Tko ima Sina, ima život

 

Ljudi se spašavaju po vjeri u Boga po kojoj ih Bog opravdava od grijeha i u kojoj čovjek može činiti dobra djela. Ali, po djelima se čovjek ne može spasiti jer to bi bila obična trgovina čovjeka s Ocem nebeskim.

Svi smo djeca Božja, ali svi to ne prihvaćamo.

Mnogima je Bog nešto sa strane i nešto daleko i mnogi su jako daleko od toga da nazovu Boga svojim Ocem ili Tatom.

Bog se u Kristu objavio kao Isusov Otac, a Isus Oca objavljuje kao svojega i ne samo kao svojega Oca već i kao Oca izabranih i odabranih koje je Bog Otac predodredio da budu spašeni po Isusu Kristu i Njegovom Pashalnom otajstvu, to jest koje Bog Otac predaje svome Sinu u ruke da ih spasi i da ih ne izgubi.

Dakle, iako smo svi stvorenja Božja, nismo još svi pozvani i predani Kristu da nas On sačuva u Očevom imenu za veliki dan uskrsnuća.

Gospodin Isus izražava svijest o tako uskom jedinstvu između sebe i Oca te proniče sve tajne Očeve i samo ih On može objaviti (Mt 11,25sl).

U Bogu postoji misterij transcendentnog i vječnog očinstva. Ivan naglašava uzajamnu imanenciju i prisnost Oca i Krista.

Otac odabire i poziva kršćanina (npr. 1 Sol 2,13 sl.) ili Apostola (npr. Gal 1,15 sl.). Otac povjerava Isusu ljude koje treba spasiti (Iv 6,39 sl.).

Iv 6,39-40

39A ovo je volja onoga koji me posla:
da nikoga od onih koje mi je dao
ne izgubim,
nego da ih uskrisim u posljednji dan.
40Da, to je volja Oca mojega
da tko god vidi Sina
i vjeruje u njega,
ima život vječni
i ja da ga uskrisim u posljednji dan.«

Od Uskrsa nadalje Crkva moleći „Oče naš” izražava svijest da je ljubljena istom ljubavi kojom Bog obgrljuje svoga Jedinorođenca( usp. 1 Iv 3,1); a to i jest ono što Luka jamačno sugerira kad kaže da govorimo samo „Oče” (Lk 11,2), kao i Krist.

1 Iv 3,1

Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac:
djeca se Božja zovemo, i jesmo.
A svijet nas ne poznaje zato
što ne poznaje njega.

Dakle, pozvani nisu od svijeta i svijet ih ne razumije i ne poznaje zato što ne poznaje Boga Oca, a i Gospodina Sina Božjega. To ne mora značiti da su ljudi determinirani, nikada se ne zna kada će nekoga Bog pozvati u krilo Katoličke Crkve.

U svojoj getsemanskoj molitvi Isus nam razjašnjava puno toga o spasenju svih ljudi, odnosno svih pozvanih, svih kršćana i katolika, a to su oni koji su kršteni i vrše Božje zapovijedi, slušaju Isusa.

Iv 17,12-14

12Dok sam ja bio s njima,
ja sam ih čuvao u tvom imenu,
njih koje si mi dao;
i štitio ih te nijedan od njih ne propade
osim sina propasti,
da se Pismo ispuni.
13A sada k tebi idem
i ovo govorim u svijetu
da imaju puninu moje radosti u sebi.
14Ja sam im predao tvoju riječ,
a svijet ih zamrzi
jer nisu od svijeta
kao što ni ja nisam od svijeta.

Iv 17,20-21

20Ne molim samo za ove
nego i za one
koji će na njihovu riječ vjerovati u mene:
21da svi budu jedno
kao što si ti, Oče, u meni
i ja u tebi,
neka i oni u nama budu
da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.

Eto, oni koji nisu pozvani na vjeru i opravdanje po Kristu u svojoj vjeri, to jest na uskrsnuće, jesu „svijet”. Taj svijet koji ne pozna Tatu našega i mrzi sve Njegove jer nisu od svijeta već su rođeni krštenjem za Nebo, taj svijet bi mogao uzvjerovati po nama, kršćanima koji nosimo Krista po tom istom svijetu.

Isus nije molio Oca da nas odmah uzme sa svijeta jer tada se ne bi vršila Očeva volja. A volja je Očeva, kao i Kristova, kao i kršćanska, da se svi ljudi spase, da vjeruju i da se obrate.

Blago pozvanima na gozbu Jaganjčevu.

Svi ljudi su pozvani na uskrsnuće od mrtvih.

29.04.2020. 13:39

„Ljubljeni, ljubimo jedan drugoga jer ljubav dolazi od Boga, i tko god ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, nije upoznao Boga jer Bog je ljubav. U tome nam se očitovala ljubav Božja što je Bog poslao na svijet svoga jedinorođenog Sina da živimo po Njemu. U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je On ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe.” 1 Iv 4,7-10

„A ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni, i taj je život u Njegovu Sinu. Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života.” 1 Iv 5,11-12

"Kada dođem tamo, bit ću čovjek"

Službeno učenje Katoličke Crkve (KKC) razmatra uvijek bezbrojne spise i vjeru tijela Kristova, to jest crkvenoga učiteljstva i predaje te Sveto pismo. U milosti Boga dolazi svakim danom do potvrde svojih starih i novijih naučavanja:

„Tijelo je stožer spasenja (Tertulijan, 'De ressurectione carnis' 8,2 )”. Mi vjerujemo u Boga koji je stvoritelj tijela; vjerujemo u Riječ koja je tijelom postala da otkupi tijelo; vjerujemo u uskrsnuće tijela, dovršetak stvorenja i otkupljenja tijela.

Smrću se duša dijeli od tijela, ali u uskrsnuću će Bog našemu preobraženom tijelu dati nepokvarljiv život sjedinjujući ga s našom dušom. Kao što je Krist uskrsnuo i vječno živi, tako ćemo i mi svi uskrsnuti u posljednji dan.

Mi vjerujemo u pravo uskrsnuće ovoga tijela koje sada imamo. U grob se sije tijelo raspadljivo, a uskrsava tijelo duhovno. 12.04.2020. 12:01

„Ali, reći će netko: Kako uskrsavaju mrtvi? I s kakvim li će tijelom doći?

Bezumniče! Što siješ ne oživljuje, ako ne umre. I što siješ, ne siješ tijelo buduće, već golo zrno (...). Sije se u raspadljivosti, uskrsava u neraspadljivosti (...) i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi (...). Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost (1 Kor 15,35-37,42.52-53).”

„Jednako kao što kruh, koji je od zemlje, pošto primi Božje posvećenje, nije više običan kruh, nego euharistija, sastavljena od dvoga: od zemaljskog i od nebeskog; tako i naša tijela, kada prime euharistiju, u sebi nose klicu uskrsnuća, nisu više pokvarljiva (Sveti Irenej Lionski, 'Adversus haereses', 4, 18,4-5).”

„Dobro je za me da umrem u (eis) Krista Isusa, više nego da vladam krajnjim dijelovima zemlje. Njega tražim, koji je za nas umro; njega hoću, koji je za nas uskrsnuo. Moje se rođenje približuje (...). Pustite me da primim čisto svjetlo; kada dođem tamo, bit ću čovjek (Sveti Ignacije Antiohijski, 'Epistula ad Romanos', 6,1-2)

Himan

(Časoslov Rimskog obreda)

Tebe Boga hvalimo * tebe Gospodinom priznajemo.
Tebe vječnog Oca * sva zemlja poštuje.
Tebi svi anđeli, * tebi nebesa i sve vlasti.
Tebi kerubi i serafi * kliču bez prestanka:
Svet, svet, svet * Gospodin Bog Sabaot.
Puna su nebesa i zemlja * veličanstva slave tvoje.

Tebe hvali * slavni apostola zbor,
Tebe proroka * dična četa,
Tebe mučenika * svijetla vojska,
Tebe po svem svijetu * sveta uzvisuje Crkva.
Oca * neizmjernog veličanstva,
Časnoga tvojeg istinitog * i jedinoga Sina.
I Svetoga * Tješitelja Duha.

Ti Kralju slave, * Kriste.
Ti si Očev * vjekovječni Sin.
Ti, da za naše spasenje postaneš čovjekom, *

nisi se strašio krila Djevice.
Ti, svladavši oštrinu smrti, *

otvorio si vjernima kraljevstvo nebesko.

Ti sjediš zdesna Bogu * u slavi Očevoj.
Vjerujemo da ćeš doći * kao Sudac.
Tebe, dakle, molimo pomozi svojim slugama, *
koje si otkupio dragocjenom krvlju.
U vječnoj slavi daj, *da se ubrojimo među svete tvoje.

Spasi puk svoj, Gospodine, *
i blagoslovi baštinu svoju.
I vladaj njima * i uzdiži ih u sve vijeke.
Iz dana u dan * blagoslivljamo tebe.
I hvalimo ime tvoje u vijeke * i u vijeke vjekova.
Dostoj se, Gospodine, u dan ovaj *
sačuvati nas od grijeha.
Smiluj se nama, Gospodine, * smiluj se nama.
Nek bude milosrđe tvoje, Gospodine, nad nama *
kako se ufamo u tebe.
U tebe se, Gospodine, ufam: *
o da ne budem postiđen dovijeka!

 

Ptico mala mojih grana

                       

Sjećaš li se, ptico mala,

one visoravni prazne

što je početna mi staza bila,

čiji uspon tada nisi znala,

a sve molitve mi razne

putovale ti na krila?

Anđeo se čuvar moj usamio,

ne znadoh o njemu puno,

a učinio mi tako sretna djela;

vapaje mi ljubavlju uramio,

postavio ih na mjesečevo runo

da ih preda legija mu cijela

Bogu mome, adresantu moga stiha?

Još je širom otvorio vrata

ogromnoga kraljevstva, nebesa

kojima se zbunila mi duša tiha,

a i srce, hladno od zanata

da nikad ne budem poetesa

već da konačno svoj trag pronađem

što se zameo na pola puta

između vrhunaca i početnih mi kota.

Bog me tada postavi da zađem,

sva od duše i od duhovnoga skuta,

gore gdje su bile ljestve mojih nota.

Tada spoznah svoga anđela čuvara,

ptico mala, ptico snažna mojih grana;

a svi sveti samo su kraj mene prošli

kao da to nije zasluga mi mojih dara.

Viđam plave kose i za bijela dana,

dugo čekao me kad smo k sebi došli.

Da mu ljubavlju ja priđem prva,

da ispunim zadaću mu koju ima za me,

još od tada kad sam tek si puteve istražila.

Posramih se poput sitna crva,

ali sa njime ja molim i kad nema tame,

mada mu se duša nije još izrazila.

Sjećaš li se visoravni na kojoj sam tužna bila?

Ne bijah ni svjesna kako mnogo imam,

izgubljena gradila sam zidove od kamena.

A sada sam našla gnijezda koja si mi svila,

sada više no što ikada sam dala primam,

šapnuo mi anđeo moj iza moga ramena.

30.10.2020. 21:55

 

Smisao smrti

 

Uvod

„Boravište mrtvih, u koje je umrli Krist sišao, Sveto pismo zove podzemljem, Šeolom ili Hadom, jer su oni koji se ondje nalaze lišeni gledanja Boga. To je zaista, u očekivanju Otkupitelja, stanje svih mrtvih, zlih ili pravednih, što ne znači da im je udes istovjetan, kako to Isus pokazuje u prispodobi o siromašnom Lazaru primljenom 'u krilo Abrahamovo'. Upravo te svete duše, koje su čekale svog Osloboditelja u Abrahamovu krilu, Isus je oslobodio kad je sišao k mrtvima. Isus nije sašao nad pakao da oslobodi proklete, ni da razori pakao prokletstva, nego da oslobodi pravedne koji su mu prethodili (KKC 633).”

Sprovodni Nagovor

„Ništa u našem životu nije tako sigurno kao činjenica da ćemo umrijeti.

To je prestanak našeg ovozemnog života i napuštanje svega što imamo i što jesmo. To je prekid svih naših nauma i snova. Htjeli bismo zaboraviti i u sebi ugušiti misao na smrt.

No, ta misao nesmiljeno prožima sve naše dane i pokazuje nam privremenost i prolaznost svega što činimo. Neki smrt smatraju besmislom i prazninom. Može li se to gledanje uskladiti s današnjim isticanjem dostojanstva i vrednote ljudske osobe? Može li čovjek prijeći u ništavilo te zauvijek prekinuti veze s drugim ljudima?

Poput svoje braće ljudi koji ne vjeruju u Boga, i mi kršćani se suočavamo sa sablazni smrti. Imi poput njih tražimo njezin smisao. O njoj razmišljamo i gajimo u sebi nadu i čežnju za životom. Krist nam otkriva smisao smrti. Mi smatramo da je ona svršetak, a Krist govori da je ona prijelaz. Svojim uskrsnućem je pokazao da život izvire iz smrti. Svaki čin naše ljubavi i samoprijegora pomaže nam da prelazimo iz smrtnog života u život vječni. Život nam pomaže da se izričemo i izgrađujemo, a smrt svemu daje točku i onda smo ljudi u punini. Tek tada postaje svatko od nas čovjekom – dovršenim i izrečenim. Stoga je smrt za nas poziv da živimo i smislenim činimo svoj rad i svoj život kako bi jednom mogli zauvijek taj život širiti na druge.

„Zagonetka ljudskog položaja dostiže svoj vrhunac pred licem smrti.

Ne muči čovjeka samo bol i sve veći rasap tijela nego ga također, dapače još više, muči strah od ugasnuća za vazda. I po prirodnom nagonu svoga srca ispravno sudi kad s jezom odbija posvemašnje razorenje i nepovratno skončanje svoje osobe. Klica vječnosti što je u sebi nosi, nesvediva na samu materiju, buni se protiv smrti. Svi pokušaji tehnike, ma kako bili korisni, ne mogu smiriti tjeskobu čovjeka: naime, produženje biološkog trajanja ne može mu utažiti one želje za daljnjim životom koja je neodjeljivo ukorijenjena u njegovu srcu.

Dok je pred smrću nemoćno svako maštanje, Crkva, poučena božanskom objavom, tvrdi da je Bog stvorio čovjeka za blaženi cilj s onu stranu zemaljske bijede. Štoviše, kršćanska vjera uči da će ta tjelesna smrt, od koje bi čovjek bio pošteđen da nije sagriješio, biti jednom pobijeđena kad svemogući i milosrdni Spasitelj vrati čovjeku spasenje što ga je svojom krivnjom izgubio.. Bog je naime pozvao i poziva čovjeka da čitavim svojim bićem prione uza nj u vječnom zajedništvu nepropadljivog božanskog života. Tu je pobjedu Krist izvojevao uskrsnuvši na život, nakon što je svojom smrću oslobodio čovjeka od smrti.

Svakome čovjeku koji razmišlja vjera, predočena solidnim argumentima, pruža odgovor na tjeskobna pitanja o njegovoj budućoj sudbini; ujedno mu omogućuje da u Kristu bude u zajedništvu sa svojom predragom, već preminulom braćom i sestrama,ulijevajući mu nadu da su oni već postigli pravi život kod Boga (II. vatikanski sabor, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, br. 18)”.

Molitva za bliske pokojnike

Hvala Ti, Gospdine, za osobe s kojima dijelimo tugu i radost svagdanjeg života, osobito za one koji su nam bili tako bliski i dragi, a napustili su nas s ovoga svijeta.

Zahvaljujemo Ti za ljubav i razumijevanje koje su prema nama pokazivali, za njihovo prijateljstvo, za mir koji su među nas donosili, za lijepe riječi koje su nam upućivali.

Dok osjećamo bol i prazninu zbog njihove odsutnosti tijelom, molimo Te, daj nam svijest duhovne povezanosti s njima. Udijeli im vječni život, a nas vodi do trajnog susreta s Tobom i snjima u vječnosti. Amen.

Zaljučak

Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe, koji nas tješi u svakoj našoj nevolji.

Preporučujemo Ti, Gospodine Bože, dušu službenika ili službenice Tvoje ili Tvojega za kojeg smo i žrtvu (misu, Euharistiju) Tvoga Jedinorođenca prikazali, da umrijevši svijetu, Tebi živi, a grijehe što ih je po ljudskoj slaboći počinio, Ti oprosti premilostivom svojom dobrotom. Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine,

i svjetlost vječna svjetlila mu.

Počivao u miru.

Duša njegova i duše svih vjernih mrtvih po milosrđu Božjem počivale u miru. Amen. 30.10.2020. 03:00

Molitva za duše u čistilištu

Milosrdni Isuse, koji si dragovoljno pretrpio tolike muke da otkupiš duše iz vlasti neprijatelja, smiluj se dušama u čistilištu.

Usliši ih, milostivi Gospodine, i oslobodi da zajedno sa svim svetima uživaju Tvoju dobrotu u Tvojemu kraljevstvu. Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu, Pokoj vječni daruj im...

PSALAM 130 (129)

Pouzdanje u Boga

 Hodočasnička pjesma. Iz dubine, Gospodine, vapijem tebi:
2Gospodine, čuj glas moj!
Neka pazi uho tvoje
na glas moga vapaja!

3Ako se, Gospodine, grijehâ budeš spominjao,
Gospodine, tko će opstati?
4Al’ u tebe je praštanje,
da bi te se bojali.

5U Gospodina ja se uzdam,
duša se moja u njegovu uzda riječ.
6Duša moja čeka Gospodina
više no zoru straža noćna;
više no zoru straža noćna
7nek’ Izrael čeka Gospodina.
Jer je u Gospodina milosrđe
i obilno je u njega otkupljenje;
8on će otkupiti Izraela
od svih grijeha njegovih.

„Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni.”

1 Kor 15,22

Jedan susret, jedan glas

 

Jedan trenutak u danu

i čitav dan u jednom trenu

bukne u domu mome

večerima kada svijeće planu

kao kratak dah za dušu snenu

i puhne vjetar da se slome

zadnji pokušaji otpora za spas

ono malo hrabrosti što ima

samotnost u pustari.

Kao da je jedan susret, jedan glas

dovoljan da kažem zbogom svima

jer mi duša, tijelo tada slavi

bezbrižnost života, obaveza raznih

koje tište poput sedmoglavog zmaja,

a da nisam niti svjesna toga.

Hod mi postojanja i pauza praznih

sve to lakši, što se više držim kraja

i što češće slušam Krista, Boga.

Bog me čuva, On me ljubi, tješi

jer sve moje Njegovo je biće,

ono isto što ga anđeli čuvari

sjete da me molitvom odriješi.

Kao labudovi koji štite ptiće,

anđeo me pronađe u ovoj bari

i ja vidim spasonosnu granu

koja vodi me iz živa blata

svakodnevnih nezgoda i sloma.

Misli sve mi u trenutku stanu

i obasipa me kiša, sva od zlata,

što je šalje ljubav čak do moga doma.

28.10.2020. 22:22