjava u pravo vrijeme, a ne u navali nestrpljenja, očitujući tako čovjeku odgojni domašaj kazni prouzrokovanih Njegovom srdžbom (Am 4,6-11). Budući da je ta srdžba grešniku najavljena u milosrdnom naumu, ona ga ne umrtvljuje poput neke pogubne sablasti već ga poziva da se obrati ljubavi:

„Obrežite se Jahvi,
skinite obrezak sa srca svojega,
Judejci i Jeruzalemci,
jer će bijes moj buknuti kao vatra
i gorjet će, a nikog da ugasi,
zbog zlodjela i opačina što ih počiniste (Jr 4,4).”

Veza između Izraela i Boga nije presječena već u tom dijalogu čovjek zaključuje da je slab i utječe se Bogu te Ga podsjeća da je Bog milosrdan i vjeran.

Dan Gospodnji

Na taj način je Izrael smjestio srdžbu Boga na pravo mjesto, u posljednji Dan:

»Jao vama što žudite za danom Jahvinim!
Što će vam biti dan Jahvin?
Tama, a ne svjetlost.
19Bit će vam k’o onom što uteče lavljim raljama,
a sretne ga medvjed;
koji uđe u kuću i stavi ruku na zid,
a ujede ga zmija.
20Neće li dan Jahvin biti tama, a ne svjetlost?
Mrklina, a ne sunčan sjaj?« (Am 5,18-20).

Dan tmine o kojem je govorio Amos postaje „danom srdžbe”, dan kojemu nitko neće moći izbjeći, ni pogani, ni bezbožni pripadnici zajednice već samo bogoljuban čovjek komu je grijeh oprošten.

Tako je došlo do razlikovanja raznih vrsta srdžbe. Srdžba sa svršetka vremena trajno vrši svoje spasonosno djelovanje, otkrivajući nam jedan od vidova ljubavi Boga svetoga. Upravo u vezi s tom srdžbom Božja pohođenja svom grešnom narodu mogu se i moraju shvatiti kao gesti velikodušja koji odlažu ispunjenje posljednje srdžbe. Pisci apokalipsa dobro su uočili da vrijeme srdžbe mora prethoditi vremenu konačne milosti: „Hajde, narode moj, uđi u sobe i vrata za sobom zatvori. Sakrij se časkom dok jarost ne prođe (Iz 26,20; usp. Dn 8,19; 11,36)”.

Dolazak Isusa Krista

Isus ispunjava datosti Staroga zavjeta i preobražava ih.

Dolaskom Kristovim ulazimo u posljednja vremena. Ivan Krstitelj najavljuje oganj suda (Mt 3,12), a Isus mu se odazivlje u prispodobi o nedostojnim uzvanicima (Mt 22,7); i On smatra da će neprijatelj i nevjernik biti uništeni, bačeni u neugasivi oganj (Lk 19,27; Lk 12,45; Mt 13,42; Mt 25,41).

Događa se strašnije od nadahnuta govora, tragičnije od iskustva proroka mrvljenih između Boga svetoga i grešnog naroda; to je reakcija čovjeka koji je sam Bog. U Isusu se objavljuje Božja srdžba. On silovito zapovijeda Sotoni, oštro prijeti zlim duhovima, izvan sebe je pred đavolskom lukavštinom ljudi, a osobito farizeja, onih koji ubijaju proroke te licemjera. Isus sa srdžbom ustaje protiv svakoga tko ustaje protiv Boga.

Isus kori i neposlušne, a tako i malovjerne učenike. Nadasve zapada u srdžbu protiv onih koji ne iskazuju milosrđa. Napokon pokazuje i srdžbu suca: kao gospodar gozbe, kao gospodar neumoljivog sluge,; On zaziva nesreću na gradove što se neće pokajati, tjera prodavače iz hrama, proklinje neplodnu smokvu.

Srdžba Janjetova nije isprazna riječ, upravo kao ni srdžba Božja (Otk 6: Jaganjac otvara sedam pečata) ili:

„Ta poznajemo Onoga koji je rekao: Moja je odmazda, ja ću je vratiti; i još: Sudit će Gospodin svome puku. 31Strašno je upasti u ruke Boga živoga (Heb 10,30-31)”.

Pravednost i srdžba

Svojim dolaskom na zemlju Gospodin je odredio dva razdoblja povijesti spasenja. Pavao je teolog te novine: objavljujući Božju pravednost prema onima koji vjeruju, Krist objavljuje i srdžbu protiv svakog nevjernika. Ta je srdžba predostvarenje konačne srdžbe.

Božje milosrđe

Čovjek je grešnik od početka i zaslužuje smrt; on je po pravu predmet Božje srdžbe, „posuda ispunjena gnjevom” posve spremna na propast (Rim 9,22; Ef 2,3), a Ivan to transponira riječima: „Tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti života već gnjev Božji ostaje na njemu (Iv 3,36). Ljudski grijeh izopačuje i najsvetije božanske ustanove; tako sveti Zakon „rađa gnjevom” (Rim 4,15). Ali Božji je naum milosrdni naum, ljudi mogu postati „posude ispunjene milosrđem koje je Bog unaprijed pripremio za slavu (Rim 9,23); „sve je zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje” (Rim 11,32). Tako Bog pokazuje svoju moć i svetost, podnosi grešnika i objavljuje svoju dobrotu, odnosno poziva na obraćenje.

ZAKLJUČAK

Bog nas je odredio za postignuće spasenja i jamči da će nas „spasiti od srdžbe sada kad smo već opravdani” (Rim 5,9) i još više: da nas je naša vjera 'spasila' (1 Kor 1,18).

Isus je uzeo grijeh svijeta, On je bio učinjen grijehom da mi postanemo Božja pravednost u Njemu; umirao je na križu, bio je učinjen prokletstvom da nam dadne blagoslov. U Isusu se susrela moć ljubavi i moć svetosti, tako da u času kad se Njegova srdžba obara na Onoga koji je bio 'postao grijehom', pobjeđuje ljubav; mukotrpni put čovjeka koji iza srdžbe nastoji nazreti ljubav dovršava se i usredotočuje na trenutak kad Isus umire i tako anticipira srdžbu svršetka vremena, da bi od nje izbavio zauvijek svakoga koji vjeruje u Njega.

Crkva je posve izbavljena od srdžbe, ali ostaje mjestom gdje se odigrava bitka protiv Sotone, ali ga se ne boji kao nekog rugla od srdžbe. 03.01.2021. 09:23

„Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim (Mk 10,52)”.

Samo jedan korak

 

Tvoja, Isuse, je riječ presnažna,

do dna ova gruba srca dira

poput oštre slame na Djetinjem tijelu.

Duša moja bijaše tad sasvim prazna,

a sada Te nasred noći adorira,

molitva je bila prekrila ju cijelu.

Ti me, Gospode, pripremi za naš susret sveti,

premostio za mene veliko si more

da izađe sa mnom moje pomazanje

i da duša moja visoko uzleti,

da je nosiš daleko do svete gore,

da bih o Tebi ja dobila spoznanje.

Zapovijed je Tvoja meni život bila,

a sada sam u njoj od početka

kada krenula sam samo jedan korak.

Haljina se Tvoja oko mene svila,

bilo mi je kao usred svetka

što ga slavim dok je život bio tako gorak.

Gospodine Bože, Ti si Bog moj,

sve to više gorljivo Te tražim,

gledajući nadaleko Tvoju slavu.

Duša postala je moja dom preslabi Tvoj,

malen šator u kojem se snažim

dok samoći ne priznajem stravu.

Ti me iznenadi, Ti me osokoli.

Gdje bih sada bila da me nisi izabrao,

da me nisi odveo u ovu zemlju pustu

gdje mi daješ riječi koje ljudske su do boli?

Vodom duha iz te stijene si me prao

i s moga si srca otirao tu prašinu gustu.

03.01.2021. 04:53

Kamenje

 

Točno je da nisam gazda svoj,

da me Božja ruka puti, usmjerava

svakoj riječi i u svaki boj.

Ta, ja ne znam niti da me provjerava

jesam li se kako oslonila

na svoj osjećaj za stvarnost,

ali znam da sam se osovila

jer to značajna je podudarnost

s Božjom voljom koju slušam.

Ti mi, Kriste, djela vodiš

što ih čezne moja duša

i u njima me porodiš

kao onu koja sam u svijetu.

O tom ne znam i ne vidim sebe,

ali tu su one ptice u svom letu

što ne gnijezde se bez potrebe.

Nevjerica često moj je znak,

pusto čuđenje na kratko;

tada vidim da sam pepeo i prah,

ali da je biti Božjom meni slatko.

Besplatno dobivam život taj u izobilju

i ne stižem sve to dati, mada silno želim.

Imam obećanje da ću ploviti u milju,

da će Bog to učiniti da podijelim

sve što spada na božansku Riječ.

Bog me nosi, obuzima sav moj duh,

On mi daje meda, slatku mliječ,

inače bi život bio samo kamen suh.

02.01.2021. 09:41

"Nato mu neki farizeji iz mnoštva rekoše: »Učitelju, prekori svoje učenike.« On odgovori: »Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!«."

Lk 19,39-40

Daleka plovidba

 

Znam da doći će taj dan

kada pristat će mi lađa

jer je put joj tako slan,

a nad njom se molitva mi rađa

koja puno slađa je od meda

i od mora, i od putovanja.

Tad je slavlje sveopćega reda

kad iz soli duša mi izranja,

kad mi s neba pada rosa,

podobna za plovidbu daleku.

Dovoljna će biti šaka prosa

koja vodi ptice na tu rijeku

da im se produže slasti

kakvih bilo je na mome drvu

koje još ih revno časti.

One pratit će me kao pticu prvu.

Lađa ostaje na žalu,

kao što u pjesmi biva,

da se valja u tom kalu

i da ponekad ispliva;

da me dugo, dugo čeka,

svoga kormilara,

pa da ju ponese ona rijeka,

punu Božjih dara.

Opet, vidim, lađa mene prima

da razgledam Sveto Lice

što obasipa je darovima

koje donijele su meni ptice.

01.01.2021. 18:45