Stvaranje života

Svi su očekivali Krista.

Naziv i ime Krist predstavlja Mesiju, Pomazanika Božjega, jednoga Sina Božjega među svim Njegovim sinovima.

I Abraham, i Noa, i Mojsije bijahu slavni pomazanici i sinovi Boga.

Abraham u vjeri poradi Boga ostavi život blagostanja i krenu u pustinju jer ga je tamo vodio Bog o kojemu Abraham nije znao ništa osim toga da je Bog.

Noa bijaše jedini pravednik koji je živio po Božjim pravilima u doba kada se svijet potpuno okrenuo od Boga, slično kao danas kada mnogi napadaju kršćane. I, slično kao Abraham, Noa ode graditi korablju spasa u koju će smjestiti svoju obitelj i imanje jer ga je Bog poslao da to učini. I zaista, dođe opći potop, a Noa i obitelj se jedini spasiše.

Mojsije, čije ime neodoljivo podsjeća na naziv „Mesija” bio je već znao i razgovarati sa svojim Bogom o detaljima svoga poslanja.

Prorok Ilija je također bio pomazanik Božji, također je bio jedini vjernik među mnogima koji otpadoše od civilizacije života i koji se klanjahu kulturi smrti.

Svi su oni bili poslanici i pomazanici Boga koji je preko njih vodio čitav narod, govorio narodu kako će živjeti i upućivao obitelji i plemena izabranog naroda kako bi svi drugi postojeći narodi upoznali Boga Abrahamova, Boga Noina, Boga Mojsijeva, Boga Ilijina.

Preko jednog čovjeka, proroka Bog je govorio narodu, a preko jednog naroda Bog je govorio čitavom svijetu. Svi su mogli vidjeti i znati za Boga preko pomazanika Njegovih, preko poslanika koji su se zvali sinovima Božjim.

Tako se rađala mesijanska nada, pomazanička nada, sinovska nada, kristovska nada: Bog će poslati Kralja koji će spasiti svoj narod od bluda i zla, i ropstva i odvesti ga u blagostanje. Svi su znali da taj narod iščekuje Mesiju, Kralja i svojega Pomazanika, ljubljenoga Sina svoga među mnogim sinovima. Svi su okolni narodi znali za Boga koji vodi židovski narod.

Svi su čekali Krista.

No, ipak, nisu se svi pripravili za Njegov dolazak jer se iščekivanje oteglo kroz mnoga stoljeća.

I mi danas očekujemo Božić krajem kalendarske godine.

Očekujemo rođenje Boga među ljudima, dolazak Sina kojega nam daje i šalje isti taj jedini Bog koji nas uči civilizaciji života. No, ne pripravljamo se svi kroz čitavu godinu na Njegov dolazak; znamo da će doći, ali promoviramo kulturu smrti, griješimo teško protiv dostojanstva svakoga čovjeka, griješimo protiv jedinstva u različitosti, protiv međusobne ljubavi i tolerancije; griješimo protiv prava na stvaralaštvo, protiv sebe samih i protiv drugih, protiv njihove slobode i protiv svoje slobode. Nalazimo se neprekidno u nekom zarobljeništvu, putujemo iz jednog ropstva u drugo.

Tako i Božji narod prije mnogih stoljeća očekivaše Krista, ali Mu ne pripraviše put, ne otvoriše svoja srca za Božju riječ i pravila, upute i zakon života.

I, kad je došao, htjeli su Ga komercijalizirati kao što mi komercijaliziramo Božić; molili su Ga da ih ozdravi, da ih obogati, da im učini čudesa kao što i mi našoj djeci obećavamo brda i doline, uspjeh na lakši način.

I Krist je činio čuda, ozdravljao ljude, ali je i tumačio svoja pravila na jedinstven i neponovljiv način: prispodobama i demonstracijom istinske moći Osobe koja živi kao jedno sa svojim Bogom Ocem.

No, Krist nije našao puno istinske vjere u Boga na ovoj zemlji. Nije našao pobornike kulture života.

Izabrao je Dvanaestoricu da Mu budu temelji Crkve.

Da preko njih govori svim drugim ljudima.

Da ih krsti, da im oprašta, da ih pečati kao Božju djecu kojima je dao obećanje vječnoga života.

Niti Dvanaestorica nisu bili pripravni na dolazak Krista, a znali su i čuli za Njega. Isus ih je morao prihvatiti kao prijatelje kako bi oni doživjeli i proživjeli moć Božje ljubavi.

U jednom trenutku ih je poslao po dvojicu u okolna sela i gradove da učine sve što je i On činio. Oni su snagom ljubavi Kristove izgonili zle duhove, u ime Isusa Krista na očigled su stvarali život tamo gdje je život bio nemoguć i gdje je vladalo zlo i smrt. A nisu bili potpuno svjesni što čine, nosila ih je ljubav Kristova, mada nisu bili spremni na dolazak Pomazanika baš k njima, nisu bili otvoreni na dolazak Mesije već je Krist kao Sin Čovječji otvorio njihova srca i dao im snagu.

I, kad su se opet okupili na redovan sastanak, morali su postati malo više svjesni da je Krist došao, da je došao baš k njima kao i svima, da je njih izabrao kao što je Bog izabrao za sebe jedan mali narod među mnogima.

„Ispovijest Petrova

(Mk 8, 27–30; Lk 9, 18–21)
Kad Isus dođe u krajeve Cezareje Filipove, upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« 14Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od prorokâ.« 15Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« 16Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« 17Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. 18A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. 19Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« 20Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist. (Evanđelje po Mateju, glava 16, redak 13-20).”

Tako, u ono vrijeme Krista je čekala Muka, smrt i uskrsnuće, Pashalno otajstvo kako to danas u Crkvi zovemo, čekalo Ga je još preobraženje pred učenicima, mnoga čuda, mnoge pouke za vječnost. Nije tada htio da se pročuje tko je i što je. Ljudi su znali da će Krist doći, ali Ga nisu prepoznali prema Božjem Zakonu što su ga slijedili, a kojeg im je dao Bog još od Mojsijevih vremena.

Krist je donio veliku novost, a došao je kao jedan od nas.

Donio nam je svima pravo na uskrsnuće, na vječni život koji počinje ovdje, na zemlji.

Da, ne samo da Ga nisu prepoznali, nisu Ga prihvatili već su Ga i razapeli.

I mi danas pokušavamo manipulirati osjećajima, ljudima i Bogom kao da su sve to naše privatne stvari, stvari za osobnu upotrebu. Svi čekamo spas, manipuliramo Božićem, a na kraju ćemo još i razapeti Boga.

No, Krist je uskrsnuo i svi Njegovi uskrsavaju s Njime.

22.08.2020. 21:44

 

Istina i bezbroj laži

Lažac je što veli

da sloboda bićem kraljuje,

da je ona čovjek cijeli

koji voljom svud provaljuje,

ruši jadnika i siromaha,

uzima si prava, sudi,

nema nikakvoga straha

i sve druge vazda kudi.

Istina je preduboka

za to biće, za taj zao duh

što bi u dva skoka

oteo svem svijetu slavan Kruh,

moć i snagu koju daje Bog,

Istina nad istinama,

koji Kralj je spasa stvora svog,

koji jedini je Milost sama

i sva Ljubav koja ljubiti sve zna,

jadnika i cara, prijatelje svoje

i okorjeloga protivnika mirnog sna,

i sva bića koja grijehe broje.

Kada istinu biste govorili i činili je strasno,

brzo bi vas vješali na Drvo,

ranjene bi zadirkivali vas strašno

da bi zloduh bio biće prvo.

Svaku riječ bi vašu odgonili,

vaše najmilije i vas same

upornom bi smetnjom progonili

da biste poginuli sred tame.

Ovaj svijet za istinu bi prepatiti

puno više nego što je slabi hir.

Boga samog morao bi popratiti

da bi u toj Muci zadobio vječni mir.

Tad bi znali svi ti stvori,

što se busaju slobodom,

da se njima svaka laž obori

patnjom i božanskim plodom.

25.10.2020. 02:53

„Tko veli: »Poznajem ga«,
a zapovijedi njegovih ne čuva,
lažac je, u njemu nema istine.

A tko čuva riječ njegovu,
u njemu je zaista savršena ljubav Božja.
Po tom znamo da smo u njemu.
Tko veli da u njemu ostaje,
valja mu ići putom kojim je on hodio.”

1 Iv 2,4-6 

Kvaliteta besmrtnosti

 

Čovjeku ne smije biti nevažno sve što čini u životu.

Sve dijelimo na prije i poslije smrti. Ne možemo se othrvati takvome promatranju svijeta i života. Sada živimo, a duša nam je besmrtna.

Možda je dobro reći da čovjek postoji od začeća pa sve do vječnosti, u tri stanja:

- pod majčinim srcem, u utrobi majke;

- zemaljski i opipljivi materijalni život;

- duhovni, nebeski i vječni život.

Tu nam smrt izgleda vidljivom, ali ne naša nego tuđa.

Tu nam rađanje djeteta izgleda kao novi početak, ali ne sjećamo se svoga rođenja, svoga takozvanog novog početka.

Dakle, živimo danas. Svakoga dana živimo danas. Čak i kada nam kažu da živimo u prošlosti ili smo sanjalice budućnosti, mi zapravo sve to činimo danas.

Jedan značajan element u životu je sjećanje koje se odnosi na jedno kraće razdoblje života danas. U vječnom životu čovjekovo sjećanje se mijenja, a i u zemaljskom životu, u životu danas, sjećanje se mijenja.

Mnogi roditelji znaju da se dijete u majčinom trbuhu odaziva na znakove ljubavi. Mnogi vjernici znaju da se Bog odaziva na molitve, Bog kojega ne vidimo, neopipljivi Bog. Za Katoličku Crkvu, sveti koji su preminuli, naročito mučenici za ime Isusovo, žive, zagovaraju i slave s nama, jednako kao i mnoštvo anđela. Zna se, naš Kralj, Isus također je uvijek pokraj nas i u nama vlada, zajedno s Ocem i Duhom Svetim, kao Presveto trojstvo.

Svi se nalazimo u Bogu.

Bog je jedan veliki Grad.

Bog je sveti hram.

Bog je Crkva naša.

U Bogu su i vjernici i nevjernici; kršteni i pogani; teisti, deisti, ateisti, agnostici; svi narodi i nacije, države i kraljevstva, plemena i obitelji.

Bog je također u svemu i u svima.

Bog je sve u svemu.

Boga ne možemo dokazati jer kad bismo mogli, ne bi to bio Bog.

Boga ne možemo uokviriti nastajanjem i umiranjem, rođenjem i prestajanjem ili nestajanjem.

Bog ne može nestati pa tako ni čovjek koji je u Bogu ne može nestati.

Bog hrani sve ljude, svi smo vezani za Njega nevidljivom pupčanom vrpcom. Bog je hodao po našoj zemaljskoj stvarnosti, utjelovio se u Bezgrešnoj Djevici po Duhu Svetom, rodio se, propovijedao, raspet, umro je i pokopan te je bez problema uskrsnuo od mrtvih.

Nama je, ljudima, vidik prilično uzak, mi ne vidimo jako daleko, ne vidimo drugi kraj Zemlje, ne vidimo krajeve svemira, a izgleda da ne vidimo ni dalje od vlastitih noseva, naše rođenje ne vidimo, naše začeće ne vidimo, ali ono je upisano u nas, čak je i ranjeno zbog manjih i većih trauma koje su nastale možda već kad roditelji još i ne znadoše jesu li začeli dijete. Svaka njihova misao i riječ upisana je u nas, ali naše sjećanje nije jasno i nije svjesno. Drugim riječima, ako u nama postoji istinska ljubav, koja je usko vezana za čistoću našega srca, vidici nam se neprekidno šire, životna djela nam bolje uspijevaju, prava i istinska životna djela.

Nemamo dokaza, a uvijek tražimo dokaze što je jako nezgodno u našim uskim pogledima na svijet i život. Nemamo dokaza da je smrt neki kraj svega, da je smrt velika propast, da je smrt sama trulež; nemamo dokaza dok sami ne iskusimo. Ne možemo empirijski razmišljati čitavoga života u svemu što živimo, mislimo i činimo.

Smrt nečija sigurno mijenja naše živote, jednako kao i nečije rođenje.

Ono što ostane od novorođenoga djeteta je njegova posteljica u kojoj je živjelo i od koje se odvojilo da bi ušlo u ovaj drugačiji, zemaljski život. Posteljica u majčinoj utrobi hranila je dijete, čuvala ga, ali ona mu, kada se rodi, više nije potrebna.

Ono što ostane od čovjeka poslije smrti jest također neka čovjekova opna u kojoj je živio, koja ga je štitila i u kojoj se hranio zemaljskom hranom.

Ako se hranimo nebeskom hranom, onom ljubavlju čistoga srca, lako ćemo shvatiti da je Bog naša ljubav i da je ta ljubav vječna što znači da postoji i postojala je i kada smo začeti, i kada smo rođeni pa tako i kada umiremo.

Svatko ima barem toliko malo ljubavi da može nekako živjeti i postojati, ljubav uzdržava naše duše i naša tijela, ona je prava hrana i istinska naša duhovnost.

To je puno drugačije od one loše navike da se krstimo i odemo bez vjere u životne pustolovine, misleći kako će nam se duša odvojiti od tijela na času smrti samo zato što smo se jednom krstili.

Kao i sve drugo, i smrt je puno više od onoga što mi vidimo našim uskim pogledima, u smrti se događa novo stvaranje, nalik na rođenje koje je također odbacivanje posteljice, napuštanje staroga svijeta i stvaranje novoga svijeta.

Smrt odbacuje sve što joj više nije potrebno za novo rođenje, za novo stvaranje novoga svijeta.

Ne smijemo tako usko gledati da mislimo da ćemo biti svjesni u potpunosti što nam se događa jer katolici vjeruju da možemo dospjeti u novi svijet čistilišta ili u novi svijet pakla.

Samo oni su malo više svjesni koji imaju ljubavi toliko da im Bog nasipava čitava života još ljubavi, a još više ljubavi znači šire poglede na život i svijet. Oni koji su čisti, to jest jako, jako dobri, koji su sveti, oni znaju da mučenik za ime Isusovo jedini sigurno odmah odlazi u rajska nebesa gdje čeka na sve druge duše koje će im se pridružiti kada se pročiste, kada se zaljube istinski da bi svi ljudi mogli nastaviti proširivati vidike u vječnom životu, u životu ljubavi.

Kao što malo dijete u utrobi majke odgovara na ljubav okoline, tako je važno činiti dobra djela, vjerovati u Boga koji je naša ljubav, koji je Istina.

Bog nam pripravlja nove stanove za novi život, nove posteljice koje se začinju već sada, u vremenitom zemaljskom životu: to je naša vjera koja poznaje Boga, naravno samo donekle; naša vjera je začetak nebeskoga života poslije ove smrti, ona nas štiti bolje od bilo čega drugoga, čuva naše duše i hrani nas vječnom hranom, Isusom koji je Kruh našega vjerskoga postojanja. Vjera je početak božanske ljubavi novoga čovjeka u novome svijetu. Kada umremo, veći dio naše vjere neće nam biti potreban jer ćemo spoznavati istinsko stanje ljubavi Božje.

To se vjerojatno neće dogoditi odjednom. Niti dijete ne nastaje odjednom, niti krštenje samo po sebi ne znači neku bezličnu besmrtnost. Niti Isus nije došao odjednom već On uvijek čovjeka nježno priprema za sve što će se čovjeku po Božjoj namisli dogoditi.

Isus Krist je već pripremio svim ljudima teren za vjerovanje i ljubav. Dao nam je sebe, svu svoju ljubav i dijeli je u sakramentu Euharistije, a još nam priprema i stanove u kući Oca našega, priprema nam tijela, posteljice u kojima ćemo i dalje imati slobodnu volju jer kakve koristi bi Bog imao od čovjeka, kojega je načinio sa slobodnom voljom, kad Ga čovjek ne bi slavio dragovoljno, svak u svome unikatnom izdanju i na svoj osobni način, to jest na onaj način na koji je naučio ljubiti i živjeti.

U vjerskom životu nema magije, nema ni trunka magije.

Magija je ona koja misli: sad sam se rodio, sad sam se nahranio, sutra ću umrijeti pa ću biti besmrtan i tada ću činiti što god želim, sve ono što sada još ne mogu. To su brzoplete misli koje nas navode na brzopleti način života i umiranja, na brzopleto zaključivanje.

Vjernik se ne nada da će činiti što god želi jer vjernik Isusov želi samo ono što Bog želi. A iz iskustva vjere i života u ljubavi, svaki vjernik zna da život teče postupno i postepeno se razvija misao, i postepeno nastaju stvari i postepeno se Bog otkriva. Mnogi, kojima se Bog otkriva, znaju da je potrebno dugo vrijeme sazrijevanja svih ljudi i svih djela ljudskih.

Kao što djeca žive u majčinoj utrobi devet mjeseci, i kao što ljudi žive devedesetak godina, tako je moguće reći da čovjek i poslije smrti mora sazrijevati nekom postupnošću.

Dakle, magija zamišlja i izmišlja lake načine da dođe do bilo čega što god želi. Magija želi naći čarobni štapić da pretvori smrt u besmrtnost.

Ali malo tko zna što bi točno činio sa svojom besmrtnošću, odnosno što mu to znači besmrtnost duše. Najčešće se misli na emotivan život, misli se da će ostati ljubav kao puka emocija jer ljubav je ono za čim čeznemo, vječna ljubav, iako vidimo u ovome životu da je naša ljudska ljubav kratkotrajna i ograničena. Možda mnogi misle da će se ljubav iz nekih dobrih vremena vratiti u besmrtnosti duše ili tko zna što.

Rijetki vjeruju u uskrsnuće tijela. Rijetki pomišljaju na to kako će to biti, kako će se to čovjek pretvoriti u ljubav ili u dušu. Rijetki ne bi znali niti reći što je za njih zapravo taj pojam „duša.” To se vidi po mnogim religijama koje sve obećavaju relaksaciju i susret s onozemaljskim.

Istinska vjera i povjerenje u jednoga pravoga Boga obasipa čovjeka božanskom ljubavlju koja Bogu vjeruje sve što govori i koja je kao takva pripravna za postepeni susret s Isusom.

Kad se čovjek susretne s Isusom, njegova vjera postepeno raste i učvršćuje se u čovjeku božanska ljubav pa njegova djela postaju sve bolja i bolja, to jest vječna. Možda su naša zaista učinjena dobra djela ipak važnija od dobrih namjera, možda su naša djela zapravo novi stan i novo tijelo, jedino što će nam ostati za budući vječni život, ne samo u Gospodinu, nego i s Njim.

„Bitna novost kršćanske smrti jest u ovome: kršćanin je po krštenju već sakramentalno umro s Kristom da bi živio novim životom; ako pak umremo u milosti Kristovoj, fizička smrt dovršava to umiranje s Kristom te ispunja naše utjelovljenje u Njega, u Njegov otkupiteljski čin (KKC 1010).”

U smrti Bog zove čovjeka k sebi.

Nitko ne zna niti zamisliti kakve je divote pripremio Bog onima koji Ga ljube. 25.04.2020. 10:35

„Nego kao što je pisano: "Što oko nije vidjelo, ni uho nije čulo, ni u srce čovječje nije unišlo, to je pripravio Bog onima, koji ga ljube";” 1 Kor 2,9

Božji sveci i grešnici

 

Sveci i grešnici nisu dvije skupine ljudi kao, primjerice, „dobri” i „loši” momci ili dobro i loše društvo. Kompletno društvo zemaljsko je u prilično jadnom stanju.

Pa, gdje su onda ti sveci?

Sveti su svi, više ili manje, ali su podložni grijesima.

Oni svi jesu sveti, stvoreni od Boga veoma dobro kao slika Božja, ali, dok su na zemlji, neprekidno padaju u grijehe.

Riječ „svet” se u Starom zavjetu javljala u samostalnoj upotrebi samo izuzetno. Semitska riječ „quodeš” = sveta stvar, svetost, dolazi od korijena koji nesumnjivo znači 'odsjeći, odvojiti'; usmjeruje nas prema ideji odvajanja od profanoga; svete su stvari one koje se ne dotiču ili kojima se ne približava, izuzevši pod stanovitim uvjetima obredne čistoće. Bremenite su dinamizmom, misterijem i veličajnošću u kojoj se može nazreti nešto nadnaravno; stoga bude pomiješani osjećaj groze i privlačnosti, kojim čovjek biva svjestan svoje malenosti pred tim očitovanjima „numinoznoga” i nadnaravnoga.

Biblijski pojam svetosti mnogo je bogatiji, Biblija se ne zadovoljava time da iznese čovjekove reakcije pred božanskim, i da definira svetost negacijom profanoga: ona sadrži objavu Boga samoga; definira svetost u njenu izvoru, u Bogu, od koga dolazi svaka svetost. Ali Pismo time nameće pitanje naravi svetosti, a to je u konačnici pitanje misterija Boga i Njegova saobraćaja s ljudima.

Ta izvedena svetost jest ponajprije nešto vanjsko osobama, mjestima i predmetima koje čini „svetima”; stvarnom i nutarnjom postaje tek darom Duha Svetoga; tada će se Ljubav, Bog sam saopćiti, pobjeđujući grijeh koji je priječio zračenje Njegove svetosti.

U Novom zavjetu ta riječ označuje kršćane. Ponajprije se pridavala članovima prve zajednice u Jeruzalemu, a napose maloj skupini na Duhove; potom je protegnuta na braću u Judeji pa na sve vjernike.

Po Duhu Svetom kršćanin je stvarno dionik same Božje svetosti. Kršćani tvore istinski sveti puk i kraljevsko svećenstvo, sveti hram; oni moraju iskazivati Bogu istinski kult, bogoštovlje, prinoseći sebe zajedno s Kristom kao žrtvu svetu.

Svetost kršćana, budući da proizlazi iz izabranja (Rim 1,7 i Ef 2,21), zahtijeva od njih da raskinu s grijehom i poganskim običajima: oni moraju djelovati prema svetosti koja dolazi od Boga, a ne po mudrosti puti i putenosti. Taj zahtjev svetoga života jest temelj svekolike kršćanske asketske tradicije; ona ne počiva na idealu nekog zakona koji je još izvanjski, već na činjenici da je kršćanin zahvaćen Kristom i da mora iskusiti snagu vjere, udio u Kristovim patnjama, prilagođavajući se Njegovoj smrti, značaju i načinu te razlozima te smrti na križu, ne bi li kako postigao uskrsnuće od mrtvih.

Božja je svetost po pravu već stečena, a u stvari ona se još bori s grijehom. Nije još došlo vrijeme kada će sveti suditi svijetu. Sveti se još mogu i moraju posvećivati da budu spremni na Gospodinovu Paruziju. Tog će se dana ukazati novi Jeruzalem, Sveti grad u kojem će cvjetati stablo života i iz kojega će biti isključeno sve što je nesveto i nečisto, a Gospodin Isus proslavit će se u svojim svetima jer Bog je Ljubav. To je svakako tajna nepristupne Božje svetosti saopćene ljudima (Dufour, str 1320).

Stari zavjet otkriva i najavljuje da će se to nutarnje preobraženje čovjeka, koje ga otima njegovu grijehu, ispuniti zaslugom žrtvenog prinosa tajanstvenoga Sluge, a nitko neće prije no što se proročanstvo ostvari moći naslutiti tko je zapravo on.

Novi zavjet otkriva da taj Sluga, koji je došao krivicu svih na sebe uzeti, nije nitko drugi nego vlastiti Božji Sin. Nije stoga začudno to što u Novom zavjetu grijeh ne uzima manje važno mjesto nego u Starom zavjetu, a nadasve ni to što puna objava svega što je Božja ljubav poduzela da iziđe na kraj s grijehom, omogućuje spoznati istinsku dimenziju te ljubavi, a istodobno i njezinu ulogu u namisli božanske Mudrosti.

Od samog početka sinoptičke kateheze vidimo Isusa među grešnicima. Ta On je radi njih došao, ne radi pravednika. Rabeći židovski rječnik onoga doba, Isus im navješćuje da su im grijesi otpušteni. To ne znači da On, izjednačavajući tako grijeh i dug, misli reći kako grijeh može biti oprošten Božjim činom koji uopće ne bi iziskivao preobrazbu duha i srca čovjekova. Poput mnogih proroka i Ivana Krstitelja, Isus zapovijeda obraćenje, korjenitu izmjenu duha koja će čovjeka raspoložiti da primi Božju naklonost, da se prepusti Božjem djelovanju: „Blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u radosnu vijest (Mk 1,15)”. A pred onim koji odbija svjetlost ili sebi umišlja da mu oproštenje nije potrebno, poput onog farizeja iz prispodobe (Lk18,9sl), Isus ostaje nemoćan.

Upravo zato Isus, kao i proroci, označuje grijeg gdje god ga ima, pa i u onih koji misle da su pravedni zato što opslužuju propise jednog izvanjskog zakona. Grijeh je u nutrini srca odakle izlaze zle misli, razne vrste bluda, krađe, umorstva, preljubi, lakomstva, opačine, lukavstvo, razuzdanost, zavist, psovka, oholost, bezumlje. „Sva ta zla izlazi iznutra i onečišćuju čovjeka (Mk 7,21sl//)”. Ta, Isus je došao ispuniti Zakon u svoj njegovoj punini, a nipošto ukinuti ga, Njegov se učenik ne može zadovoljiti s pravednošću književnika i farizeja. Isusova se pravednost nesumnjivo svodi na jednu Zapovijed ljubavi, ali videći kako djeluje njegov Učitelj, učenik će malo po malo naučiti što to znači „ljubiti”, a prema tomu i što je to grijeh, odbijanje ljubavi.

Naučit će to osobito slušajući gdje mu Isus objavljuje nepojmljivo Božje milosrđe prema grešniku. Malo ima mjesta u Novom zavjetu koja bi bolje od prispodobe o rasipnom sinu i milosrdnom ocu (Lk 15,11sl) otkrivala u kojem je smislu grijeh uvreda Bogu i kako bi besmisleno bilo zamišljati neko Božje opraštanje koje ne bi uključivalo grešnikov povratak. Moguće je premnijevati čin neposluha, pogotovo kad stariji brat na nj smjera da bi ga suprotstavio svom posluhu, ali više od toga čina oca je ražalostio upravo sinovljev odlazak, ta volja da ne bude više sin, da više ne dopusti ocu da ga djelatno ljubi: sin je sagriješio ocu lišavajući ga svoje sinovske prisutnosti. Kako bi mogao popraviti tu uvredu ako ne svojim povratkom, pristajući da otac opet s njim postupa kao sa sinom. Prispodoba upravo zato ističe očevu radost. Izvan takvoga povratka ne bi bilo uopće moguće zamisliti nikakvo oproštenje, ali otac je oduvijek bio oprostio, no to opraštanje stvarno dosiže grijeh sina tek u sinovljevu povratku i poradi tog povratka.

Isus taj Božji stav prema grijehu još više otkriva svojim činima nego svojim riječima Ne samo da prima grešnike s istom ljubavlju i obzirnošću kao i otac iz prispodobe, izlažući se opasnosti da sablazni očevice tolikog milosrđa koji su jednako nesposobni da Ga shvate kao što je to bio i stariji sin. Isus, osim toga izravno djeluje protiv grijeha: prvi pobjeđuje Sotonu u času kušnje, a za svoga javnog života već otima ljude iz te vlasti đavla i grijeha, bolesti i opsjednutosti, otpočinjući tako ulogu Sluge sve dok ne dadne život svoj za otkup i prolije svoju krv, „Krv Saveza” za sve na oproštenje grijeha (Dufour, str. 294). 24.10.2020. 18:56

„Jest, ja sam Gospodin; izveo sam vas iz zemlje egipatske da vam budem Bog. Budite, dakle, sveti jer sam svet ja!” Lev 11,45

Malo statistike

 

Posljednjih dvanaest mjeseci:

najviše pregleda: Hvalospjev uskrsnoj svijeći

Svih pet godina:

ukupno postova: 2495

pregledi: 38 pregleda po danu

24.10.2020. 16:18

Na izvoru vjere

 

Poslanje Duha Svetoga na mnoštvo ljudi, koje se zbilo u Prvoj Crkvi, jednako se događa i prilikom krštenja u toj istoj Kristovoj, Katoličkoj Crkvi kojoj su sakramenti kostur čitavoga tijela Kristova gdje su vjernici udovi toga tijela, a Krist je Glava.

Kada god se netko krsti vodom, krsti se u Duhu i dobiva pomazanje Duha koji priprema krštenika za život u vjeri u Boga Oca, i Sina, i Duha Svetoga.

Sakramenti su vidljivi znakovi nevidljive Milosti, veliko i duboko otajstvo susreta Boga i čovjeka.

U sakramentu krštenja Bog oprašta, zaboravlja i poništava Istočni grijeh, grijeh koji putuje čovječanstvom i širi se još od Adama i Eve, a posljedica toga grijeha je smrt. Radi se o smrti čovjeka u duši i tijelu kada se odvaja neraspadljivost ljudska od onoga što ostaje kao raspadljivo i posmrtni ostatak, ali radi se i o opraštanju grijeha koje je omogućeno u životu nakon krštenja jer, osim Istočnoga grijeha koji se nasljeđuje, čovjek nosi i svoje osobne i pojedinačne grijehe.

U krštenju se dobiva klica vjere, sije se sjeme, sitno kao zrno gorušice koje uzraste kao veliko stablo vjere koju je potrebno njegovati od samoga početka pa do kraja zemaljskoga života. Vjerom zadobivamo Isusovo kraljevstvo nebesko, postajemo dionici sa svima svetima u vjeri, dionici svetoga života, dobivamo udio s Isusom, kako u miru, tako i u neredima; kako u životu, tako i u mrtvljenju pa sve do časa smrti kada se nadamo uskrsnuću. Dobivamo Krista raspetoga koji umire s nama i koji je uskrsnuo od mrtvih da i mi uskrsnemo s Njime. Zato kažemo da nas je krst oprao, da su naši grijesi poništeni kada se ispovijedamo za oproštenje od grijeha jer tada se čistimo i peremo savjest, centar svake duše, Božji glas koji prebiva u svakom čovjeku i koji nam govori da izbjegavamo zlo i činimo dobro.

Iako smo rođeni kao bezazlena djeca, Duh nas nanovo rađa kao vjernike koji su grešnici, ali koji su i sveti zbog toga imanja koje se dobiva najčešće na početku života. Tako je vjernik od početka dobio veliku zaštitu, a u sakramentu Potvrde i darove Duha Svetoga. Kakva je to zaštita Božja koju dobiva vjernik koji se krstio, znaju mnogi koji se tek u odrasloj dobi odlučuju za krštenje i život u Bogu i u vjeri u jedinoga pravoga Boga; brakovi ne uspijevaju bez sakramenata, djeca ne dobivaju pouku i primjer istinske vjere, čovjek često kaže da ga prati nesreća čitavoga života i još mnogo drugih nevolja jer Istočni grijeh zahvaća svakoga bez iznimke, bez obzira u što vjeruje ili ne vjeruje.

Najveći sakrament, iako su svih sedam važni i čine cjelinu vjerskoga života, jest centralni sakrament Euharistije gdje se vjernici ispovjede i pristupaju svetom zajedništvu koje slavi žrtvu Kristovu i sluša Božju riječ iz Svetoga pisma.

Slavljenje žrtve Kristove vode svećenici Njegovi. Euharistija je spomen na dan kada nas je svojom žrtvom Krist sve zajedno otkupio od naših grijeha i smrti kao posljedice naših grijeha. Ona je vrhunac kršćanskoga života, sakramentalna žrtva, čin zahvaljivanja, spomen čin u kojemu je prisutan Bog, Isus Krist u snazi svoje Riječi i svoga Duha i koju slave svi sveti i anđeli, zajedno s vjernicima. Euharistija je čin zahvaljivanja i odavanja hvale Bogu. Takva je žrtva hvale moguća po Isusu Kristu koji vjernike okuplja i pridružuje sebi.

Centar Euharistijskoga slavlja je blagovanje Kristova Tijela i Krvi koja nas je otkupila u onoj jednoj Isusovoj žrtvi na križu kada je smrću svojom uništio našu smrt.

Žrtva nije trgovina u kojoj se netko žrtvuje manje ili više da bi zadobio nešto. Žrtva se može dati samo iz ljubavi i ona je posljedica ljubavi. Takva žrtva ne traži ništa za uzvrat, štoviše, ona uvijek i neprekidno daje; konkretno Kristova žrtva jest čista Milost koja se izljeva na vjernike u sakramentima, naročito pri slavljenju Božje Riječi i blagovanju Tijela Kristova.

Sudjelovanje u Isusovoj svetoj žrtvi poistovjećuje vjernike s Njegovim Srcem i sjedinjuje nas međusobno na putu u vječnu slavu, zajedno sa svima svetima i Blaženom Djevicom Marijom. Tu se budi i cvate čežnja za vječnim životom, za vječnim slavljem, vjenčanjem i svadbenom gozbom Isusa i Zaručnice, Crkve Njegove.

„Ta tko pobjeđuje svijet

ako ne onaj tko vjeruje

da je Isus Sin Božji?

On, Isus Krist, dođe kroz vodu i krv.

Ne samo u vodi nego – u vodi i krvi.

I Duh je koji svjedoči jer Duh je istina.

Jer troje je što svjedoči:

Duh, voda i krv,

i to troje je jedno.

Ako primamo svjedočanstvo ljudi,

svjedočanstvo je Božje veće.

Jer ovo je svjedočanstvo Božje,

kojim je svjedočio za Sina svoga:

Tko vjeruje u Sina Božjega,

ima to svjedočanstvo Božje u sebi.

Tko ne vjeruje Bogu, učinio Ga je

lašcem

jer nije vjerovao u svjedočanstvo

kojim je svjedočio Bog za Sina svoga.

I ovo je svjedočanstvo:

Bog nam je dao život vječni;

i taj je život u Sinu Njegovu.

Tko ima Sina, ima život;

tko nema Sina Božjega, nema života.”

1 Iv 5, 5-12

Bože vječnog milosrđa, ti svake godine Vazmenim slavljem užižeš vjeru svoga svetog naroda. Umnoži u nama milost, da sve dublje shvaćamo što je krst koji nas je oprao; što je Duh koji nas je nanovo rodio; što je krv koja nas je otkupila. Po Gospodinu našem, Isusu Kristu, Sinu Tvome koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog po sve vijeke vjekova. Amen.