Blagoslovi anđela

Bježali su preda mnom čuvari

svih onih vremena, skladanih za dvoje,

da me podalje odvedu,

da to srce moje sastanke ne kvari,

da ne tuče mi kroz jeseni i zime moje

već da drži misli mi u redu.

Otrčali da ih i nesvjesno slijede

stope moje, ne znajući kojim putem trče,

da mi ne vide ni ruke da su oni divlje zvijeri

koje nikada ne žele za parove blijede

da se nađu iskrenosti nego da se grče

kako lakše bi naudili si ljubavi i vjeri.

Tako i zaboraviše što su htjeli,

da su namjerili odigrati anđeoske role.

Poslali su izdanke u ratove neke

jer već ništa drugo nisu smjeli,

ne usudiše se ljubiti, niti dati da ih vole.

Ne vidješe blagoslove anđela za vijeke.

08.11.2019. 16:53

TRADICIONALNE BOŽIĆNE PJESME

HRVATSKI BOŽIĆ 2017, pjesme božićne

Sveta snaga

Prolaznost je moja kao more,

puna kapljica što svijetle;

svaka ima korito i gore,

svaka očekuje jake vjetre.

U toj pustinji me nađe

da me opet blagoslovi,

da u moje srce zađe

gdje su vjetrovi svi ovi.

Progovorila je srcu mome

sočna jesen, ljubav stara,

a srce se ne protivi tome

nego svoje dveri sad otvara.

Gotovo je, otišla su mlada ljeta,

novi rizici su sve to veći,

što je bliže sva ta ljubav, snaga sveta

kojoj moram odmah prijeći.

02.11.2019. 02:59

Baština slave Božje u svetima

Ljubavi, dok pogledavam na Te

i dok violine spajaju me sa mnom

u dubini sentimenta, samo za Te,

treperav se plamen u prostoru tamnom

sakriva u sinoć zapaljenoj svijeći

kao da me tom diskrecijom šarmira.

Ti si me probudio da duhom Ti osjetim

da, uz tihe strune, postoje i zvuci glasovira

za orkestar mali u kojemu srce tuče

poput bubnja taktove života.

Uzburkano more u venama vuče

da se očitujem kraj ovih ljepota,

da Te molim, da Ti govorim sve hvale,

da Te tiho, tiho, intenzivno slave

moja duša, moje ruke, moje misli male

da se stihovi što ljepše za Tebe priprave.

Ti mi pripovijedaš o blaženstvu,

kako sretan siromah je srcu Tvome,

gol i bos, usamljen neženstvu,

koji vidi Tebe, Kriste u životu svome.

Ti me danas blagoslovom pratiš

sve do mojih izlaza i odlazaka,

samo da ne pitam da li patiš,

da Te sretna gledam preko znaka

što ga daju u velikoj količini naši sveti,

naši vječno živi, zaljubljeni miljenici,

svi u Križu Tvome, a da nisu speti,

a u njima i svi naši bližnji blaženici.

01.11.2019. 01:36

Crveni i bijeli lampaši

Već odavno svijet ne sanjam,

niti naše vedre zajedničke sate

jer u samotnosti toj se klanjam,

jer iz naviklosti molim za te.

Sve te češće viđam, u srcu pronađem

i sve više mi izgleda običan dan,

kao da su vjetrovi mi napustili lađe,

kao da je ova naša odaja san

kakav sanjati se nikad nisam usudila.

Eto, ipak, i bez puno zasluga,

postadoh i zdrava, makar i do ludila,

a ostadoh onaj isti tihi sluga.

Šećimo do groblja staroga grada,

tamo jesen ispratila svoje lišće.

Tamo kapi cure jer već dugo kiša pada,

šušti i ne plače, samo mira ište,

samo da je ovo i da nije gore,

da se umire polako gdje su naši,

da oluje ne plove na daleko more

i da zatinjaju crveni i bijeli lampaši.

31.10.2019. 17:07

Pustinjsko cvijeće

„Nek se uzraduje pustinja, zemlja sasušena,

neka kliče stepa, nek ljiljan procvjeta." Izaija prorok 35,1 Božji sud

Pustinja je prokleto, besplodno područje na kojemu nema blagoslova.

Ako nekad zalutamo tamo pa se nakon izvjesnog vremena vratimo, izlazimo kao drugačiji ljudi.

Mnogi odlaze tamo, slaveći Boga, kao da se oslobađaju pritisaka i utjecaja svijeta i okoline, mijenjaju se, doslovno se obraćaju svojoj dalekoj ljubavi koju slušaju kako im govori dok se trude shvatiti informaciju.

U pustari se ljudske molekule prestrojavaju, ljuske spadaju s očiju pa čovjek počinje gledati sa stajališta budućnosti na sve, na život i smrt, na pustinju, a gleda i sa stajališta ljudske smrti.

Tako čovjek kao da također gleda smrti u oči i svjestan je svoje krhkosti. Tim je veća ljubav njegova prema Bogu i sve više Ga slavi, a Bog mu govori: „Primi se čvršće za mene jer te vučem van iz baruštine.”

Bog te zove u pustinju jer hoće da se rodiš odvojeno od ostalih, u samoći, gol i bos. U toj rađaonici su ti pri ruci liječnici i babice, svi sveti i anđeli, majka Marija, a Isus te drži za ruku i govori ti riječi koje oblikuju tebe kao novu osobu, opisuje točno tko si i što si dok Duh Sveti u ljubavi vrši rad tvoga rađanja i preobraženja u Božjem naručju. Tu je čovjek siguran.

Preobraženje Isusovo je Isusov izlazak čija kopija je tvoj izlazak i rođenje iz vode i Duha Svetoga. Isus je Mesija, novi Mojsije koji ima točan zakon ponašanja i djelovanja za svaku malenkost i za svaki detalj tvoga života, formaciju tvojega lica i tijela, tvoje duše, identiteta, tvoje osobe.

Duh Sveti ostvaruje slavu kojom se Isus slavi u tebi. To je slavlje, ljubav, obožavanje, poistovjećivanje, obraćenje i promjena.

Znak velike slave Božje je jako svjetlo, znak da se čovjek rađa u raju, a to je Isus i Njegovo svjetlo. Slaviš Isusa i zračiš Isusa oko sebe, a djela dobra činiš.

Pustinjski Božji narod mrmljao je u pustinji bez mesa, vode i čvrste, ali ropske egzistencije. Mrmljao je zbog okusa i opipa, a vid i sluh im bijahu zakazali.

Umjesto egzistencije u zemlji ropstva postojala je egzistencija u vjeri u Boga. To je bilo mučno, to je bila kušnja koja čeliči i osposobljava ljudsko srce da zaboravi na uobičajeni način života i da se prepusti brizi Boga kojega se ljubi slavljenjem i poslušnošću. Tada Bog učvrsti svoje naručje, daje čudesnu hranu i vodu. Pustinjska kazna postaje sredstvo spasa za čovjeka. Možda je najljepša spasenjska posljedica Istočnoga grijeha baš ona Božja Riječ, Božji Sin koji je raspet na drvo križa koje kao da podsjeća na drvo spoznaje dobra i zla koje postade križ za čovječanstvo.

Od ujeda pustinjskih zmija Bog spašava pogledom na drvo s mjedenom zmijom. Time pokazuje svoju slavu i svetost.

Grijesi su kao otrov u međuljudskim odnosima. Čovjek se otruje svojom ljubomorom, pakošću, srdžbom i zavišću, a to ga nagoni da uzima protuotrov: još više srdžbe i zavisti.

No, čim čovjek riješi jedan, samo jedan grijeh, nađe se u pustinji, u rađaonici gdje ga zove Isus da se obrati, da se sav preobrazi, da se iznova rodi samo od vode, u ognju Duha Svetoga.

31.10.2019. 13:07

1

Božji sud

Nek’ se uzraduje pustinja, zemlja sasušena,
neka kliče stepa, nek’ ljiljan procvjeta.
2Nek’ bujno cvatom cvate,
da, neka od veselja kliče i nek’ se raduje.
Dana joj je slava Libanona,
divota Karmela i Šarona;
oni će vidjeti slavu Jahvinu,
divotu Boga našega.
3Ukrijepite ruke klonule,
učvrstite koljena klecava!
4Recite preplašenim srcima:
»Budite jaki, ne bojte se!
Evo Boga vašega,
odmazda dolazi, Božja naplata,
on sam hita da nas spasi!«

5Sljepačke će oči progledati,C
uši će se gluhih otvoriti,
6tad će hromi skakati k’o jelen,
njemakov će jezik klicati.
Jer će u pustinji provreti voda,
i u stepi potoci,
7sažgana će zemlja postat’ jezero,
a tlo žedno – izvori.
U brlozima gdje ležahu čaglji
izrast će rogoz i trska.

8Bit će ondje čista cesta,
a zvat će se sveti put:
nitko nečist njime neće proći,
bezumnici njime neće lutati.
9Ondje neće više biti lava,
nit’ će onud zvijer prolaziti,
već će hodit’ samo otkupljeni,
10vraćati se otkupljenici Jahvini.
Doći će u Sion kličuć’ od radosti,
s veseljem vječnim na čelima;
pratit će ih radost i veselje,
pobjeći će bol i jauci.

Knjiga proroka Izaije 35,1-10