Milosti puna

Kraljica neba i Majka Crkve puna je milosti.
Prvo nas odvodi u svoja nepregledna nebeska prostranstva u kojima često ništa ne razumijemo, ali se dobro osjećamo. I razum, i osjećaji naši, a i intuicija govore nam da smo na najboljem mogućem mjestu gdje se zajednički i pojedinačno pokušavamo snaći. Majka nas uči abecedu, a mi samo tepamo i zamuckujemo, ali nam se to sve sviđa i ne želimo se maknuti nikamo iz takvoga položaja. Vidimo brzo da brzo učimo govoriti, naučimo malo abecedu i počinjemo određenom komunikacijom koja kao da nas liječi; uvijek se od nečega moramo liječiti. Komunikacija se sastoji od naše probuđene znatiželje iza koje stoji velika ugoda i od uspješnih ostvarenja koja inače nismo mogli postići i o kojima smo mogli samo sanjati.
Uvijek smo oduševljeni svojim stanjem, ali uvijek Majka nudi i daje još više, uvijek ima još nešto što bi nas moglo životno, egzistencijalno zanimati i zaineresirati pa tako postajemo sve više i više svjesno zaintrigirani nebeskim svijetom kojemu ne vidimo kraja.
Majka nas poučava da je uvijek slušamo iako naša pažnja nikada nije dostojno razvijena za to, za posluh. Ona nas odmah uči i pisati i čitati ono što govorimo i slušamo i sve što čujemo, ali to ne ide tako brzo kao produbljivanje naše osjećajnosti i osjetljivosti za raznolike poznate i nove načine komunikacije.
Kako već znamo međusobno razgovarati, tako nam je najlakše naučiti posredovati novu abecedu međusobno iako s Majkom komuniciramo puno svestranije i plodnije. Brzo spoznamo da nam u sveopćoj komunikaciji i razgovoru najbolje odgovara pjevanje i to ne točno onakvo kakvo smo nekada učili već su tu najrazličitije vrste pjevanja: pjevanje iz svega glasa i umijeća u zboru, pjevanje koje je nekako spontano i ne bilježi unaprijed melodiju, profesionalno visokokvalitetno pjevanje i slično. Majka nam pjeva vrlo kratke i jednostavne simpatične pjesmice koje sadrže dubokoumne tekstove i pripjeve.
Tako razumijemo da smo u novoj zemlji i da učimo nepoznati jezik, a na taj način počinjemo označavati sve to što nam je novo i tomu pridajemo jedan zajednički naziv: molitva. Molitva Bogu, molitva za zdravlje, molitva za zagovor drugih ljudi, molitva kao prikazivanje osoba i problematike Bogu za pomoć ili molitva kao način života i komunikacije.
Majka nas informira o nebeskim stvarima, o Bogu, ali i o zemaljskim stvarima o kojima inače nikada i nigdje drugdje ne učimo, a to su vrlo važna egzistencijalna pitanja u kojima nas Majka uči velikoj kreposti jednostavnosti. Uz Majku i od Majke zaista je najlakše učiti.
Sve te odnose ubrzo prepoznajemo kao veoma zdrave, ali u prvom redu kao istinsku ljubav koja može biti ljudska, ali dolazi s neba. Ta ljubav nas drži i održava kada i mi poželimo dobro ljubiti, a znamo dobro da to ne možemo; Majka ispunjava svojom nebeskom ljubavlju našu ljubav. Time nam daje moć i snagu, a potom nas i hrani Bogom na sasvim jednostavan i konkretan način.
Kako našoj znatiželji nema kraja, pitamo se kako prije nismo sve to doživjeli i da li smo stvarno živi ili sanjamo, ili možda umiremo, možda stigli smo u raj o kojemu neki nešto ponekad pripovijedaju. Tada nam već Majka ponavlja prvu i najvažniju lekciju, tumači nam da smo živi i da nam svu tu ljubav i život besplatno daruje Bog te da nam to Bog daruje sebe i želi od nas da mi Njemu darujemo sebe u nebeskoj Majci. I tako počinjemo malo spoznavati gdje smo i što činimo.
U danima kada se odvajamo od Majke radi izvršavanja starih obaveza o kojima nam Majka govori i na koje nas upućuje, mi sve spretnije nosimo Majku sa sobom kako bismo bili svjesni u svakom trenutku da nas Bog ne želi nikada ostaviti same. ‎nedjelja, ‎10. ‎prosinca ‎2017. 07:11:16

Mir na zemlji

Pronaći ću zemlju bijelu, zemlju plodnu,
onu koja mi se javila u snovima ranim,
koja mi je ponudila domovinu neophodnu
što je sva u sebi pred đavlima branim.

Ta će zemlja nositi se skromno poput sjene,
kao neki plemeniti cvijet vječnoga herbarija
jer na ovom crnom smogu samo tiho vene,
jer za drugo cvijeće potrebna je njena arija,

jer je tužno biti ovdje, ostati i mirisati
dok se s grana zidinastih širi kreča smrad 
što ga nikakvo stvorenje već ne žudi udisati;
samo tiho ginu polja, šume, i selo, i grad.

Ta će zemlja ispod površine biti rahla, crna
kako život imao bi svoju osobinu plodnosti,
kako bi se našli skupa jelenje i lanad, i srna 
da uživali bi svu svježinu meke humusnosti.

Bit će plava sva od mora i od bistrih rijeka,
iz daljine već će vidjeti se njen nebeski sjaj
da svak onaj, koji svoju domovinu čeka,
brzo vidi da mu putovanju došao je kraj

kako bi se mogao pripremiti na vrijeme
za sav pokolj, zluradost i nečistu krv,
sve simbole smiješne da su trulo sjeme
iz kojeg je nikla samo pusta, prašna strv.

Sada znam, zatvorila sam ispucala vrata,
prekrila sam dovratnike prošlih dana
da se oslobodim smrti, zloduha i tata
jer već vidim kako svijetli zemlja obećana.
‎četvrtak, ‎7. ‎prosinca ‎2017. 09:50:16

Podno krune Marijine

Svaki narod kao svaka duša,
svaka duša kao jedan dan
što ga mjesec brzo obasjava;
i dok noć nas nit ne sluša,
pod nebom se gradi stan
iz kojeg nam Porođenje prosijava

kao svjetlo-zlatna meka strijela,
poput svjetlosnoga vodopada
koji bliješti zrakom sve to jače,
što je više duša čista, bijela
od svih svojih vjerovanja, nada
od kojih i narodi svi zrače.

Ubila sam velikoga zločinca u sebi
istom kad je otkrila ga mučaljiva Tama
kojoj nudila sam svoje povjerenje,
da ne izdam poredak, da se ne uhljebi
u mom srcu kao vječna panorama
i da smaknem u začetku loše zrenje

i zbog toga što me je pokušala osuditi
kao živu sablast što po svijetu još harači.
Zar to nije moje zaduženje, moja kob,
krhko zlatno svjetlo što više pobuditi
sada kad se svijetom svaki dan zamrači
i gdje svak je svakom rob;

zar da izdam sebe, velikoga klanjaoca
istini i dosljednosti od početka?
Već odavno umirem na blagdane
mjesto da se sjećam Boga, Oca
i da slavim život svakoga svetka,
život svake duše da mi jutro svane

pa da vidim gdje se spustio taj trak,
gdje mi padine od zlatne strijele cvatu.
Među samim "pravednicima" sam korov,
ne znam kako dospjela sam u taj mrak,
ne znam zašto ipak svi žive u ratu,
ali znam da neću pobjeći u neki rov.

Radije ću slijediti i dalje onu strijelu
što me uvijek nosila u mojoj vjeri,
makar, evo, ja sam uzrok  svega zla;
već sam dotakla i zoru zlatno-bijelu,
korov spade s duša u velikoj mjeri;
Marijina kruna već mi svijetli sva.
‎utorak, ‎5. ‎prosinca ‎2017. 03:05:55

Što činimo u Došašću

Gospodin Isus nam pripovijeda o gospodaru koji je na putu i koji je ostavio dom i sluge svoje da mu čuvaju imanje, ali još više im preporučuje da čuvaju sebe dok njega nema. Ne zna se koji je točan čas kada se gospodar vraća, prometne su gužve, poslovi se odgađaju i pojavljuju se oni poslovi koje nismo predvidjeli, vrijeme koje smo si rezervirali za poslovno putovanje nije dovoljno jer se neprekidno zadržavamo na detaljima i tako redom. Zaista, nikad se ne zna kad će se pojaviti nešto nepredviđeno ili, bolje rečeno, netko nepredviđen u našem životu zbog koga ćemo odgoditi obaveze i produžiti vrijeme sklapanja i izvršavanja poslova. Zaista, uvijek se nađe netko kome posvetimo više vremena i pažnje, bilo da je to netko kome treba pomoć, bilo da nam je to neka osoba koja nam plijeni dragocjenu pažnju i vrijeme. Svakako da ih ima koji nas pokušavaju spriječiti i omesti u poslovima, primamiti nas sjajnim ponudama i obećanjima, lukavo nas odvesti u digresije koje znaju predugo potrajati.

Gospodar koji je otišao za poslom ostavio je služinčad i ukućane i rekao im da se čuvaju, da čuvaju svoje obitelji, muževe, žene, djecu, kolege, kućne ljubimce, vrtove i sobno bilje te da održavaju sve kako se neki stroj ne bi pokvario ili kako se ne bi dogodilo nešto strašnije.
U Došašću naglašavamo čovjeka s njegova intimnog i društvenog stajališta, on se mora čuvati, pripaziti, na primjer, da se ne prehladi i razboli, mora njegovati svoju dušu i tijelo, ali i okolinu u kojoj živi i u kojoj mu se nalaze najbliskiji ljudi u životu pa i njih ima obavezu pričuvati kao i sebe, u intimnom i u društvenom, obiteljskom smislu. Tako domaćini bez gospodara kao da imaju veću odgovornost za sve i kao da nemaju ni mira, ni stanke, ni predaha jer sve mora biti u redu i ostati u najboljem redu sve do gospodareva povratka, a znamo da u kući i obitelji nikada ne ponestaje tema za razgovor i donošenje odluka i da nikada nije sve tako savršeno da ne bi moglo biti još savršenije. 
I što nam preostaje nego da neprekidno bdijemo i da budemo na posebnom oprezu jer nema gospodara koji bi nas upozorio na to što moramo učiniti i kada i što smo propustili učiniti. Ostati sam u kući veliki je osjećaj slobode, ali i preteška odgovornost. Još je veća odgovornost čuvati dom od pridošlica koji bi mogli primijetiti da u kući nema gospodara. Dobro je najprije se pobrinuti za najugroženije osobe u kući, a to su dječica. Treba ih zabaviti i dovesti u stanje poslušnosti da ne trčkaraju besposlena i kako ne bi nastradala dok odrasli obavljaju svoje poslove. Ako budu marljivi u pomaganju, nagradit će ih ukućani (kao što se događa na Svetoga Nikolu), a sigurno i gospodar kad se vrati.
Domaćica će pripaziti da se sve sjaji od čistoće i mira (kao što se sjaji naša prečista majka Marija).

Privremeni domaćin u kući mora sve organizirati, svime upravljati i pomagati u svemu, naročito u održavanju imanja i sigurnosti doma i ukućana (jer Isus preporučuje samo jedno: "Bdijte"). Njegov je posao da odgovorno vlada kao da zamjenjuje gospodara. Pokazuje se odjednom kao prorok za kojega se nije znalo da postoji u njemu, sluzi (kao što se Ivan Krstitelj nastanio u pustinji, daleko od ljudi pa došao iznenada u grad) jer njegov autoritet dobroga sluge nije dovoljan da bi napravio istinskoga reda u kući već mu je neophodan autoritet gospodara koji mora u domu ostati i tada kad je gospodar na putu. Domaćin mora naglasiti veličinu i značaj gospodara, svjestan da ni sluga, ni bilo tko u kući nije dostojan zaista zauzeti mjesto gospodara pa makar to bila i Porezna uprava jer nitko nije dostojan niti toga da odriješi vezice na gospodarevoj obući. Svaka riječ naredbe, prijekora ili pohvale koju izgovori sluga u ime gospodareva autoriteta samo su kao obična voda u usporedbi sa samim gospodarom i časom njegova povratka u kojega se mora zdušno vjerovati i ne dopustiti strahu od nepredviđenoga kašnjenja da preuzme vlast. To je gospodar glavom i bradom, zajedno sa svojim autoritetom vlasnika kuće. Također su i svi ostali ukućani svjesni povjerenja koje im je gospodar ukazao.

Sluškinja-domaćica koja se čitavo vrijeme radosno trudi da sve u kući i okolo sjaji od čistoće te da u svima i svuda vlada mir i da se ona sama nađe pri ruci svakome, uistinu je prava personifikacija kuće, doma i čitave obitelji; ona je prečista prostorija i stabilna posuda, osoba koja misli samo na volju svojega gospodara. I evo - nalazi izobilje milosti svojega gospodara koji je odlučuje prvu osloviti prilikom svojega iznenadnog i ranog, potpuno neočekivanog dolaska te joj daje jedinstvenu privilegiju da svima javi da se gospodar vratio kući, ali i veliku odgovornost da bude zaista uvjerljiva kako bi se što više ukućana u posljednjim brzim pripremama za dolazak svojega gospodara našlo što bliže na njegovu putu. ‎ponedjeljak, ‎4. ‎prosinca ‎2017. 14:52:24

Prva svjećica Adventa

Dajem se na raspolaganje,
puštam novu nadu da se krčka
kao svježi rumen plam.
Krećem sad na ladanje
gdje se pahuljica brčka 
dok polako pada na moj kam.

Novi snjegovi mi zatiru sav korov,
mladi ljulj se neumitno smrzava
prije nego što će rasklijati.
Ptice kreću u svoj zimski lov,
pažnja moja grije ih i održava,
gnijezdo im se neće rasklimati.

Tako stiže iščekivanje do vrha,
skroz do one točke kad već kreće pokajanje,
prije nego što će se zabijeliti
duša, sigurna od grijeha mrka.
Anđeli mi zdušno nude poravnanje
staza prema Bogu koji će prostrijeliti

svojom strasnom nevinošću moje srce sretno.
Kao plam od prve svijeće
ono igra ravnomjerno u toplini.
Onu ružu samo gledam sjetno
kao pupoljak te vječne sreće
koja blago tinja u tišini.
30.11.2014. 06:54

Tiha noć

Ima li išta pod kapom nebeskom, a da se nije spomenulo u Svetom pismu, Bibliji?
U početku bijaše Riječ, govori sveti Ivan, apostol i evanđelist, pisac Knjige Otkrivenja. I Riječ dolazi s nebeskih visina kao Objava Boga ljudima; Riječ Božja, Božji Sin silazi na srca svih ljudi. Zvat će se Isus Nazarećanin, a zove se Riječ od pradavnina. I Riječ bijaše svjetlo, i svjetlo u tami svijetli, i tama ga ne obuze. I sve će na ovom svijetu proći, uminuti, a Riječ Božja ne, neće uminuti.
Kakva superiornost, zabilježena mučeničkom apostolskom krvlju, upisana u naša srca, ispisana u bezbrojnim prijevodima i prijepisima Svetoga pisma. Izrečena i napisana na svim jezicima, svakovrsnim riječima ljudskim. Ljudskim riječima prevodimo božanske riječi, pokušavamo izraziti bogatstvom svih jezika ono neopisivo bogatstvo riječi kojima obiluje Biblija. Obiluje riječima o povjerenju, ljubavi, ustrajnosti, pravednosti, oslobođenju, prikazujući nam osobine Boga o kojemu piše. I mi želimo slijediti Riječ Božju, i mislimo da slijedimo riječi pravednosti, istine i ljubavi. No, ne ispada nam onako kako piše u Bibliji da bi moralo biti. A Biblija zna za tu našu zbunjenost i za te naše borbe u kojima se trudimo slijediti Isusa, Riječ koju nam je Bog dao da ne pogine niti jedan koji u Nj vjeruje već da ima život vječni, u izobilju da ga ima. Zna Biblija jako dobro koliko ima nevolja ovdje, u nama i oko nas, zna za naše ratove. I pripovijeda o borbama čovjeka sa samim sobom, i prepuna je ubojstava i ratova, prijevara i izdaja, kazni i robovanja. Mnogi protivnici kažu da je Biblija krvoločna i prijetvorna jer ne vide kako u Svetom pismu Bog tumači čovjeku ljudskim riječima kako se zovu sumnje ljudske, ljudski strahovi i ljudski stid, odakle potječu i kako se pobjeđuju. Ljudska je, toliko je ljudska da ne vidimo i ne pamtimo ljubav i pravednost kojima obiluje.

Opet smo na jednom početku kada nam dolazi Riječ u obličju čovjeka, kao Dijete. Morali bismo biti svjesni superiornosti toga Djeteta, znati da nam je On svjetlo neugasivo i riječ neprolazna. Superiornost Djeteta Riječi ponajviše se ogleda u tome što ima zemaljskoga oca i zemaljsku i nebesku majku, što se uspješno rodilo u ovome svijetu gdje niti strojevi više ne mogu podnijeti jače vibracije, niti izdržati u radu neko malo dulje vrijeme i što je došlo kao vječnost koja neće nikada uminuti u svijet gdje sve služi samo za jednokratnu upotrebu, čak i čovjek, čak i kao djeca naša. Čak nam i one slavne riječi kada kažemo nekome "Da" na vjenčanju služe samo za jedan trenutak. Mi zaista više ne mislimo na sutra, previše nam je to mučno, ne da nam savjest od čije grižnje i grizodušja ne možemo ni pomisliti na sutra, niti na vječni život. I ta naša savjest nas grize, postajemo bolesni, retardirani pa tumačimo Bibliju lošije nego mala predškolska djeca.
Superiornost Djeteta Riječi je u tome što se rodilo, što je preživjelo progone i lukavstva i što nas privlači k sebi, što privlači vladare, kraljeve čitave ekumene, što nas intrigira i potiče da Mu se približimo, da Ga slavimo.

Načinili smo velike komercijalne poduhvate oko Božića. Pa neka, Biblija i o tome govori: idole smo načinili, lutkice djedica raznih koji usta imaju, a ne govore i prepunjeni su čokoladnim kremama. Načinili smo sjajne ukrase kako bismo ispoljili vlastite potrebe za zlatom, za blagom koje ne prolazi, nemoćni shvatiti poruku pjesme "Tiha noć" koju neopisivo volimo zbog istinskih potreba da skinemo sa sebe sve te urese i ukrase, sva ta blaga, svijetleće žaruljice i buku koju sami stvaramo, stvaramo je mnoštvom informacija u kojima prednjače reklamni slogani. U glavi nam se vrte reklamne pjesmice i od njih ne čujemo niti tihu noć, noć u kojoj se rađa Neprolaznost, isključivo radi nas i našega spasenja. Rađa se tiho, a tako je superiorna, tako je velik i nenadmašan Pobjednik nad ratovima i lažnim bogovima. 
Priznaj da voliš Božić, da voliš "Tihu noć" jer to ti je uvijek novorođeno Dijete koje već govori svojim neprevedivim jezikom u tvome srcu: sve će na ovome svijetu proći, nebo će i zemlja uminuti, ali ja, Riječ Boga, ne, neću uminuti nikada.
‎petak, ‎1. ‎prosinca ‎2017. 06:35:10

Najviša ponuda

Došašće danas izgleda da je slično Došašću u bilo koje doba. U ovaj nemiran i ratoboran, nevjeran i poganski, izgubljen i zalutao svijet dolazi Novorođenče, silazi Bog Stvoritelj toga svijeta. Dolazi i sve čini novo, novo nebo, novu zemlju i nova srca ljudi. To se događa naočigled sviju, ali mnogima je neprimjetno to rađanje novoga i pretvaranje jedne suštine u sasvim nešto drugo, u nešto što oko ljudsko nije nikada vidjelo, niti uho čulo. To nije pretvaranje olova u zlato, nije čarobni štapić, nije simbolika, nije Božji zakon i naredba, nije prisila, nije ništa takvo već je to ponuda, ljubazna i diskretna, odmjerena, intimna i povjerljiva, a snažna i obrazložljiva ponuda Boga čovjeku da postane više pravi čovjek, da pokuša i okuša život nezemaljski, izvansvjetovni, a da pri tome zadrži sve što već ima i ostane sve što je i do sada bio, samo još i puno više.
To je ponuda jedne neopisive vrste moći, ljudske snage da istraje u teškim okolnostima, moći koja se ne mora nikome ničime dokazivati, ljudske moći koja preuzima tuđe terete i nosi ih na sebi i sa sobom, ljudske moći da razumije druge ljude i njihova stanja.
To je ponuda jedne neopisive vrste slobode, ljudske slobode koja si može priuštiti da svima oko sebe pušta na slobodnu volju, slobode koja ne ograničava nikoga, slobode za koju se nije potrebno boriti i slobode od raznolikih neprijateljskih nasrtaja.
To je ponuda jedne neopisive vrste ljudskoga postojanja u kojemu čovjek dobro vidi početke i svršetke stvari i događaja, postojanja koje ne brine o svojoj trajnosti, koje nema potreba za brigama i egzistencijalnim svjetovnjačkim borbama.
To je ponuda jedne neopisive vrste ljudskoga stanja dostojanstva i izvjesne sigurnosti.
To je ponuda jedne neopisive vrste ljudskog predavanja u posjedovanju i posjedovanja izobilja, ponuda ljudskog načina života u kojemu čovjek dijeli izobilje svoje kao iz ničega, života koji se umnaža sve većim dijeljenjem, načina ophođenja s drugima u kojemu čovjek daje najviše i najbolje od sebe, izvlači nezamislivo puno iz svojih osobnih izvora i uvijek daje u izobilju, i uvijek posjeduje izobilje.
To je ponuda Boga čovjeku da postane dionik božanske naravi s Isusom Kristom i ne samo to već da prigrli Krista kao svoje najkrhkije i bespomoćno Dijete te da se nježno i pažljivo pobrine za Nj.
To je ponuda Boga čovjeku da postane Njegov poslovni partner gdje bi oni dvojica ili trojica krenuli u ovaj izgubljeni svijet ponuditi ljudima to novo nebo i novu zemlju.
To je najviša ponuda koju ljudi mogu dobiti.
‎četvrtak, ‎30. ‎studenog ‎2017. 17:48:12