Ivan PERISIC Goal – France v Croatia - 2018 FIFA World Cup™ FINAL

Vječna pjesma

Pjesme stare, opjevane opet mnogo puta,
ne daju mi da pjevušim uspavanku,
da sa svojim anđelima bijela skuta
prepustim se onom polusanku

kada razgovor mi slijedi sveti.
Neki tekstovi su zaboravljeni,
a nekih se pusta duša sjeti,
oni kao da su tamo ostavljeni

da bi duša znala da i dalje živi.
Opet si me, Bože moj, uslišio,
moje srce Tvom se milosrdnom srcu divi,
nikada me nade nisi lišio.

Jedna pjesma ostaje mi uvijek,
zahvalnica za sve zajedničke dane;
Ti si meni melem, sve i lijek,
Ti si moja zora koja uvijek svane.
‎24. ‎srpnja ‎2018. 23:04:43

Sloboda narodu

Da li ikada ću reći moći
'ovo je sloboda, da, to sam ja,
a sve drugo ovdje neće proći,
niti muha, nikakva prokletija'?

Plemeniti ratnik, borba neprekidna,
stoji na tom uskom prolazu
kroz kojega nadolazi bojna neprevidna,
rat u duši, pobjedi i porazu.

Jedan čitav rat sam zadobila,
svaku bitku, svaki boj,
pobijedila, mnoge zarobila,
brojne kao pčela roj.

Zato, eto, nakon mnogih ljeta,
pripravna sam na sve što se valja,
spremna odbiti i vraga kleta,
tu, u srcu i iz nemaloga dalja.

A sve one koji viču glasi
'živjeti slobodu, viva la liberta'
dok u isti čas se život gasi,
neka vide, čuju: libertad muerta

i 'smrt fašizmu' presuda je njima
koji od parola još ne vide, slijepi,
koji sve to gledaju u sebi samima
jer pred njima stoji samo prizor lijepi,

prepun pobjede je ovaj grad.
Ali vrag tu vidi samo sebe uvijek,
samo sebe vidi iako je savršeni sklad
svuda naokolo i za dugi vijek.

Jer kakvo je oko, takvo će ti srce biti;
ako gledaš Boga, možda ćeš i proplakati,
ali suze radosnice ti ćeš liti
makar slijepac čezne samo žuči nakapati.

Mora biti da sam uistinu slobodnjakinja
kad mi srce svagda govori: amnestija!
I u toj slobodi često sam divljakinja,
navikla se tući protiv raznih beštija.
‎24. ‎srpnja ‎2018. 06:03:18

Lijep si, Kriste, kao san

Dođu dani kada više nemam ništa reći,
dođe dan, i večer, i legne noć.
Lijepo mi je bilo stvarati, pripovijedati o sreći
i o tugama i patnji koje nude moć.

Imala sam divne prijatelje putem
kojih sam se smjerno odricala;
uspjela sam skinuti sa sebe kaput puten
svima kojih sam se doticala.

Pronašla sam i pustinjske vrtove,
snašla sam se i sa onim kamenjem
koje lomilo je duševne mi utore,
činilo me njima vječnim znamenjem.

Stigla sam daleko i ostala sama,
ali tu je bio Bog moj i sjećanja moja.
I toliko željela sam da me uzme tama,
i toliko bilo mi je uslišanja da im nema broja.

Skrivala sam svoje pouzdanje
jer sam znala da mi puno vrijedi;
od mene je proizišlo ono nevidljivo zdanje
u kojem se svaka vatra sledi,

nisam dugo znala hoće li me požar
poput triješća zahvatiti da izgorim;
nisam htjela poništiti onaj žar
koji širi se po duši kada zborim.

I dobro sam činila, gasila sam sve,
sve što bilo je za oganj ili protiv
jer mi ništa ne ostade od avanture te.
Uvijek vidjela sam samo jedan motiv,

ljubav Boga Oca i trpljenje tiho,
glasna poniznost i uniženje.
Ponio me kao pero strašan vihor,
bilo je to Boga moga uzvišenje.

Više ništa nisam mogla tada
kada sam naslutila Ti, Kriste, lice;
lijep si kao san od srca mlada,
živim samo za to da Ti padnem nice.
‎20. ‎srpnja ‎2018. 19:39:09

Kolijevka pustinje

"Evo, činim nešto novo;
već nastaje. Zar ne opažate?
Da, put ću napraviti u pustinji,
a staze u pustoši."
Iz 43,19



I ovih sam dana molila za te,
ali ne kao nekada da te imam
već samo zato da probijem sate
i samo zato da blagoslov primam

jer i suviše sam brbljava, bez strpljenja,
jer dobro znam da me pratiš vjerno
kao Djevica Majka put Božjega trpljenja,
kao sveta duša koja ljubi neizmjerno.

Ovoga ljeta sam spoznala nadu
u kojoj ti živiš kao dijete u vodi
gdje ti lepršavost nikad ne kradu
jer ne zna svatko da Ljubav te rodi

i da te treba i traži svakoga trena,
samo za nju da gineš i dišeš
jer je tolika odanost njena;
i da joj uvijek lice opišeš

kad god je vidiš, kad god zatreperi.
Ona poprima likove sjajne i vedre
jer nada je tvoja u velikoj vjeri
kakva se sanja i kakvu noći iznjedre.

Može li sam čovjek u mnoštvu
tako se nadati pokraj puka,
može li duša u svetome Boštvu
uvijek ostati pružena ruka?

Da nemam tebe, da tebe nije,
gdje bi mi bio moj vjerski plamen
što se sad poput anđela krije,
što nosi sad težak mlinski kamen;

gdje bi mi bile ruke i obrazi,
osmijeh, suza, i mir, i bol?
Danas, kažu, i vučica traži
svoju stijenu i onaj sveti Stol,

a kako ne bih tada i ja u pustinji
koja me miluje i kao u kolijevci njiše,
vodi me Bogu, k tebi, ljubavi, istini,
velikoj nadi u kojoj srce mi diše.
‎19. ‎srpnja ‎2018. 18:25:27

Konfete i novčanice

U strasti noći koja nema ruha
osim onoga što ga srcem krije,
prolazi kraj mene slutnja gluha;
nema zvijezda i noć sama svjetlo nije,

a pred njom se razne lampe prenemažu
kao da bi gradu dale romantičnu notu,
kao da mu priječe da sakrije stražu;
grad moj kupa se u vlastitome potu.

Ban se diči sabljom na lukava kneza
koji lakomo po ulicama hlepi,
slavi pir svoj da me prođe jeza;
kiša spustila je zastor slijepi

da se ne vide konfete koje ostadoše,
da mi grad izgleda kao pijandura neka,
kao jadan mokri sloj od pijanke loše,
kao da tom življu noćas nema lijeka.

Tko bi rekao da slavila se besparica
koja nosi kreposti iz anđeoskih dvora;
i da nije bilo samo staraca i starica
već silna mladost ogromnoga zbora,

silna mladost, čekala do iscrpljenja.
Gradski kraljevi nemaju sredstava
da nauče počistiti ulice do korijenja
pa se čini da u kiši grad već spava.

Prođe gorčina jer srce mi stari,
jer mladi moraju ljepotu pamtiti,
jer njihove duše i njihovi dari
moraju novom vatrom plamtiti.

Koliko sad duše vatrene vrijede, 
koliko tisuća, koje monete?
A pjesme nam tihnu, kratke i blijede
kao sve ove pokisle konfete.

Više mi znači gledati ovo, biti tu,
šaptati pjesmu za našega Oca
i dobiti od Boga najbolju utjehu,
tražiti tragove plastičnih boca.

Ruka na srcu, lagana gluhoća,
pohranjivanje osjećaja u dubine;
nezgodna, naporna neka suhoća.
Daj mi, Bože, da duša mi sine

koja se toliko kraj Tebe stišće.
Neka me svjetlo Duha osjeni
da spadne mi s duše suho lišće.
Smiluj se, Bože, smiluj se meni.

Odlazim negdje u tišinu,
silazim tiho, spuštam se k sebi
jer tražim onu žarku toplinu
koju nikada drugome dao ne bi.
18. ‎srpnja ‎2018. 15:06

Kako da Te ne volim

Kada bijah dijete, nisam mogla znati
kolika mi skromnost je vrlina
i da Tvoja riječ me, Bože, prati
do neslućenih visina.

Sada kad sam malo više svjesna
Tvoje moći, Tvoje slatke volje,
postaje mi jako stresna
spoznaja da moram bolje.

A to bolje sastoji se od čistoće,
ne od zlobe, jala ili zavisti.
Samo čisto srce uzdati se hoće,
skromni znaju biti samo čisti.

Učini mi na mome putu
taj moj put i stazu bijelom
i u najmanjemu kutu,
i u srcu cijelom.

Tada načini mi oružje od praha
kojime se stazom hodi
i od Tvoga sveta daha:
nek me prati, nek me vodi.

Svoju dahni svetost mi i mudrost
da ja mognem sve to prepoznati,
prihvatiti život skroman, prost,
da ga mognem Tebi dati. 

Ti ćeš onda biti svoj u svome,
stolovat ćeš dahom od mojega hrama
da od mene nema ništa sjaju tome,
da me nikada ne uzme tama.
‎16. ‎srpnja ‎2018. 10:07:47