Božji sveci i grešnici

 

Sveci i grešnici nisu dvije skupine ljudi kao, primjerice, „dobri” i „loši” momci ili dobro i loše društvo. Kompletno društvo zemaljsko je u prilično jadnom stanju.

Pa, gdje su onda ti sveci?

Sveti su svi, više ili manje, ali su podložni grijesima.

Oni svi jesu sveti, stvoreni od Boga veoma dobro kao slika Božja, ali, dok su na zemlji, neprekidno padaju u grijehe.

Riječ „svet” se u Starom zavjetu javljala u samostalnoj upotrebi samo izuzetno. Semitska riječ „quodeš” = sveta stvar, svetost, dolazi od korijena koji nesumnjivo znači 'odsjeći, odvojiti'; usmjeruje nas prema ideji odvajanja od profanoga; svete su stvari one koje se ne dotiču ili kojima se ne približava, izuzevši pod stanovitim uvjetima obredne čistoće. Bremenite su dinamizmom, misterijem i veličajnošću u kojoj se može nazreti nešto nadnaravno; stoga bude pomiješani osjećaj groze i privlačnosti, kojim čovjek biva svjestan svoje malenosti pred tim očitovanjima „numinoznoga” i nadnaravnoga.

Biblijski pojam svetosti mnogo je bogatiji, Biblija se ne zadovoljava time da iznese čovjekove reakcije pred božanskim, i da definira svetost negacijom profanoga: ona sadrži objavu Boga samoga; definira svetost u njenu izvoru, u Bogu, od koga dolazi svaka svetost. Ali Pismo time nameće pitanje naravi svetosti, a to je u konačnici pitanje misterija Boga i Njegova saobraćaja s ljudima.

Ta izvedena svetost jest ponajprije nešto vanjsko osobama, mjestima i predmetima koje čini „svetima”; stvarnom i nutarnjom postaje tek darom Duha Svetoga; tada će se Ljubav, Bog sam saopćiti, pobjeđujući grijeh koji je priječio zračenje Njegove svetosti.

U Novom zavjetu ta riječ označuje kršćane. Ponajprije se pridavala članovima prve zajednice u Jeruzalemu, a napose maloj skupini na Duhove; potom je protegnuta na braću u Judeji pa na sve vjernike.

Po Duhu Svetom kršćanin je stvarno dionik same Božje svetosti. Kršćani tvore istinski sveti puk i kraljevsko svećenstvo, sveti hram; oni moraju iskazivati Bogu istinski kult, bogoštovlje, prinoseći sebe zajedno s Kristom kao žrtvu svetu.

Svetost kršćana, budući da proizlazi iz izabranja (Rim 1,7 i Ef 2,21), zahtijeva od njih da raskinu s grijehom i poganskim običajima: oni moraju djelovati prema svetosti koja dolazi od Boga, a ne po mudrosti puti i putenosti. Taj zahtjev svetoga života jest temelj svekolike kršćanske asketske tradicije; ona ne počiva na idealu nekog zakona koji je još izvanjski, već na činjenici da je kršćanin zahvaćen Kristom i da mora iskusiti snagu vjere, udio u Kristovim patnjama, prilagođavajući se Njegovoj smrti, značaju i načinu te razlozima te smrti na križu, ne bi li kako postigao uskrsnuće od mrtvih.

Božja je svetost po pravu već stečena, a u stvari ona se još bori s grijehom. Nije još došlo vrijeme kada će sveti suditi svijetu. Sveti se još mogu i moraju posvećivati da budu spremni na Gospodinovu Paruziju. Tog će se dana ukazati novi Jeruzalem, Sveti grad u kojem će cvjetati stablo života i iz kojega će biti isključeno sve što je nesveto i nečisto, a Gospodin Isus proslavit će se u svojim svetima jer Bog je Ljubav. To je svakako tajna nepristupne Božje svetosti saopćene ljudima (Dufour, str 1320).

Stari zavjet otkriva i najavljuje da će se to nutarnje preobraženje čovjeka, koje ga otima njegovu grijehu, ispuniti zaslugom žrtvenog prinosa tajanstvenoga Sluge, a nitko neće prije no što se proročanstvo ostvari moći naslutiti tko je zapravo on.

Novi zavjet otkriva da taj Sluga, koji je došao krivicu svih na sebe uzeti, nije nitko drugi nego vlastiti Božji Sin. Nije stoga začudno to što u Novom zavjetu grijeh ne uzima manje važno mjesto nego u Starom zavjetu, a nadasve ni to što puna objava svega što je Božja ljubav poduzela da iziđe na kraj s grijehom, omogućuje spoznati istinsku dimenziju te ljubavi, a istodobno i njezinu ulogu u namisli božanske Mudrosti.

Od samog početka sinoptičke kateheze vidimo Isusa među grešnicima. Ta On je radi njih došao, ne radi pravednika. Rabeći židovski rječnik onoga doba, Isus im navješćuje da su im grijesi otpušteni. To ne znači da On, izjednačavajući tako grijeh i dug, misli reći kako grijeh može biti oprošten Božjim činom koji uopće ne bi iziskivao preobrazbu duha i srca čovjekova. Poput mnogih proroka i Ivana Krstitelja, Isus zapovijeda obraćenje, korjenitu izmjenu duha koja će čovjeka raspoložiti da primi Božju naklonost, da se prepusti Božjem djelovanju: „Blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u radosnu vijest (Mk 1,15)”. A pred onim koji odbija svjetlost ili sebi umišlja da mu oproštenje nije potrebno, poput onog farizeja iz prispodobe (Lk18,9sl), Isus ostaje nemoćan.

Upravo zato Isus, kao i proroci, označuje grijeg gdje god ga ima, pa i u onih koji misle da su pravedni zato što opslužuju propise jednog izvanjskog zakona. Grijeh je u nutrini srca odakle izlaze zle misli, razne vrste bluda, krađe, umorstva, preljubi, lakomstva, opačine, lukavstvo, razuzdanost, zavist, psovka, oholost, bezumlje. „Sva ta zla izlazi iznutra i onečišćuju čovjeka (Mk 7,21sl//)”. Ta, Isus je došao ispuniti Zakon u svoj njegovoj punini, a nipošto ukinuti ga, Njegov se učenik ne može zadovoljiti s pravednošću književnika i farizeja. Isusova se pravednost nesumnjivo svodi na jednu Zapovijed ljubavi, ali videći kako djeluje njegov Učitelj, učenik će malo po malo naučiti što to znači „ljubiti”, a prema tomu i što je to grijeh, odbijanje ljubavi.

Naučit će to osobito slušajući gdje mu Isus objavljuje nepojmljivo Božje milosrđe prema grešniku. Malo ima mjesta u Novom zavjetu koja bi bolje od prispodobe o rasipnom sinu i milosrdnom ocu (Lk 15,11sl) otkrivala u kojem je smislu grijeh uvreda Bogu i kako bi besmisleno bilo zamišljati neko Božje opraštanje koje ne bi uključivalo grešnikov povratak. Moguće je premnijevati čin neposluha, pogotovo kad stariji brat na nj smjera da bi ga suprotstavio svom posluhu, ali više od toga čina oca je ražalostio upravo sinovljev odlazak, ta volja da ne bude više sin, da više ne dopusti ocu da ga djelatno ljubi: sin je sagriješio ocu lišavajući ga svoje sinovske prisutnosti. Kako bi mogao popraviti tu uvredu ako ne svojim povratkom, pristajući da otac opet s njim postupa kao sa sinom. Prispodoba upravo zato ističe očevu radost. Izvan takvoga povratka ne bi bilo uopće moguće zamisliti nikakvo oproštenje, ali otac je oduvijek bio oprostio, no to opraštanje stvarno dosiže grijeh sina tek u sinovljevu povratku i poradi tog povratka.

Isus taj Božji stav prema grijehu još više otkriva svojim činima nego svojim riječima Ne samo da prima grešnike s istom ljubavlju i obzirnošću kao i otac iz prispodobe, izlažući se opasnosti da sablazni očevice tolikog milosrđa koji su jednako nesposobni da Ga shvate kao što je to bio i stariji sin. Isus, osim toga izravno djeluje protiv grijeha: prvi pobjeđuje Sotonu u času kušnje, a za svoga javnog života već otima ljude iz te vlasti đavla i grijeha, bolesti i opsjednutosti, otpočinjući tako ulogu Sluge sve dok ne dadne život svoj za otkup i prolije svoju krv, „Krv Saveza” za sve na oproštenje grijeha (Dufour, str. 294). 24.10.2020. 18:56

„Jest, ja sam Gospodin; izveo sam vas iz zemlje egipatske da vam budem Bog. Budite, dakle, sveti jer sam svet ja!” Lev 11,45

Malo statistike

 

Posljednjih dvanaest mjeseci:

najviše pregleda: Hvalospjev uskrsnoj svijeći

Svih pet godina:

ukupno postova: 2495

pregledi: 38 pregleda po danu

24.10.2020. 16:18

Na izvoru vjere

 

Poslanje Duha Svetoga na mnoštvo ljudi, koje se zbilo u Prvoj Crkvi, jednako se događa i prilikom krštenja u toj istoj Kristovoj, Katoličkoj Crkvi kojoj su sakramenti kostur čitavoga tijela Kristova gdje su vjernici udovi toga tijela, a Krist je Glava.

Kada god se netko krsti vodom, krsti se u Duhu i dobiva pomazanje Duha koji priprema krštenika za život u vjeri u Boga Oca, i Sina, i Duha Svetoga.

Sakramenti su vidljivi znakovi nevidljive Milosti, veliko i duboko otajstvo susreta Boga i čovjeka.

U sakramentu krštenja Bog oprašta, zaboravlja i poništava Istočni grijeh, grijeh koji putuje čovječanstvom i širi se još od Adama i Eve, a posljedica toga grijeha je smrt. Radi se o smrti čovjeka u duši i tijelu kada se odvaja neraspadljivost ljudska od onoga što ostaje kao raspadljivo i posmrtni ostatak, ali radi se i o opraštanju grijeha koje je omogućeno u životu nakon krštenja jer, osim Istočnoga grijeha koji se nasljeđuje, čovjek nosi i svoje osobne i pojedinačne grijehe.

U krštenju se dobiva klica vjere, sije se sjeme, sitno kao zrno gorušice koje uzraste kao veliko stablo vjere koju je potrebno njegovati od samoga početka pa do kraja zemaljskoga života. Vjerom zadobivamo Isusovo kraljevstvo nebesko, postajemo dionici sa svima svetima u vjeri, dionici svetoga života, dobivamo udio s Isusom, kako u miru, tako i u neredima; kako u životu, tako i u mrtvljenju pa sve do časa smrti kada se nadamo uskrsnuću. Dobivamo Krista raspetoga koji umire s nama i koji je uskrsnuo od mrtvih da i mi uskrsnemo s Njime. Zato kažemo da nas je krst oprao, da su naši grijesi poništeni kada se ispovijedamo za oproštenje od grijeha jer tada se čistimo i peremo savjest, centar svake duše, Božji glas koji prebiva u svakom čovjeku i koji nam govori da izbjegavamo zlo i činimo dobro.

Iako smo rođeni kao bezazlena djeca, Duh nas nanovo rađa kao vjernike koji su grešnici, ali koji su i sveti zbog toga imanja koje se dobiva najčešće na početku života. Tako je vjernik od početka dobio veliku zaštitu, a u sakramentu Potvrde i darove Duha Svetoga. Kakva je to zaštita Božja koju dobiva vjernik koji se krstio, znaju mnogi koji se tek u odrasloj dobi odlučuju za krštenje i život u Bogu i u vjeri u jedinoga pravoga Boga; brakovi ne uspijevaju bez sakramenata, djeca ne dobivaju pouku i primjer istinske vjere, čovjek često kaže da ga prati nesreća čitavoga života i još mnogo drugih nevolja jer Istočni grijeh zahvaća svakoga bez iznimke, bez obzira u što vjeruje ili ne vjeruje.

Najveći sakrament, iako su svih sedam važni i čine cjelinu vjerskoga života, jest centralni sakrament Euharistije gdje se vjernici ispovjede i pristupaju svetom zajedništvu koje slavi žrtvu Kristovu i sluša Božju riječ iz Svetoga pisma.

Slavljenje žrtve Kristove vode svećenici Njegovi. Euharistija je spomen na dan kada nas je svojom žrtvom Krist sve zajedno otkupio od naših grijeha i smrti kao posljedice naših grijeha. Ona je vrhunac kršćanskoga života, sakramentalna žrtva, čin zahvaljivanja, spomen čin u kojemu je prisutan Bog, Isus Krist u snazi svoje Riječi i svoga Duha i koju slave svi sveti i anđeli, zajedno s vjernicima. Euharistija je čin zahvaljivanja i odavanja hvale Bogu. Takva je žrtva hvale moguća po Isusu Kristu koji vjernike okuplja i pridružuje sebi.

Centar Euharistijskoga slavlja je blagovanje Kristova Tijela i Krvi koja nas je otkupila u onoj jednoj Isusovoj žrtvi na križu kada je smrću svojom uništio našu smrt.

Žrtva nije trgovina u kojoj se netko žrtvuje manje ili više da bi zadobio nešto. Žrtva se može dati samo iz ljubavi i ona je posljedica ljubavi. Takva žrtva ne traži ništa za uzvrat, štoviše, ona uvijek i neprekidno daje; konkretno Kristova žrtva jest čista Milost koja se izljeva na vjernike u sakramentima, naročito pri slavljenju Božje Riječi i blagovanju Tijela Kristova.

Sudjelovanje u Isusovoj svetoj žrtvi poistovjećuje vjernike s Njegovim Srcem i sjedinjuje nas međusobno na putu u vječnu slavu, zajedno sa svima svetima i Blaženom Djevicom Marijom. Tu se budi i cvate čežnja za vječnim životom, za vječnim slavljem, vjenčanjem i svadbenom gozbom Isusa i Zaručnice, Crkve Njegove.

„Ta tko pobjeđuje svijet

ako ne onaj tko vjeruje

da je Isus Sin Božji?

On, Isus Krist, dođe kroz vodu i krv.

Ne samo u vodi nego – u vodi i krvi.

I Duh je koji svjedoči jer Duh je istina.

Jer troje je što svjedoči:

Duh, voda i krv,

i to troje je jedno.

Ako primamo svjedočanstvo ljudi,

svjedočanstvo je Božje veće.

Jer ovo je svjedočanstvo Božje,

kojim je svjedočio za Sina svoga:

Tko vjeruje u Sina Božjega,

ima to svjedočanstvo Božje u sebi.

Tko ne vjeruje Bogu, učinio Ga je

lašcem

jer nije vjerovao u svjedočanstvo

kojim je svjedočio Bog za Sina svoga.

I ovo je svjedočanstvo:

Bog nam je dao život vječni;

i taj je život u Sinu Njegovu.

Tko ima Sina, ima život;

tko nema Sina Božjega, nema života.”

1 Iv 5, 5-12

Bože vječnog milosrđa, ti svake godine Vazmenim slavljem užižeš vjeru svoga svetog naroda. Umnoži u nama milost, da sve dublje shvaćamo što je krst koji nas je oprao; što je Duh koji nas je nanovo rodio; što je krv koja nas je otkupila. Po Gospodinu našem, Isusu Kristu, Sinu Tvome koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog po sve vijeke vjekova. Amen.

Isusove tri metafizičke dimenzije

 

Govor o uzlasku na nebo i o silasku nad pakao (podzemlje), to je za našu generaciju, koju je Bultmann probudio na kritičnost, izraz one trostupnjevite slike svijeta koju zovemo mitskom i smatramo je definitivno prevladanom. Svijet „gore” i „dolje” jest posvuda samo svijet, posvuda podložan istim fizikalnim zakonima, svijet koji se u biti posvuda može istraživati na isti način. U njemu nema stupnjeva, katova, a pojmovi „gore” i „dolje” relativni su, ovisno o stanovištu promatrača. Štoviše, kako ne postoji neka apsolutna središnja točka (a posve je sigurno da zemlja to nije), onda se uopće više ne može govoriti o „gore” i „dolje” - ili o „lijevo” i „desno”; kozmos više nema stalnih pravaca...

Nema više prostorno shvaćene trostupnjevitosti svijeta. No, da li se u vjerskim iskazima o Gospodinovu silasku nad pakao i uzlasku na nebo uistinu pomišljalo na to? Sigurno da je predodžbeni materijal uzet iz takve slike svijeta, ali isto je tako sigurno da to za vjeru nije bilo ono odlučujuće, bitno. Štoviše, ova dva članka vjere, zajedno s priznavanjem povijesnog Isusa, izriču sveopću dimenziju ljudske egzistencije, koja doduše ne obuhvaća tri kozmička stupnja, ali zato obuhvaća tri metafizičke dimenzije. Zato i jest dosljedno kada pristaše onog stava koji sebe u ovaj trenutak smatra modernim odbacuju ne samo uzlazak na nebo i silazak u pakao nego i povijesnog Isusa, to jest sve tri dimenzije ljudske egzistencije; on što preostaje može još biti samo različito oslikana utvara, pa i nije slučajno da se nitko više ne želi ozbiljno na nju pozivati.

No, što zapravo znače ove tri spomenute dimenzije?

Silazak u pakao (podzemlje) ne smijemo shvatiti u doslovnom smislu, kako to ne znači neku vanjsku, prostornu dubinu kozmosa; jer ona je za ovaj događaj potpuno nebitna.

U onom temeljnom tekstu, u molitvi što je Raspeti upravlja Bogu koji Ga je napustio, nema nikakve kozmičke aluzije. Štoviše, „silazak u pakao” svraća nam pogled prema dubini ljudske egzistencije, koja seže do ponora smrti, do oblasti beskrajne samoće i uskraćene ljubavi, obuhvaćajući tako i dimenziju pakla i noseći je u sebi kao vlastitu mogućnost. Pakao, to jest ono postojanje kojim se čovjek definitivno uskraćuje drugome, nije neka kozmografska datost, već dimenzija ljudske naravi, njezin mogući bezdan. Danas nam je bolje nego ikada ranije poznato da svačija egzistencija dotiče tu dubinu. A kako je čovječanstvo u krajnjoj liniji „jedan čovjek”, ta se dubina ne tiče samo pojeinca, već pogađa sav ljudski rod, pa je on zato kao cjelina mora podnijeti. Sada možemo shvatiti i to, zašto je Krist, koji je „novi Adam”, podnio tu sveljudsku dubinu i zašto nije htio biti neka uzvišena iznimka; a s druge strane, opet, tek je sada u svoj svojoj dubini postalo moguće i posvemašnje uskraćenje.

Kristov pak uzlazak na nebo upućuje prema drugoj krajnosti ljudske egzistencije kojoj je omogućen beskrajan uspon nad samu sebe ili beskrajni pad. Kao protupol radikalnoj samoći i uskraćenoj ljubavi, ta egzistencije nosi u sebi mogućnost da dođe u dodir sa svim ostalim ljudima, i to u dodiru s božanskom ljubavlju, tako da čovještvo može u neku ruku svoje geometrijsko mjesto naći unutar same Božje biti.

Ove dvije čovjekove mogućnosti, koje se predočuju izrazima nebo i pakao, mogućnosti su na potpuno različit način.

Ponor, pad koji zovemo paklom može sebi stvoriti samo čovjek sam. To moramo još jače izraziti: pakao se zapravo sastoji u tome što čovjek ne želi ništa primati, već hoće biti sam sebi dovoljan. Pakao je izraz čovjekove zatvorenosti u samome sebi. Bit, dakle, tog ponora, te dubine sastoji se u tome što čovjek ne želi ni neće ništa primiti već bi htio biti potpuno ovisan o sebi, da bude dostatan samomu sebi. Kad takav stav postane krajnje radikalan, čovjek biva bićem koje je nedodirljivo, osamljeno i koje se uskraćuje. Pakao znači htijenje: biti sam, a to se zbiva kad se čovjek zatvara.

Nasuprot tome, bit onoga „gore”, što smo nazvali nebom, jest u tome da se ono može jedino primiti, za razliku od pakla koji čovjek sam sebi stvara. „Nebo” je po svojoj biti takva zbilja koju čovjek nije sam stvorio, niti je može stvoriti; skolastičkim jezikom rečeno, nebo kao milost jest „donum indebitum et superadditum naturae” (dar koji je naravi nadodan, a koji joj po sebi ne pripada). Nebo kao ispunjena ljubav može čovjeku uvijek biti samo darovano; a pakao jest samoća onoga koji e želi to prihvatiti, onoga koji odbija status prosjaka te se povlači u samoga sebe, oslanjajući se na vlastite snage.

Tek se na osnovu toga može sada kazati što se zapravo s kršćanskog stanovišta misli pod riječju nebo. Nebo se ne smije shvaćati kao neko vječno, iznadsvjetsko mjesto, ali niti jednostavno kao neka vječna metafizička oblast. Štoviše, moramo reći da stvarnosti „nebo” i „Kristov uzlazak na nebo” nerazdjeljivo idu skupa; tek na temelju toga odnosa postaje jasan i onaj kristološki, personalni, povijesno usmjereni smisao kršćanske poruke o nebu. Ili, drugim riječima: nebo nije mjesto koje bi prije Kristova uzlaska bilo nekom pozitivističkom Božjom odlukom o kazni zatvoreno, da bi jednoga dana, isto tako pozitivistički, postalo otvoreno. Naprotiv, stvarnost koju zovemo nebom nastaje u prvom redu sjedinjenjem Boga i čovjeka. Nebo treba definirati kao susret ovih dvaju bića; taj susret između Boga i čovjeka definitivno se zbio u Kristu kad je nadrastao bios, prošavši kroz smrt u novi život. Nebo je, dakle, ona budućnost čovjeka i čovječanstva koju ono ne može sebi dati, te mu biva zatvorena sve dotle dok se čovječanstvo pouzdaje samo u sebe; prvi put i iz osnove se ta budućnost otvorila u čovjeku koji je svoje egzistencijalno mjesto imao u Bogu i po kojemu je Bog ušao u čovjeka.

Stoga nebo nije nikada tek privatna sudbina pojedinca; ono je nužno i stvar „zadnjeg Adama”, konačnog čovjeka, pa prema tome nužno i stvar sveukupne budućnosti čovjeka.

Neke hermeneutičke spoznaje:

Jedna od najupadljivijih biblijskih datosti koja egzegetima i teolozima zadaje i suviše muke nekako u ovih posljednjih pola stoljeća jest takozvana skora eshatologija. To jest: prema Isusovoj poruci i poruci apostola izgleda kao da neposredno predstoji svršetak svijeta. Može se reći da je poruka o skorom svršetku bila upravo jezgra Isusova propovijedanja i Crkve koja je nastajala. Isusov lik, Njegova smrt i uskrsnuće dovode se na neki način u vezu s tim zamišljajem, a ta je veza nama potpuno neobična i nerazumljiva.... Uskrsnuće i uzlazak na nebo opisali smo kao definitivno sjedinjenje čovjeka s Bogom, kao sjedinjenje koje čovjeku pruža mogućnost trajnog bivstvovanja, Ta dva događaja pokušali smo shvatiti kao nadmoć ljubavi nasuprot smrti i tako odlučujuću „mutaciju” čovjeka i kozmosa kojom je provaljena granica biosa i stvoren jedan novi životni prostor.

Kada se sve to zbude, to je onda početak „eshatologije”, svršetka svijeta. Prijelazom granice smrti otvorena je dimenzija budućnosti čovječanstva, njegova je budućnost zapravo već započela. Nada pojedinca u besmrtnost i mogućnost čovječanstva usmjerena na vječnost se međusobno prožimaju te postaju jedno u Kristu koji je „središte” i „svršetak” povijesti.

Još jedna misao, Gospodinov uzlazak na nebo jednako je važan za razumijevanje onostranosti ljudske egzistencije kao i za razumijevanje ovostranosti, odnosno za pitanje kako se onostranost i ovostranost mogu susresti, dakle za pitanje o mogućnosti i smislu čovjekova odnosa prema Bogu... Veličina pravoga Boga koji nas može čuti jest upravo u tome što za Njega ni najmanja stvar nije premalena, a ni najveća prevelika. On je kao Logos posvudašnja riječ koja stvaralački izriče, a također i posvudašnji um pred kojim je sve otkriveno i za koji ništa nije tako sitno da bi moglo ostati isključeno.

Bog može čuti, ali da li može i uslišati? Ili, da nije prošnja na kraju krajeva pobožni trik da se čovjek psihički uzdigne i utješi je – rijetko je kada sposoban za uzvišenije oblike molitve? Ne služi li sve to samo tome da se čovjek nekako pokrene prema transcendenciji?

Ono što je vječno ostaje vječno, a što je vremenito ostaje vremenito. Nema puta koji bi to dvoje povezivao.

Današnje mišljenje uglavnom podliježe zamišljanju da je vječnost na neki način zatvorena u svoju nepromjenjivost; Bog izgleda kao sužanj svog vječnog plana koji je zamislio prije svih vjekova. Nema nikakvih odnosa između „biti” i „nastajati”. Vječnost je shvaćena posve negativno: kao bezvremenost, kao nešto drugo u odnosu na vrijeme...

A vječnost nije nešto prastaro, nešto što je bilo prije vremena; ona je posve drugo, nešto što se prema vremenu koje teče odnosi kao njegovo DANAS kao njegova zbiljska današnjost; a opet, za sebe, ona nije zatvorena u neko prije i poslije, već je ona, štoviše, moć sadašnjosti u svako vrijeme. Vječnost ne stoji nekako uz vrijeme, bez odnosa prema njemu; naprotiv, ona je stvaralačka moć svega vremena, moć koja vrijeme što otječe obuhvaća u svojoj jedinstvenoj sadašnjosti omogućujući mu tako postojanje. Ona nije bezvremenost već mogućnost kojoj je svojstvo da vlada svakim vremenom. Kao ono danas koje je istovremeno svim vremenima, vječnost može djelovati unutar svakog vremena.

Utjelovljenje Boga u Isus Kristu, čime su se vječni Bog i vremeniti čovjek sjedinili u jednoj jedinoj osobi, nije ništa drugo do vrhunska konkretizacija Božje vlasti nad vremenom.

U činjenici Isusove ljudske egzistencije Bog je zahvatio u vrijeme i poprimio u sebe njegova obilježja. Božja moć nad vremenom stoji u neku ruku na tjelesan način pred nama u liku Isusa Krista.

Krist je zaista, kako kaže Ivanovo Evanđelje, „vrata” između Boga i čovjeka (Iv 10,9), „posrednik” između njih (1 Tim 2,5), u kojemu vječni Bog ima svoje vrijeme.

Mi se Isusu možemo obratiti kao vremenitom biću, ali u Njemu dotičemo i vječnoga Boga jer Isus s nama dijeli vrijeme, a s Ocem dijeli vječnost.

Vječni Otac u Sinu ima puninu vremena i vremenitosti.

Isusovo stajanje u vremenu jest antropološka činjenica koja suštinski određuje ljudsko biće. Isus ima vremena i strpljivo čeka da se ispuni Božja volja.

Bog nije sužanj svoje vječnosti: u Isusu on posjeduje vrijeme – za nas.

Zato je Isus uistinu „Prijestolje milosti” kojemu možemo u svako vrijeme pristupiti s pouzdanjem (Heb 4,16).

Joseph Ratzinger, iz predavanja „Uvod u kršćanstvo”, 1967/8 godine.

Poglavlje koje govori o Isusovom uzašašću na nebo i o Njegovom uzvišenju o desnu Boga Oca svemogućega, str. 286. Izdano u Zagrebu, 1993. g. u izdanju Kršćanske sadašnjosti. 21.04.2020. 05:37

Rosa Duha Svetoga

 

Tko Ti ne bi ispjevao stih

i za svako doba jednu odu,

svakoj riječi, Gospodaru svemira;

Ljubavi za dušu kojoj glas je tih,

Sjemenko života za slobodu,

Kralju sveta i vremenitoga nemira?

Tko te ne bi, Crkvo Krista,

Savezu svih svetih ili siromaha,

ljubio u srži tvojoj i ljepoti,

u raznolikosti Duha čista

i u Pismu koje čita se bez daha,

i u mudrosti što klanja se divoti?

Tko Te ne bi zvao u pomoć i stalno

kao kakav utopljenik blizu spasa,

poput rose koja teži zablistati?

Tko se ne bi uzdigao nad jezero kalno

kad u vjeri konačno pokrene se i stasa

da Te mogne nemoguće zaiskati?

Da sam Tvoja, Gospodaru moj,

da sam Tvoja pa da se priklonim

skutima Ti, rumenim i krvavim,

i da sam uz Tebe kada krene boj,

da se samo Tvome križu tad poklonim,

da se preobrazim u ritama prljavim!

Postala bih to što jesam stvarno,

činila bih mala djela za Tvoj Grad,

a Ti zvao bi me kao sunce rosu.

Poput vjetra, koji hladi srce sparno,

častila bih svaki uspon, opraštala svaki pad;

slavila bih kao dašak koji mrsi kosu.

24.10.2020. 14:47

Kristov posluh, misterij spasa

Biti poslušan nipošto ne znači podnositi prisilu i slijepo se podlagati: posluh je slobodno prianjanje uz Božji naum što je još skriven u misterij, ali ga Riječ predlaže na vjerovanje; on čovjeku omogućuje da od svog života učini služenje Bogu i da uđe u Njegovo veselje.

Bog ima vrhovničku vlast. To što umiruje oluju ili izgoni zloduha, dokaz je da mu se priroda, i zvijezde, i vjetrovi i more pokoravaju.

Ti čini moći izazivaju religiozan strah; Biblija je puna udivljenja i zahvaljivanja pred šutnjom svemira koji priznaje svoga Gospodara, ali još više pred radosnim zanosom stvorova što hrle odazivajući se Božjem glasu.

Pred tim žarom najljepših stvorova u ispunjavanju poslanja što ga im Bog doznačuje u svemiru, čovječanstvo, zatvoreno u neposlušnost, nesvjesno i bolno dočarava kakav bi bio morao biti njegov posluh, a Bog mu daje da nazre i da se nada onom spontanom i jednodušnom posluhu koji će iskazivati stvorenje izbavljeno poslušnošću Njegova Sina.

Adam već u samom početku uskraćuje Bogu poslušnost, uvlačeći u svoju pobunu sve svoje potomke i podvrgavajući stvorenje ispraznosti. Adamova pobuna pokazuje, po opreci, što je to posluh i što Bog očekuje od njega: posluh znači podvrgavanje čovjeka Božjoj volji i izvršavanje zapovijedi kojoj ne uviđamo smisao i vrijednost, ali naziremo njen značaj božanskog imperativa. Ako Bog zahtijeva od nas posluh, to je stoga što želi ispuniti neki naum, izgraditi neki svijet i što Mu je potrebna naša suradnja, naš pristanak u vjeri. Vjera nije posluh, ona je njegova tajna: posluh je znak i plod vjere. Adam uskraćuje posluh zato što je zaboravio Božju riječ i slušao glas Eve i napasnika.

Da bi spaio čovječanstvo, Bog budi vjeru u Abrahama, a da bi tu vjeru sebi osigurao, daje da ona prođe kroz posluh. Sav Abrahamov život počiva na Božjoj riječi, ali ta mu riječ neprestano nameće nužnost da ide naslijepo i da vrši čine kojima ne može dokučiti smisla. Stoga je posluh za njega kušnja, iskušenje u koje ga Bog dovodi, a za Boga neprocjenjivo svjedočanstvo.

Savez traži potpuno jednako držanje, on uključuje u sebi povelju, Zakon, niz zapovijedi i ustanova koje uokviruju život Izraela, a svrha im je da po njima Izrael živi kao Božji narod. Više tih odredbi nalaže obavezu posluha prema prema ljudima, prema roditeljima, kraljevima, svećenicima. Često su te dužnosti već upisane u čovjekovu narav, ali Božja ih riječ ugrađuje u svoj savez i čovjekovo podlaganje čini posluhom u vjeri. Budući da je vjernost Zakonu prava samo u pristanku uz Božju riječ i savez, posluh Božjim nalozima ne znači ropsko podvrgavanje nego hod ljubavi.

No, čovjek je rob grijeha, nesposoban je poslušati Boga, premda u dnu srca za tim teži. Da se čovjek do toga vine, da nađe Zakon u dubini svoga bića, potrebno je da Bog pošalje Slugu, da Mu svako jutro uho budi, kako bi čovjek mogao reći: „Evo dolazim...Milje mi je, Gospodine, vršiti volju Tvoju (Ps 40)”.

Isusova je poslušnost naš spas i omogućuje nam da opet nađemo posluh prema Bogu. Život Isusa Krista, od Njegova ulaska u svijet pa do smrti na križu bio je poslušnost, to jest prianjanje uz Boga preko čitavog niza posrednika: likova, događaja, ustanova, Pisama Njegova naroda, ljudskih vlasti. Nije došao da vrši svoju volju nego volju Onoga koji Ga posla, sav Mu je život protekao u običnim dužnostima posluha prema roditeljima, zakonitim vlastima. U muci Njegov posluh dosiže vrhunac: bez otpora se predaje ljudskim i nepravednim vlastima, iskustveno nauči poslušnost od onoga što je pretrpio, od svoje je smrti načinio Bogu najdragocjeniju žrtvu – žrtvu poslušnosti.

Isus Krist je svojom poslušnošću postao Gospodin komu je dana sva vlast, nebeska i zemaljska: stoga je pravo da Mu bude poslušan svaki stvor. Upravo po Njemu, po poslušnosti Njegovu evanđelju i riječi Njegove Crkve čovjek dopire do Boga u vjeri, izmiče iskonskoj neposlušnosti i ulazi u misterij spasa: Isus Krist je za je za kršćanina jedini Zakon. Taj zakon uključuje i poslušnost zakonitim ljudskim vlastima, roditeljima, gospodarima, mužu, javnim vlastima, prepoznavajući u svemu tome Božju vlast. Ali kršćanin uvijek sluša samo zato da služi Bogu, zato je i sposoban, ako treba, prkositi nekoj nepravednoj naredbi i radije se pokoriti Bogu nego ljudima (Dj 4,19).

22.10.2020. 10:31

Pavlova molitva

„Zato prigibam koljena pred Ocem,

od koga ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji:

neka vam dadne po bogatstvu Slave svoje ojačati se po Duhu njegovu u snazi za unutarnjeg čovjeka

da po vjeri Krist prebiva u srcima vašim te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni

mognete shvatiti sa svima svetima što je Dužina i Širina i Visina i Dubina

te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu da se ispunite do sve Punine Božje.

Onomu pak koji snagom u nama djelatnom može učiniti mnogo izobilnije nego li mi moliti ili zamisliti —

Njemu slava u Crkvi i u Kristu Isusu za sva pokoljenja vijeka vjekovječnoga! Amen.”

Iz Poslanice Efežanima, glava 3, redak 14-21

Bog i zemlja

Toliko puta

ostadoh sama,

sirotinjskih skuta,

kad krala me tama,

sigurnost i mir,

ispravnost i radost.

Duša je dubok vir

kojim vrti se mladost

i prošli sati.

Najteže na svijetu

moj Gospodar pati

u svem pijetetu.

Najveći grijesi

nikad ne pamte

da im osmijesi

kao žerava plamte

na srcu Boga.

Što mi još treba

osim toga

nego pogled do Neba

koje krvari

toplim kapima?

Anđeli čuvari

lastavičjim jatima

zapovijede da odu

dok se njima divi

duša na brodu

u kojem živi.

Danima oluje,

noćima sklad;

zemlja se truje,

a Nebo je hlad.

Jer Bog je breme,

lako poput pera,

a zemlja je vrijeme,

putovanje i vjera.

21.10.2020. 21:42