Zasluge i dugovi

Možda nismo znali
kako je to biti sam bez ikoga
tko bi darovao nešto svoje.
Mi smo život ukrali,
a da nismo svjesni toga;
nas tu samo naše želje poje.

Čime da se oplemenimo
kad bez ičega kanimo otići?
Samo nam iskustvo vrijedi,
makar zaboravni se bremenimo,
samo ćemo doživljajem stići
na sve ono što nam slijedi.

Ako dostignemo neke vrhe,
moramo li se odmarati
kada uvijek ima i još dalje?
Daleko je još do krajnje svrhe!
Uvijek valja sve rasparati
jer nas ovaj život naprijed šalje

potpuno neopterećene
i bez zaostalih suda.
Sada zasigurno znamo više,
ruke nam posvećene
da nam stopa ne krivuda,
da nam duša lakše diše.

Valja nama odbaciti
zasluge i sva iskustva,
valja nama iz početka.
Valja nam se potlačiti
radi duhovnog prisustva
jer još nema nam svršetka.

Pravedna nam potraga 
jest uzaludno izgubljenje;
bespomoćni ostajemo.
I bez ljudi, bez života draga,
imali smo samo povjerenje,
a sad naviku da dajemo.

Sve što znamo, sve što jesmo sada
samo privremeno jeste trag
kojim putujemo, kojim služimo;
to je jedina nam nada,
prekoračiti taj prag 
da se opet sebi samima zadužimo.
‎srijeda, ‎8. ‎studenog ‎2017. 06:01:10

Zalog

Pjevajući putujem u sutra
dok me sva ljepota tuge rasplamsava
poput mrve zaostalog žara u pepelu
jer se tuga začinje duboko unutra
pa tek tada snažno se razlistava
kako bi zauzela za sebe dušu cijelu.

Tuga nije kao radost, malo plića,
tugi potrebno je dati velike strasti,
čak u miru istinite sreće ona živi
u njedrima nekim poput pokisloga ptića
kojega se čuva jer bi rado iz njedara pasti;
tuga brani svoje razloge na toj plodnoj njivi.

A za radost ne treba mi snaga
kao što za tužnih noći znam za sretan kraj;
radost nikada ne može dulje potrajati,
nije stalna, nije srcu prirasla i draga
i ne vodi dušu tako izvjesno u raj.
Radosti se čovjek uvijek želi pokajati

jer u duši možda nesvjesno se nada iskupljenju.
I da nije tako duboka i bolna,
tuga ne bi bila važna kao zalog i zasluga sreće,
ne bi pružala sigurnost u trpljenju.
Zato tuga mi je lijepa, tako jasna, zorna,
ona nikada me prevariti neće.
‎utorak, ‎7. ‎studenog ‎2017. 19:54:12

Jedna ruža

Manjak misli što se posreduju
veći mi je nego manjak riječi sočne,
stiha puna kakvim duše poklekuju,
kakvi diraju u točke sljepoočne.

Već po ne znam koji puta stakla brišem,
palim taj smotuljak, a gori mi raspršeno,
naravno da uslijed napora još malo kišem
i, na koncu, želim reći nešto zamršeno.

Pjesnički je poriv raznovrstan,
daleko sam od pejsaža, a puna simbolike,
vrlo često stih mi grub je i robustan,
ali slušala sam varijacije raznolike

pa sad ne znam kako se obrćem
jer ne želim pripovijedati u ništa
i od prvog dana neprekidno posrćem;
istina je da sam pjesnikinja svetišta.

U tom pjevu, hvali, slavi neprolaznoj
jedino mi stil je ono za što marim
jer ne mogu ništa novo dati zemlji praznoj;
samo stalo mi je da joj svetinje podarim.

Uvijek mi se jedno isto pruža
sred tišine uma, siromaštva moga,
samo jedna u mom vrtu cvate ruža;
nije usamljena, ona cvate samo radi Boga.

Pjevati ne umijem, a pričati još manje,
jednostavna pitanja me muče od početka:
čemu služe naši dari, naše znanje
ako nisu zato da se prisjetimo svetka,

ako ne za puko samosagledavanje?
Eto, zbog toga je mašta, simbolike radi,
jer se inače ne vidi obično predavanje
što za ljubav gori i iz ljubavi se kadi,

da se čuju miomirisi konkretni,
ali neizrecivi na zemlji smrtnoj.
Uzalud bi pamet ili ljudi sretni
kada ne bi mogli k ruži vrtnoj,

plemenitoj iz sve snage koju čovjek zna.
Tko je lud potegnuti na korov sav i draču
kad se usred ovog raja jedna krasna ruža tka,
raste, miri, cvate, plodi i ravna je maču?

Kao drago kamenje u rudniku nekom
traži svaku muku, hrabrost i ljepotu,
ne uzima ništa, daje kao rukom mekom,
raduje se čovjeku, darima mu i životu.
‎ponedjeljak, ‎6. ‎studenog ‎2017. 23:08:12

Stara kočija

Sanak bi se lagano spustio
na moje znatiželjne vjeđe
kad bih za to bila raspoložena;
možda nemir me napustio
nakon puta kojeg duša prijeđe
kad je svaka nit joj posložena

poput dobroga i urednoga stana.
Još se uvijek opirem svim snovima,
a ne da mi se spustiti na tlo;
lakše mi je dočekati tragove dana
u tim toplim noćnim kadrovima 
makar i ta tama miriši na zlo.

A što bi moglo još me zadesiti
sad, pod stare dane i u miru
ako ne taj san od kojeg trčim
u daljine koje kanim uresiti
prema vlastitome odabiru
premda kao staro gvožđe krčim?

Ta, sada me tek zovu istraživanja,
mentalna i slična putovanja
koja bi mi otkrivala mene,
svu ovakvu i uz malu kap uživanja;
sad su sazrela sva mudrovanja
kao kad se lavina pokrene.

A možda sam samo zaboravna postala
amnezijom svih loših emocija,
utjehama zataškanih trauma
jer od mene još je samo ruševina ostala,
lijepa, dobra, topla kao svijetla kočija
na ledu i u noći umornoga uma.
‎ponedjeljak, ‎6. ‎studenog ‎2017. 18:48:20

You Never Can Tell
"It was a teenage wedding,
and the old folks wished them well
You could see that Pierre
did truly love the mademoiselle
And now the young monsieur
and madame have rung the chapel bell,
"C'est la vie", say the old folks,
it goes to show you never can tell

They furnished off an apartment
with a two room Roebuck sale
The coolerator was crammed
with TV dinners and ginger ale,
But when Pierre found work,
the little money comin' worked out well
"C'est la vie", say the old folks,
it goes to show you never can tell

They had a hi-fi phono, boy, did they let it blast
Seven hundred little records,
all rock, rhythm and jazz
But when the sun went down,
the rapid tempo of the music fell
"C'est la vie", say the old folks,
it goes to show you never can tell

They bought a souped-up jitney,
'twas a cherry red '53,
They drove it down New Orleans
to celebrate their anniversary
It was there that Pierre was married
to the lovely mademoiselle
"C'est la vie", say the old folks,

it goes to show you never can tell."

Kantina za puk

Bljedunjavi ljudi 
gledaju u prazno,
svatko život ima svoj;
i glad se budi
kao prisjećanje razno,
kao insekata roj

negdje prema utrobi,
negdje u laganoj glavobolji.
Pripovijesti kruže,
svatko nešto drobi
i svatko je najbolji.
Variva se služe,

ne zna se polako
nego svatko grabi, guta
u žamoru sve tišem.
Soli se, soli se jako
kao mrvicama nasred puta:
ja još uvijek dišem.
‎ponedjeljak, ‎6. ‎studenog ‎2017. 
05:53:16

Život umjetnosti

Tražim onu pravu riječ za bitnost,
tražim srž i dušu na jeziku nekom;
stvaranje je samo puka nezasitnost.
Ako slikarsko platno ne putuje rijekom,

kako može slikar znati pravu nijansu;
kako moja umjetnost može biti stvarna?
Kako mogu znati u tom stvaralačkom transu
je li moja pjesma sa stvarnošću podudarna?

Kome služi moja slika velikoga svijeta
ako samo bacam nasumičnu estetiku,
ako nisam provjerila zašto biljka cvjeta,
ako ne znam izbjeći običnu patetiku?

Ako svoje riječi niti ja baš ne razumijem,
ako sebi samoj tajim najveće si blago,
život kojega još uvijek živjeti ne umijem,
kako mogu znati što je srcu drago?

Moj će jezik razumijeti svatko, svaka duša,
a moj stil označiti joj samo stavove
istom tada kad se život istinski okuša
jer je isti i za kišu, i za ljude, i za lavove.

Žalosno je kada pjesmom sakrivam si mane
i kad nesvjesno previdim mnoge greške.
Tada se zakomplicira sve što i u zjenu stane
dok ja sklapam oči, oslikavam smiješke.

Na toj rijeci najdublja je glazba bitka
koja uvijek nastaje u svetom istraživanju ljepota.
Bilo kojim stilom ova slika postaje razumljiva i čitka
jer je jedini mi pribor moja iskrenost života.
‎petak, ‎3. ‎studenog ‎2017. 02:22:10

Nešto bolje

Pronašla sam želju, želju jednu,
želju višu od planina i visina,
da premostim ovu provaliju bijednu
što me uvijek vuče kao kraljica nizina.

Kako lako propasti je u stare okvire,
u okvire što ih čini pohlepa i blud;
napiti se grijeha iz baruština što vire
iz tih svih dolina koje su po svud.

Kako lako propasti je niza sve strmine,
otkotrljati se nizbrdo gdje stihija vlada,
gdje su opravdanja za sve humane krivine;
nikada ne spoznati tajnu nebeskoga grada.

Tako teško, mukotrpno boriti se silom težom,
raširiti krila koja rađaju se sveđ u letu,
ne dopustiti leptirima da te vuku svojom mrežom,
ne dati da savjest prorokuje sudbu kletu

već se nositi i pritiscima odozgora.
Kad te tlače oblaci i sunčane strijele
što ti pale moždane i moć ti izgovora,
ostaje ti samo dići se za borove i jele,

ostaje ti samo naći gnijezda sokolova,
ne zbog toga da se nađeš na vrhuncu
nego zato da se pentraš kao putnik iz dolova,
da se suprotstaviš zlatnom bratu suncu,

tražeći od njega samo miris ozona
kako bi te nosila novija iskustva,
kako bi se suprotstavio svim zakonima Krona,
zakonu materije i tvari, zakonu prisustva

različitih duhova i sablasti strašnih.
Samo želja može te izvući
iz jaruge bezvoljnosti, iz sjećanja prašnih
koja bi te samo još više dotući.

Nije želja da postigneš puno, da narasteš
već da nađeš samo malo dobre volje
koja potiče te da proklijaš, da izrasteš
u toj slaboj, tihoj nadi da postoji bolje.
‎četvrtak, 2. ‎studenog ‎2017. 12:43:20