"Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave (2 Kor 4,17)."
U ljudskom životu najvažnija je duša, stanje čovjekove duše.
Duša je zarobljena, kao stisnuta i mala, a stvorena je za rasprostiranje.
Za dušu postoje tehničke zapreke da se oslobodi, može se usporediti s potisnutim zrakom, a tehnički postupak koji duši pomaže u oslobađanju je Zakon Kristov.
Duša kao da je nešto puno veće, nešto puno šire od tijela. Nešto puno gušće, materijalnije; nešto što je sposobno mijenjati se i dinamično postojati; kretati se blizu i daleko, a ostati u mjestu, na istom položaju i mjestu iz kojega se pokrene. Istovremeno, duša ne zauzima prostor, ne krade nikome zrak, ne gura se nikamo. Ona samo komunicira, nađe se uz drugu dušu. I ne razdvaja se u sebi, ona je i ovdje i tamo daleko.
Tijelo Kristovo, kojim se čovjek vjernik hrani duševno i tjelesno, drugi je postupak koji oslobađa dušu.
Duši slobodnoj nije u tijelu tijesno jer kad je slobodna, postaje življa, lepršava; ne mora biti kao neka gusta magla što se valja poljima i gradovima već ona, kao slobodna, pokreće tijelo s manje napora, s ljepšim nadahnućem.
Isuse, Ti želiš moju volju izvježbati koja bi rasplamsala moje srce jer u toj vatri moja duša postaje sposobnijom za primanje Tvojih darova, Tvoje božanske naravi; postaje sposobna više za istinu i pravednost, za ljubav i razboritost, za povjerenje i pouzdanje. Kada očekujem Tvoje uslišanje, kada molim nešto ili za nekoga, Ti me ostavljaš u neizvjesnosti i očekivanju, a tada Te molim bolje, više, jače, usrdnije, sve toplije i toplije i u tome ognju spoznajem uslišanje koje se događa u Tebi, Gospodine, i ja se nađem u Tebi; Ti dolaziš kao Kralj, susrećemo se u kraljevstvu nebeskom.
Ognjem koji se rasplamsava u mojoj duši, stvara se u mom srcu veća žeđ, bolja i jasnija volja i raspoloženje vršiti Zakon i propise, slijediti Tvoje savjete jer, konačno, nalazim se više u Tebi jer se Ti nastanjuješ u mom srcu.
I kako dolazi kraljevstvo nebesko, tako mi duša postaje lakša i više slobodna.
Ništa mi to vrijedilo ne bi da mi nisi svoga Duha dao; sama od sebe nikada ne bih mogla zamisliti kraljevstvo Tvoje jer ga ne bih mogla pojmiti kao nešto poznato, ne bih ga imala s čime usporediti.
Moja Te duša žeđa, moje Te tijelo želi kao zemlja suha kišu.
Da me nisi oprao od grijeha, da mi nisi Duha dao, da mi ne opraštaš propuste, grijehe koji se množe u mome srcu; da me ne blagoslivljaš; da mi ne hraniš um, tijelo, dušu i srce, ništa ja ne bih postigla mojim dobrim djelima i namjerama, molitvom, postom, žrtvama, darivanjima, milostinjom, znanjem, hrabrošću, ustrajnošću, jakom željom i voljom, raznim sposobnostima i talentima, pobožnim obredima, samom vjerom i nadom, svojom ljubavlju ljudskom, a niti svojim strahom od pakla i od kazne.
Ponekada pomislim da smo mi, ljudi zli i da je život ovaj naš život paklenski pa kad si se u tome našem paklenskom životu i svijetu toliko borio za nas, za svaku dušu i mučio se zbog nas, ponio sve naše grijehe i nesavršenosti naše te dao život da bi nas spasio od zla i od smrti, kako tada ne bi čuo naše vapaje da spasiš sve ljude, kako ne bi vidio kolikom ljubavlju težimo i molimo da se svima smiluješ.
Ipak, ljudima se ne da iz toga pakla.
O, kako bi svi pojurili u spašavanje sebe i drugih kada bi znali kakve divote nebeske čekaju na njih jer nikakve žalosti nisu niti sjena onoj radosti i slavi koja nas čeka ako samo poželimo stići u Tvoje kraljevstvo nebesko, ako samo čujemo kada nam rekneš da osluhnemo i ako samo progledamo ako rekneš da vjerujemo Radosnoj vijesti, ako Ti tada kažemo "Da". 26. veljače 2019. 23:18:24
