Dvoje

U blijedilu i sumaglici gledam daleko,
vidim sve što nalazi se iza toga;
ne vjerujem, ali vidim: obala je prijeko,
sve u meni, sve unutar Boga.

"Koga tražiš?", upita me zvonki glas,
sada se još više takvom pitanju ja čudim.
Zar ja ištem paprat ili brezu, njezin tanak stas,
zar ja nisam očigledna ili opet ludim

kada ne zna onaj što me pita?
Priznajem da povrh svega tražim još i tebe
jer mi srce oholosti, duša nezašita,
još mi pluća onaj tamjan grebe.

Odgovaram glasno: "Isusa iz Nazareta,
Onog što me zove i sad na me čeka,
blagoslov mi On i sudbina Mu kleta;
iza mene ostala je neka rijeka."

"Nisam te zvao, ti me želiš koristiti
da ti lakše bude gdje ne smiješ doći;
sama si odabrala sve te staze slistiti,
mada znam da tvoj sam svake noći,

svakog svetog jutra i blaženog dana.
Još si ovdje, još ti nije dosta,
zoveš svete da te vode preko mora slana,
znam da čekaš nepozvana gosta."

Lijepo li je, dragi Prijatelju, u samoći
čekati na ljudsko biće, samo ono jedno,
jedino mi koje neće tuda proći,
jedino mi koje mi je bilo vrijedno.

"Gospodin moj, moj Bog u svemu!",
klanjam se, poklekujem u žrtvi slatkoj:
"To sam htjela, da se svidim njemu,
i da slatko čeznem svakoj uri kratkoj,

da umjesto njega Tvoje zovem Ime
i da patim tiho, često za tu ljubav višu;
da Te obradujem i pohvalim time
i da darujem Ti takvo srce u kojemu dvoje dišu."
‎nedjelja, ‎2. ‎srpnja ‎2017 11:52:58

Vivaldi - Gloria

A kol'ka je plaća?

Vele da su prodali me vragu,
da su uzeli mi domovinu, sve;
uzimaju strance kao radnu snagu,
samo ne znam gdje.

Hrvatski poslodavci, braćo i sestre,
poslodavci moje domovine
traže da se žene prave nevješte,
samo da se dokopaju lovine.

Oni traže pod prijetnjom otkaza
neradnike, hebivjetre i skitnice;
oni žele gubitnike sviju staza,
oni sebe drže kao žitnice.

Ne daj, dragi Bože, da pokušaš raditi
jer ćeš tada vidjet' nedostatke,
greške što ih teže svi posaditi
kao pačiće u redu iza patke.

Ako veliš da još više plaće želiš
kad su nedjelje i blagdani, i svetki,
tada s njima plijen podijeliš
jer su pravi novci rijetki,

oni koji odlaze u sredstva za rad.
Moraš glumiti da nešto radiš,
čekati i pronalaziti si hlad,
pričati da svašta gradiš,

mada nemaš kraj sebe alata.
Tko to vidi, tko to zna
kad se svatko samo plaće hvata?
Ubrzo ti slijedi nagrada:

verglaj, sestro, tko se buni
i tko viče na sve strane
da pas laje prema luni,
da ne broji sate, dane,

da se ne zna ovdje, u toj zemlji, ništa.
Ako izdaš radnicu i kolegicu svoju,
maknut će je s poprišta,
dobi'š plaću njenu, i plaću tvoju.

Gdje će stranci raditi i djelovati
kada ne znaju naš jezik, niti govor?
Radit će i neće vjerovati
zašto pobrali su lovor

kad uopće nisu novce tražili.
Prije posla moraš pitati za plaću
jer po tome su te mjerili i snažili.
Radnici će otići i platiti daću.
‎subota, ‎1. ‎srpnja ‎2017.  16:53:24

Moja Marija

Ledeni se vjetar spušta niz ramena,
na uhu mi svira slavna lijepa melodija,
osvježenje klizi preko pramena,
kakva sreća i užitak, istinska rapsodija.

Političke su vijesti vrlo zanimljive,
a prognoze vremena su sjajne,
zvijezde su i dalje zadivljive,
u tome i nema neke tajne.

Lučica se pali za Mariju moju
jer je ona uvijek tu kad treba;
i tada kad molitva još nema boju,
Marija je ovdje, moj komadić neba.

To je stoga što me uvijek pozdravlja
kad već plamen svijeće počinje se gasiti,
često me tek u tom času uspješno zaustavlja
kad poželim svijet vrlo hitno spasiti.

Sad se uvijek u toj radnji sjetim nje,
mada nemam odmah određenih misli;
ova svijeća vjeran znak je moje Marije,
u nju su se njeni dojmovi o meni stisli.

Kad misao krene, molitva još nespretna,
ona prvo kreće s brda, s dola,
ali duša tad već postaje mi vrlo sretna,
Marija prilazi, kraljica je stola

i to dovoljno je da se sva saberem.
Kruna joj se sastoji od mnogo križeva
što ih gledam duhom i očima berem
kao trunčice od iskričavih žiževa

da provjerim nadnaravna svojstva.
Srce se formira, plameno i tamno,
oko njega bukti sjena Presvetoga Trojstva,
privlači mi dušu jako i zamamno.

U tom plamenu se vjera širi
i, što dulje molim, to se više miče,
a meni se to Djetešce sve to više mili;
znam da trpi i sve jače viče,

daleko se diže sjaj, zrakama se mjeri;
naokolo mrak, plamen nema sjene.
Kao otkucaj od Boga bilo mi treperi,
a duh Moliteljice me vodi u prostore njene.
‎četvrtak, ‎29. ‎lipnja ‎2017. 23:50:56

Noć je vrijeme za nas

Kao da ću sada nešto važno reći,
značajno za druge i za nas.
Kao da se ne bih mogla toga odreći:
pokazati taj bajni žića kras,

prenijeti na papir srčanu emociju,
zadržati osjećaj i tada ga pamtiti,
čitati sve iz početka krajičkom očiju,
u dubini tajanstveno plamtiti.

Noć je vrijeme za pjesnike i mudrace,
i za kontemplaciju Božanstvenosti
ako ju tko nađe i doživi jače,
noć je čas u našoj tajanstvenosti

kada otkrivamo sebe, nalazimo Boga
ili možda neko prelijepo otkriće. 
Ona može zahvatiti bilo koga,
glazbenika, slikara, siromašno biće.

Želim to zahvatiti jer budim se žurno,
tada nestaje iz mene onaj spokoj, stih
pa dolazi jutro, ali tmurno;
pjesma mi i molitva bježe kao lopov tih.

Potrebno je zahvatiti nadahnuće
prije nego što se spozna svijet,
kada snovi djeluju još vruće
i dok traje onaj spokoj svet,

ona radost postojanja, od buđenja sreća
koja naglašava ljudsko dostojanstvo,
i dok nije zahvatio rat i neka bijeda veća
ono bremenito duševno prostranstvo.

Prići ću ti, osjećaš li ljude sve
ili samo to raspoloženje
od samoće i od inspiracije?
Da li želiš neko produženje,

neki osjećaj što vodio te snovima?
Ili možda susreo si neko proročanstvo,
možda te probudila oluja nad krovima,
možda sanjaš neko novo poznanstvo?

Za to sve ti moraš biti sam, sam u sobi,
sam na prozorima svoga grada;
moraš osluškivati u kojoj si dobi,
moraš izbjegavati trenutke jada,

ne zbog toga da bi bolje skladao
nego zato jer se puno toga sjećaš:
kad se nikom do papiru nisi jadao.
Sad i uvijek svoje nevolje osjećaš,

ali s toga mora postojati olakšanje
u kojemu duša se odmara,
mora postojati ono blago stanje
kada duša kvalitetno stvara.
‎četvrtak, ‎29. ‎lipnja ‎2017. 01:04:14

Adagio in G Minor (Albinoni)

La donna e mobile y Libiamo ne´lieti calici (Los tres Tenores)