Vršitelji riječi

Volimo otići na Euharistijsko slavlje - to je privilegirani susret s Tobom, Isuse. Ti nas obogatiš i oslobodiš oproštenjem svojim grijeha naših; Ti nas uvedeš u svoje blago i toplo otajstvo gdje zaboravljamo ovaj užurbani vremeniti svijet i zemaljske porive; Ti nas poučiš što nam je činiti pred licem Tvojim, što nam je govoriti jer mi smo za Tebe potpuno neuki, učiš nas što i kako vjerovati da bi nam se pokazao u jasnijem svjetlu; Ti nas opereš duhovno, duševno i tjelesno pa nas uvedeš kao ušuškana i bespomoćna mlada stvorenja u okvire svoje riječi kako bismo naučili živjeti vječnost Tvoju i našu, naše jedinstvo; Ti nas prekoriš kako bismo spoznali gdje nam je prljavština i kako nastaje kako bismo ubuduće znali i vidjeli izbjegavati sve to što nas može uprljati; svojim riječima kao da ulijevaš božanski život svoj u naše umove, u naša srca i pluća, u naše bubrege i dlanove; Ti nas oslobodiš tereta kojih inače uopće nismo svjesni, olakšaš naše postojanje kako bismo postali svježi, živi i orni za suživot s Tobom; Ti komuniciraš s nama u nama i među nama svojim riječima i poukama o molitvama i zazivima, mi ne možemo i ne moramo učiniti ništa, ništa drugo do li samo doći na to privilegirano slavlje koje se odvija u vječnosti, na nebu i na zemlji; potom daješ nam se kao okrijepa do daljnjeg i zauvijek ako treba, posvećuješ nas, spašavaš nas na očigled, napajaš nas slobodom i ljubavlju, pročišćavaš nas i pereš, činiš od nas nadljudska bića, blaga i razumna, mirna i zadovoljna; daješ nam blagoslov takvima kako bismo se održali kada nas pošalješ ponovo u onaj vremeniti svijet i kako bismo ostali što kvalitetnije i što dulje u tom bezvremenitome stanju, kako bismo nosili komadić vječnosti u sebi do idućega susreta s Tobom. Zaista, sve činiš novo, a idući put opet od svega toga načiniš nešto novo, doneseš nam još ljubavi, još milosti, još slobode i tako u nedogled.
Pa što nam je činiti, Bože moj, nego doći Ti što češće na slavlje, Tvoje i naše? Ima li veće čežnje i potrebe, imali štogod bolje?
Ima, Ti kažeš, mi smo samo nesposobni sluge i slušatelji koji hode kao izgubljene ovce, a Ti nas činiš dostojanstvenim i savršenim živim bićima. Zašto? Kako bismo postali vršitelji od slušatelja, slobodni od zarobljenika, zaljubljeni od bešćutnika, ugroženi od zadovoljnih sretnika, ismijani i popljuvani od blaženika.
Ti nas šalješ u svijet da ne bismo bili ovčice već dionici božanske naravi Tvoje, da bismo Te poslušno i pravilno nasljedovali, da bismo Tebe, Riječ Božju pretvarali u milosrđe ljudsko prema svim drugim ljudima. Kada to naučimo, postajemo slobodnjaci, zaista slobodni i tada kad smo u ponorima svijeta jer u sebi nosimo sve što si nam dao na Euharistijskom slavlju pa čak možda i ne stižemo u najdraže poljane Tvoje i naše, ne stižemo na pouku božanskoga života i na privilegije izravnoga susreta s Tobom. Ti znaš, ako ne stižemo k Tebi, da smo tada najjadniji, najugroženiji sinovi Tvoji i misionari, Ti znaš jer čuješ duboko kajanje naše, čuješ koliko želimo izvući bezbrojne duše koje žive bez Tebe. I tada si s nama, dolaziš Ti k nama jer mi ne stižemo k Tebi, čuješ vapaj uzburkane krvi naše i dolaziš nam donijeti mir. Ako nismo samo slijepi i nemoćni slušatelji Tvoje riječi kao robovi zakona i konvencija već kada vršimo sve što nas podučiš, dolaziš nam i time postajemo slobodnjaci.

Jakovljeva poslanica, glava 1, redak 19-25
"19
Prava bogoljubnost
Znajte, braćo moja ljubljena! Svatko neka bude brz da sluša, spor da govori, spor na srdžbu. 20Jer srdžba čovjekova ne čini pravde Božje. 21Zato odložite svaku prljavštinu i preostalu zloću i sa svom krotkošću primite usađenu riječ koja ima moć spasiti duše vaše. 22Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe. 23Jer ako je tko slušatelj riječi, a ne i izvršitelj, sličan je čovjeku koji motri svoje rođeno lice u zrcalu: 24promotri se, ode i odmah zaboravi kakav bijaše. 25A koji se òglêdâ u savršenom zakonu slobode i uza nj prione, ne kao zaboravan slušatelj nego djelotvoran izvršitelj, blažen će biti u svem djelovanju svome."

‎srijeda, ‎22. ‎studenog ‎2017. 7:00:00

Budi mi majka

Sablazan nad Križem Kristovim je kamen spoticanja za sve ljude jer kako mi može biti uzor i Bog Onaj koji ne želi vladati, Onaj koji ne dolazi kao neki kralj s plemenitom konjicom i čitavom svitom anđela već ponizno jaše na magaretu i umire u mukama kao neki jadnik na križu. 
Jasno je donekle zašto Isus govori svojim sljedbenicima da su oni Njegova braća i Njegova majka. Tim govorom Isus nastupa božanski, kao Stvoritelj svih ljudi i svega stvorenja koji želi ući u "rodbinske" odnose sa svojim sljedbenicima, želi im pokazati Oca, a Otac i On su jedno. Isus želi reći da je Njegov zemaljski hod zapravo silazak Boga među ljude.
No, zašto ne iskazuje dužno poštovanje svojoj zemaljskoj roditeljici, zašto govori riječima grubim da mu je rođena mati u drugom planu, poslije vjernih sljedbenika Njegovih?
Evanđelje po Mateju, glava 12, redak 46-50
"46
Prava rodbina Isusova
(Mk 3, 31–35; Lk 8, 19–21)
Dok on još govoraše mnoštvu, eto majke i braće njegove. Stajahu vani tražeći da s njime govore. 47Reče mu netko: »Evo majke tvoje i braće tvoje, vani stoje i traže da s tobom govore.« 48Tomu koji mu to javi on odgovori: »Tko je majka moja, tko li braća moja?« 49I pruži ruku prema učenicima: »Evo«, reče, »majke moje i braće moje! 50Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka.«"

Isus je načinio najvažnija čuda, pokazao se kao Svemoćan, a mnogi ljudi su Ga željeli odbiti kao Boga, opovrgnuti Mu božansko porijeklo i nadmudriti Ga, govoreći Mu kako On ima zemaljsku majku te je zemaljac rodom pa stoga ne može biti pravi Bog. Zato Ga potsjećaju na Njegovu majku, zbog toga Mu govore da Ga majka zove i vjerojatno pri tome misle kako bi morao iskazati poštovanje Mariji jer sam govori da je došao ispuniti Božji zakon, zapovijedi po kojima, između ostaloga, mora roditelje poštivati. 


Marija, majka Isusova, najvjernija je službenica Boga Jednoga. Ona jedina zna i najbolje zna da je Isus Bog i Božji Sin. Slična situacija postoji u Evanđelju kada Isusu žene dovikuju kako je blažena Njegova mati:
Evanđelje po Luki, glava 11, redak 27
"27
Pravo blaženstvo
Dok je on to govorio, povika neka žena iz mnoštva: »Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!« 28On odgovori: »Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!«"
Tu također izgleda kao da Isus malo stavlja u drugi plan svoju majku. No, ona je najveća slušateljica riječi Božje, a najblaženija je jer tu riječ u srcu čuva i vrši je te upravo zbog toga i nalazi milost u Boga i postaje "Milosti puna".
Isus odgovara ženama i sljedbenicima svojim da se svi mogu i moraju ugledati na Mariju kao na jedinstveni uzor i obrazac svetoga načina života jer to je način na koji je skromna i pobožna Djevica Marija postala najblaženija rodbina i majka Isusova.


Osim toga, Isus koristi svaku priliku za pouku, ostavlja stado vjernih sljedbenika da bi spasio i izbavio onu izgubljenu ovčicu, makar samo jednu, a naročito Mu je važno pokazati put spasenja mnogim sljedbenicima, ženama pa i neprijateljima. Oni su Mu prioritetni, a ne neki vjeran i siguran učenik i vjernik, molitelj Jednoga Boga koji neće samo tako odlutati u ponore pakla. Naročito Ga nije bilo strah za Mariju, majku svih vjernika i pogana, kraljicu neba koju On sam učini privilegiranim stvorenjem svojim, učini je najbližom sebi, najvjernijom učenicom i rodbinom svojom. Veliki je naum Gospodnji, od stvorenja svojih, od čovjeka načiniti sliku Boga, ali još i više: roditi svako ljudsko biće kao svoje božansko dijete. No, samo jedno ljudsko biće u višetisućgodišnjem hodu Božjega naroda pokazalo se toliko značajnim da je postalo zemaljska i nebeska majka Boga i svih ljudi.
Dakle, nije Marija u drugom planu već je ona najbliža suradnica Boga u svemu pa tako i vrlo rado služi kao dobar povod za pouku izgubljenim vjernicima i poganima: oni bi morali težiti postati Bogu braća, rodbina, majka, dijete jer svi mi, kršćani, djeca smo Boga koji nas rađa u sakramentima svoje zemaljske i nebeske Crkve. Na primjeru svetoga Antuna Padovanskog može se vidjeti kako je blaženo stanje vjerovati Isusu i biti Božje dijete te kako je najblaženije držati Dijete Isusa u svome naručju, zadobiti povjerenje samoga Boga koji se predaje sav u naručje svetoga čovjeka, stvorenja svojega. To je vrhunac vjerskoga iskustva na zemlji, Antun Padovanski jedan je od najpopularnijih svetaca čitavoga čovječanstva.
Često i prečesto mi, ljudi ostavljamo Boga da miruje negdje po strani, kažemo da vjerujemo u Boga, a potom živimo kao da Boga nema. To je sablazan nad Križem Kristovim. Takav stil življenja je grešan. Isus Krist je istinski i pravi Bog, naš stvoritelj i svevladar koji je sve stvorio, ali koji i dalje svime što je stvorio upravlja i sve održava. Isus je božanska Osoba Presvetoga Trojstva, On je Otac i Sin i Duh Sveti.
Bez vjerničke molitve i molitvene kontemplacije nitko na ovome svijetu ne može pojmiti i spoznati kako to Bog može biti u isto vrijeme i čovjek. Takvo pitanje u kojemu čovjek navodi da je Isus naš susjed iz Nazareta, da Mu je majka obično ljudsko stvorenje i da je Isus pravi tjelesni i zemaljski čovjek pa prema tome ne može biti pravi Bog, samo je obično, pogansko i grešno ljudsko pitanje.
Evanđelje po Luki, glava 5, redak 32
"32Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje.«"


Na današnji dan posvete crkve Svete Marije Nove (g. 543.), podignute pokraj jeruzalemskog hrama, zajedno s istočnim kršćanima slavimo "posvetu" kojom se Sveta Djevica Marija od djetinjstva posvetila Bogu potaknuta od Duha Svetoga, čijom je milošću bila ispunjena u svome bezgrešnom začeću.

Poslanica svetoga Pavla apostola Galaćanima, glava 4, redak 4-5
"4A kada dođe punina vremena,
odasla Bog Sina svoga:
od žene bî rođen,
Zakonu podložan
5da podložnike Zakona otkupi
te primimo posinstvo.".
‎utorak, ‎21. ‎studenog ‎2017. 05:14:51

Zašto baš ja

1. Muškarci u najboljim godinama

Kada nabrojimo "ugrožene vrste ljudi" u današnjem svijetu i kada sve te grupacije odvojimo na jednu stranu, na drugoj strani morali bi ostati oni koji uglavnom ne pripadaju ugroženim kategorijama, za koje nikada ne kažemo da su potrebiti bilo čega u ovom današnjem društvu, ali i u svakom povijesnom društvu.

Najugroženiji su gladni, oni su siromasi.
Odmah iza njih dolaze socijalno ugrožene skupine ljudi. 
Njima na suprotnoj strani stajali bi oni koji imaju redovno mogućnost od nekoliko obroka dnevno i koji su imućni i dobro stojeći, dakle, uzmimo da su to sve bogataši.


Također su jako ugrožene vojne i civilne žrtve rata, prognani, izbjegli, stranci.
Njima nasuprot stoje oni koji žive u miru, imaju svoje sigurno mjesto pod suncem, svoju domovinu i na okupu su s obiteljima te slobodno govore materinjim jezikom.


Slijede sigurno i razni i različiti zarobljenici, tjelesno ropstvo, politički progoni, duhovno ili ideološki porobljeni pojedinci i narodi te mnogi ovisnici, alkoholičari, narkomani, seksualni ovisnici, ovisnici o nikotinu i kofeinu.
Njima nasuprot žive slobodni ljudi.

Istovremeno su ugroženi najraznovrsniji teži bolesnici, žrtve epidemija, kronično nesposobni ljudi.
Njima nasuprot žive oni koji su zdravi i sposobni.

Također su ugroženi svi nezaposleni.
Njima nasuprot stoje ljudi koji imaju prihode, koji zarađuju dovoljno sredstava za život.

Nisu puno manje ugrožena djeca svih kontinenata.
Nauprot njima stoje odrasli i zreli ljudi.

Ugrožena vrsta su i starci, nemoćnici, umorni ljudi.
Nasuprot njima postoje mladi i oni u najboljim godinama, produktivni.

Na kraju, ali ne manje važna ugrožena skupina jesu žene.
Nasuprot njima stoje muškarci.



Kada saberemo rezultate ovakvoga preispitivanja, dobit ćemo porazan odgovor na pitanje o tome tko ne pripada ugroženoj skupini čovječanstva. To su uglavnom muškarci u najboljim godinama koji nisu u ratu, žive gdje žele, imaju mir i domovinu, nisu bolesni, slobodno rade i dovoljno zarađuju za život, čak su i bogati i imućni. Zašto je taj odgovor porazan? Zato što muškarci u najboljim godinama nisu svjesni svojega bogatstva, ali i svoje odgovornosti. Toliko puta čujemo kako se moramo pobrinuti za potrebite, ali tko su oni koji nisu tako potrebiti i koji bi se za potrebite morali najčešće pobrinuti? To su ljudi koji gledaju uglavnom na svoje vlastite probitke i na svoj vlastiti opstanak, za njih gotovo da bi vrijedila uzrečica "tko je jači, taj vlada i sve ima".

2. Svi postaju jedan narod

Prva knjiga o Makabejcima, glava 1, redak 41
"I napisa kralj proglas svemu svom kraljevstvu da svi moraju postati jedan narod i svaki mora ostaviti svoje običaje."

Nekada davno bijaše skupina mudrih muških dobrostojećih glava u najboljim godinama koja odluči zavladati ekumenom - kako ta rečenica poznato zvuči. A kada nije bilo da moćnici ovoga svijeta nisu na takve ideje dolazili?

Također jednom u davnini postojali su ljudi koji su "ugrožene vrste ljudi" ostavljali divljim životinjama i zvijerima da ih proždru. Za razliku od prirodne selekcije, bila je to društvena selekcija. Neka žive samo lijepi, bogati, sposobni. Budimo svi kao jedan. Tada ćemo prosperirati što bi u prijevodu značilo: hajdemo se obogatiti, svima zavladati pa ćemo uživati vječno.

Ne tako davno, komunistički totalitarni režim također je podrazumijevao da postoji skupina vladajućih nad čitavim narodima po čijim naputcima se moralo živjeti.

I danas je takvo stanje u svijetu: svi ćemo biti isti pa će nas sve to dovesti u blagostanje, rekoše moćnici ovoga svijeta; svi ćemo isto razmišljati, bit ćemo nebogati i nesiromašni, bit ćemo najslobodniji što možemo biti i to na taj način da ćemo dopustiti veće slobode svakome, štoviše, uvest ćemo opću slobodu, neka čini tko što hoće, protiv prirodnih i društvenih zakonitosti.

Psalam 119, redak 134
"Izbavi me od nasilja ljudskog,
i naredbe tvoje ja ću čuvati..."

3. Slijepci na vlasti

Tko bi pomislio na one ugrožene? Ta, zbog ugroženih ljudi sve se to čini, reći će moćnici.
O, Bože, Bože, što smo učinili s tvojim darovima! Ti nam podijeli talente, udijeli nam sunce i kiše, zemlju i nebo, ostavi nam na raspolaganje svako izobilje, a mi - hoćemo samo grijeh, samo požude razne, pohlepu i vlasti.
Izgleda da mi svi, ugroženi, moramo najviše moliti za one slijepce na vlasti.

Evanđelje po Luki, glava 18, redak 35-43
"35
Jerihonski slijepac
A kad se približavao Jerihonu, neki slijepac sjedio kraj puta i prosio. 36Čuvši gdje mnoštvo prolazi, raspitivao se što je to. 37Rekoše mu: »Isus Nazarećanin prolazi.« 38Tada povika: »Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!« 39Oni ga sprijeda ušutkivali, ali on je još jače vikao: »Sine Davidov, smiluj mi se!«
40Isus se zaustavi i zapovjedi da ga dovedu k njemu. Kad se on približi, upita ga: 41»Što hoćeš da ti učinim?« A on će: »Gospodine, da progledam.« 42Isus će mu: »Progledaj! Vjera te tvoja spasila.« 43I umah progleda i uputi se za njim slaveći Boga. I sav narod koji to vidje dade hvalu Bogu.

4. Dostojan život


Darove Tvoje, Gospodine, tražim; ne da ih čuvam i puštam neka propadaju već da pronađem svoju svrhu, da se maksimalno iskoristim, da ne propadne ništa od svega onoga što si mi dao, da ne propadaju moje ruke, da ne propada sigurnost moja i da se ne ulijenim na lovorikama Tvojim. Darove tražim jer znam da je ovaj život samo putovanje, naporno istraživanje i traganje za čistim izvorima pitke vode, svježa zraka i Tvoje božanske snage.
Uzmi sve što si mi dao, opet uzimaj od mene i načini me dostojnom osobom u svojim očima; upotrijebi me, Isuse.

Poslanica svetoga Pavla apostola Kološanima, glava 1, redak 9-14
"9
Molitva za napredak Kološana
Zato i mi, od dana kada to čusmo, neprestano za vas molimo i ištemo da se ispunite spoznajom volje Njegove u svoj mudrosti i shvaćanju duhovnome: 10da živite dostojno Gospodina i posve mu ugodite, plodni svakim dobrim djelom i rastući u spoznaji Božjoj; 11osnaženi svakom snagom, po sili Slave njegove, za svaku postojanost i strpljivost; 12s radošću zahvaljujući Ocu koji vas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti.
13On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, 14u kome imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha."

5. Strašan gnjev nad Božjim narodom

Gospodine, odakle zlo na nama?
Gospodine, zašto baš ja?
Eto, zato nam Bog poremeti jezike kada smo uspjeli u izgradnji Babilonske kule, zdanja velikoga do neba: da bi svaki čovjek imao svoj materinji jezik i svoju domovinu; eto, zato nas Bog stvori kao muško i žensko: da prihvaćamo različitosti i da svojom slobodom ne ograničavamo tuđu slobodu; eto, zato nam veli Bog da onaj tko ne radi, ne mora niti jesti: da nesposobne zbrinemo svojim radom i zalaganjem, a ne da sjednemo, zavladamo svijetom i uživamo.

Budemo li i dalje pljačkali i bludničili u čežnji za vlašću, ne možemo očekivati blagostanja Božjega i raj. Ako si nesposoban, moli Boga za darove s kojima ćeš preživjeti dobro jer izgleda da ovaj svijet izabire slabe i nemoćne da bi ih upotrijebio za blagostanje svih ljudi.
Ako si sposoban, slobodan i imućan muškarac u najboljim godinama, nisi to postao svojom zaslugom već ti je Bog to sve dao da bi te upotrijebio za blagostanje svih ljudi.

Druga poslanica svetoga Pavla apostola Solunjanima, glava 3, redak 1-10
"  7Ta sami znate kako nas treba nasljedovati. Jer dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: 8ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas. 9Ne što ne bismo imali prava, nego da vam sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati. 10Doista, dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede!"


‎ponedjeljak, ‎20. ‎studenog ‎2017. 00:38:14

Branitelju pradavnine

Kad sam ti zadnji put rekla "hvala",
to je još uvijek bilo čisto spontano;
vratio si domovinu, ona opet mi je tebe dala,
kao prijatelja, brata, i ne kao nešto strano.

A sada kad vrijeme ide i kada se tiho prisjećamo
onih užasa i one silne snage s nama,
"ne ponovilo se" kada sebi obećamo,
moja hvala zapinje na suhim usnama

jer to nije dovoljno i nije sve.
Jer što dalje vrijeme teče
i što više ja se sjećam davne bitke te,
to me više tvoja ljubav peče.

Znali smo svi da je stanje neobično, strašno
i da moramo se pomučiti, sabrati se i ne čuditi.
Samo jedno se iskristaliziralo kao vrlo jasno
kada stihija je mržnje započela divljati i luditi,

a to jeste bila izdaja i prevara u suživotu,
bratska ruka držala je leden nož.
Kao da to nije ništa, nanišanila je u divotu
da joj sruši snagu neba, da joj slabi vječnu mož

pa je divljački se obrušila na sunčane osmijehe,
govoreći da je lijepa domovina sva u biti zla,
da je kriva što postoji i da nosi silne grijehe
da bi opravdala samu sebe, razaranja sva.

Toliko je oružje iz mržnje bljuvalo po tebi,
a ti nisi htio za sebe ni znaka,
ti si samo stajao i trpio, pomagao u potrebi,
ti si čuvao mi svaku molekulu zraka.

Abolicija za razarače, paunove i fazane,
a za tebe nepoznatog bijeli križ u polju
jer sad znaju svi za one što su ukrali ti dane,
ali nitko ne zna, nije čuo još za tvoju snažnu volju.

Nije dosta reći "hvala" dok se duh tvoj vije
i dok čuva domovinu iz dalekih pustara;
znam da nisi otišao raju svome da te grije,
znam da još si ovdje, s nama, usred guštara

po kojima svi gazimo u istom ratu.
Da te nema ovdje, branitelju pradavnine,
već bi zastala i sva ljepota u svom cvatu,
već bi razarači izmrvili svaki pedalj domovine.
‎subota, ‎18. ‎studenog ‎2017. 03:34:04

Kronika

Nikola Tavelić, Šibenik, oko 1340. - Jeruzalem, 14. studenog 1391., prvi hrvatski svetac, franjevac, mučenik

Da iz mene iziđu svi svjetovni problemi
potrebno je vratit' mi se u vlastite sfere,
tamo gdje se rađaju svi stvarni teoremi
i odakle bježe sve reklame, žutilo, afere.

Da bi meni život bio kvalitetan, stvarno moj,
potrebno je spoznati mi je li sve to java,
to što pripovijedaju mi, da sam samo broj,
da mi je budućnost grozna, da je strava.

Ne znam zašto žele ljudi utjecati
na sve intimne živote, ući ti u svijest
kao da bi time nešto vrijedno stjecati;
možda samo panika je svježa vijest,

možda samo crna kronika nas tješi.
Možda bolje ne znamo pronaći,
možda nekome se tajni strah odriješi
kada čuje da on neće sam u neku stravu zaći. 

Možda gospođa je Smrt ona kojoj rado zađe
jer od kad se rodi, čovjek neprekidno umire,
možda teži ubiti je prije nego li ga snađe,
ali sije samo strah i depresiju ubire.

Tako se susretnu u životu vrlo rano
jedan čovjek i njegova crna ljubavnica
pa mu se učini da je sve već ispisano,
da je samo ona stvarna i jedina uzdanica.

Svak će reći da ne čita takve besmislice,
ali istina je prevelika gledanost i pažnja
što ih bilježe portali, puni sretne nevjerice:
potajno se traže zečevi što bježe s ražnja.

Lako li je u tom ambijentu čovjekom zavladati
gdje je sasvim obično i ratovanje, i ubijanje; 
lako li je vrijeđati i smaknuti, čovjeka savladati
informacijama koje stvaraju mu usijanje

i nervozu od koje se dobiju navike prelijene.
Stoga sred kulture i napretka ljudske politike
imamo i novinare, i čitatelje nepismene,
teorije urote, ratnike svjetla, vitezove kritike

pa se sklanjamo u mržnju prema samoj riječi.
Tada prestajemo biti elokventni ljudi
koje samo besjeda i razlikuje od prirodne mliječi
i od rumenila sunca, i od ništavila što se budi.

Riječ je samo jedna, Riječ nam je Gospodar uma,
Osoba od povjerenja koja pati za nas, plače;
Onaj koji dao nam je dare govora i razuma,
Radosna vijest što u nama vječni život zače.

Eto, danas naročito ne vjerujem takvoj smrti 
kakvu viđam svuda naokolo kako divlje gaca.
Ovih dana još po neki čovjek rado život prti,
otvara se vječno Bogu besjedama svetaca.
‎utorak, ‎14. ‎studenog ‎2017. 04:35:28

Nikola Tavelić 1350.-1391.

Kontemplativna dubina - dimenzija koja nedostaje

Kršćanski nauk uglavnom ne uči o osjećaju krivnje ili o ispunjavanju ljudskih želja. Tko ima poremećaj osjećaja krivnje ili onaj tko moli da bi mu se ispunile razne želje, nije kršćanski nastrojen iako se možda i deklarira kao kršćanin. Ateistički stavovi polaze od pretpostavki, a ne od vjerskog iskustva i vrlo često se obrazlažu kao stavovi u kojima je krivnja bolest, a ljudska želja pokretač ljudskoga boljitka. To je površno sagledavanje.

Čovjeka stvori Bog na savršenu sliku svoju. Čovjek je veoma dobar, kvalitetan i Bog ga želi takvoga kakav jest. Ljudi moraju znati da su ispravni, da su lijepo i dobro sazdani i da su veoma vrijedni svojem Stvoritelju. Čovjek nije kriv, čovjek je prav. Bolestan osjećaj krivnje liječi se kao poremećaj i neznanje i nepoznavanje Boga u nedostatku molitvene kontemplacije. U molitvi i molitvenim djelima, općenito u vjerskom životu čovjek spoznaje da sve što ga čini želi Bog i mora takvo biti kakvo jest.
Ispravnost ljudskoga bića ne postiže se ljudskim naporima i nastojanjima, čovjek nije sam zaslužan za svoju ispravnost već je dobiva od Boga. Čovjekov posao na ovome svijetu ne sastoji se od popravljanja njegove biti već mu je dužnost izbjegavati zlo, činiti dobro po svojoj savjesti. Jedini posao čovjeka je biti ono što jest i ispovijedati ono što je točno i sažeto objavio Bog kao zakon i zapovijedi, odnosno ispovijedati u sakramentu Pomirenja svoje grijehe kad ih postane svjestan (a ne svjesno činiti ono što zna da je grijeh). Ispravno ljudsko biće je ono koje čitav život čini svjesno dobro, ali i nesvjesno upada u loše i zlo koje može ispovijediti kao grijeh. Grijeh se ne popravlja kao neka tehnička pogreška već se može zaboraviti samo kada Bog oprosti čovjeku njegove grijehe. Tu uglavnom nema mjesta osjećaju krivnje, ali ako čovjek svjesno i svojom voljom čini zlo, upada bez prisile u grijeh, tada doživljava taj bolestan osjećaj krivnje od koje se događaju i teški poremećaji.
Svatko može lako naučiti što su točno grijesi koje čovjek mora izbjegavati. Nije točno da se osjećaj krivnje "liječi" nekom iluzornom snagom volje, sugestijama i čeličenjem samopouzdanja. Osjećaj krivnje je znak da je čovjeku hitno i neophodno detektirati grijeh i ispovijediti ga Bogu koji mu jedini može oprostiti grijeh i zaboraviti ga dok vremenite posljedice grijeha mogu čovjeku opraštati i drugi ljudi, a također čovjek mora uložiti trud i oprostiti sam sebi kada vjeruje i moli Boga jer tada spoznaje kako Bog zaboravlja grijehe te i čovjek sam svoje grijehe zaboravi poslije ispovijedi i izvršenja pokore.

Bog je objavio zapovijedi ljudima kako bi im bilo dobro u životu, kako bi mogli proživjeti plodan život i sazrijeti za vječan život u Božjoj ljubavi koji sve što je objavio čini isključivo za čovjekovo dobro. Čak i tada kada čovjek slavi svojega Boga, Bog to želi da bi čovjek, slaveći Ga, ušao u svoju slavu, ljudsku i ispravnu i kako bi dobro vidio što je lijepo i dobro činiti. To je želja Boga i to je Božja volja. No, volja se vrši, a želja najčešće postoji kao nada. Niti Bogu se uvijek ne ispunjavaju želje jer se želja Boga ne može ispuniti ako Ga čovjek ne zamoli za oproštenje grijeha.

Ljudske su želje također nada. No, čovjek koji gleda i vrši Božju volju radi svojega vlastitoga dobra, nema vremena za razne neuredne želje. Ljudska želja je uredna kada čovjek umnožava svoje talente i radi na svojim darovima koje ima od Boga.

Dakle, kada ljudi mole Boga, uče se kontemplaciji kojom ulaze u sve dublje zajedništvo s Božjom voljom. Ako čovjek moli Boga da mu ispuni želje, mora očekivati da mu se neće uvijek svidjeti Božje uslišanje njegovih želja ako su one neuredne i pogubne za čovjekovo dobro.
Ateističko sagledavanje kršćanskoga života nema to molitveno kontemplativno zbližavanje u Bogu i s Bogom pa je zakinuto za jednu dimenziju ljudskoga postojanja te ne može nikako na taj način spoznati razlike između vjerskog i poganskog mentaliteta. To je nalik fotografiranju nekog krajolika čije planine i doline na fotografiji ne vidimo jer ona ima samo dimenzije širine i dužine, a nedostaje joj dimenzija dubine pa izgleda kao da planine nekom čarolijom ili magijom postaju doline; ateist ne vidi proces moliteljskoga iskustva koje obuhvaća obrede, molitvu, djela i općenito način života i kao ateist ne može pravilno i sveobuhvatno shvatiti takvu dubinu života i mentalitet ukoliko i sam ne postane vjernik i molitelj Jednoga Boga.
Sreća je za ateiste što Bog i njima želi dobro, što je poslao svojega Jedinorođenoga Sina Isusa Krista ljudima da svi koji u Njega vjeruju imaju život vječni i da nitko ne pogine i što postoje vjernici koji mole za sve ljude i za njihovo dobro ( i za spas od ponora zla ), a to dobro je obraćenje Bogu jedinome čiju Objavu Katolička Crkva već tisućama godina proučava i kontemplira. ‎subota, ‎11. ‎studenog ‎2017. 01:47:54

Brod od ljubavi

Okreću se vjetrovi, spremaju se bure,
moja lađa traži dobar vez,
mjesto gdje će sidro naći svoje gnjure,
gdje će moći zaorati dubok rez.

Da l' mi vrijedi drvo neprobojno, glatko
poput neke tende ili kabanice;
neće li to uže biti pretanko, prekratko,
neće li se oštetiti moje naslikane stranice,

hoće li prebroditi mi barem pramac
i zadržati se visok stup od jarbola
ili ću se klatiti kao šaren mamac,
raniti se teško, sve do bola?

Olujnom svježinom nosnice se pune,
mirisi se brzo šire i još brže nestaju,
a po kamenjaru brije i pjenom se krune
valovi na valim' što trepere i ne prestaju.

Krajolik se mijenja ubrzanim tempom
i gubi se obzor, i dijele se strane
brazdom moje lađe kao nekom lentom
na nebo i more,  na noći i dane.

Ljepota me prirode obuzima iako ginem,
vrtoglavica me hvata i klecaju stope,
ruke slabe, sidro plovi, ali ja ne brinem,
bacam se na krmu, ali se i ona prope,

razbija se moja umjetnina u komade.
Kad je prije ojačala ta nevera
pa mi oduzela sve što moje ruke dugo grade,
zašto me je odvela do neizmjera?

Zašto stradao mi brod, a srce sam izgubila;
zašto nije bilo važno hoću li se spasiti?
Zemlju svoju, more i nebo sam ljubila
vatrom koja nikada se ne može ugasiti.
‎četvrtak, ‎9. ‎studenog ‎2017. 17:25:00