Konkretna duhovnost

Ateisti bi rekli da su besmrtni i da nitko ne zna kamo sa svojom smrću odlazi, možda u raj, možda k sjenama Podzemlja. Smrt i događaji poslije smrti će se proučavati kad umremo.
Razne filozofije, religije i filozofije religije također nagađaju o ljudskom utrnuću u kojemu više nema nikakve patnje dok mnogi misle da mogu stupati u vezu s mrtvima, da ih mrtvi gledaju i prate; ili ljudi izmišljaju religije icjeljenja pa zovu to duhovnošću.
Jednobožačke religioznosti, odnosno kršćanska i katolička vjera u Jednoga Boga pomaže onima koji su znatiželjni da počinju razlučivati praznovjerice od istinitih podataka koje dobivaju od svećenika, učenika Jednoga Boga koji je dao svoga Jedinorođenoga Sina ljudima i poginuo, raspet, umro, sašao nad pakao, pokopan, uskrsnuo od mrtvih, uzašao na nebesa k Bogu Ocu Svemogućemu te poslao Duha Svetoga ljudima, Gospodina i Životvorca koji izlazi od Oca i Sina. Sin Božji, Isus Krist, propovijedao je o tim događajima i svim stvarima o kojima su ljudi znatiželjni.
I danas još uvijek, nakon dvije tisuće godina, praznovjerci govore da se nigdje o smrti ne uči, da se nitko od mrtvih nije vratio, da svaki čovjek u sebi, u svojoj besmrtnoj duši i u svojim snovima, mašti i svakodnevnim mislima bolje zna o smrti nego svećenici-teolozi koji tu temu i temu o Bogu, temu o grijehu ljudskom zbog kojega svaki čovjek mora umrijeti, neprekidno dušom i tijelom studiraju i uče od prvih dvanaest Isusovih apostola-očevidaca slavnih događaja mesijanskog vremena te ih tako nasljeduju i nastavljaju mesijansko vrijeme jer Isus Krist dolazi uskoro.
Gospodin Isus i Sveto Pismo uče nas o svakom, i najmanjem, detalju o kojem bi možda moglo biti znatiželjno ljudsko srce. Tko želi biti duhovan i upražnjavati neku, makar i samo relaksirajuću, duhovnost, ne bi smio zanemariti učenja Katoličke Crkve koja se nadovezuju na Sveto pismo, opću vjersku predaju, ali i na Osobu samog Isusa, Gospodina koji ih pomaza i posveti za svoju službu jer Milost je Božja tako odlučila spasiti čovjeka od praznovjerna i nekvalitetna života, a tada i od grijeha njegovih, to jest od ljudske smrti i poganske besmrtnosti. ‎subota, ‎28. ‎travnja ‎2018. 18:05:01

Razgovor ugodni

Razgovor može biti komunikacija između šutljivih ljudi koji jedva izmijene dvje, tri riječi s dubokim značenjem, a može biti opširan i s dodatkom ljubaznosti i odnjegovanih izraza, međusobno diskretno razmijenjivanje mišljenja. Prema latinskom jeziku to možemo nazvati konverzacijom kakvu smo imali kad smo učili neki strani jezik; učili smo razgovarati tako da smo si postavljali pitanja i odgovarali na njih. Prema grčkom jeziku za razgovor možemo upotrijebiti izraz dijalog koji znači razgovor između dviju osoba ili suprotstavljenih strana gdje jedna strana sasluša drugu i uvažava njezina stajališta, a potom govori i iznosi svoja stajališta te se tako pokušava i u pregovorima doći do nekog dogovora. Na dijalog mislimo kada kažemo nekome da želimo razgovarati o nekoj određenoj temi, ali to ne isključuje konverzaciju.
Na žalost, mnogi misle da je razgovor puko istraživačko ispitivanje neke osobe pa kad dobiju zbunjujući odgovor, više ne znaju nastaviti razgovor, ne znaju čak niti priznati da su zbunjeni ili da nisu dobro i konkretno razumijeli odgovor na svoje pitanje.

Da bi se uspješno razgovaralo potrebno je imati malo opće kulture, dobar domaći odgoj te sačuvati djetinju spontanost u općenju s drugima kako ne bi dolazilo da uštogljenosti i napetosti među ljudima koji razgovaraju.

Često potrošimo puno riječi, a ništa konkretno ne kažemo, ne izjašnjavamo se ako to nije neophodno. Na žalost, ljudi tada misle da puno razgovaraju, ali zapravo ne spominju najvažnije dijelove u temi o kojoj žele razgovarati. Također ljudi znaju nakon dugo vremena jedni drugima reći: "Zašto mi to nikad nisi rekao?" ili "Zašto me to nikad nisi pitao?". To je samo izvrdavanje zbog nesposobnosti izjašnjavanja.

Postoje ljudi koji nisu socijalno zreli što ne znači da su psihički zaostali ili da imaju nizak intelektualni kapacitet ili da imaju neke zadnje namjere. Mnogi od njih jednostavno nemaju socijalne inicijative, ono što je mnogima spontano i što mnogi nesvjesno imaju dok postoji mnogo ljudi koji u toj društvenoj nametljivosti pretjeruju. Osobu koja nikada ili vrlo rijetko govori dok je nitko ništa ne upita možemo nazvati blagim sociopatom jer teži sociopat već zaista ima i psihičke probleme ili mentalnu bolest. Najčešće se psihičko stanje čovjeka mjeri po stupnju socijalne zrelosti, ali ima rijetkih slučajeva kada je obrnuta situacija gdje je čovjek mentalno i psihički zdrav, ali je ipak, naizgled ili stvarno, socijalno zaostao. Ima naizgled puno društvenih i socijalno zrelih osoba koje su psihički zakinute.

Događa se da naslovnice novina i portala potiču dugotrajne razgovore među ljudima, ali se može dogoditi da neka intelektualno zdrava i kulturno odgojena osoba zašuti ili se udalji iz društva kad vidi naslove u novinama jer joj se od toga smučilo.
Ako u ovo doba velike tolerancije mnogi ljudi šutljive osobe drže jednostavno zaostalima ili pokvarenjacima, dolazi do niza nesporazuma koji se mogu razvući na dugi niz godina što kod šutljive osobe dovodi do bezvoljnosti za upuštanje u temeljite rasprave zbog nedostataka kod svojih sugovornika u društvu. Društvo ne može imati nedostatak socijalne inicijative, ali može biti hendikepirano kao mentalno zaostala osoba ili jednostvano nezrelo poput neke zemlje koju smo nekada nazivali nerazvijenom zemljom ili zemljom u razvoju.
‎utorak, ‎1. ‎svibnja ‎2018. 15:30:23

Zašto Isus nije ništa napisao

Povijesni, zemaljski Isus bio je Čovjek od riječi. Činio je mnoga i pravedna djela, pratio ih svojim riječima i govorio je riječi koje su se ostvarile, čak su djela Njegova od Njegovih riječi neodvojiva.
Nama je neophodno sve zapisivati, a to je, između ostaloga, i stoga što ne pamtimo dobro sve što smo rekli. Mi zapišemo neki dogovor, načinimo pismeni ugovor, napišemo svoja imena i tvrdimo da smo to što piše sigurno i rekli ili obećali, ali također tvrdimo da se u tim ugovorima ne nalaze naše riječi koje nam drugi pripisuju. Ne postoje tako razumljive i detaljne i precizne ljudske riječi koje neki drugi ljudi ne bi shvatili drugačije nego što smo mi mislili. Mi čak i Sveto pismo čitamo onako kako nam odgovara, ali nikada onako kako je Isus zaista mislio i rekao. 
Pred Velikim vijećem su Ga upitali o Njegovom djelu, a Isus je odgovorio da ne pitaju Njega nego ljude koji su Ga slušali i govore o Njemu. Sve je govorio javno i pred svim ljudima i svim institucijama. Zanimljivo kako su Ga vjerujući sljedbenici drugačije razumijeli od nevjernika. Znamo dobro da su Ga tako loše razumijeli da su zaboravili kakva je božanska čuda činio, kako je izliječio hrome, gluhe, slijepe i kako je uskrisivao ljude od mrtvih pa Ga zbog Njegovih riječi razapeše.


Isus je Bog, On je Bogočovjek, a Bog piše svim svojim udovima, a Njegovi udovi su Njegovi sljedbenici sa svojim pametima i svojim znanjima te sa svojim rukama i bilješkama.
I, konačno, Isus nije stigao ništa zapisati, toliko je za života na zemlji bio zaposlen oko dobrih djela. On ne bijaše neki filozof koji radi sebe govori i želi da njegove riječi ostanu iza njega; On ne bijaše književnik koji bi sakupljao zbirke svojih mudrolija koje nitko ne cijeni i ne čita; On ne bijaše pismoznanac koji ne razumije Pisama i Zakon. Isus jest u svojoj biti Božja Riječ, Pismo živo Boga živoga.

Dvoje u sedam

1. Majka ti daje temelje,
a otac aspiracije.
2. Majka te uči životu,
a otac smislu života.
3. Majka daje odgoj,
a otac te vodi prema Nebu.
4. Majka rađa izobilje,
a otac ga održava.
5. Dvije majke vode u zemlju,
a dva oca ne daju odgoja.
6. Dvije majke ne daju ploda,
a dva oca daju prazninu.
7. Majka bez oca nema života,
a otac bez majke nema smisao.
četvrtak, 01.03.2018.  05:20

Kako je propao svijet

"U očima Božjim zemlja se bila iskvarila; nepravdom se napunila. I kad je Bog vidio kako se zemlja iskvarila - ta svako se biće na zemlji izopačilo - reče Bog Noi..(Post 6,11)"; "... uđi ti i sva tvoja obitelj u korablju jer sam uvidio da si ti jedini preda mnom pravedan u ovom vremenu (Post 7,1). Potop nastade i Bog zatvori za njim vrata korablje".


Evo kako se ovaj svijet grešnika uspio iskvariti prema svojim vlastitim definicijama osobnog i društvenog života kojega želi graditi bez Boga kao da je sam sebe izmislio i sam sebe održava i kao da je sam sebe stvorio ili ga je, još gore, načinila stihija i kaos koji za plodove mogu imati također samo stihijsko ponašanje u općem neredu:


VOLJA I SLOBODA - GUŠENJE SAVJESTI

Voluntarizam, filozofsko-psihološki = učenje prema kojem je volja, a ne um (?!)  temeljni princip i pokretač svih stvari; političko-sociološki = samovoljno postupanje, autoritarno ili diktatorsko, bez obzira na zakone, obaveze ili na potrebe ili zahtjeve društva; sociološki = djelovanje koje se temelji na htijenju, ali bez profesionalne kompetencije i poznavanja predmeta, djelovanje proizvoljnosti.

Liberalizam = sustav ekonomskih i političkih nazora u kojem su prava pojedinca najviša vrijednost; slobodoumnost, slobodno mislilaštvo; politička filozofija za koju je sloboda temeljni kriterij vrednovanja društvenih ustanova.

Liberalna demokracija = politička praksa imanentna razvijenim društvima, nastoji njegovati i usklađivati temeljne vrijednosti liberalizma (  pravo pojedinca ) i demokracije ( pravo većine ).



Volja

Točno je da je volja temeljni pokretač svih stvari u ljudskom životu i društvu jer u nedostatku osnovne volje za nečim postajemo bezvoljni, a tada i potlačeni. Naročito potlačeni pojedinci čine skupine koje u svojoj potlačenosti gube volju za životom, to jest postaju bezvoljni (nemaju hrane, vitamina, sredstava za život, preporučuje im se da ne rađaju "višak" djece, postaju zbog svega toga deprimirani) te ih bogati s puno volje puno lakše mogu tlačiti, iskorištavati i zloupotrebljavati im temeljne slobode i prava. Na taj način beskorisni članovi društva postaju korisni, bilo da imaju nasljeđe, nekretnine, talentirano dijete ili čak i neplaćeni posao te besplatno rade "odbačene" poslove kao što su održavanje svega, prijevozni djelatnici, radnici koji čuvaju sigurnost ljudi i imovine, osiromašeni poljodjelci i slično.

Volja je ljudska jaka i značajna u životu pojedinca koji se uz njenu pomoć osjeća više slobodnim, što je više pokreće, upražnjava ili čak nameće. Takvu snažnu energiju, kakvu daje ljudska volja, podložiti Bogu nije lako i jednostavno. Najsnažniju volju ima Bog koji svoju volju ne mora nikome nametati. Podložiti se volji Boga najveće je umijeće i uspjeh ljudskoga bića.

Božja volja da ljubi sudara se s grešnom ljudskom voljom: povijest Adamova uvijek je aktualna. Čujmo na primjer proroka Amosa. U odnosu na nevjerni Izrael volja da blagoslivlja postaje voljom da kažnjava (Amos 1,3.6...), to je cijena izabranja (3,2); ako čovjek još ne priznaje svoga Gospodina (4, 6-11), neka bude spreman na konačnu kaznu (4,12). Nad njim tada visi prijetnja tvrdokornosti. No, Bog ne ustraje tvrdokorno u svojoj volji da kazni, On je uvijek spreman da se 'obrati' od svoje odluke, da promijeni volju (Jer 18,1-12; Ez 18; usp. Izl 32,14; Jon 3,9 sl); Bog najavljuje da će bar Ostatak preživjeti (Iz 6,13; 10,21). Raduje se gledajući kako se grešnik "obraća od svojih zlih putova i živi" ( Ez 18,23).
A ta bi volja, kad ne bi Bog sam grešnikovu stvar uzeo u svoje ruke, bila tek nakana bez djelotvornosti. Zato će On iznutra potaknuti volju svoje nevjerne zaručnice (Hoš 2,16); dajući joj novo srce, učinit će da Izrael hodi po Njegovoj volji (Ez 36,26 sl; usp. Jr 31,33). U tu svrhu podiže Slugu, kojemu svako jutro budi uho (Iz 50,5) da bi bio kadar poslušati Njegovu volju (Ps 40,8 sl); upravo zato, zahvaljujući Sluzi, "Jahvina će se volja po Njemu ispuniti" (Iz 53,10). Uostalom, to se neće zbiti uz cijenu prisile, osim možda prisile ljubavi. Dragi ne budi Zaručnice dok sama ne htjedne (Pj 2,7; 3,5; 8,4). No kad se ona ushtjedne okrenuti svome zaručniku (Hoš 2,17 sl), zaslužit će da je Bog sam nazove: "Moja milina" (Iz 62,4); vidi Dufour, str. 1453.



Sloboda

Definicije o volji i slobodi ljudskoj nalažu da čovjek sam zna svoja sva prava u životu, a ta prava su uglavom gušenje tuđih prava, proizvoljno i vrlo često neuko razmišljanje o važnim društvenim temama.
Ako bi volja bila temeljni princip, i to volja pojedinca, koji dovodi čovjeka do nekakve neodređene, ali velike slobode, tada bi također i demokracija, u kojoj se prava formiraju kao prava većine, imala smisla jer u toj demokraciji pravo većine gubi snagu i pretvara se u pravo jako bogatih da tlače siromahe, u pravo jačega da tlači slaboga, slabijeg od sebe, a to opet potvrđuje da je sloboda pojedinca neograničena. 

Ta sloboda, ako sam išta razumijela, morala bi ispunjavati svoju svrhu u ostvarenju gotovo svih prava pojedinaca pa bi tako nekako i društvo postalo pravednije. Takvom slobodom koja osigurava sva prava pojedinaca zakoni postaju, kao što se vidi u praksi, međusobno kontradiktorni i u odnosu na ustavne zakone, a kako bi se to spriječilo zakonodavci pogoršavaju tu situaciju pišući suvišne zakone koji su toliko općeniti i nedorečeni da se mogu primijenjivati proizvoljno.
Ta sloboda radi ostvarivanja prava ne bi postala sloboda od nepravde, niti bi postala sloboda za urednije društvo. 

Istinska sloboda je sloboda od duhovnog i psihofizičkog ropstva, skučenosti i potlačenosti što je zaista u prvom redu problematika svake osobe pojedinačno. Istinska sloboda je sloboda za ljubav i pravednost koje mogu doći do čovjeka i društva samo izvana ukoliko je svaki pojedinac već slobodan u sebi. Iz toga proizlazi da je sloboda rezultat imanentnoga i transcendentalnoga djelovanja Boga u društvu i na svijetu.

Ako je ljudski um temeljni princip i pokretač svih stvari, tada nije jasno zašto se nitko ne sjeća kako je stvorio svijet, kako je načinio sebe samoga. Tada sve je stihija kao temeljni princip, a u tom slučaju čemu uopće razmatrati tako plemenite ideje kao što je pravednost ili demokracija. Bilo bi nam svima lakše bez razmišljanja ljudskoga uma, ali ni to nije ostvarivo jer u takvom slučaju koji opisujem ljudski um želi razmišljati, želi vladati, želi i tlačiti druge umove uz pomoć zakona jer, naravno, nije slobodan. To je bio svijet prije Noe, to je bio svijet prije uništenja Sodome, to je ovaj svijet u kojemu su pojedinci, slobodni kao i čitava rulja pojedinaca, razapeli najnevinije Biće na svijetu i šire, Gospodina Krista Svetoga.



Savjest

Evo još jedne bezbožničke definicije:

Savjest = subjektivna svijest o dobrom i lošem, unutarnja reakcija pojedinca na vlastito moralno ponašanje i pretežno osjećajno zasnovano znanje o vrijednosti odnosno bezvrijednosti vlastite osobe i vlastitih moralnih postupaka.

Kada bi savjest ljudska bila slobodna i onako formirana kako pripovijedaju svjetovni filozofi, filozofi vremenitosti, profanosti i zemaljskoga praha, tada bi je se moglo sistematski gušiti, a gušenje pojedinačnih savjesti u ljudima ne bi dovelo do smrti i poslušnosti već do velikih nereda, razaranja i grešnih čina, djelovanja, govora i radnji.

Oni naglašavaju da snaga i karakter savjesti, kao specifične moralne sankcije, zavise od toga u kojoj je mjeri pojedinac prihvatio svoje određene, različite vrijednosti i norme te da je podložna samoocjeni i samousavršavanju, zavisno od konkretnih uvjeta života, konkretne povijesne, ideološke, a samim tim i moralne pozicije čovjeka (kao da se moralne vrednote  formiraju od zemljanog praha, flore i faune pa sve do čovjekove povijesti, a ne zbog toga što proizlaze iz Božje univerzalne ljubavi prema čovjeku). Kada te u tvojoj savjesti Bog probudi i prozove, ma gdje bio i ma što ti činio i mislio, moraš se odazvati.


Savjest je, znamo, glas Boga u čovjeku:
"U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje, ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro, a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našega srca (...). Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjekovo, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini."
(vidi: Katekizam Katoličke Crkve, br. 1776, str. 457
vidi: II. vatikanski sabor, 'Gaudium et spes' 16)

‎subota, ‎28. ‎travnja ‎2018. 10:06:09

p.s. svjetovi propadaju, ali izgleda da ovaj naš svijet sadašnji nikako ne može propasti, možda stoga što je stihija sve više počela uzimati maha pa nas možda dovede i u stanje velike moći i velikih mogućnosti. Tada bismo bili bogovi, ali morali bismo nekako izglasovati kako izabrati vrhovnoga boga i u kojem mandatu. A da ipak barem na kratko upotrijebimo moždane vijuge i uzmemo u obzir mogućnost koja se kao logična premisa i konkluzija najviše i najčešće nameće svojom spontanošću i nesagledivom jednostavnošću: Bog je stvorio svijet i čovjeka, sve uzdržava i svime upravlja?

U minusu

Reče čovjek da njemu bog ništa ne znači, da mu spominjanje te riječi ne djeluje na njega nikako, ni dobro, ni loše, da mu je svejedno po tom pitanju.
Čovjek je u pravu jer kada izgovorimo opću imenicu "bog", bili bismo bezumnici ako bismo od same te bezbožnički izgovorene riječi počeli padati u nekakav trans. To ne bi bilo niti razumno, niti vjerničko ponašanje. Ni meni opće imenice ne proizvode transcendentalna stanja ako moj Bog tako hoće. No, u ovakvom razgovoru ne radi se o gramatici i pravopisu, o imenicama i velikim slovima već se radi o Jednoj Osobi, Božanskoj Osobi koja se za mene nalazi i u riječi Bog kao u općoj imenici jer ja toga Jednoga Boga znam, čula sam za Njega i Njemu vjerujem.

Upravo je u tom pridjevu razlika u izgovaranju imenice bog. Ja vjerujem u Boga, vjerujem u Jednoga, Jedinoga i Jedinstvenoga Boga nad bogovima za razliku od  onog sugovornika koji vjeruje u ništa, u minus. Nikada nigdje nikome nije ništa povjerovao, a klanja se mnogim bogovima, raspadljivosti, klanja se u ništa.

Zato se Bog u punini vremena objavljuje svome Narodu zapovijedima koje su za prosperitet čovjeka važne, a čovjek ih nikada sam ne bi mogao dokučiti.
Riječ Bog suprotna je od riječi 'mnogi bogovi, mnogoboštvo'.
Da bi Narod počeo vjerovati u Boga, Bog se morao prvo objaviti Izabranom narodu.
I kojim riječima je to učinio, to kršćani znaju: "Ja sam Gospodin, Bog tvoj i nemaj drugih bogova pokraj mene." Narod je pamtio i pamtit će te riječi objavljenja Božanske Osobe:
"Gospodin je Bog tvoj, Gospodin je Jedan. Zato ljubi Gospodina, Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom...".

‎ponedjeljak, ‎30. ‎travnja ‎2018. 16:54:50

U paklu besmrtnosti

Čovjek je oduvijek slutio da je besmrtan,
oduvijek je mislio da umrijeti neće,
ali smrt je stvarnost koja se čeka.
Poslije nemaš ni tijela, ni oblika, ni puta
poput praha što se raznosi na vjetru.
Novost je Kristova uskrsnuće i dolazak 
ljudske osobe u Božju i u Božji život.
Krist je, između ostaloga, morao javno i na očigled sviju
umrijeti na križu, morali su Ga u grob staviti.
Poslije toga događaja, kada je umro Bog, niti jedan čovjek
ne može misliti na stari način već mora znati
da će umrijeti stvarno i u svakom slučaju.
Jedini naš Bog i Gospodin Isus Krist umro je s nama,
za nas, na otpuštenje naših grijeha, a mi ćemo umrijeti da umru grijesi naši jer inače ne bismo zadobili nikada život vječni, život u Kristu koji se začinje u zemaljskom krštenju.
Velika je razlika između puke besmrtnosti i vječnoga života.
Tu nam je razliku donio Isus Krist, donio nam je pojašnjenje i tumačenje 
čitava života i postojanja našega.
Tko ne bi povjerovao da je Isus Gospodin i tko bi se proglasio agnostikom, taj mora znati da se poslije smrti može naći na Posljednjem sudu gdje se slobodno može odlučiti protiv Boga, to jest za pakao.
‎subota, ‎28. ‎travnja ‎2018. 07:13:44