Takvih dana kada se Božić rađa, nešto i umire. Izvan plana kraj se događa svega što uvire duši slatkoj iz koje izađe promjena. U sekundi kratkoj čovjek se nađe izvan sjena što nestaju, odluka pada bez puno svijesti. Bliže raju ljubav i nada žele se sresti i samo to čovjek zna. Obraćenje, pokora; dolazi istina, osviješćenje, godina opora. To je milosni dan, a danas je uvijek za dušu vjernu, Božić radostan. Životni vijek za godinu neizmjernu. 25. prosinca 2018. 19:34:25
"Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: »Žedan sam.« (Iv 19,28)." Čovjek se može udarati u prsa, razderati haljine, odjenuti se u kostrijet i tako se kajati neko vrijeme, postiti i mučiti sam sebe pred Bogom i ljudima, a da uopće ne razumije zašto i kako se kaje zbog svojih grijeha. Ljudi se klanjaju sili, slavi i moći i kada ih netko ukori, spuštaju glave, poklekuju i dižu ruke u molbama za oproštenje. Uglavnom je to zato da spase svoju kožu, svoje imanje, svoje drage, svoju obitelj. Kajanje ljudi često je samo odraz straha i strahova raznih vrsta. Ono što je vjerniku potrebno, to je sagledavanje vlastitoga života u svjetlu Božje riječi i zapovijedi, a to je razborito sagledavanje vlastitih zabluda, predrasuda i grijeha. Vjernici moraju razderati srca svoja, a ne haljine. Svaki vjernik morao bi iskusiti to stanje pokajanja i to što je dublje moguće. Pokajanje je dragocjeni trenutak vječnoga života, bez pokajanja vjernik i čovjek nije ništa. To je stanje najdublje ljubavne spoznaje koja se, naravno, odražava na način njegova razmišljanja i gledanja, odražava se na njegov osjećajni život i osjetilne iskre svakog čovjeka; pokajanje je doživljaj iznad svakoga zemaljskoga doživljaja jer poznavanje Boga milo je Gospodinu, a ne žrtve vjernika. Čovjek ne može u sebi sam izazvati taj doživljaj i to stanje pokajanja, to je volja Boga. Najgore što čovjek može iskusiti za života na zemlji je grijeh, patnja i bol, nesreća i tuga, a najljepše što čovjek od Boga može dobiti na dar jest iskra istinskoga pokajanja u iznenadnom spoznajnom svjetlu vjere. Čovjek može nabrojati s kajanjem svoje grijehe koje nije prije i na vrijeme primijetio da bi ih spriječio i koje čini nesvjesno i u robovanju određenim grijesima i zabludama; može nabrajati zašto ga peče savjest, može priznati sam sebi da je pogriješio i tada to isto priznati Bogu svome pa se i usuditi tražiti oproštenje. No, istinsko kajanje već posjeduje i tu vjersku svijest da je čovjeku Bog njegove grijehe na određeni način već oprostio, da mu možda nikada nije ni zamjerio već da je Bog ljudske grijehe samo i jednostvano mirno pretrpio u ljubavi i čežnji za zdravim čovjekom i u želji da čovjek uvidi svoje zablude i da postane bolje vjeran, zaljubljen u Boga kao što je Bog zaljubljen u čovjeka. Isus u svome milosrđu i dobroti razotkriva u ljudskom pokajanju svakome čovjeku da se čovjek ne kaje radi Boga već zbog sebe i radi sebe; da se kajanje ne može proizvesti na zapovijed čovjeka i na ljudsku želju da se pokaje i da vjeruje u Boga; da pokajanje može postojati samo u iskrenosti i u istinskoj spoznaji vlastitih grijeha u razmatranju Riječi i Zapovijedi koje je Bog odavno ljudima dao; da čovjek u grijehu ne vrijeđa Boga i druge ljude toliko koliko uništava samog sebe i svoje zdravlje, i čitav svoj život. Suze pokajanja, odanosti Bogu i zaljubljenosti u Boga najljepši su dar čovjeka Isusu koji je žedan takvih ljudskih suza. Suze ljudske nalaze razlog i uzrok svoga postojanja upravo u ljudskom kajanju pred Bogom i ljudima jer za sebe nas je stvorio Bog. To nisu suze muke i boli, to su suze ljubavi i povjerenja; to nisu suze nepravde i srdžbe, nemoći i samosažaljenja već radosnoga, istinskoga otkrivanja vlastite svrhe na svijetu; od suza pokajanja rađa se i razvija istinska ljudska ljubav prema Stvoritelju, razvija se čovjek da bi postao zaista ono ljudsko biće koje je razumno i razborito, a ispunjeno ljubavlju i povjerenjem, a posebno dobrotom i milosrđem jer tko doživljava to stanje pokajanja, taj postaje zaista dobar kao da ulazi u neku novu, stranu i obećanu zemlju, postaje milosrdan i svet kao što je Bog svet i milosrdan. 24. prosinca 2018. 06:18:43
Čovjek bi pomislio da će Te zagušiti sav taj svijet oko Tebe: pastiri, janjci, stoka njihova, životinje u štali i, na kraju, velika pratnja sveta Tri kralja, njihova sjajna odjeća, njihova veličina, širina i visina; kako su uopće stali u taj mali prostor u kojemu si bio najmanji među njima, zagušen također silnom slamom, a onda i darovima mudraca, zlatom, smirnom i tamjanom.
Kraj Tebe stoje Tvoji najbolji prijatelji, Tvoja topla, sjajna i bezgrešna majka s mužem Josipom pokraj sebe, dva bića koja su se razumijela u svim pitanjima i u Gospodinu: Bezgrešno začeće i krepostan čovjek, pun pažnje prema Tebi i Tvojoj majci. Da Te nije u svojem svijetlom naručju štitila Marija, i da nju nije štitio Josip, vjerojatno ne bi samo svjetlo one zvijezde repatice bilo dovoljno da te obujmi toplinom i ugrije. Novorođenčad nema svoju temperaturu, treba ih uvijek pomno utopliti. A Tebi je, Novorođenome, bilo dovoljno toplo s tim svim okruženjem. Da su našli neko mjesto u svratištu, lošije bi prošao nego u toj toploj štali pa Ti je čak i na slami bilo ugodnije nego što bi bilo negdje drugdje jer Te je majka umotala u svoje tkanine, one koje je sama izradila.
Sveto je bilo to zajedništvo male svete obitelji, pastira, stada i mudraca. Da nije bilo poklona tih kraljeva sa svih strana nastanjenoga svijeta, ne bi Ti bilo tako ugodno, ne bismo znali da si došao svim narodima koji su Te svi tražili. Ne bismo znali za tamjan i blagoslov, muku Tvoju koju označavaju ljute trave i ne bismo znali da su Te kraljevi zlatom zakraljili za Kralja svih kraljeva. Nije to bila samo simbolika, to Ti je sve uredio Otac Tvoj na nebesima kako bi po Tebi mogao uzljubiti čovjeka, predati se čovjeku; ta štala je bila Tvoj početak u kojemu si bio zaista okružen ljubavlju koja je odgovorila na Tebe koji si Ljubav.
I djetinjstvo si proveo u miru i poslušnosti kako bi kompletno dovršio svoje utjelovljenje u zemaljske duše, sve dok nije došlo vrijeme učenja, a tada si ostao tri dana u hramu Oca svojega i upoznao znanja i sposobnosti tadašnjih svećenika i učitelja naroda svega o Tebi. I vidio si već tada da ništa ne znaju pa si ih podučavao jer kako bi i znali bolje od Tebe o Tebi samom. I bili su zadivljeni Tvojom mudrošću, a Tvoj čas još tada nije bio došao te ne vidješe ono u Tebi što su svi kraljevi znali kod Tvojega rođenja, da si Bog. Na svoje dobro su to spoznali, sebi u korist.
Bilo ti je mirno u poslušnosti i toplo vrijeme koje si proveo u obitelji.
Kako si se pripremao za ono što Ti predstoji? Na to se ničime nisi mogao pripremiti, nikakvim asketskim odgojem, nikakvim tjelesnim vježbama, ničime se nisi mogao obviknuti na patnju koja Te je čekala u Pashalnom otajstvu.
Otac Tvoj na nebesima Te je pripremio i predodredio u ljubavi, a Marija i Josip su te pripremili u vjeri i povjerenju kojim su vršili Zakon što si ga došao upotpuniti i duhovno ostvariti među ljudima.
Nitko nije naslutio što ih sve čeka: duhovni zakon, duhovne zakonitosti, darovi i kreposti, izobilje novoga doba, nove zemlje i novoga neba. Ne, nisu znali. Da si im svima dao krila da lete kamo žele i kako žele, ne bi im bilo to tako veliko otkriće. Da si zavladao po lozi Davidovoj čitavim svijetom i uveo blagostanje pa ostavio nekog nasljednika, ne bi im to bilo nešto jako novo. A Ti si otvorio svakome čvrsto zatvorena vrata duhovnosti za koju nisu znali da je imaju, vrata moći da postanu djeca Boga svoga iako su se nazivali Tvojom djecom, ali ne duhom nego samo tijelom. Ne niti tijelima svojim nego tijelom koje su činili svi pripadnisi naroda u Mojsijevom zakonu.
Predodredi Otac naš na nebesima svakoga od nas u Tebi i po Tebi, a onaj jedini topli trenutak bijaše baš taj ležaj na slami u jaslama i sve oko toga. Tvoj najtopliji trenutak zemaljskoga života, obični ljudi pokraj Tebe, obični, ali potpuno pripravni za Tebe koji si Ljubav.
I Svjetlo sja u tami i tama ga ne obuze. Svjetlo naše, Isuse koji si Bog s nama, dao si nam sebe, pustio si se Ocu da Te pošalje na zemlju i da se rodiš kao dijete koje ništa o svom životu još ne zna. Prepustio si se u ruke onih oko Tebe, potpuno i s punim povjerenjem koje zapanjuje i prosvijetljava svakoga koji Te pogleda malenoga u jaslama. I koji Te pogleda na križu. Potpuno predanoga, u ljudskoj patnji i Božanskoj strpljivosti. Drži nas zajedno samo povjerenje, duh pouzdanja Tvojega i sigurnosti Tvoje u nas i naše obraćenje. Ta, Ti nas poznaš bolje nego što mi poznajemo sebe i svijet za koje mislimo da sve o tome i puno znamo, a ne znamo ništa. Samo Ti znaš zašto si nam se povjerio, samo Ti znaš što je i tko je čovjek, koje su naše mogućnosti i kolika je Tvoja ljubav za nas i prema nama. Mi ne znamo, nas je strah, mi ne želimo po Tvome nego po svome, a što je to što je naše, a da nije od Tebe poteklo. U poslušnosti Tebi možemo Ti postati braća i sestre i što nam više treba?
Nisi htio načiniti čovjeka kao što si načinio anđele nego Ti čovjeka gradiš malo po malo, od tijela do duha, od Zakona do vjere, od forme do sadržaja.
Bio si malo dijete. Često kažemo za nekog starca kad plače da plače kao malo dijete.
Vidjela sam to Tvoje rano djetinjstvo, Tvoji su osjećaji prejaki, a da svi ne bismo pustili suzu kada Te pogledamo kao bespomoćno novorođenče koje treba majku, treba oca zemaljskoga, treba pastire, braću, sestre, političare. Sve nas trebaš, sve do jednoga. Za svbakoga imaš stan i svakome si pripravio darove kao što mi pripravljamo jaslice i darove ispod naših borova i jelki. Sve nas čekaš, svima kucaš na vrata i niti jedan Ti nije suvišan jer Ti si tako velik da svi za Tebe i oko Tebe imamo udjela u vječnosti i bez kraja.
A kada se svi nađemo u Tebi, tek tada ćemo spoznati što je to povjerenje, suza Boga djeteta, što je to ljubav istinska i tko si zapravo Ti, koji sjediš s desne Boga Oca. Tek ćemo tada vidjeti zašto si nas strpljivo čekao, kako si izdržao uvrede i udarce i tek tada ćemo vidjeti kako je velika bila Tvoja potreba za svakim od nas i za svima nama zajedno tada kada si dolazio svake godine kao Novorođenče u naše domove, u naše gradove i sela.
A tada ćemo i mi pustiti velike suze. Ne suze potrebe, povjerenja i ljubavi nego velike i gorke suze pokajanja. 03.01.2016. 19:03
Svjetlima Svjetlo dolazi rano, postepeno, korakom menueta; sve je čisto, do krajnosti isprano, sjaji se dvor poput hrama sveta. Kratki su snovi, i večeri kasne, do jutra se bdije, do sivoga dana u kojemu vide se bistre i jasne lampe i svijeće, i slika izatkana, zlatna i bijela, svjetlucavih niti. Glinene jaslice bliješte polakirane, a u blizini, do pianina glazba će biti, poznate melodije svečano svirane. Pod nakićenim borovima darovi vire šarenih vrpci što čine se uresom, a na stolu kolači primamljivo mire; duhovi dječji sretni su s udesom. Bijele će pahulje donijeti zahlađenje kad stignu im duše sa slavlja Polnoćke; rumena lica odrazit će uzbuđenje, a brzo na tlu bit će drvene kocke. Majka će prigrliti maloga Isusa, a otac prepričati događaj Porođenja i puno će biti najmlađih duša s duhom božanskoga pohođenja. I vrijeme je stalo vjernome puku, deblo se badnjaka na ognjištu loži; u srcu grijem pruženu ruku: blagoslovljen i sretan stiže nam Božić. 23. prosinca 2018. 02:44:07
Zovem te riječju zavjeta svoga u kojemu dišem i misli razbacujem, skupljam ostatke nauka tvoga da bolje osluhnem i jasnije čujem, da razabirem između duhova svih koji je onaj kojega slijedim još od onih vremena kada bio je tih poziv nam Boga što ponekad blijedi jer ni sama ja ne znam naslova dati Bogu nutrine svoje, zovu dubina u kojima ljubav me zanosno prati svih ovih godina s okusom Vina pa makar i čežnje žarči je plam samo ponekad, kada ne želim i kada se moram predati, znam i, sva takva, još uvijek dijelim osmijehe sjajne, ne znam im traga, sigurno to je pjevanje anđela kojima šaljem od zavjeta blaga jer barem oni znaju značaj svih djela što ih zajedno učinismo mi u dosluhu s Ljubavlju koja nas traži i, mada te pozive osluškuju svi, mene taj zavjet po tebi snaži, a nije to čežnja već više um, a nije ni razum već više je bol il' nemir što tišti, a mir mu kum, mir što ga daje Kristov stol. 22. prosinca 2018. 14:56:43
"Zbog toga, kao što po jednom Čovjeku (Adamu) uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt... " Rim 5,12 Bog stvori čovjeka, stvori ga nevinoga. Isus Krist i sve ono što je činio na zemlji veliki je, očigledan i lijep dokaz ljudima da su zli i da su zaslužili patnju, muku, bol i smrt. Kome to nije bjelodano, taj živi u zavaravanju, sanja slatke snove o budućnosti, čuva svoj život i svoje imanje koje teži nagomilati kao što nagomilava zla djela i zle misli. Taj ne vidi u svojim namjerama ništa zločesto. Ne vidi sebe i svoje mane jer ne vjeruje da je Isus pravi Bog i pravi Čovjek koji dolazi ljudima da ih milosrđem spasi od smrti jer i onaj koji umre, u Isusu ima život. Nitko se ne pojavi tko bi imao reći nešto loše o Isusu. Ljudi samo kažu da vjeruju ili da ne vjeruju, ili da nisu sigurni hoće li vjerovati u toga Boga koji se utjelovi po Duhu Svetom od Marije Djevice i postade čovjekom. A ipak, ljudi će našega Boga vrlo brzo i lako izdati, osuditi, razapeti na križ i ubiti. I mi svi koji postajemo katolici za Božić, mi, koji se raznježimo nad Djetetom u jaslama; koji se natječemo tko će prirediti najljepši Advent; koji se rukujemo i čestitamo blagdane; koji šaljemo poruke mira; koji pjevamo najbolje što možemo najljepše skladane kompozicije; koji molimo glasno pred svima i koji molimo u sebi i na samo; svi mi Isusa izdajemo, mučimo, sudimo Mu, razapinjemo Ga i ubijamo; donosimo značajne odluke kako ćemo postati bolji ljudi zbog Isusa, a ne razumijemo da zao čovjek ne može odlučiti dobro i postati bolji čovjek dok promatra smrt Kristovu negdje u daljini svojih sjećanja i ne priznaje da Ga hladnokrvno ubija, da je on taj iz čijega srca izlazi zlo. Jednu jedinu nadu i utjehu mnogi ljudi ne prihvaćaju jer nisu sposobni zamisliti da bi Raspeti mogao oprostiti sve svim ljudima, svakom čovjeku posebno. Čovjek koji teži za blagostanjem mora svega uvijek imati još više nego što ima jer mu nikakvo blagostanje ne donosi mir i rješenje pitanja o životu i smrti. Čovjek koji barem nešto posjeduje može izigravati značajnu osobu i time pokušava utješiti sebe da nešto vrijedi, da je dobar. Svi govore kako je čovjek savršeno ljudsko biće, a pri tome misle na svako ljudsko biće, biće koje ima razum, sposobnosti, jaku volju i snagu koje su iznad svih prirodnih pojava, iznad flore i faune, iznad čitavog svemira. Što učini jedan čovjek, djelo je čitavoga čovječanstva. Nesmiljeno se stvaraju ljudski zakoni gdje pravosuđe ljudsko sudi i kažnjava ljude u ime boljega svijeta i da bi se spriječili zločini ljudski nad ljudima i prirodom. Zločin se ne oprašta, ali se ipak upotrebljava ta riječ "opraštanje" tada kada se nekome isplati zajednička rabota s kriminalcima. Često u takvim slučajevima onaj čovjek koji ima neki posjed predaje dio svoga posjeda zločincu i postaje također zločinac u očima drugih ljudi, a za sebe misli da je dobro poslovao. Čovjek ne uviđa svoju zločestu ćud jer ne može podnijeti pomisao na to da je zao, a ne može to pojmiti zbog toga što zbog svoje zloće ne vidi ništa bolje, ljepše i savršenije od sebe samoga. Kada je Bog preuzeo na sebe ljudsku narav, bilo mu je nemoguće preuzeti ljudsku zloću jer Bog je dobar i ne može nikada biti zao. Zato nam dolazi kao Dijete jer ljudi znaju da se svako malo dijete može nekažnjeno ubiti ili raniti jer dijete ne zna za osvetu, nema moć i snagu uzvratiti ubojici i braniti se od zla. Čudo Isusa Krista je u tome da je preživio više od trideset godina među ljudima, a i tada kada su ga ljudi, svi ljudi, zarobili i razapeli, to se dogodilo samo zato jer je Bog dobar i što je dao svoj zemaljski život i prolio svoju božansku krv do najgore smrti na križu da spasi čovjeka, svakog čovjeka. Čovjek mora uvidjeti da je zao pred Dobrim. Čovjek nastoji ubiti Boga neprekidno i uvijek. No, Bog je puno bolji nego što ljudi mogu pojmiti. Bog nije samo dao život za čovjeka već je svim ljudima sve oprostio kako ne bi zauvijek umrli u svojim grijesima i zločinima, dao je ljudima nadu i mogućnost da postanu tako dobri kao što je dobar sam Gospodin Bog. Posljedica zloće ljudske je smrt. Tko se skruši, dobiva živoga Boga i život na dar. "Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni." Iz 9,5
Dušo moja, hoće li te biti strah, hoćeš li se sumnje svoje bojati kad na posljednji ti let okrene dah, hoće li u tvome srcu Božić sjati? Hoćeš li naići s Njime vršiti Mu volju otvorena srca, ruku k Njemu ispruženih da ne vuče te zemaljsko tijelo dolju već da stremiš van iz ovih dana izduženih? Bože moj, Kriste razapeti, Ti mene ponesi kao službenicu vjernu, Tvoju moliteljicu; iz raspadljivoga korita brzo me iznesi kao siromaha i života prositeljicu. Daj mi da Te gledam u silasku slavnom s nebeskih visina kako dozivaš mi ime; daj mi da Te odmah čujem u sjećanju davnom i da ne oklijevam proći brzo kroz okove plime jer Te ljubim, grešna, jer Te žarko hoću da me riješiš grijeha i naslaga gline. Molim Te da uđeš u moju samoću u kojoj Te čeka srce što za Tobom gine. 22. prosinca 2018. 02:18:37
