Zora napuštena
od oblaka svih,
kiša raspuštena
kao prazan stih;
Dan je taman,
dan je sveči,
ipak zamaman
u bogatstvu Riječi.
Jedna kompozicija
zajednička je za sve
klasika i oratorija
i sveti dan je dio nje.
To je takav Dan
gdje sve se izjednači,
i svjetovni san,
i sveto prednjači
u igri profanoj,
a ona se smiješi
zemlji prodanoj
da ne griješi.
Sveta vremena,
svet je i čas
vječnoga sjemena
kao dio nas.
Spuštam koljena,
poklekujem smjerno
jer zemlja voljena
slavi neizmjerno;
ponirem kapcima,
baš danas slavim,
uzmičem oblacima
da ih ne smlavim,
a ipak će proplakati
u zemlji svijeća
gdje ću natakati
zazive stoljeća.
10. veljače 2019. 11:58:20