Friday, August 24, 2018

Božja djeca


Tražila sam jučer pjesmu onu
što si mi je darovao ti za velik dan,
ali ona odzvanja u mome zvonu
i taj papir sav je bio razlistan,

vidjeli se neki drugi stihovi.
I kada ti koji od njih pročitam,
uvijek čujem da su retci njihovi
zato da te sad ne pitam

za sve ono što je prethodilo.
Nije važno to već koliko je lijepo
biti ruka onom što te vodilo
u to zdanje, bez prozora slijepo.

I reče Bog naš: "Neka bude!",
a ja gledala sam kao dijete
na sve nove svijetle sprude,
ne znajući da mi skoro prijete,

ali kada god bih vidjela ti oči,
znala sam da spoznaješ mi riječ.
To su bile molitvice koči
koja plovila je u nebesku mliječ.

I reče Bog naš:"Neka bude!";
uvijek kad sam pomislila na te,
sa srca su popadale ledene mi grude
i još uvijek živim, živim za te

u tom Božjem rajskom kamenitom ružičnjaku.
Ostat ću zauvijek u spoznaji toj
jer je istinita, vječna, sada znam joj stopu svaku
koju blagoslovio je Bog, tvoj i moj. 
‎24. ‎kolovoza ‎2018. 21:00:09

Nađi me


Od Ljubavi se dobro čuje 
i bolje se sluša;
u Istini misli struje,
Nebo se kuša.

Od Ljubavi bolje se gleda,
a vidi se dobro i lako;
u Istini brzo se duša preda,
živi iskrenje svako.

Od Ljubavi skroman ne pati
već je uvijek prepun hvale;
u Istini se vrijeme ne krati,
važne postaju i riječi male.

Od Ljubavi grudi se šire,
udiše tamjan i Božji dah;
u Istini riječi i dijela mire,
ne znaju duše za neki krah.

Od Ljubavi jasne, iskrene
stvara se sveto Stijenje;
u Istini pronađi i mene,
ona ti daje veliko strpljenje.
‎24. ‎kolovoza ‎2018. 18:16:11

Knjiga o Joni




1

Jona protiv svog poslanja (razgovor Boga s ljudskom dušom)
Riječ Jahvina dođe Joni, sinu Amitajevu: 2»Ustani«, reče mu, »idi u Ninivu, grad veliki, i propovijedaj u njemu, jer se zloća njihova popela do mene.«
3A Jona ustade da pobjegne u Taršiš, daleko od Jahve. Siđe u Jafu i nađe lađu što je plovila u Taršiš. Plati vozarinu i ukrca se da otplovi s njima u Taršiš, daleko od Jahve. 4Ali Jahve podiže na moru silan vjetar i nastade nevrijeme veliko na moru te mišljahu da će se lađa razbiti. 5Uplašiše se mornari; svaki zazva svoga boga, i da bi je olakšali, stadoše iz lađe bacati tovar što bijaše u njoj. Jona pak bijaše sišao na dno lađe, legao i zaspao tvrdim snom. 6Zapovjednik lađe pristupi mu i reče: »Što spavaš kao zaklan? Ustaj i prizivlji Boga svojega! Možda će nas se sjetiti bog taj da ne poginemo.« 7Potom rekoše jedni drugima: »Hajde da bacimo ždrijeb da vidimo od koga nam dođe ovo zlo.«
Baciše ždrijeb i pade ždrijeb na Jonu. 8Oni mu onda rekoše: »Kaži nam: zbog koga nas ovo zlo snađe, kojim se poslom baviš, odakle dolaziš, iz koje si zemlje i od kojega naroda?« 9On im odgovori: »Ja sam Hebrej, i štujem Jahvu, Boga nebeskoga, koji stvori more i zemlju.«
10Ljudi se uplašiše veoma i rekoše mu: »Što si to učinio!« Jer bijahu doznali da on bježi od Jahve – sam im je to pripovjedio. 11Oni ga zapitaše: »Što da učinimo s tobom da nam se more smiri?« Jer se more sve bješnje dizalo.
12On im odgovori: »Uzmite me i bacite u more, pa će vam se more smiriti, jer znam da se zbog mene diglo na vas ovo veliko nevrijeme.«
13Ljudi uzeše veslati ne bi li se primakli kopnu, jer se more sve bješnje dizalo protiv njih. 14Tad zazvaše Jahvu i rekoše: »Ah, Jahve, ne daj da poginemo zbog života ovoga čovjeka i ne svali na nas krv nevinu, jer ti si Jahve: činiš kako ti je milo.« 15I uzevši Jonu, baciše ga u more – i more presta bjesnjeti.
16Tada velik strah Jahvin obuze ljude te prinesoše žrtvu Jahvi i učiniše zavjete.

1

Jona izbavljen (razgovor izabranih s ostalim pripadnicima čovječanstva i sveprisutnost Boga)
Jahve zapovjedi velikoj ribi da proguta Jonu. Tri dana i tri noći ostade Jona u ribljoj utrobi. 2Iz utrobe riblje stade Jona moliti Jahvu, Boga svojega. 3On reče: »Iz nevolje svoje zavapih Jahvi,
i on me usliša;
iz utrobe podzemlja zazvah,
i ti si mi čuo glas.
4Ti me baci moru u dubine,
i voda me opteče.
Sve poplave tvoje i valovi
oboriše se na me.
5Pomislih: odbačen sam
ispred očiju tvojih.
Al’ ipak oči upirem
svetom Hramu tvojem.
6Vode me do grla okružiše,
bezdan me opkoli.
Trave mi glavu omotaše,
7siđoh do korijena planina.
Nada mnom se zatvoriše zauvijek
zasuni zemljini.
Al’ ti iz jame izvadi život moj,
o Jahve, Bože moj.
8Samo što ne izdahnuh
kad se spomenuh Jahve,
i molitva se moja k tebi vinula,
prema svetom Hramu tvojemu.
9Oni koji štuju isprazna ništavila
milost svoju ostavljaju.
10A ja ću ti s pjesmom zahvalnicom
žrtvu prinijeti.
Što se zavjetovah, ispunit ću.
Spasenje je od Gospoda.«
11Tada Jahve zapovjedi ribi i ona izbljuva Jonu na obalu.

1

Obraćenje Ninive i božanski oprost (svi se boje Boga, ali Bog je milosrdan. Samo Jona je još u oholosti srca) 
Riječ Jahvina dođe Joni drugi put: 2»Ustani«, reče mu, »idi u Ninivu, grad veliki, propovijedaj u njemu što ću ti reći.« 3Jona ustade i ode u Ninivu, kako mu Jahve zapovjedi. Niniva bijaše grad velik do Boga – tri dana hoda. 4Jona prođe gradom dan hoda, propovijedajući: »Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena.« 5Ninivljani povjerovaše Bogu; oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega.
6Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo. 7Tada se po odredbi kralja i njegovih velikaša oglasi i objavi u Ninivi: »Ljudi i stoka, goveda i ovce da ne okuse ništa, ni da pasu, ni da vodu piju. 8Nego i ljudi i stoka da se pokriju kostrijeću, da glasno Boga zazivlju i da se obrati svatko sa svojega zlog puta i nepravde koju je činio. 9Tko zna, možda će se povratiti Bog, smilovati se i odustati od ljutoga svog gnjeva da ne izginemo?«
10Bog vidje što su činili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali se Bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio i ne učini.

1

Prorokov gnjev i Božji odgovor (Božje milosrđe nudi spasenje svakome tko se iskreno kaje zbog svojih grijeha)
Joni bi veoma krivo i rasrdi se. 2I ovako se pomoli Jahvi: »Ah, Jahve, nisam li ja to slutio dok još u svojoj zemlji bijah? Zato sam htio prije pobjeći u Taršiš; jer znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan, spor na gnjev i bogat milosrđem i da se nad nesrećom brzo sažališ. 3Sada, Jahve, uzmi moj život, jer mi je bolje umrijeti nego živjeti.« 4Jahve odgovori: »Srdiš li se ti s pravom?«
5Jona iziđe iz grada i sjede s istoka gradu; načini ondje kolibu i sjede pod njom u hlad da vidi što će biti od grada. 6A Jahve Bog učini da izraste bršljan nad Jonom i pruži sjenu njegovoj glavi te da ga izliječi od zlovolje. Jona se bršljanu veoma obradova. 7Ali sutradan, u osvit zore, Bog zapovjedi crvu da podgrize bršljan, i on usahnu. 8Kad je ogranulo sunce, posla Bog vruć istočni vjetar; sunce je palilo glavu Joninu te je sasvim klonuo. Poželje umrijeti i reče: »Bolje mi je umrijeti nego živjeti.«
9Bog upita Jonu: »Srdiš li se s pravom zbog bršljana?« On odgovori: »Da, s pravom sam ljut nasmrt.« 10Jahve mu reče: »Tebi je žao bršljana oko kojega se nisi trudio, nego je u jednu noć nikao i u jednu noć usahnuo. 11A meni da ne bude žao Ninive, grada velikoga, u kojem ima više od sto i dvadeset tisuća ljudi koji ne znaju razlikovati desno i lijevo, a uz to i mnogo životinja!«




Thursday, August 23, 2018

Odraz


Sjećam se tih bremenitih dana
kada zajedno smo išli dio Puta
koji vodio je Istini s nekoliko Rana;
ona pustila je da nam Život na njoj pluta,

ona nas je privukla i spojila nam staze.
To je bio susret Ljubavi i Svjetla sjajna
što se prosipali nam na riječi i na obraze,
na očigled svijetu za koji smo bili tajna,

ali oko nas je cvalo rajsko cvijeće,
skromne potočnice i prekrasne ruže;
Riječ je svjedočila poput ravne svijeće
da se dobro vide Vrata kad se ruke pruže.

Na tom raskrižju i na toj koti
zajednički Kruh smo blagovali
i naši su mali i posvećeni životi
kao jedan život u Pastiru pali.

To je bilo anđeosko slavlje, puno radosti,
od nas iskrili su mnogi putokazi
poput zvijezda padalica za sve mrtve kosti
da se slava Tijela, Krvi široko odrazi.
‎23. ‎kolovoza ‎2018. 05:15:20


Wednesday, August 22, 2018

Najbolji pjesnik na svijetu


Srela sam ga, nije bilo iznenada,
negdje u svom gradu, gdje bih drugdje.
Nađoh nešto, a to imam još i sada,
jednom za sve vijeke i za svugdje.

Kada čitam slavne pjesnike, svi su nesigurni,
nisu opedijeljeni, bježe svi do svoje mašte
kao da su oni stvorili i sunce, nebo, oblak tmurni.
Neki su i umišljeni, nose duše tašte.

Stihovi su svi za ljude, neki ljudi stvarno jesu stih,
a to je ipak riječ suvisla, nota, pjesma, ritam;
impresija i osjećaji samo mali dio poezije, vrlo tih,
a to se valjda dušama i dopada kad ih pitam.

Srela sam ga, nisam znala da je pjesma sva u njemu,
vršio je svoje dužnosti, radio je dobro i činio djela
koja uvijek ostavljaju neki trag u meni i u svemu;
imao je čak i puno stila svoga jedinog odijela.

Tek kada sam ispisala na tisuće pjesničkih stranica,
shvatila sam da je pjesnik, jednostavno: stih.
Nikada to nije isticao, a i ja sam samo blijeda podanica
kad ne vidjeh da su note on i da on je dio njih.

Sad sam malo ostarjela, ne preostaje mi više
da se dičim svojim radom ili nekim uspjehom
pa zapišem često pjesmu koja se ne piše;
nisam pjesnikinja, ali sve to držim utjehom.

Sada svatko već naslućuje i kraj moje balade,
spoznala sam pjesmom srce koje svira,
da je srce pjesničko i da mi život moj ukrade.
On je ponajbolji pjesnik  koji mene dira.
‎22. ‎kolovoza ‎2018. 17:25:25

Prvi krici vranski

"Three crows against a rising sun", Kubo Shunman


Predivnih li događaja, predivna li sna
u kojima ti si sa mnom razgovarao
dugo, dugo, sve do jutra prohladna
kao da ga Bog je samo za nas stvarao.

Istina je, ne znam što je bilo u tom snivanju,
ali mirno, ispunjeno sad je srce moje,
i odakle znam, u tom davanju i primanju,
da su bile ruke, da su bile riječi tvoje.

O, molitvo sveta, riječi nadnaravna,
putuj svom brzinom, dragome se vrati
preko mora uzburkana, preko neba ravna;
neizvjesnost, ako ima, ti mu skrati,

neka čuje, kao i ja, ove prve krike vranske
koji pticama najavljuju početak dana
kao da su moje riječi proročanske,
kao da je ta sloboda u srcu mi našla stana.

Nek osjeti hladan vjetar na svom čelu
da ga svježi, kao mene, u samoći;
neka čuje zvona koja napunjaju dušu cijelu
svakim dobom, večerima ili zorom, il' u noći.

Anđelu, čuvaru mili, dragome pohiti,
svome stvoru, moje pismo mu ponesi,
satkano od najfinijih svijetlucavih niti,
molitvu mu moju ti donesi

kao odgovor na njegove sve strepnje
jer ja znam za sve što ljubav mori.
Idi sada, sparno, vruće doba ljetnje,
nek mu moja golubica bijela progovori.
‎22. ‎kolovoza ‎2018. 06:36:38

Tuesday, August 21, 2018

Noćas na tom svodu


Jedino što mogu svojom voljom dati,
to je skroman posluh Bogu mome,
otvaranje srca koje želi Njega znati
i traženje smisla što se nalazi u tome.

Noćas prepuno je zvijezda na tom svodu,
obećanja kojih nisam bila dostojna
sve dok ne nađoh si mirno more ovom brodu,
odgovor mi Boga gdje su uslišanja brojna.

Preskromno mi srce ne zna ni zahvaliti,
samo sve to čuva, drži stražu poput vojnika
koji ne dopušta nikome provaliti,
ne dopušta niti da se stvori prilika

za sve one pritajene kradljivce i tate.
Ono otvara se nekim drugim dverima,
anđeoske svite tu su da ga prate,
snabdijevaju mene svim nebeskim perima

koja pišu i bilježe vječno trajnom tintom
ljubavne poeme najkrasnijih odora
što ih pokrivaju savršenom krinkom,
iskrenošću većom od svih mora.

I u tome smisao je veličanstveni
svega ljubavnog otajstva i sve dobre volje,
upoznavanje sa Svetim i, uz posluh božanstveni,
razvijanje svijesti za sve ono što je bolje,

za sve što je sveto, plemenitije i više.
I to nebo, puno obećanja mi bez mjere,
kao da za mene ljubavnu poemu piše
koju slušam s puno skromnosti i vjere.
‎21. ‎kolovoza ‎2018. 22:28:02

Popular posts