Dar života

Čežnje ljudske pritajeni plam

koja bori se za životnu slobodu

od svog ropstva što mu ne zna ime,

nosi svoje srce kao hram

da razgori istu čežnju svome rodu,

da mu svi od ognja toga prime

malo snage, malo poleta i dobre volje,

bilo da se bori za svoj dom,

bilo da za Boga svoga kliče.

Duša mu je bojno polje,

pobjeda mu samo ropstva slom,

a to robovanje sve to više niče,

što ga više srce potlačiti hoće.

Samog sebe, samog sebe tuče

čovjek što se ratom hrani,

srce koje traži zabranjeno voće

jer ga ta sloboda vuče

da pokori sve od čega se brani.

Tvoja je sloboda, srce, samo varka,

samo mamac u obliku sreće

koju ti već dade Onaj što ti stvori žiće

da ti cvate duša kao vatra žarka.

Nikada ti ta sloboda doći neće

dok ne izgubiš svoj život, svoje biće,

dok ne spoznaš veličinu toga dara.

Sretan onaj tko uživa što postoji

i što diše, misli, govori i ljubi;

blažena li plama srca i tihoga žara.

Sretan onaj koji ništa ne osvoji;

nit' slobodu treba, niti život gubi.

22.08.2019. 07:51

Želiš li biti savršen?

Može li siromah na Sveučilište?

Vrlo teško, teško i rijetko.

Svi smo svjesni toga da za školovanje svoje djece moramo osigurati ogromna sredstva, bilo da smo bogataši, bilo da pripadamo srednjem sloju naroda, bilo da smo siromasi.

Većina visokih školaraca su ljudi koji su u srednjem sloju, to jest nisu bogati, ali su uspjeli pribaviti sredstva za studij. Njihovi roditelji su ih poticali na učenje i napredovanje u školama.

Srećom, Gospodin Isus ima odgovor i rješenje za takve okolnosti i hvali Oca svoga na nebesima što je najveću mudrost na svijetu otkrio malenima, siromasima i poniznima (Mt 11,25-30). Uzgred, tko god se u školovanju vruće dohvati knjiga i udžbenika, nužno postaje ponizan i malen pred tolikim svjetovnim mudrostima koje želi upoznati te je i takav čovjek onaj maleni pred Isusom. Inače, ne bismo imali puno od Evanđelja da Bog nije ponizne i siromahe stavio pod svoju posebnu zaštitu.

No, je li to razlog i opravdanje da se u svjetovne škole ne mora ići, da se ne mora sve ono učiti i savladati što se uči i predaje u prvih desetak godina školovanja? Ne, potrebno je te osnove jako, jako dobro promotriti, proučiti i savladati.

A što je onda s bogatašima? I oni imaju probleme jer ako su bogati, mnogi su u iskušenjima da se ne ponize pred gradivom koje žele naučiti, mnogi ne nauče ono što su započeli jer su dovoljno bogati da se snađu na lakše načine ili na neke druge načine. Mnogi su visoko učeni među bogatašima, i takvih je ljudi potrebno imati.

Evo ga, jedan mladić stoji pred Isusom (Mt 19,16-22), bogat je i slijedi sve zapovijedi Božje poput najponiznijega siromaha, ali ne može se odreći bogatstva. Sad je pitanje može li bogataš održati Deset zapovijedi ako ne podaje većinu svoga imetka siromasima; može li čovjek u bogatstvu steći naviku posta, slavljenja i zahvaljivanja Bogu, to jest je li takav bogataš uopće svjestan na čemu je zapravo zahvalan i koliko je izobilje darova primio? Nije li višestruko odgovoran zato što je bogat?

Ipak, Isus mu vjeruje kada bogati mladić odgovara da drži sve Zapovijedi, ali je očigledno da taj bogatašić ipak nije ponikao do kraljevstva nebeskog jer nije sasvim zadovoljan životom. Možda bi bio sretniji da je otišao na škole gdje bi dobio poticaj naučiti na čemu se sve može zahvaljivati Bogu.

No, Isus mu nudi najelitniju školu na svijetu, Isus ga potiče da se osmjeli izravno susresti s mudrošću Boga: 'prodaj sve što imaš i podaj siromasima, a tada kreni za mnom', upućuje Isus bogatog mladića.

Prodaj sve što imaš. Prodaj kako bi mogao od toga načiniti nešto vrlo korisno jer ako ne prodaš, nitko nema koristi od tvoje imovine, čak niti ti sam. Uzalud si bogataš.

Riješi se tereta bogatstva koje ti smeta jer ti ne dopušta poniznost. Bolje ti je biti siromahom, ali naći kraljevstvo nebesko nego biti bogatašem koji je besposlen zato jer ima svega dovoljno pa se možda ulijenio.

A kad već prodaš, uloži u nešto trajno, uloži u svoje obrazovanje ili u nečije tuđe obrazovanje ili, što bi bilo najplemenitije i najisplatljivije, daj za milostinju, daj siromasima. Tada su siromasi zaista bili siromasi.

A kad prodaš sve i podaš siromasima kao milostinju, već si naučio osnove teologije i spreman si krenuti u naviještanje kraljevstva nebeskoga, to jest krenuti za Isusom što je ne samo najdivnije učiniti u životu nego se jedino isplati.

Bogati mladić nije odmah shvatio Isusa što samo dokazuje da nije vršio Deset zapovijedi kao što je tvrdio. Dakle, bogati mladić mora krenuti iz početka, od nule. Ne ubij! Ne sagriješi bludno! Ne kradi! Ne reci lažna svjedočanstva! Poštuj roditelje, ljubi bližnjega kao samoga sebe!

Isus je mladiću ponudio izravan ulazak, privilegirani ulazak u kraljevstvo nebesko, pozvao ga je što je značilo da će ga vjerojatno izabrati za apostola među Dvanaestoricom, ali očigledno je Isus već vidio što se nalazi u srcu toga bogatašića, da ne vrši Zapovijedi i da ga bogatstvo izobličuje.

Kako onda može biti da je bolje biti siromah i neuk u svjetovnim zvanjima, upravo zbog svoga siromaštva, nego biti bogat i imati prilike naučiti o blagu zemaljskom, ići na visoke škole?

Bog i za takva pitanja ima odgovor: ako ulaziš u kraljevstvo nebesko već u mladoj dobi, dok si još malo i neuko dijete, veoma ćeš lako krenuti u društvo i na svjetovne škole, lakše ćeš učiti, bolje ćeš razumjeti, a steći ćeš i neophodnu poniznost prema Bogu što će te potaknuti da Boga moliš za uspjeh u školovanju.

„Pustite dječicu k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko”, govori Isus u Mt 19,13 ili kod Mk 10,13-16 ili u Lk 18,15-17.

Dakle, izgovora za neukost nema.

Izgovora za neznanje nema.

19.08.2019. 05:44

Progonitelji i njihove žrtve

Sakrivam se duboko u sebe, sklanjam sebe daleko od pogleda jer ne želim biti sad, pod starije dane, nečija žrtva, posljednji ratnik plemena koje izumire ili osoba koja bolji život iskusila nije.

Zašto mi je tako važno da se sklonim, da se nađem u zavjetrini, da se malo dulje odmaram u sjeni? Valjda zato što od mene nitko ne bi imao nikakve koristi pa čak niti ja. Nitko ne bi imao koristi od mojega suprotstavljanja ili lamatanja parolama jer ja ne moram progoniti bilo kojega svog progonitelja, ne moram nikoga onesposobiti, likvidirati već samo mogu biti u svojoj dobi osoba koja afirmira svoja stajališta iako se to nema kome komunicirati.

Radi sebe moram naviještati onaj bolji život kojega progonitelji ne primjećuju, sebi moram dati malo više optimističke pozitive.

Jer progoniteljima nije do toga da me unište nego im je samo stalo do toga da zašutim. Oni nisu moji progonitelji već horda koja razapinje Boga. Uvijek će ih biti, njih nitko ne želi likvidirati. Zato se sklanjam, da ne počinim zlodjelo iz nehata, da ne dižem oružje protiv oružja bez potrebe. Slabiji su, njihovo oružje nije dugotrajno, izdržljivo, to je neka sklepana artiljerija koju nazivaju filozofijom, to su ideologije bez temelja jer one su samo hod za „protiv”.

U početku stvori Bog nebo i zemlju, a kasnije, puno kasnije dade Sina svoga za otkup ljudi od Grijeha da ne pogine nitko tko u Njega vjeruje, a svi u Boga vjeruju jer zašto bi Ga inače napadali tim izmišljotinama?

Sada su čak izmislili da se ljudska ideja o jednome apsolutnom Bogu mora iskorijeniti, a u Bogu žive, u Bogu se rađaju, u Bogu i umiru, i progone druge jer ne mogu izići na kraj sami sa sobom pa im smeta sve, i smeta im jako svaka pomisao na deklarirane vjernike. Misle da su ti vjernici pošast ovoga svijeta, da su uzrok svega zla i da njima samima ne daju disati i živjeti slobodno. Lakše je napasti ljudske ideje oružjem ideologije nego reći Bogu da je naporan. Žele slobodu mišljenja i govora i slobodno djelovanje, grčevito se bore protiv svoje vlastite savjesti.

Što ću im ja, zar sam ja savjest njihova?

Nekada, u mojim mlađim danima, bilo je neophodno otići među ljude, raditi, misliti, govoriti, izjašnjavati se, pristajati na dogovore ili stavljati prigovore na razne prijedloge. Iz tih djelovanja izbijala je moja vjera koja smeta svim progoniteljima Boga, to jest vlastite savjesti.

Danas nisam više niti približno toliko socijalno aktivan član društva. Iz mene izbija radost i nada, u meni živi moja vjera, ali nikome to ne smeta, nitko nema potrebe ušutkivati samotnika, ostarjelog samca u sjeni.

Iz te samotničke sjene se bolje vidi sve ono što je na svjetlu, ali i ono što se čini kradom, u polumraku u kojemu svi oni koji su na svjetlu ne mogu ništa vidjeti jasno.

U tom polumraku sjede savjesti kojima je dosadno, koje su site svega, prepune obijesti jer, iskreno, razloga za glad i siromaštvo u svijetu uopće nema, ali glad i siromaštvo ipak postoje i dalje. Progonitelji nisu siromasi, ali se boje da će to postati jer siromašni su u svakom duhovnom pogledu, izmišljaju ideologije, a ne konzumiraju kvalitetnu hranu; boje se siromaštva, a uzimaju siromahe i kao izgovor za svoje rabote, u ime gladnih i siromašnih izmišljaju izgovore za svoja nespokojstva umjesto da jednostavno proslijede hranu gladnima i da nauče nešto jer neznanje je najveće siromaštvo, to jest ono slabo i površno znanje, nekvalitetno proučavanje. Te savjesti u polumraku nisu sposobne vidjeti i gledati u sebe pa tako ne poznaju niti druge duše i savjesti.

Što ću im ja? Uništavaju se najbolje same, i najbrže stradavaju u svojoj biti jer njihova bit je Bog kojega progone. Stradavaju zato što ne prihvaćaju sebe i na taj način progone svoju bit, u sukobu su sami sa sobom kao divlje meso koje raste u zdravom organizmu.

Tko sam ja da ih spašavam? Ne možeš spašavati progonitelja koji te tako srčano želi uništiti i toliko zvecka s tolikim ideologijama bez istinskog filozofskog temelja da zaista nemam kao žrtva niti jednu drugu riječ osim žaljenja zbog takvoga stanja nečistih savjesti, uznemirenih savjesti koje čak ne znaju niti o slobodi osnovne činjenice: sloboda je ideal, ideja kao i ideja pravednosti, istine, mira i slično, a ideja koja nije ostvariva zove se zato ideal.

Ta njihova slobodna volja je samo ideal.

I što čine kad se ponašaju onako kako misle (pogrešno) da bi se morali ponašati slobodni ljudi? Nastoje ignorirati ono što ne razumiju. A to je opasnost za njih, puno veća opasnost nego što sam ja i moja vjera. Oni su sami sebi najopasniji neprijatelji.

Dobro je skloniti se od te jurnjave divlje horde koja razapinje Boga kako se ne bi dogodilo da me pregaze u toj svojoj grčevitoj jurnjavi na Križ Kristov. Boga koji umire na križu žele ubiti, Boga kojega su ubili žele probosti, Boga kojega pokušavaju zanijekati kao mala djeca kada niječu svojim roditeljima postojanje, kao djeca koja niječu svojim roditeljima pravo na slobodu.

Nemoćni su. Iz njihovih očajničkih i smiješnih pokušaja izbija nemoć.

Čovjek ne može, a da se ne sažali nad tolikom bijedom. 18.08.2019. 04:37

Svijete koji želiš pregaziti moju vjeru, kamo ideš?

Želiš se uvući u kršćanske redove pa tamo širiti hereze, ha, ha. Najprije želiš ubiti Boga, a potom Ga imitiraš i nastojiš stvoriti istoga takvog boga. I ti to zoveš slobodom?

Pustinjski glasovi

More predrasuda,

brdo pretpostavki

koje se talože,

svaki napor koče,

dovode do lošeg suda

i zamjena stavki.

Stižem Ti, moj Bože.

Kapci mi se moče,

ali ništa strašno nije.

Čak je lijepo

naći suputnika

maglama daljina,

čak i kad oluja vije

kroz predvorje slijepo

gdje odzvanja vika.

Lakoća haljina

velika je moć

od koje bih strepiti

da mi nije spas

ta tišina

i ta hladna noć

kojom ćeš me krijepiti

radi sebe, radi nas,

zbog visina

do kojih ću stići

kada se odrazim

od Tvojega drva

koje cvjeta,

koje će me dići

da ne plazim

već da odem prva

nakon mnogih ljeta.

Hvala Ti za sve,

sve što si mi dao;

ja o Tvome moru

šaptati ne mogu,

niti sanjati sne.

Ni Ti nisi nikad znao

da l' ću popet se na goru

da se vratim k Tebi, Bogu.

Anđelu ću svome

lovorike plesti,

a pustinjske palme

bit će meni poslastice.

Sve ću misli trome

ljubavlju pomesti

koja daje šarme

i sve mnoge povlastice.

Kad bi glasovi svi prestali,

možda saznala bih

čak i svoje ime,

ali nije žurno.

Uzroci za jad su nestali,

sad i život sav je tih

jer su blage zime,

al' područje tmurno.

Pjevat ću o kapima kiše

i o poplavi što prijeti

duši ovoj stoljećima.

Ništa ne uspijeva

jer mi srce tiho diše

da ne poremeti

pozdrave u proljećima

radi kojih pjeva.

16.08.2019. 10:32

So Long Marianne by Leonard Cohen

Tajna trudnoća

Uskrsnuće Isusovo je jedini razlog za život i rađanje.

Jedini razlog zbog i radi kojega bi obitelji morale rađati djecu jest Isusova smrt za otkup svih ljudi od grijeha i Isusovo uskrsnuće.

Ne moraju majke rađati iz demografskih pobuda, ne moraju obitelji nositi odgovornost u političkom smislu, ne mora se rađati djecu radi kontinuiteta života već samo zato da se rode na uskrsnuće poslije smrti, da bi vječni život ta djeca upoznala i zadobila čistim načinom života u Kristu koji je Istina i Život.

Rađati djecu iz marginalnih razloga nije nikakva jamčevina za tu djecu da će živjeti vječno u ljudskoj besmrtnosti i da neće možda završiti na paklenim mukama već je jamčevina molitva i vjera u Isusovo uskrsnuće. Ako roditelji zaista pravo vjeruju, nema problema s rađanjem i ne mora ih se uvjeravati da misle na neke druge razloge kao što su izbjegavanje siromaštva ili komocije, kao što su domoljubni razlozi ili kao što bi bila odgovornost za narod.

Isus Krist i Njegovo obećanje uskrsnuća, to jest Isusova riječ koja se ispunila i nagovor koji se ispunio jedina je životna škola koju se mora pohađati. To je škola Isusove riječi i života i smrti Njegove jer da Isus Krist nije uskrsnuo, ništa ljudima ne bi značilo što je majku svoju Mariju učinio bezgrešnom i što ju je uznio na nebo svom njenom dušom i tijelom; ništa posebno ne bi ljudima značilo što je Majka Božja pristala roditi Isusa kao što na tu Božju volju pristaju i mnoge druge žene.

Jer ako je samo demografija važna, tada možda netko ne bi smio rađati, a netko drugi bi morao rađati djecu.

Jer ako je politička odgovornost za narod razlog da se ima puno djece, tada neki ne bi smjeli imati puno djece.

Jer ako je ponašanje Katoličke Crkve nekome manje simpatično, tada oni kojima se to ponašanje ne sviđa ne moraju rađati.

Jer ako učimo o kontinuitetu života, tada zaboravljamo da rađanje ne znači kontinuitet već taj kontinuitet prekida sam Isus kada se objavi čovjeku i podari mu vjeru u to da je Isus uskrsnuo i da će on uskrsnuti. To je preduvjet koji je neophodan za nastavak života; Isusova riječ i uskrsnuće su nužni za taj kontinuitet, a ne besmrtnost ljudska.

Jer kada ljudi čuju bilo koju propovijed u kojoj se ne kaže da je misno slavlje zaista slavlje Isusove smrti i uskrsnuća i ako se to u propovijedi barem jednom ne navede, tada vjernici odlutaju mislima u politiku i demografiju, tada ih napastuje zloduh pričama o siromaštvu i besmislenosti života i rađanja; a, što je najgore, ljudi misle da je besmrtnost dar koji se prihvaća zdravo za gotovo.

Što će čovjeku uskrsnuće ako je besmrtan i što mu je potreban Isus?

Uskrsnuće tijela i život vječni jesu jedina evangelizacija, i nova, i stara, jedina tema svake homilije, a naročito kad se slavi tako značajna svetkovina kao što je Svetkovina Uznesenja Marijina na nebo jer vjernici se lako uljuljkaju u pomisao da su besmrtni i da po pitanju vječnoga života nisu dužni učiniti ništa.

Možda samo treba rađati djecu i voljeti domovinu, možda je to istina, ali to ne mora biti uopće povezano s Katoličkom Crkvom i Svetkovinom Uznesenja Marijina na nebo.

Katolik često dođe na misno slavlje iz navike ili iz nekih sporednih razloga, mnogi razmišljaju kako je dovoljno pristupiti sakramentima, a ne pohađati redovno slavlja jer, kažu, vjeruju u Boga, ali ne idu u crkvu jer se tamo politizira i moralizira, a to je užasno dosadno i naporno. Evangelizacija zahtijeva da se čovjeku i vjerniku posvijesti što jače i što češće da je sakrament Isus Krist, da je u Hostiji i na slavlju Euharistije živi Bog koji je s neba sišao upravo za tog određenog pojedinca. Kada je toga uvijek svjestan, čovjek ne može ne rađati, ne stvarati, ne vjerovati, ne poštivati druge, ne može ne voljeti domovinu.

Kroz čovjeka mora strujati Uskrsnuće, a ono se ne može dogoditi u svakom trenutku života ako čovjek u svakom trenutku života nije svjestan da je njegov Bog rekao da će uskrsnuti poslije svoje muke i smrti jer to je pobjeda nad grijehom zbog kojega čovjek i ima probleme u životu i zbog kojega čovjek umire, makar koliko da je besmrtan.

Što vrijedi čovjeku besmrtnost ako ju mora provoditi na mukama paklenim?

Jedino Ljepilo koje drži sve te homilije i ljude zajedno jest Uskrsnuće, a to je naš Bog i Gospodin Isus kojega je Otac uskrisio zato jer je Pravednik, a ne zato što je odlučio spasiti sve ljude bez volje i pristanka svih ljudi i svakoga čovjeka pojedinačno.

Jedino Ljepilo koje drži obitelji jest Isus Krist, a ne odgovornost pojedinaca i naroda jer takve vrste odgovornosti uopće ne postoje i ne mogu se razviti strogim moraliziranjem nego uz pomoć Boga koji je Ljubav.

Uskrsnuće Isusa Krista očigledno nije nešto što se samo po sebi podrazumijeva.

Vjera u besmrtnost i uskrsnuće možda postoji zbog Isusove i naše majke Marije, ali takva vjera nije duga i postojana vijeka i lako može odvesti čovjekovo srce u napasti jer biti besmrtan i biti uznesen na nebo, to može biti bilo tko, nikad se ne zna. Ali otkupiti ljude od smrti može samo Isus koji je Izvor života, Uskrsnuće tijela i Život vječni. Uskrisiti ljude ne može nitko drugi osim Boga, ne može to niti Majka Marija, niti Crkva Katolička koja propovijeda o sebi samoj i o demografiji, a o svome otajstvu i trudnoći obavila se šutnjom pred svima kao da je zalivena.

Vjernicima neki prilaze kao da su ti vjernici lijeni i nepromišljeni, pripovijeda im se da se utječu Mariji kao da je to najlakše učiniti i kao da za to nije potreban neki veći napor za razliku od iskrene vjere i povjerenja u Isusa koji je jedini Posrednik između sebe, Boga i svih drugih ljudi.

16.08.2019. 07:35

Zov Majke

Jedna je mlada, inteligentna žena zavoljela redovnika.

Ne može joj se to zamjeriti jer preporučljivo je da se vjernici laici i redovnici međusobno vole i poštuju, a najčešće se tu velika milosrdna ljubav Isusa Krista pokazuje najizvrsnije na djelu.

No, postoje i drugačiji slučajevi, bezbroj njih, na stotine, gdje se vjernici među sobom ne poštuju i prepiru. Sam Gospodin Bog, Isus Krist nam kaže da za Njim može hoditi samo onaj tko mrzi svoj život i sve svoje, i sve tuđe, to jest zemaljski način života i sve zemaljsko.

S jedne strane vjernici su kao jedan u zajedničarenju, ali u ljubavi prema Isusu i želji da Ga nasljeduju postaju veliki revnitelji koje je strah prilagođavati se drugima, prilagođavati se obličju ovoga svijeta.

Osim toga, ovaj svijet je sav grešan u ljudskim srcima, a od tih grijeha čovjek postaje manje ili više retardiran ako ne prati Isusa i ne čuva svoju vjeru iznad svega iako te svoje vjere ne mora niti biti svjestan. Vjera je Božji dar, a ljubav laika prema redovniku je Marijin poziv, poziv kojega rijetko tko može odmah identificirati. To je poziv u obraćenje, poziv na gozbu Isusovu, poziv u veliki privilegirani narod.

Ona žena nije također prepoznala Isusa u onome redovniku, a još manje je spoznala da ju je obuhvatio Marijin poziv. Taj redovnik je bio jednostavno najpametniji i najljepši za nju, a mora se priznati da u svijetu grijeha nije mogla samo tako susresti nekoga lijepog i pametnog. Osim toga, redovnik je predivno govorio i propovijedao, srčano je molio, a bio je tako jednostavan i pristupačan.

Često se događa da žene laikinje pomisle kako su redovnici lako dohvatljivi, čak i smiješni zbog njihove skromnosti i poniznosti, ali taj dojam vara, strašno vara mnoge laike.

Ta pametna i energična žena se zainteresirala za redovnika na običan, zemaljski način, tražila ga je i njegovo društvo joj je značilo puno više nego što bi sama sebi priznala, a također je i imala neodoljivu želju da ga uzme za ruku i odvede u šetnju, u svoj svijet, da manipulira s njim.

Počela ga je svjesno i savjesno pratiti jer ju je on u svojoj vjeri sve više privlačio, vjerojatno zato što je ostajao povučen, skroman i ponizan.

Nije shvatila da ju privlači njegova vjera, njegova sloboda, njegovo blaženstvo, njegov Bog i da ju Marija zove k sebi na molitvu i nasljedovanje njezinog Sina po uzorku kojega je sama Marija pokazivala u sebi i oko sebe.

Redovnik je u svojoj poslušnosti Isusu strpljivo podnosio tu ženu, želio je upoznati bolje kao i svakog drugog vjernika, čekao je da ona otkrije Marijin zov, to jest da Bog obrati srce te mlade, inteligentne žene.

Svaki puta kad bi se rastajali, žena bi opet pronašla redovnika i tražila njegovo društvo.

Ima ih bezbroj, takvih djevojaka i žena.

Sve na kraju završava njihovim suzama.

Plaču zbog velikih rastanaka, ali plaču zato jer nisu čule Mariju iako je Isus poduzeo maksimalne napore da ih dovede k sebi, u raj, u kraljevstvo nebesko za kojim su tako revno čeznule.

A muškarci, oni žale kako je šteta što žene nisu svećenice i nadaju se da će to uskoro postati. Nisu svjesni, očigledno, da i njih zove Marija.

15.08.2019. 09:48