Ljudi očekuju političke uspjehe od Boga. Očekuju vođu koji bi se poput kralja nametnuo svima, a istovremeno bi bio pravedan sudac u svim parnicama. Vladao bi jakom desnicom, a istovremeno bi vršio volju naroda te bi svi slojevi društva živjeli zadovoljno, i bogati bi ostali bogati, a siromašni bi bili zbrinuti. Ljudi tako očekuju čudo, imaju nerealna očekivanja koja bi se sva ostvarila na političkom planu.
Ljudi ne očekuju pomoć od svojih susjeda i kolega već od političara koji bi promijenili čitav sustav i strukturu društva, ljudi očekuju nemoguće. Bogat i siromašan živjeli bi tako u harmoniji. Dok bi bogataš gomilao blaga, a plaćao mali, neznatan porez, siromah bi lijepo živio od tih poreza; to bi bilo idealno kad siromaha ne bi bilo stostruko više nego bogataša.
Ljudima također nije toliko važno što se događa s njima poslije smrti. Tada im više neće biti potrebni politički vođe, oni su neophodni odmah i sada, hitno. A smrt je daleko, smrt je ljudima strana i nepoznata kao da se neće zaista dogoditi.
Potvrda da je Isus Gospodin i Bog nalazi se upravo u tome što Isus izjednačuje važnost života i smrti, On je Vođa u životu, ali i poslije života, On nadilazi nerealna očekivanja kojima ljudi u ovome zemaljskom životu zamagljuju svoj vid. Isus daje svima do znanja da je ljudima važno sagledavati život u širem kontekstu kako bi razumjeli što moraju činiti i sada, odmah, ali i ubuduće.
Isus uskrsava na vječan život jer je Pravednik što bi moglo značiti da ispunjava sve težnje bogatih i siromašnih, kako na osobnom, tako i na političkom polju. Važno je kako se ljudi pojedinačno međusobno odnose jer to je ključ i za politički red i mir.
Isus oprašta svakome pojedinačno, nema kod Njega kolektivnog oprosta. Zajednički oprost za grupe ljudi ne postoji, opraštanje političkim ljudskim tvorevinama bi bilo besmisleno jer u političkim strukturama nema odgovornih pojedinaca pa se zbog toga i kaže vrlo često da je čitav sustav potrebno mijenjati.
Isus nosi grijehe svih ljudi, ne kao jedan bezličan teret već Ga svaki pojedinačan grijeh zasebno boli i muči. Točno se zna tko Mu je dodao žuč i ocat kada je žeđao od patnji na križu, točno se zna tko je bacao kocku za Njegove haljine i tko Ga je probio kopljem. Također se točno zna kojim ljudima je prišao i koje ljude je izliječio kad im je oprostio grijehe jer to je ono što je na potrebite djelovalo: moć božanska u Isusu koji oprašta grijehe donosi zdravlje.
Ljudi, kojima Isus oprašta grijehe, postaju pravednici.
Pravednik se s pravednikom lako dogovara.
Pravednik će uskrsnuti na vječnu nagradu, na blaženi život u Bogu.
Također, Isus naglašava da je dobro djelo koje čovjek učini potrebitima isto što i dobro djelo učinjeno Njemu samome, Bogu:
„Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? 38Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? 39Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ 40A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’ (Mt 25,37-40).”
Dakle, ako uvidimo svoje grijehe, grijehe protiv ljubavi za druge, i zamolimo Boga za oproštenje naših grijeha, postajemo pravednici, činimo djela pravedna.
Tako je ljubav prema drugim ljudima važna i više nego politička korektnost, štoviše, tko je pravednik, nužno je i u politici korektan te stvara s drugim pravednikom odgovarajući politički sustav za sve. Ne može niti jedan pojedinac reći da se oslanja na tuđu dobrotu, pravednost i korektnost ako sam nije pravednik, čak niti na majku se ne može pojedinac osloniti, niti na svoje dijete, niti općenito na svoju obitelj ili na svoje susjede i kolege. One bezlične političke tvorevine i strukture koje krivimo za sve zapravo su rezultat naše pojedinačne nepravednosti i grešnosti, zemaljski sustav je Božji i ovisi o Bogu:
„»Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač.35Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; 36i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi.« (Mt 10,34-36).”
Pred Isusom svaki je pojedinac odgovoran sam za sebe, samo je Bog taj koji može preuzeti tuđe grijehe, Isus koji umrije za nas da mi umiremo grijehu i koji uskrsnu jer bijaše Pravednik da i mi postanemo pravednici i uskrsnemo na vječan blažen život. Smrt se ne brine sama za sebe, i život i smrt drugačiji su za svakog pojedinca.
Čak i u jednom samome čovjeku dolazi do podijeljenosti, nitko nije sasvim dobar i bezgrešan čovjek do li Djevica Marija, a također nitko nije sasvim zao. I sam Petar doživljava da ga Isus, iako svoga prvog apostola, naziva đavlom:
„Isus se okrene i reče Petru: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« (Mt 16,23).”
Tko je u milosti Boga, taj dobiva čistoću i dobrotu od Njega:
„Kaže mu Isus: »Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!« 11Jer znao je tko će ga izdati. Stoga je i rekao: »Niste svi čisti.« (Iv 13,10-11).”
Ljubiti drugoga je Božja zapovijed. Čovjek ne može reći da nije odgovoran kada kaže da nekoga ne ljubi. Ljubiti drugoga znači po zapovijedi pomoći svakome kome je potrebno onako kako se može. Već prvi pokušaji nekog vjernika da na taj način prilazi ljudima urodit će velikim plodovima u Gospodinu Bogu. Tko tako iskazuje poslušnost Isusu, iskazuje Mu svoju ljubav i odanost, a ta poslušnost rađa obraćenje u kojemu čovjek zaista razvija ljubav prema drugima uz Božju pomoć.
Tko ne ljubi i tko se odriče svake odgovornosti za božanske stvari i vjernička pitanja, tko ne želi ljubiti druge ljude, taj odlazi na muke paklene i nikada mu ništa ne valja i nikada mu nije dobro te nikada nije zadovoljan.
Tko
želi više ljubiti, taj ljubi i one koji su mu neprijatelji, moli
Boga za njih i blagoslivlja ih.