Izmakni od izobilja toga kojim napajaš mi dušu tužnu, uzmi sreću srca moga da ne usvojiš si pjesmu ružnu. Ne daj mi da jugo smlavi ove ruke, ovaj zaslon, da ta tuga me preplavi kao da je jedini mi naslon jer ja imam izobilje sreće, znaš to dobro, samo ne daš dok mi molbe ne izrastu veće da mi slatku stvarnost predaš. Utišaj mi uzdah melankoličan, samo Ti ga znaš, srdžbu zove, da ne uvuče se kao dijaboličan u te moje stihove i snove. Ne uvedi me u suze, bliske kao pokajanje što ga ćutim; izvedi mi dušu iz te jame skliske da propjevam, da ne šutim. Ne valja mi nota, srce para, a to ne smije se nikom dati jer sva tuga iz tog žara ne može se nikad isplakati. Otvori mi dveri, Kriste, Ti to možeš, jer ja nemam vina, nakapaj mi riječi čiste; kroz Tebe odlazim put visina. 30. siječnja 2019. 17:48:40
Zar se može naći kamen spoticanja, u tvrdoću njemu zaći usred odricanja gdje je pustoš siromaha izranjena uma i gdje ima Božjeg straha, neizvjesnost druma? Zar Bog nije život dao da otkupi svoje sve? Kako ne bi tada znao vrijeme nevolje, kako ne bi srce otvorio za opraštanje bez izuzetka kad je kajanje nam stvorio još i prije svoga svetka? U tebi mi sve je milje, otvara se meni kao Pismo, liječi kao gorko bilje i tad stranci nismo duhovnoj milostivosti što uživam je u časima gdje pronađu mene tvoje osti jer ti srce moju dušu prima što je tako neugledna da je nitko pogledao nije, samo tvoja volja čedna. Za tebe mi život bije kad u venama je samo Duh jer si moja premosnica, jer mi daješ sebe kroz taj Kruh o kojem sam ovisnica. 30. siječnja 2019. 04:55:24
Mnoge godine na žitnim poljanama, mnogi dani u velikoj neizvjesti; i noć svaka kao zalog pohranama različitih nadanja i loših vijesti: neće stati tvoje ropstvo u tuđini dok ne namakne se jubilarni dan, dok se ne pojavi svjetlo na pučini što ga nosi zakon obavezan da se i to more odmoriti hoće, i ta žitna polja predahnuti žele pa da korov nakupljene zloće nestane u magli obljetnice bijele. Bježi, robe, sada na slobodu jer već došao je onaj Božji čas koji daje pabirčiti tvome rodu što za milost proglašava spas. Skupa li je ta sloboda tvoja, dragocjenija od nagodbe svake kada moraš laćati se boja i gdje moraš donositi ruke lake; sad odmaraj stope, izgažene vjetrom, stavi vijenac mjesto suha pepela i obasjaj svoju žalost sretnim svjetlom, hvali Boga, tvoja godina je cijela. Evo, podiže se grad iz razvalina slomljenih srdaca i poharanih duša; podiže se Sin u kom je Bogu sva milina, što u milosti nam čak i zlikovce iskuša. Sad je vrijeme da i tvoje njive rode, da u gradu molitve prineseš stoljetnice, da se umiješ u kapi blagoslovne vode i da slaviš doba svoje muke i Cvjetnice. 07. siječnja 2019. 07:15:21
Proći pokraj tebe, domahnuti jednosti; jer jedno smo svi, jer dijelimo hljebe, ištemo čednosti; isto je kao biti "mi". Pronaći onaj isti ton u mnoštvu i buci što grubo se nameće; kao odraz, kao zvon čiji jasni su zvuci, ne znači imati sreće već moliti našeg Pastira. Ipak je najljepše imati u samotnosti dobar sluh kojemu svira, zbori najmekše osmijeh ti srodnosti koja od krvne veze je jača, koja od bračne je veze veća i od vrhunca je viša, i od najfinije izrade mača; strijelja me kao svijeća što je od najveća mira tiša. "Mi", to je duga tradicija, Domovina najdraža i stoljetno supatništvo, ali samo osmijeh ti zemlja je ničija na rubu tvoga obraza kao božansko suparništvo. 17. siječnja 2019. 22:56:37
Zašto imam onaj stari sjaj pa ga nosim pregrštima dobre volje? Evo, putuje daleko ispred mene. Da li iskrit će kad svane maj, kad od sjećanja se zarumeni polje, nekad zeleno od nevinosti i od pjene koja me je štitila u milju Gospodara, Boga svih srdaca i djevojčica? Čuvaš me odavno na svom dlanu i u pokrpanoj mreži svih ribara gdje ih pamtim, bijelo runo ovčica. Mnoštvo riba skače u cvjetnome danu. Sestre imala sam, braću, haljinu i lutku, sinje more učilo me pravom skladu, proljećima nosili smo jaglace iz trave; pronašli smo u svakome kutku neku zabavu za svaku dušu mladu, učili smo pjesme, život od ljubavi prave. Sada stiže sjećanje na prvu mladost kad već krali smo od starih vuka prvi ples, prvu ljubav knjizi spomenara; spoznali smo svu ljepotu, samo radost. Djetinjstvo nam bilo vedra luka. Kako li me sada ovaj sjaj očara! 29. siječnja 2019. 16:56:05
Ponekad navali svijet, sav na mene, sruči se i vjetar, i riječi, i bol, ali to su najbolji trenutci, uspomene i budućnost otvara se, pada na moj stol. To su samo ljubavi Ti razgorjele zrake kao da je u me dirnuo i san, al' ne sanjam nego pratim svete krake na kojima visi nebeski moj stan što si ga pripremio za svoju slavu. Iako se um raspada, sav se grana, samo pratim onu nit, crvenu i plavu, koja sastoji se od nebesa, mora, Tvojih rana. Krv je život, ali nebeske su niti one koje dodaju mi smisao i postojanje. U tom stanu samo stope penju se na trone, a sve drugo, čelo, ruke drže odstojanje. Čvrsto stojim, tlo se poda mnom ugiba, ali duša struji kroz uši i moždane gdje je najdraže joj biti, kao da se ziba, i po jedan vjetar fijuče sa svake strane. To je moj dom; evo, sjedim preko puta i dušica mirno gori, jezero izgara poput baklji kojima sam napadnuta, baršun pada i svila se para; ljubav leti u visine gdje će rasplamsati svaku čestu neba, sve do žute glavnje što se već odavno ruši da bi prošli sati ove zemlje davne i još davnje, ali koja ovih čuda ugledala nije. Sve je počelo večeras, oko ure šeste kad se vrijeme u vječnosti skrije, kad se mrtvi dolje na vrućinu žeste. Naravno da tada čujem uskrsnuće, makar kako maleno mi srce stalo, i ja ne znam, ne znam ljubavi te vruće. Kroz mene prolazi sve što se je dalo. Riječ mi putuje i ja u njoj sam sva, odlazim put nepreglednih prilika, potencijala što vijugaju preda mnom kao da se događa rađanje i uzvišenje, neka sveta specijala. Tako putujem po beskraju, u meni je vječno, a ja nisam, nisam zrela za sve to; još me neće preuzeti to korito riječno, slutim i već padam na domaće tlo, vraćam se u svoje stope, gledam što je bilo, a u moje oči bliješti padajuće sunce. Malovjerna duša ipak pamti što se zbilo, ponizno napušta visoke vrhunce. 29. siječnja 2019. 04:27:19
Kiša šušti, slabo pada i romori dok me tvoje ruke grle, a Bog časni iz tebe govori riječi blage, epitete vrle. Budi nježna, nježnija od cvijeta da te mognem treptajem sačuvati i od vjetra i od bijela svijeta, da te smjednem samo svojom zvati. Ne puštam te nikom drugom jer je Bog u tebi kao Gospod moj što me ovjenčava sjetnom tugom kada god pošalje te u vrli boj kako duša saznala bi da te ljubi i da bez tebe bi bila izgubljena, da bi nosila na srcu oklop grubi i da nikad ne bi bila zaljubljena. Pođimo sve tako, zagrljeni, zajedno u nove dane i u Bogu, i u tebi, i u meni jer tek tada zora svane svakom biću, svakoj samotnici, duši koja ne zna nikog prožimati, koja živi tugu kao da je u tamnici, koja neće đavlu srce svoje otimati. Tako dobit ćemo sve te bitke, a još više neki zaljubljeni par; pojit ćemo kapljama ih vode pitke što izvire s neba kao ljubavi nam žar. Nećeš nikad više odlaziti ni od mene, ni u bijedu; ne moraš se tugom poraziti. Nosi sunce u tu kaplju blijedu. 28. siječnja 2019. 15:58:53
