Monday, December 24, 2018

Emanuel, Bog s nama


Čovjek bi pomislio da će Te zagušiti sav taj svijet oko Tebe: pastiri, janjci, stoka njihova, životinje u štali i, na kraju, velika pratnja sveta Tri kralja, njihova sjajna odjeća, njihova veličina, širina i visina; kako su uopće stali u taj mali prostor u kojemu si bio najmanji među njima, zagušen također silnom slamom, a onda i darovima mudraca, zlatom, smirnom i tamjanom.
Kraj Tebe stoje Tvoji najbolji prijatelji, Tvoja topla, sjajna i bezgrešna majka s mužem Josipom pokraj sebe, dva bića koja su se razumijela u svim pitanjima i u Gospodinu: Bezgrešno začeće i krepostan čovjek, pun pažnje prema Tebi i Tvojoj majci. Da Te nije u svojem svijetlom naručju štitila Marija, i da nju nije štitio Josip, vjerojatno ne bi samo svjetlo one zvijezde repatice bilo dovoljno da te obujmi toplinom i ugrije. Novorođenčad nema svoju temperaturu, treba ih uvijek pomno utopliti. A Tebi je, Novorođenome, bilo dovoljno toplo s tim svim okruženjem. Da su našli neko mjesto u svratištu, lošije bi prošao nego u toj toploj štali pa Ti je čak i na slami bilo ugodnije nego što bi bilo negdje drugdje jer Te je majka umotala u svoje tkanine, one koje je sama izradila.
Sveto je bilo to zajedništvo male svete obitelji, pastira, stada i mudraca. Da nije bilo poklona tih kraljeva sa svih strana nastanjenoga svijeta, ne bi Ti bilo tako ugodno, ne bismo znali da si došao svim narodima koji su Te svi tražili. Ne bismo znali za tamjan i blagoslov, muku Tvoju koju označavaju ljute trave i ne bismo znali da su Te kraljevi zlatom zakraljili za Kralja svih kraljeva. Nije to bila samo simbolika, to Ti je sve uredio Otac Tvoj na nebesima kako bi po Tebi mogao uzljubiti čovjeka, predati se čovjeku; ta štala je bila Tvoj početak u kojemu si bio zaista okružen ljubavlju koja je odgovorila na Tebe koji si Ljubav.
I djetinjstvo si proveo u miru i poslušnosti kako bi kompletno dovršio svoje utjelovljenje u zemaljske duše, sve dok nije došlo vrijeme učenja, a tada si ostao tri dana u hramu Oca svojega i upoznao znanja i sposobnosti tadašnjih svećenika i učitelja naroda svega o Tebi. I vidio si već tada da ništa ne znaju pa si ih podučavao jer kako bi i znali bolje od Tebe o Tebi samom. I bili su zadivljeni Tvojom mudrošću, a Tvoj čas još tada nije bio došao te ne vidješe ono u Tebi što su svi kraljevi znali kod Tvojega rođenja, da si Bog. Na svoje dobro su to spoznali, sebi u korist.
Bilo ti je mirno u poslušnosti i toplo vrijeme koje si proveo u obitelji.
Kako si se pripremao za ono što Ti predstoji? Na to se ničime nisi mogao pripremiti, nikakvim asketskim odgojem, nikakvim tjelesnim vježbama, ničime se nisi mogao obviknuti na patnju koja Te je čekala u Pashalnom otajstvu.
Otac Tvoj na nebesima Te je pripremio i predodredio u ljubavi, a Marija i Josip su te pripremili u vjeri i povjerenju kojim su vršili Zakon što si ga došao upotpuniti i duhovno ostvariti među ljudima.
Nitko nije naslutio što ih sve čeka: duhovni zakon, duhovne zakonitosti, darovi i kreposti, izobilje novoga doba, nove zemlje i novoga neba. Ne, nisu znali. Da si im svima dao krila da lete kamo žele i kako žele, ne bi im bilo to tako veliko otkriće. Da si zavladao po lozi Davidovoj čitavim svijetom i uveo blagostanje pa ostavio nekog nasljednika, ne bi im to bilo nešto jako novo. A Ti si otvorio svakome čvrsto zatvorena vrata duhovnosti za koju nisu znali da je imaju, vrata moći da postanu djeca Boga svoga iako su se nazivali Tvojom djecom, ali ne duhom nego samo tijelom. Ne niti tijelima svojim nego tijelom koje su činili svi pripadnisi naroda u Mojsijevom zakonu.
Predodredi Otac naš na nebesima svakoga od nas u Tebi i po Tebi, a onaj jedini topli trenutak bijaše baš taj ležaj na slami u jaslama i sve oko toga. Tvoj najtopliji trenutak zemaljskoga života, obični ljudi pokraj Tebe, obični, ali potpuno pripravni za Tebe koji si Ljubav.

I Svjetlo sja u tami i tama ga ne obuze. Svjetlo naše, Isuse koji si Bog s nama, dao si nam sebe, pustio si se Ocu da Te pošalje na zemlju i da se rodiš kao dijete koje ništa o svom životu još ne zna. Prepustio si se u ruke onih oko Tebe, potpuno i s punim povjerenjem koje zapanjuje i prosvijetljava svakoga koji Te pogleda malenoga u jaslama. I koji Te pogleda na križu. Potpuno predanoga, u ljudskoj patnji i Božanskoj strpljivosti. Drži nas zajedno samo povjerenje, duh pouzdanja Tvojega i sigurnosti Tvoje u nas i naše obraćenje. Ta, Ti nas poznaš bolje nego što mi poznajemo sebe i svijet za koje mislimo da sve o tome i puno znamo, a ne znamo ništa. Samo Ti znaš zašto si nam se povjerio, samo Ti znaš što je i tko je čovjek, koje su naše mogućnosti i kolika je Tvoja ljubav za nas i prema nama. Mi ne znamo, nas je strah, mi ne želimo po Tvome nego po svome, a što je to što je naše, a da nije od Tebe poteklo. U poslušnosti Tebi možemo Ti postati braća i sestre i što nam više treba?
Nisi htio načiniti čovjeka kao što si načinio anđele nego Ti čovjeka gradiš malo po malo, od tijela do duha, od Zakona do vjere, od forme do sadržaja.
Bio si malo dijete. Često kažemo za nekog starca kad plače da plače kao malo dijete.
Vidjela sam to Tvoje rano djetinjstvo, Tvoji su osjećaji prejaki, a da svi ne bismo pustili suzu kada Te pogledamo kao bespomoćno novorođenče koje treba majku, treba oca zemaljskoga, treba pastire, braću, sestre, političare. Sve nas trebaš, sve do jednoga. Za svbakoga imaš stan i svakome si pripravio darove kao što mi pripravljamo jaslice i darove ispod naših borova i jelki. Sve nas čekaš, svima kucaš na vrata i niti jedan Ti nije suvišan jer Ti si tako velik da svi za Tebe i oko Tebe imamo udjela u vječnosti i bez kraja.
A kada se svi nađemo u Tebi, tek tada ćemo spoznati što je to povjerenje, suza Boga djeteta, što je to ljubav istinska i tko si zapravo Ti, koji sjediš s desne Boga Oca. Tek ćemo tada vidjeti zašto si nas strpljivo čekao, kako si izdržao uvrede i udarce i tek tada ćemo vidjeti kako je velika bila Tvoja potreba za svakim od nas i za svima nama zajedno tada kada si dolazio svake godine kao Novorođenče u naše domove, u naše gradove i sela.
A tada ćemo i mi pustiti velike suze. Ne suze potrebe, povjerenja i ljubavi nego velike i gorke suze pokajanja. 03.01.2016. 19:03

Sunday, December 23, 2018

Božićna čestitka


Svjetlima Svjetlo dolazi rano,
postepeno, korakom menueta;
sve je čisto, do krajnosti isprano,
sjaji se dvor poput hrama sveta.

Kratki su snovi, i večeri kasne,
do jutra se bdije, do sivoga dana
u kojemu vide se bistre i jasne
lampe i svijeće, i slika izatkana,

zlatna i bijela, svjetlucavih niti.
Glinene jaslice bliješte polakirane,
a u blizini, do pianina glazba će biti,
poznate melodije svečano svirane.

Pod nakićenim borovima darovi vire
šarenih vrpci što čine se uresom,
a na stolu kolači primamljivo mire;
duhovi dječji sretni su s udesom.

Bijele će pahulje donijeti zahlađenje
kad stignu im duše sa slavlja Polnoćke;
rumena lica odrazit će uzbuđenje,
a brzo na tlu bit će drvene kocke.

Majka će prigrliti maloga Isusa,
a otac prepričati događaj Porođenja
i puno će biti najmlađih duša
s duhom božanskoga pohođenja.

I vrijeme je stalo vjernome puku,
deblo se badnjaka na ognjištu loži;
u srcu grijem pruženu ruku:
blagoslovljen i sretan stiže nam Božić.
‎23. ‎prosinca ‎2018. 02:44:07

Saturday, December 22, 2018

Pjesma čežnje


Zovem te riječju zavjeta svoga
u kojemu dišem i misli razbacujem,
skupljam ostatke nauka tvoga
da bolje osluhnem i jasnije čujem,

da razabirem između duhova svih
koji je onaj kojega slijedim
još od onih vremena kada bio je tih
poziv nam Boga što ponekad blijedi

jer ni sama ja ne znam naslova dati
Bogu nutrine svoje, zovu dubina
u kojima ljubav me zanosno prati
svih ovih godina s okusom Vina

pa makar i čežnje žarči je plam
samo ponekad, kada ne želim
i kada se moram predati, znam
i, sva takva, još uvijek dijelim 

osmijehe sjajne, ne znam im traga,
sigurno to je pjevanje anđela
kojima šaljem od zavjeta blaga
jer barem oni znaju značaj svih djela

što ih zajedno učinismo mi
u dosluhu s Ljubavlju koja nas traži
i, mada te pozive osluškuju svi,
mene taj zavjet po tebi snaži,

a nije to čežnja već više um,
a nije ni razum već više je bol
il' nemir što tišti, a mir mu kum,
mir što ga daje Kristov stol.
‎22. ‎prosinca ‎2018. 14:56:43

Dar života


"Zbog toga, kao što po jednom Čovjeku (Adamu) uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt... "
Rim 5,12


Bog stvori čovjeka, stvori ga nevinoga.
Isus Krist i sve ono što je činio na zemlji veliki je, očigledan i lijep dokaz ljudima da su zli i da su zaslužili patnju, muku, bol i smrt.
Kome to nije bjelodano, taj  živi u zavaravanju, sanja slatke snove o budućnosti, čuva svoj život i svoje imanje koje teži nagomilati kao što nagomilava zla djela i zle misli. Taj ne vidi u svojim namjerama ništa zločesto. Ne vidi sebe i svoje mane jer ne vjeruje da je Isus pravi Bog i pravi Čovjek koji dolazi ljudima da ih milosrđem spasi od smrti jer i onaj koji umre, u Isusu ima život.

Nitko se ne pojavi tko bi imao reći nešto loše o Isusu. Ljudi samo kažu da vjeruju ili da ne vjeruju, ili da nisu sigurni hoće li vjerovati u toga Boga koji se utjelovi po Duhu Svetom od Marije Djevice i postade čovjekom.
A ipak, ljudi će našega Boga vrlo brzo i lako izdati, osuditi, razapeti na križ i ubiti.
I mi svi koji postajemo katolici za Božić, mi, koji se raznježimo nad Djetetom u jaslama; koji se natječemo tko će prirediti najljepši Advent; koji se rukujemo i čestitamo blagdane; koji šaljemo poruke mira; koji pjevamo najbolje što možemo najljepše skladane kompozicije; koji molimo glasno pred svima i koji molimo u sebi i na samo; svi mi Isusa izdajemo, mučimo, sudimo Mu, razapinjemo Ga i ubijamo; donosimo značajne odluke kako ćemo postati bolji ljudi zbog Isusa, a ne razumijemo da zao čovjek ne može odlučiti dobro i postati bolji čovjek dok promatra smrt Kristovu negdje u daljini svojih sjećanja i ne priznaje da Ga hladnokrvno ubija, da je on taj iz čijega srca izlazi zlo.

Jednu jedinu nadu i utjehu mnogi ljudi ne prihvaćaju jer nisu sposobni zamisliti da bi Raspeti mogao oprostiti sve svim ljudima, svakom čovjeku posebno.
Čovjek koji teži za blagostanjem mora svega uvijek imati još više nego što ima jer mu nikakvo blagostanje ne donosi mir i rješenje pitanja o životu i smrti. Čovjek koji barem nešto posjeduje može izigravati značajnu osobu i time pokušava utješiti sebe da nešto vrijedi, da je dobar. 
Svi govore kako je čovjek savršeno ljudsko biće, a pri tome misle na svako ljudsko biće, biće koje ima razum, sposobnosti, jaku volju i snagu koje su iznad svih prirodnih pojava, iznad flore i faune, iznad čitavog svemira. Što učini jedan čovjek, djelo je čitavoga čovječanstva.

Nesmiljeno se stvaraju ljudski zakoni gdje pravosuđe ljudsko sudi i kažnjava ljude u ime boljega svijeta i da bi se spriječili zločini ljudski nad ljudima i prirodom. Zločin se ne oprašta, ali se ipak upotrebljava ta riječ "opraštanje" tada kada se nekome isplati zajednička rabota s kriminalcima. Često u takvim slučajevima onaj čovjek koji ima neki posjed predaje dio svoga posjeda zločincu i postaje također zločinac u očima drugih ljudi, a za sebe misli da je dobro poslovao. Čovjek ne uviđa svoju zločestu ćud jer ne može podnijeti pomisao na to da je zao, a ne može to pojmiti zbog toga što zbog svoje zloće ne vidi ništa bolje, ljepše i savršenije od sebe samoga.


Kada je Bog preuzeo na sebe ljudsku narav, bilo mu je nemoguće preuzeti ljudsku zloću jer Bog je dobar i ne može nikada biti zao. Zato nam dolazi kao Dijete jer ljudi znaju da se svako malo dijete može nekažnjeno ubiti ili raniti jer dijete ne zna za osvetu, nema moć i snagu uzvratiti ubojici i braniti se od zla. Čudo Isusa Krista je u tome da je preživio više od trideset godina među ljudima, a i tada kada su ga ljudi, svi ljudi, zarobili i razapeli, to se dogodilo samo zato jer je Bog dobar i što je dao svoj zemaljski život i prolio svoju božansku krv do najgore smrti na križu da spasi čovjeka, svakog čovjeka. 

Čovjek mora uvidjeti da je zao pred Dobrim. 
Čovjek nastoji ubiti Boga neprekidno i uvijek.

No, Bog je puno bolji nego što ljudi mogu pojmiti. Bog nije samo dao život za čovjeka već je svim ljudima sve oprostio kako ne bi zauvijek umrli u svojim grijesima i zločinima, dao je ljudima nadu i mogućnost da postanu tako dobri kao što je dobar sam Gospodin Bog.
Posljedica zloće ljudske je smrt.
Tko se skruši, dobiva živoga Boga i život na dar.

"Jer, dijete nam se rodilo,
sina dobismo;
na plećima mu je vlast.
Ime mu je:
Savjetnik divni, Bog silni,
Otac vječni, Knez mironosni."
Iz 9,5



Dođi, Gospodine Isuse


Dušo moja, hoće li te biti strah,
hoćeš li se sumnje svoje bojati
kad na posljednji ti let okrene dah,
hoće li u tvome srcu Božić sjati?

Hoćeš li naići s Njime vršiti Mu volju
otvorena srca, ruku k Njemu ispruženih
da ne vuče te zemaljsko tijelo dolju
već da stremiš van iz ovih dana izduženih?

Bože moj, Kriste razapeti, Ti mene ponesi
kao službenicu vjernu, Tvoju moliteljicu;
iz raspadljivoga korita brzo me iznesi
kao siromaha i života prositeljicu.

Daj mi da Te gledam u silasku slavnom
s nebeskih visina kako dozivaš mi ime;
daj mi da Te odmah čujem u sjećanju davnom
i da ne oklijevam proći brzo kroz okove plime

jer Te ljubim, grešna, jer Te žarko hoću
da me riješiš grijeha i naslaga gline. 
Molim Te da uđeš u moju samoću
u kojoj Te čeka srce što za Tobom gine.
‎22. ‎prosinca ‎2018. 02:18:37

Thursday, December 20, 2018

Bez Tebe, Isuse


Bez Tebe bi život bio
kratak,
brz i proklet.
Sve što čovjek ne bi htio,
samo atak,
nitko dobar, nitko svet.

Bez Tebe tad sve je smiješno,
nema svrhe, niti razloga, 
ni uzroka
pa je zgodno sve i griješno,
svatko ima svoga boga
i pati od uroka.

Bez Tebe je patnja grozna,
muka strašna
u pličini uma prazna
koji ne zna i ne spozna
da je ljubav jasna,
mada nije potražna.

Bez Tebe se ledenjaci ne otapaju,
bez Tebe ne prži sunca krug,
niti vjetrovi ne skidaju nam krova.
Bez Tebe se osobine stapaju
kao neka masa koja nema lug;
ribar punih mreža nema ulova.

Bez Tebe su ljudi razbijeni
kao neka glina koja tresne‎
pa se sva na zemlji rastavi.
Bez Tebe ni more se ne pjeni,
nema riječi, radnje svjesne,
samo crtaju se boje na zastavi.

I da nije Tebe, ne bi niti bezdana 
niz kojega se strovališe duše 
kao lopta koju dijete šutne.
I bez mraka noći, ne bi niti dana,
ne bi niti riječi Tvojih što se ruše,
a bez riječi, ne bi niti šutnje.

Dao si mi dugo od života,
Bože moj, Bože slatki,
da Te svijećom tražim
kako bih okusila divota,
da mi ne bi ni trenutak kratki,
da se Tobom vazda snažim.
‎20. ‎prosinca ‎2018. 23:21:11

Jedna duša


Ja sam nježnost, radost, 
žalost, krik i preklinjanje.

Ja sam roditeljica i hraniteljica. 
Ja sam tvoja ljubav: djevojka i 
zaručnica, žena i vjernica. 
Ja sam ratnica, mučenica, uznica 
i patnica: brojim korake po rubu 
i strepim da se ne polome niti 
izmedju biti i sniti. 
Izmedju opstati i nestati, jer ja sam 
java i san naše plovidbe što zori, 
i čeka da na pladanj jesenske 
gozbe padne jednom sve što se 
sijalo, nad čim se bdjelo i sve 
što se moglo i smjelo…

Ja sam to nagnuće. Nevidljiva 
slutnja, bljesak i visina. 
Tvoja misao i tvoja dubina. 
Sjećanje i pjesma koju ruka 
zapisuje dok me raspinju, 
dok ostavljam crveni trag 
ljubavi i krvi. Ja sam kruh, 
što se mrvi dok domahuješ, 
odmahuješ zivotu. Dok se 
žalostiš, raduješ. Dok boluješ. 
sumnjaš i samuješ.

Ja sam tvoj Ne i tvoj Da. 
Tvoj Kako, Gdje i Što. 
Tvoja blizina i onda kad 
misliš da me nema. Ja i tad 
lebdim između tebe i visina. 
Tebe i mraka. Tebe i dubina.

Sve sam tvoje: tvoja davnina. 
Tvoj krvotok, tok koji se 
ulijeva u Rijeku Neprolaza.

Ja sam tvoje jastvo. Ja sam 
ljudskost, bratstvo i tvoje 
hrvatstvo: korablja tvojih 
kraljeva i vila tvoga mora.

Ja sam neuništivi dio tebe 
satkan od niti koje povezuju: 
vezuju i obvezuju. Tvoja 
silina i tvoja milina. Tvoj 
mir i nemir. San i nesanica. 
Sapetost i propetost.

Ja sam tvoja zemlja, tvoje 
rijeke, tvoje nizine, tvoje 
more i tvoje gore: 
šum, žubor, huk i jauk.

Ja sam tvoj Kaj, Ča i Što. 
Tvoj jezik, tvoje tijelo, 
duh, grob i spomenik.

Ja sam Jedina 
Koju se ne zaboravlja: 
amanet, oporuka, znamen 
i Amen.

Ivan Tolj (Anima Croatorum – Duša Hrvata)


Popular posts