Sva milina

Želim ti pripovijedati o ljepotama
što nas ispunjavaju i okružuju,
želim te približiti svetim divotama
koje se lijepe, šire i zadužuju

svaku dušu da ih od sebe prolijeva
kako ne bi se, prepuna milosti,
umislila da se u bogatstva odijeva
dok se presvetom žrtvom gosti

za trpezom Isusa Krista, Pomazanika
koji dolazi s nagradama i karizmama
što ih dijeli si Crkvi poput ženika
koji se divi bezbroju muževa i dama,

sve jedno od drugoga siromašnije,
sve zajedno ponizno do velika sjaja,
sve jedno od drugoga izdašnije
da se izobilno množi, uzaludno zbraja

jer kako bi to bilo da se Duh i sveta riječ
zahvatiti mogu mjerom u košare
ili da se majčina može u kapima mliječ
oteti porodu usnama što ih žare,

toliko da mora se preliti suzama svijeta
kada odlazi tamo odnijeti spasa, Boga
i toliko da postaje i citra, i poeta,
da djevičanstvom ponizi duha zloga;

da ispjeva bar neke darove topline,
da ispovijedi svjetlo što se ne gasi,
da se po zemlji plodnoj raspline,
da prizna blaženstvo redovnih časi

kojima hvali i slavi istinu, život
i Sina što ljubiti nikad ne stane,
niti prolijevati getsemanski pot
za nove duše, karizme i dane.
‎29. ‎prosinca ‎2018. 03:20:48

Svetima u Kristu

Ovako govori Gospodin:
»Čuj! U Rami se kukanje čuje
i gorak plač:
Rahela oplakuje sinove svoje,
i neće da se utješi za djecom,
jer njih više nema.«

Vi, tradicionalni katolici što su vas krstili prije nego što ste se nasmiješili prvi puta svojoj zemaljskoj majci; što su vas na grudima roditelja oprali svetom vodom i skinuli vam Istočni grijeh, pomazali vas svetim uljem koje prodire kroz moždane; pokazivali vam sliku Majke Božje kada su vas učili izgovarati prve riječi; molili nad vama Boga jedinoga u svakoj važnoj i nevažnoj prilici;
vi, tradicionalni katolici što ste susreli svoje prve prijatelje na svetom tlu neke katoličke crkve, ispred Oltara koji vas je štitio od vanjskog svijeta; što ste naučili Božje zapovijedi u ljubavi svoje katoličke obitelji koja vas je naučila opraštati i smijati se u razgovorima s katoličkim svećenicima koji su vas odriješili u Kristovoj milosti onih prvih, nespretnih pokušaja koji vode u grijehe;
vi, tradicionalni katolici što ste u dobi prvih pitanja o životu i smrti naučili da vas u naručju nosi Gospodin Bog i da, okićeni vjenčićima, dolazite uvijek i zauvijek u kraljevstvo nebesko gdje vam se sam Bog daje u Tijelu Kristovom;
vi, tradicionalni katolici koji ste učili iz Katoličkog katekizma sve o Božjem poretku u duši i među vjernicima; što ste slušali sveta čitanja redovno, više puta mjesečno; što ste pohađali vjeronauke i što ste naučili Molitvu Gospodnju, naučili komunicirati s Bogom prije nego što vas je svijet proglasio punoljetnima;
vi, tradicionalni katolici što ste sasvim spontano i tako normalno pristupili sakramentu Potvrde jer već ste odavno blagovali i molili Boga koji vas je još kao malu djecu, bespomoćnu i nevinu, primio, upoznao i sačuvao za sebe;
vi, prestrašeni licemjeri i izgubljene ovčice, budite svjesni što ste i tko ste, opraštajte jer bi se moglo dogoditi da pogani bolje opraštaju nego vi, mala, razmažena derišta koja su navikla sve dobiti na pladnju, koja nisu naučila razmišljati jer "dovoljno je zamoliti Gospodina i sve će biti u redu"; ne znate što imate! Niste svjesni i pitanje je veliko hoćete li ikada spoznati koje vam milosti ukaza Gospodin Bog jer dali su vam barem obavijesti, posipali su vam mrvice po stazama vašega života, pokazali su vam kojim putem je dobro ići; dali su vam svu moguću poputbinu i snagu Duha Svetoga da vas ništa ne može uništiti, ma koji put izabrali, makar i put licemjerja, uspavanosti, lijenosti ili možda straha od svijeta i svega što nije tako sveto kao vi jer vi ste sveti. Da, sveti ste, zaštićeni kao ličinke koje spavaju u svojim posteljicama dok se ne probude kao leptiri s prekrasnim krilima; sveti ste jer niste pedeset posto svojih grijeha uopće svjesni, jer nemate puno prilike grijesima se udaljiti od Boga; Bog vas je uzeo kao svoje i štiti vas zauvijek, makar i niste dugo bili na ispovijedi, makar ste možda čitav radni vijek proveli kao ateisti jer ste morali zarađivati plaću da biste prehranili obitelj; makar ste Boga našega tristo puta na dan zatajili; Bog vas iz svoje ruke ne pušta.
Ako vas je nevolja zahvatila ili teške muke, zahvalite Bogu na tome jer to je jedini način da zaista progledate u spoznajama o dobru i zlu, da steknete ljute neprijatelje, da postanete svjesna i plodonosna Božja djeca i da, sasvim slobodno, izaberete put svetosti kojega već tako dobro poznajete.
Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubav Njegova.
‎28. ‎prosinca ‎2018. 07:45:19

https://www.youtube.com/watch?v=iR00ugdtIrg

Kod Večernje

Večeri ove,
milosne tako;
mirise zove
nježno, polako

djetinji spomen.
Gdje si tad bio,
jedini Dome,
gdje si se krio?

Gdje sam tad bila?
Daleko, daleko
Tebe sam snila
uz majčino mlijeko.

Kasno Te sretoh,
Sigurnosti, Stijeno,
i svako ljeto
bilo mi lijeno.

Ti si me nosio
na dlanu svom,
uporno prosio
pravdom, istinom.

Ja Te dozivah
u dubini sebe
dok ne ispliva
zima što zebe.

Ruke mi poganske
dirale dvore
dok bure orkanske
njih ne otvore

i nebo Te dade,
k Tebi me vrati,
sveti Grade,
a srce Te prati.

Srži srca moga,
gdje prebivaš sada,
sjećam se toga,
uvijek je nada.
‎27.‎12. ‎2018.
17:16

Muškarac i žena ... i dijete

"Zaručnik
O ti, koja boraviš u vrtovima,
drugovi slušaju glas tvoj,
daj da ga i ja čujem!
14
Zaručnica
Pohitaj, mili moj,
budi kao srna i kao jelenče
na gorama mirisnim!"
Pj 8,13-14



Bogu je sve Njegovo stvorenje milo i drago, ali najdraži od svega stvorenoga Bogu je čovjek, to jest čitavo čovječanstvo. Riječi koje Bog upućuje ljudima, narodima, čovječanstvu, ljudskom rodu riječi su saveza u ljubavi. U tom savezu Bog sebe naziva Gospodinom, a čovječanstvo svojom ženom i suprugom. Vrlo često svoje riječi Bog potkrepljuje zaključkom u kojemu govori da će čovječanstvu zauvijek biti njegov Bog, a ljudi će biti Njegov narod i time naglašava svoju budnu prisutnost u povijesti čovječanstva i životu svakoga ljudskog stvorenja dok istovremeno napominje da je čovjek bez Boga samo prašina, prah i pepeo. 

Takav odnos Boga Stvoritelja prema ljudima odražava se u braku koji je savez Božjega roda i naravi s ljudskim rodom i ljudskom naravi, to je savez božanskoga i ljudskoga, neraskidiva veza.

Bog se izjašnjava kao Muškarac, odnosno kao Zaručnik dok je za Njega udana žena i nevjesta Crkva Kristova, kršćanska, a zapravo čovjek u najširem smislu. 

"Duša mi gine i čezne
za dvorima Gospodnjim.
Srce moje i moje tijelo
kliču Bogu živomu."
Ps 84,3

Čovjek, to jest muškarac i žena čine savez i sklapaju brak radi potomstva i zajedno donose rod i plode se u izobilnoj ljubavnoj vezi.
Plodovi ljubavi između dvije osobe su bezbrojni, puni međusobnih blagoslova i blaženstava u ljubavi Boga koji se čezne čovjeku predati kao što se dojenče predaje na ruke svoje majke jer Bog drugačije niti ne može nego ljubiti predano. Također se u vjernome narodu budi ta ljubav od Boga koja u najvišem ljudskom obliku poprima božansku predanost koja sjedinjuje čovjeka s Bogom i daje mu vječni blaženi život. 

"Ne, ja sam se smirio
i upokojio dušu svoju;
kao dojenče na grudima majke,
kao dojenče duša je moja u meni."
Ps 131,2

U ljubavi ljepše je davati nego primati, kažu ljudi. Bog se u toj međusobnoj predanosti s čovjekom slavi i proslavlja od siline koja je nešto najnježnije što postoji. Čovjek Boga dobiva na dar, a primanje darova je jedan od velikih djela milosrđa, ljubavi i pravednosti jer znamo da nema gorega za darivatelja nego kad mu odbiju dar kakav se pomno izabire i pripravlja kao izraz nježnosti, razumijevanja, ljubavi i predanosti.
Čovjek je pun strahopoštovanja prema Bogu, ali najljepše se Boga slavi u miru i slobodi bez straha, a to je u najvećem povjerenju prema Bogu kada se čovjek opušta i postaje nježnije stvorenje.
Osnovni dar kojega Bog daje čovjeku je sposobnost rađanja drugih ljudi.
Osnovni dar kojega čovjek uzvraća Bogu je brak u kojemu Bog blagoslivlja muškarca i ženu djecom kada nastaje čvrsta obiteljska ljubavna veza i krvno srodstvo koje jača ljubavnu vezu oca i majke u odgajanju potomstva za ljubav, pravdu i milosrđe. Samo jedan je čovjekov dar veći i bolji od toga, a to je posvećenost Bogu u celibatu, u odricanju čovjeka od mnogih drugih darova samo radi što čvršće veze s Bogom Stvoriteljem. Ljudi koji su izabrali takav dar za Boga jesu samo neki izabrani muškarci i žene koji posvećuju Bogu sebe i čitav svoj zemaljski život dok je u braku potomstvo u duhovnom smislu samo privremeno za ljude jer se djeca odvajaju od oca i majke da bi i sami postali očevi i majke ili posvećeni Bogu. Kada muž i žena prestanu rađati potomstvo, mogu se također posvetiti odricanju radi Boga ili radi potomstva u sljedećim koljenima.

Između žene i muškarca, to jest žene i muža postepeno se razvija poseban oblik povjerenja uslijed sazrijevanja njihove ljubavi u kojoj se sve bolje i bolje poznaju i prožimaju jedno drugo. 

 Između Boga i čovječanstva također mora doći do dugotrajne veze u kojoj raste povjerenje i međusobno poznavanje i prožimanje. 

"Neće te više zvati Ostavljenom
ni zemlju tvoju Opustošenom,
nego će te zvati Moja milina,
a zemlju tvoju Udana,
jer ti si milje Gospodinovo
i zemlja će tvoja imat’ supruga."
Iz 62,4


Da bi se to povjerenje ostvarilo potrebna je obostrana požrtvovnost i postojanost jer nigdje toliko nema sumnje kao u braku između muškarca i žene. Sumnja rađa zavišću, ljubomorom, razdorom i grubostima, ali ako oboje supružnika gaje ljubav kao svoje prvo i jedinorođeno dijete, sumnja ne može u takvom braku dugo opstati. Gajiti ljubav u braku isto je što i vjerovati Bogu Stvoritelju, pouzdati se u Njegovu pomoć i blagoslov, to jest vjenčati se u obredu Crkve Božje gdje Bog muškarcu i ženi jamči svojom postojanošću, a supružnici prihvaćaju i neprekidno traže tu svetu jamčevinu koja im daje strpljenje u nevoljama i radost Boga koji je Ljubav i koji rađa ljudskom ljubavlju prema sebi, prema drugima i prema Bogu, razvija sveto dostojanstvo i zajedništvo oca, majke i njihove djece koja dolaze kao blagoslov od Boga. 


Ako, pak, djecu ne dobiju, muškarac i žena ostaju u bračnoj vezi radi usavršavanja svoje međusobne ljubavi i povjerenja jer to je njihov trajni plod i neprolazno potomstvo kao što je vječna ljubav Boga prema čovječanstvu od kojega očekuje uzvratni dar vjere i povjerenja kako bi čovjek sudjelovao u svome vlastitome nastajanju poput sustvaraoca, u svome razvoju i sazrijevanju svoga dostojanstva djeteta Božjeg, odnosno partnera koji je Boga dostojan u svakom pogledu. ‎27. ‎prosinca ‎2018. 07:06

"Svjedok za sve ovo govori: »Da, dolazim ubrzo!«
Amen!
Dođi, Gospodine Isuse!"
Otk 22,20

Jaslice

Jaslice su Evanđelje u slici. Oko njih se odvija životna drama.

Sastoje se od Isusa, Marije, Josipa, zvijezde repatice, pastira i stoke: vola, magarca i ovaca i njihove janjadi.
Mogu biti žive, drvene, slamnate, papirnate, keramičke.
Postavljaju se najčešće ispod okićenog drva bora, jele ili smreke.
Uz jaslice i okićeno drvo dolaze još i panj, adventski vijenac, vjenčić dobrodošlice Bogu na vratima, figurice koje predstavljaju anđele, trojicu kraljeva, svijeće, darovi, lijepo umotani, orehnjača i makovnjača, božićni kuglof, domaći hljeb i vino, blagoslovljena sveta voda, ali, uz Raspelo, jaslice zauzimaju neko središnje mjesto u kući, stanu, kuhinji ili dnevnom boravku. Ili na otvorenom, blizu nekog zdanja katoličke crkve.

Božićne jaslice jesu prikaz Isusova rođenja na način "žive slike" (maketa s pejsažnim ambijentom i "štalicom"), sa skulpturama malog Isusa, Marije i dr. 
Naziv "jasle" potječe od praslavenske riječi "(j)esli" za sanduk koji je prilagođen za hranjenje konja i goveda, što znači "jesti" jer se u jaslama čuvala njihova hrana, odnosno sijeno, slama.

Još mali, Isus nije bio slavan po zemlji, ali je imao neprijatelje odmah po rođenju. Svi narodi okolnoga svijeta u Isusovoj domovini znali su za starožidovsko proročanstvo o dolasku Spasitelja, Božjega Pomazanika koji dolazi kao pripadnik svoga naroda i kao dar oslobođenja svim ljudima. Trojica okolnih kraljeva i tadašnjih astronoma i povijesničara pratili su određenu novu zvijezdu koja "ih je dovela" do štalice u Betlehemu gdje se rodio Isus od Marije Djevice, Bog koji postade čovjekom.
Današnjih dana se o toj zvijezdi govori da se nikada prije i poslije Isusovog rođenja nije pojavila na nebeskom svodu i da to nije klasična zvijezda već svjetlo koje je zabljesnulo svemirom uslijed specifičnog položaja nebeskih tijela.
Zahvaljujući kraljevima ekumene pročulo se do namjesnika nad Betlehemom o tome kako se tamo rodio Isus, Mesija. Taj vladar pokrajine Judeje odmah je naredio da se pobije sva novorođenčad muškoga roda u Betlehemu.
Budući da se u Betlehemu odvijao popis stanovništva, trudna Marija, koja je začela Isusa po Duhu Svetom i ostala vazda djevica, je s mužem Josipom, koji je brinuo za Isusa u Njegovom djetinjstvu, bila tamo na putovanju i u prolazu. Kad je rodila Isusa u štali jer u onoj gužvi nije bilo konačišta za njih, položi Ga u jasle. Kako se to događalo u noći, nije postojala opasnost da će stoka, vol ili magarac povrijediti mladoga Boga jer je bilo tiho i mirno. I pastiri uokolo spavaše na otvorenom, pokraj svojih ovaca.
Za spomen na Isusovo rođenje važno je napomenuti da se pastiri brinu oko janjadi među kojima se izabiru žrtvene životinje u narodu koji se klanja i žrtvuje Bogu u svetištima.

Poslije žrtve Isusove i mučenja, smrti za otkup ljudi od grijeha i zla te uskrsnuća Isusovog i uzašašća na nebo gdje vlada s desne Boga Oca, više se ne prinose nikakve žrtvene životinje za poništenje kriminalnih djela naroda. Isus je Otkupitelj svih ljudi, Janje koje su odveli na križ gdje je ponio grijehe naše da nestanu, oprostio je progoniteljima, sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih, uzašao na nebesa i poslao Duha Svetoga na svoje apostole, na čitavu svoju Crkvu.
U Duhu Svetom pomazani svećenici, pastiri naroda prinose u spomen na te događaje Tijelo i Krv Isusovu pod prilikama kruha i vina u ime vjernoga naroda gdje se Isus daje kao Hrana za vječni život kada će Isus kao slavan Kralj svih kraljeva ponovno doći u žetvu onoga što je posijao na zemlji.

Jaslice su prepune duboka značenja i simbolike.
Ovce predstavljaju narod Božji, pastiri predstavljaju posvećujuću, kraljevsku i proročku službu vjernika koji su u prolazu na zemlji, na svome putovanju kroz svijet, uvijek pokraj vjernika i za narod. U onoj tihoj noći javiše se pastirima anđeli s porukom da odu u štalu tražiti Spasitelja, Novorođenče položeno u jasle.
"A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada. 9Anđeo im Gospodnji pristupi i slava ih Gospodnja obasja! Silno se prestrašiše. 10No anđeo im reče: »Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! 11Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. 12I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.« 13I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći:

14»Slava na visinama Bogu,
a na zemlji mir ljudima,
miljenicima njegovim!«
(Lk 2,8-14)"

Tri kralja donose simbolične darove, tamjan za ugodan miris Isusu, Velikom Svećeniku; smirnu, gorku ljekovitu travu za pomazanje Isusa u muci i smrti; zlato za buduće sveobuhvatno kraljevanje Isusovo.
Vol simbolizira zarobljenu i upregnutu životinju, a ujedino je i najveća moguća životinja koju se žrtvuje za velika slavlja.
Magarac je životinja poniznosti, za razliku od konja koji bi predstavljao vlast i moć. Na magaretu Isus slavno dolazi u Jeruzalem vršiti Očevu volju, predati svoj život za otkup svih ljudi od grijeha.
Drvo bora ili jele, koje se uresi simbolima duhovnih darova, predstavlja drvo Križa koji za kršćane znači spasenje i oslobođenje od robovanja grijesima.
Vjenčić na vratima podsjeća vjernike na Izlazak kada su dovratnike obilježavali krvlju žrtvenih životinja vjernici jer je Bog prolazio prilikom oslobađanja vjernog naroda Mojsijevog iz robovanja Egipćanima; ta krv žrtvenih životinja bila je znak Bogu da prolazi pokraj svoje kuće i svojih vjernika koje je poštedio od zatora.
Jasle u koje su položili Isusa simboliziraju Kruh koji je s neba sišao, Isusa Krista, Njegovo Tijelo i Krv, Njegov život i Njegov Duh, odnosno otajstvo Euharistije od koje žive vjernici.
‎26. ‎prosinca ‎2018. 13:08:27

"I po ovom znamo da ga poznajemo:
ako zapovijedi njegove čuvamo.
4Tko veli: »Poznajem ga«,
a zapovijedi njegovih ne čuva,
lažac je, u njemu nema istine.
5A tko čuva riječ njegovu,
u njemu je zaista savršena ljubav Božja.
Po tom znamo da smo u njemu.
6Tko veli da u njemu ostaje,
valja mu ići putom kojim je on hodio."
1 Iv 2, 3-6

Godina milosti Gospodnje

Takvih dana
kada se Božić rađa,
nešto i umire.
Izvan plana
kraj se događa
svega što uvire

duši slatkoj
iz koje izađe
promjena.
U sekundi kratkoj
čovjek se nađe
izvan sjena

što nestaju,
odluka pada
bez puno svijesti.
Bliže raju
ljubav i nada
žele se sresti

i samo to čovjek zna.
Obraćenje,
pokora;
dolazi istina,
osviješćenje,
godina opora.

To je milosni dan,
a danas je uvijek
za dušu vjernu,
Božić radostan.
Životni vijek
za godinu neizmjernu.
‎25. ‎prosinca ‎2018. 19:34:25

Suze pokajanja

"Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: »Žedan sam.« (Iv 19,28)."

Čovjek se može udarati u prsa, razderati haljine, odjenuti se u kostrijet i tako se kajati neko vrijeme, postiti i mučiti sam sebe pred Bogom i ljudima, a da uopće ne razumije zašto i kako se kaje zbog svojih grijeha. Ljudi se klanjaju sili, slavi i moći i kada ih netko ukori, spuštaju glave, poklekuju i dižu ruke u molbama za oproštenje. Uglavnom je to zato da spase svoju kožu, svoje imanje, svoje drage, svoju obitelj. Kajanje ljudi često je samo odraz straha i strahova raznih vrsta.

Ono što je vjerniku potrebno, to je sagledavanje vlastitoga života u svjetlu Božje riječi i zapovijedi, a to je razborito sagledavanje vlastitih zabluda, predrasuda i grijeha. Vjernici moraju razderati srca svoja, a ne haljine.

Svaki vjernik morao bi iskusiti to stanje pokajanja i to što je dublje moguće. Pokajanje je dragocjeni trenutak vječnoga života, bez pokajanja vjernik i čovjek nije ništa. To je stanje najdublje ljubavne spoznaje koja se, naravno, odražava na način njegova razmišljanja i gledanja, odražava se na njegov osjećajni život i osjetilne iskre svakog čovjeka; pokajanje je doživljaj iznad svakoga zemaljskoga doživljaja jer poznavanje Boga milo je Gospodinu, a ne žrtve vjernika.

Čovjek ne može u sebi sam izazvati taj doživljaj i to stanje pokajanja, to je volja Boga. Najgore što čovjek može iskusiti za života na zemlji je grijeh, patnja i bol, nesreća i tuga, a najljepše što čovjek od Boga može dobiti na dar jest iskra istinskoga pokajanja u iznenadnom spoznajnom svjetlu vjere. Čovjek može nabrojati s kajanjem svoje grijehe koje nije prije i na vrijeme primijetio da bi ih spriječio i koje čini nesvjesno i u robovanju određenim grijesima i zabludama; može nabrajati zašto ga peče savjest, može priznati sam sebi da je pogriješio i tada to isto priznati Bogu svome pa se i usuditi tražiti oproštenje. 

No, istinsko kajanje već posjeduje i tu vjersku svijest da je čovjeku Bog njegove grijehe na određeni način već oprostio, da mu možda nikada nije ni zamjerio već da je Bog ljudske grijehe samo i jednostvano mirno pretrpio u ljubavi i čežnji za zdravim čovjekom i u želji da čovjek uvidi svoje zablude i da postane bolje vjeran, zaljubljen u Boga kao što je Bog zaljubljen u čovjeka.

Isus u svome milosrđu i dobroti razotkriva u ljudskom pokajanju svakome čovjeku da se čovjek ne kaje radi Boga već zbog sebe i radi sebe; da se kajanje ne može proizvesti na zapovijed čovjeka i na ljudsku želju da se pokaje i da vjeruje u Boga; da pokajanje može postojati samo u iskrenosti i u istinskoj spoznaji vlastitih grijeha u razmatranju Riječi i Zapovijedi koje je Bog odavno ljudima dao; da čovjek u grijehu ne vrijeđa Boga i druge ljude toliko koliko uništava samog sebe i svoje zdravlje, i čitav svoj život.

Suze pokajanja, odanosti Bogu i zaljubljenosti u Boga najljepši su dar čovjeka Isusu koji je žedan takvih ljudskih suza. Suze ljudske nalaze razlog i uzrok svoga postojanja upravo u ljudskom kajanju pred Bogom i ljudima jer za sebe nas je stvorio Bog. To nisu suze muke i boli, to su suze ljubavi i povjerenja; to nisu suze nepravde i srdžbe, nemoći i samosažaljenja već radosnoga, istinskoga otkrivanja vlastite svrhe na svijetu; od suza pokajanja rađa se i razvija istinska ljudska ljubav prema Stvoritelju, razvija se čovjek da bi postao zaista ono ljudsko biće koje je razumno i razborito, a ispunjeno ljubavlju i povjerenjem, a posebno dobrotom i milosrđem jer tko doživljava to stanje pokajanja, taj postaje zaista dobar kao da ulazi u neku novu, stranu i obećanu zemlju, postaje milosrdan i svet kao što je Bog svet i milosrdan. ‎24. ‎prosinca ‎2018. 06:18:43