Pod vedrim nebom

Beskućništvo naše moderno je ovih dana
u mom gradu koji se obojio u sveč
jer se čeka Mlado Sunce otvorena stana
koje siđe s neba kao Božja Riječ.

Razodjenulo se društvo i prirodu pravu,
ogoljela glad i neimaština u gradovima;
nema se gdje počinuti, nasloniti glavu,
usponi se događaju u najžešćim padovima.

Isusa se slavi na bjelosvjetskim smetlištima,
daleko od neprobojnih i sterilnih kupola
gdje se proizvodi za razmažene umjetna klima
i gdje smrti nema, niti siromaštva, niti spola.

Otpisano mnoštvo na svježem je zraku
gdje sve bolesno istruli od kisika,
napaja se izvorima u sveopćemu mraku;
otpadništvo hvali Boga za malo dušika.  

Raduju se narodi, sastavljeni skupa,
i molitva se sjaji na dječjim usnama,
a za dijeljenje je dovoljna i klupa;
nebesko  je Svjetlo neprekidno s nama.
‎nedjelja, ‎22. ‎listopada ‎2017. 23:19:32

Ožiljci

Sanjala sam da ću se izgubiti u lišću,
da me neće ništa buditi i smesti,
da ću stati gdje i sjene Boga išću,
da ću kao vjetar strasni na prijestolje sjesti,

na taj tron od mahovine i od bršlja zlatna
što se zarumenio podno neba boje olova.
Oko mene cigla, granje i fauna blatna,
a u nosnicama savršeni mir od borova.

Ipak zjene progledaše, nađoh se u paklu
gdje mi sjećanje na grijehe osta,
gdje sam vidjela se poput odraza u staklu,
gdje me dočekaše kao draga gosta,

čak me obuzeo osjećaj miline
od simpatije i naklonosti bića;
samo dah od borove  mirine
bijaše mi nagovještaj slatka pića

u nektaru gorkom ovih uspomena.
Ipak, rajske predjele sam gledala,
mada nisam bila raj u zemlji sjena
kad sam pogreške poredala.

Bijahu to ožiljci na koži mekoj
kroz koju sam prodisala zagađeni zrak,
smrad u svijetu na tratini nekoj
gdje je svjetlo prodiralo kroza opći mrak.

Tada rekoše mi anđeli s visina
da su ožiljci mi bore, crte što ih gradi lice
koje želio je Svevišnji u svijetu tmina
da me rodi kao svoju, kao vapaj anđelice.
‎subota, ‎21. ‎listopada ‎2017. 04:05:28

Pravda

I tada kad odlazim, vjerujem u život, zapravo tek tada pokreće se vjera moja. Jer dok sam tu, samo sam na kušnji hoću li prepoznati Boga u ljudima, u svijetu. I kada se dogodi prepoznavanje, odlazim sretna. Ako se ne dogodi ništa posebno, znam da to moram promotriti, da moram upitati sebe što mi je Bog htio reći kad mi je poslao nekoga u kome Ga nisam prepoznala i tko me ostavio ravnodušnom.
U stvari, ravnodušna sam samo kad vidim sretne i vesele ljude, tada o njima ne moram brinuti, oni su često barem malo pretenciozni, malo, ali ne previše i mladi su. Pustim ih s blagoslovom u srcu i odem dalje, odem potražiti nekoga tko će me podučiti životu, a takav uglavnom nije sretan već ugrožen, a time i mudriji od onih sretnih i mladih. Ugroženi su stari, mudri od nevolje i jada. Jer što je mudro u sreći i bezbrižnosti? Samo trenutak sreće, to je mudro. Ako se taj trenutak pretvori u stil života, nije dobro, nikako nije dobro.
Sva su djeca mudra ako im dajemo prostora. Ali mi ih učimo nepotrebnostima, mi, grešni od svojih frustracija i frustrirani zbog svojih nakupljenih grijeha, mi, odrasli.
Najviše me privuku oni koji su mudri, a ne traže ništa, ni kunu, ni kruha, ni neke zadovoljštine. Znam da se iza njihove mudrosti kriju bolna iskustva, ali oni ipak žive zadovoljni što su naučili nešto što se može proslijediti bilo kome, meni. I drago mi je da su hrabri, da ne jauču i ne traže ništa. Jer su mudri, sretni su s onim što imaju i što jesu. A imaju život i u svojim patnjama imaju jamčevinu buduće svetosti. Nisu dužni, a mnogi su dužni njima i sve se to vraća višestruko pa je prema tome dobro višestruko zadužiti druge, ne tražiti pravdu jer ovdje pravde nema. Nema je upravo zbog toga da bismo mogli darivati od sebe po mjeri našeg osjećaja za pravednost i po mjeri naše vlastite žeđi za pravdom.
‎petak, ‎20. ‎listopada ‎2017. 03:56:42

I što kada ti ubiju tijelo, kada te usmrte? Što će tada s tobom, gledati kakva su zla počinili, kajati se i ostati nesposobni popraviti počinjeni zločin. Zauvijek se zadužiti kod onoga kojega su ubili, pripisati mu zasluge. Ako ste bili darežljivi prema takvim ubojicama tijela, tada ste još više zaslužni, ako im niste svjesno i namjerno činili zlo. Ako još i opraštate po navici i po životnom opredjeljenju, tada ste već sigurni da ste svetac. Onaj koji vas je pod takvim uvjetima ubio nikada neće dosegnuti taj vaš stupanj svetosti, uvijek će ostati nekoliko koraka iza vas ma koliko svi napredovali u vječnom životu.

Ne kažem da bismo morali tražiti i provocirati druge da nas povrijede i ubiju, ta istina i iskrenost su sami po sebi već jako provokativni.

Da, mudar čovjek je budući sveti čovjek.

Jesam li manje mudar ako sam sretan? Ne, ali ako loviš sreću, nisi mudar. Jer sreće na ovome svijetu nema, postoji samo zadovoljstvo učinjenim, sigurnost, blaženstvo.

I onaj ubojica može biti sretan jednoga dana ako ga ne bace u pakao.

Evanđelje po Luki, glava 12, redak 4-5
"A kažem vama, prijateljima svojim: ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a nakon toga nemaju više što učiniti. Pokazat ću vam koga vam se bojati: onoga se bojte koji pošto ubije, ima moć baciti u pakao. Da, velim vam, njega se bojte!" 

Na hladnim kišama

Od kada je tako da su kiše slijepe
i da ne zna kaplja gdje će pasti
kad se za nju molitve zalijepe,
kada srce želi sa njom srasti;

od kada su studeni nam okovale
ove duše što se kao lava tope!
Jedna drugu čežnjom omotale,
a nedužni vapaj k nebu se prope.

Sakrivene suze čisti obraz orosile,
porivi se ljubavi međusobno traže,
a kiše su silno snoplje pokosile
i drveće visoko sve to više snaže.

Munja kao suha trska puca,
nervi ne podnašaju ni groma
koji trese utrobu u kojoj grca.
Kako zaplivati poslije sloma

ako nije nebo ono koje šalje kapi?
Tiho, dušo, ne buni se protiv toga
da ti život u u toj čežnji hlapi
jer će čuda neviđena vratit' uzetoga

kao što se k nebu vraća kap.
Ljeta će stići oblikom sparina,
sanjat ćeš da miluje te slap
i postat će novo od starina.

Ne boj se, to je samo oblak tusti,
prognani su najsvetija bića;
ne trzaj se, samo se prepusti 
svome uvjerenju, boli svoga žića.
‎četvrtak, ‎19. ‎listopada ‎2017. 06:31:40

Religiozni poriv

Nisam sigurna da želim preživjeti, ali sam sigurna, Isuse, da želim doći k Tebi.
Možda si zaista, Bože moj, iako sve držiš i svime upravljaš, stvorio svijet pa ga na neki način ostavio i napustio. Jer kad je čovjek postao spreman, Ti si mu se odlučio jasno očitovati.


UVOD

1. Za religioznost je neophodna poniznost, klanjanje Bogu, a to je suprotno od umišljenosti, sveopće samouvjerenosti i oholosti.
Svijet je prepun raznih religija. Čovjek se voli klanjati, to mu je u opisu života. Koje razlike postoje između Tebe, Boga i svih naših religija?
Činjenica je da si Osoba, da nisi prirodna pojava, da nisi nikakav ljudski zakon i da nisi ljudski životni ideal.
Činjenica jest očevidna da si Kralj Židova, Prorok islama, Začetnik kršćanstva i da si se objavio čovjeku. Ali čovjek Te oblikuje prema sebi samome. Izgleda da to prvo mora spoznati, da se Tebe ne može oblikovati već da Te čovjek mora osluškivati. 
Čovjek je često u iskušenjima i na probi hoće li izdati samoga sebe. Greška je misliti da je klanjanje Bogu izdaja sebe samoga. Čovjek misli: "Neće me valjda drugi ljudi učiti tko sam i što sam, što želim i čemu i komu se klanjam". Štoviše, učinkoviti put do Boga jest i vjernost sebi samome. Čovjek je sam sebi u najboljem izdanju velika istina.
Zar nije to dar mudrosti, ne težiti zemaljskim probicima i istovremeno slušati sebe, biti iskren prema sebi i u sebi?


2. Zašto Te ljudi, Bože moj, dok Ti se klanjaju, miješaju sa svojim greškama? Zašto je čovjek uvijek u pravu kada si bira vrijeme i mjesto klanjanja, a nikada nije kriv kad pogriješi nego si za greške uvijek glavni krivac Ti?
Druga važna životna religiozna pouka jest, dakle, da Te čovjek ne okrivljava za zlo i greške već da Ti se klanja. Jer kako možeš kriviti Onoga komu se klanjaš i iskren si prema sebi? Jer ako si zaista iskren, priznaj da nisi savršen. Jer ako se klanjaš, klanjaj se zaista iskreno. Da si kojim slučajem, čovječe, savršen, bi li se klanjao, bi li postojale tolike religije u svijetu?



3. I posljednja važna religiozna pouka jest da je Onaj kome se klanjamo svetinja i Svetac što znači da je dobar i čist od grijeha i pogrešaka. I da čovjek klanjalac to ne može do kraja spoznati i dokučiti. Ali čovjek koji se klanja postaje posvećen i svet jer čemu nam uopće onda služi religija i religioznost.
A ako je Bog svet i ako je onaj čovjek koji Mu se klanja također svet, tada je svet i Posrednik koji ovo sve tumači ljudima.
‎srijeda, ‎18. ‎listopada ‎2017. 01:04:03









ČOVJEKOV PAD

Jezično područje meni je moja domovina. Jezici se miješaju, ali se ipak može veoma točno utvrditi gotovo za svaku riječ odakle potječe.
Na svim jezicima Bog je univerzalan. U konačnici Bog je iznad svega i sve u svemu što bi značilo i da je iznad jezika makar to bio i jezik molitve i klanjanja Bogu samome.
Na bilo kojem jeziku Boga se može opisivati, o Bogu se može govoriti i Njemu se možemo obratiti. Jezik ovisi o tome s kim razgovaramo, a kako je molitva najbrža, brža od zvuka i od svjetlosti i od nje je brže samo Božje uslišanje ljudske molitve, možemo slobodno reći da nas Bog poznaje bolje nego što mi u našoj iskrenosti poznajemo sami sebe jer nas Bog uvijek preduhitri.
Naći Boga u sebi poslije svih kušnji moglo bi značiti da čovjek ipak sam najbolje zna o Bogu više nego što mu to može pojasniti bilo tko drugi, bilo koji drugi čovjek.
Žalosno je da ljudska intuicija, koja bi u molitvi i klanjanju Bogu mogla doprijeti do najvećih i najdubljih tajni Boga i čovjeka, upražnjava svoje djelovanje na pokušajima da se veže s prirodnim porivima životinja, kućnih ljubimaca.
Ako je istina da znamo da postojimo po tome što mislimo, a riječ je znak za misao, tada znamo da postojimo i po tome što govorimo i izražavamo svoje mišljenje drugima, komuniciramo. Žalosno je i jadno da pokušavamo komunicirati s divljim svijetom ljudskim sredstvima, a to su razmišljanje i govor pomoću kojih dostižemo Boga, da bismo se divljem svijetu klanjali.
Zar nam u religiji nisu potrebni klanjalački porivi? Kakva je onda to religija kad se klanjamo porivima preživljavanja pod svaku cijenu, kad nam je uzor životinja? Znači li to da se osjećamo na neki način nižima od životinja i biljaka, energije, prirodnih pojava? Ako se tako osjećamo, zašto onda odbacujemo istu vrstu, ljude, sve ljude, da bismo se pokušali povezati u klanjanju s nečim ili nekim tko nije iste vrste? Jer Bog nam tumači da nas želi da budemo bogovi-dionici božanske naravi i da smo upravljači svega drugoga jer smo na Njegovu sliku stvoreni.

Ako nam naša tijela u svakom detalju služe određenoj svrsi, tada nam i naša sposobnost razmišljanja i govora sigurno služi komunikaciji s istom vrstom, a ta komunikacija je put do drugih ljudi i put do našega Boga.Ako smo od drugih ljudi naučili pripitomiti životinje, zašto ne bismo naučili postati viša bića, sretnija bića, idealni? Što je idealno u čovjeku koji se želi sjediniti sa životinjom koja nema razum i sposobnost govora? Što je idealno u čovjeku koji pokušava trčati poput gazele ili ubijati poput lavice, a ne služi se razumom, slobodnom voljom i govorom koji su mu tako laki, jednostavni i spontani?

Jezik intuicije ljudske bitno se razlikuje od prirodnog poriva gologa preživljavanja kod životinja. Intuicija se služi slobodnom voljom što znači da čovjek uvijek može razlučiti kakav izbor stoji pred njim, a prirodni poriv razmnožavanja i održavanja vlastite vrste samo je jedna mogućnost: agresija. Čovjek je stvoren i rođen za to da kontrolira sve, a naročito sebe pa prema tome i vlastite agresivne porive kako bi uspješno postao bog-svevladar. Privlačno je vladati vremenskim prilikama i florom i faunom jer ne zahtijeva gotovo nikakav napor. Ako postoje ljudi koji se ne vole potruditi, uložiti napore ili se malo pomučiti, najčešće su to obični robovi i to po vlastitom izboru. Ako već želiš robovati nečemu što nikada nećeš razumijeti, jer nema se tu što razumijeti, tada se ne žali što ti razum lupa u prazno, što te drugi pripadnici tvoje vlastite vrste odbacuju, što te može svatko prevariti, zavesti, izluditi. Zar nije lakše ostati ustrajan u svojoj ljudskosti, ma kakvi te problemi zaskočili jer to je barem sigurna jamčevina da ćeš jednoga dana postati idealan i istinski sretan.





GRIJEH I SPASENJE

Tko je taj koji te naučio kako ćeš se brinuti o sebi samome, kako ćeš se ponašati i kako ćeš vladati kućnim ljubimcima, divljim svijetom, prirodnim katastrofama? Taj je zasigurno bio neki čovjek ili je tu bilo više ljudi, puno ljudi.

Tko je taj tko te naučio kako ćeš vladati samim sobom, kako ćeš se klanjati i kako ćeš umrijeti? To te može naučiti samo Bog. 

Bože moj, hvala Ti što si me presreo na mom putu i što si me izbavio iz provalije. Hvala Ti, Isuse, što nisi zaboravio na mene, hvala Ti što me upućuješ na moje nesavršenstvo kako bih sazrela i uvidjela Tvoju dobrotu i svetost, hvala Ti što si me, bijednika, od grijeha otkupio. ‎srijeda, ‎18. ‎listopada ‎2017. 02:04:07

Misija

Tuga vojnika u spašavanju duša
provalija je prevelika, strma
gdje stijena rijeku ne sluša,
gdje puca grana svakoga grma

čije trnje nepovratno grebe
plemenitošću protkanu kožu lica,
gdje dom zaboravlja i tebe, i sebe,
gdje nema puta, ni stranputica.

Kako ćeš, dijete, spasiti svijet
kad nitko ne zna tu molitvu spasa
i mora se povazdan ići i mrijet
opraštanjem koje ne lomi klasa,

opreznim dahom što ne gasi tinja?
Gdje ti je majka i prijatelj davni,
ti, robe obilja lažnih svetinja,
kamo su otišli stihovi slavni

iz tvojega srca i nježne srži?
Nitko te ne umije prepoznati,
a puk se zgraža, a pečalba mrzi
te tvoje znakove nebeskih vlati

konačne slobode med anđelima?
Idi, idi i plovi s velikim blagom,
neka te prati zvijezda na morima
kad nemaš i nisi kamenu dragom

što od studeni čvrste živi i pati
kako se ne bi dogodio pad.
Ne, samo to ne, nek se ne sunovrati
taj drevni runolist, taj prorok mlad.
‎utorak, ‎17. ‎listopada ‎2017. 16:24:06

Kao ljubavnici

Ispod gustih trepavica sjaj.
Ovaj brzi ritam zamara,
a stravičan je, buran doticaj
mira dubokih njedara.

Kada bi se moralo poći
u nove bitke, poredati stroj
oblačnih dana, zvjezdanih noći?
Dodir jagodica za novi boj

na sljepoočicama tvrđave
koja samo željela bi pasti.
Ne da se, ne da okusiti strave
skoroga rastanka ovakve časti.

Okrajci neprimjetnih osmijeha
ljube se na daljinu
i žive, i struje povrh streha.
Komadić pluta u vinu,

odgađanje, samo odgađanje.
Padaju riječi kao zemlja s visoka
k'o da je izvanredno stanje,
zemljotres, požar iz oka.

U sjeni budućeg
sada postaje tako dragocjeno,
kao umotani stijeg,
kao da je srce opijeno

blijedim nebeskim krunama.
Zaborav vremena plovi
kao nova lađa svjetla u nama
i nastaje život, i prestaju snovi.
‎utorak, ‎17. ‎listopada ‎2017. 03:43:58