Buntovnik s razlogom

Želim ti reći i artikulirati
onaj sjaj u nečijim očima,
onaj dah što se ne daje dirati,
klecanje što se krije u krocima.

Želim ti napisati i definirati
psihotična stanja straha bez mjere,
stida pred kojim se ne može birati
hoćeš li podsmijehe kao križ svoje vjere.

Želim ti predati i komunicirati
mekoće što u dubinama duše stoje
kao tvrđave što se ne daju minirati
ako se strava i sram pred njima postroje

jer od užasa i odvratnosti dolaze muke,
a ne od nekih prijetnji ubojstvom,
jer nitko nikada ne podnaša terete bruke
dok svi znamo smrt s njezinim svojstvom.

Želim te obavijestiti da ti nosiš lijeke
što ih tako često i nervozno išteš
i od mene, i od Boga koji živi u vijeke
i pod kojim dušu sve jače stišćeš.

Želim ti posredovati istinu, ali ne mogu
jer duša ti bježi od mene kad me nasluti,
bježi nekom idolu i umišljenom bogu,
ne vjeruje nikome, ni onome što ćuti

jer kao da je nitko nikada nije poučio
da je ta tvoja duša draga
istina koju nikada nisi proučio
jer tada bi znao da je kao majka blaga.
‎četvrtak, ‎22. ‎lipnja ‎2017. 13:15:42

Prijatelju srca premilosrdna

Biti čovjek znači biti aktivan, čak agresivan,
u napadima i pokretima prema životu.
Snaga trpljenja i upijanja rijetko se nađe u ljudima kao neka pozitiva i istinski život. 
Upijati nečije aktivnosti na sebi samom ne znači trpjeti samo tlačenje nego AKTIVNO LJUBITI JER TO ZNAČI ZAISTA BITI.
Aktivno ljubiti čovjek može bez pokreta prema drugom čovjeku.
Aktivno ljubiti prije svega znači poznavati slabost ljudsku i moliti Premilosrdno Srce Isusovo da se rasprotire u njoj i da se ona razlije u Njemu.
Uđi, Srce Isusovo Milosrdno, u slabosti moje i budi Ti moja Rana.
Daj mi da Tvoje slaboće prema meni uvijek budem svjesna.
Izvore života i svetosti, nepregledna ravnico i dubino, prožmi čitavo moje biće.
Tamo gdje čovjek naiđe na zid i nesvjesticu, tamo gdje čovjek gubi razum i svaku misao, tamo gdje čovjek ogrezne u najjačem grijehu, tamo se nalaziš Ti kao sakrivena Obećana zemlja kojoj se ne vidi niti ulaza, niti kvake, niti brave, niti zasuna. Ti si kao tajno sklonište, Ti si nalik onim nepravim zidovima iza kojih se skrivaju tajne riznice i tajne prostorije, tajni izlaz i put za bijeg od progonitelja. Tek kada čovjek dođe do toga zida sasvim blizu, primijećuje neke znakove koji su neobični za bilo koji ljudski zid. Ali ne zna čovjek gdje treba nasloniti dlanove kako bi otvorio ta tajna, sakrivena vrata.
Zato si nam dao Majku našu, Mariju prečista srca, majku Tvoju.
Srce Isusovo, u krilu Djevice Marije od Duha Svetoga sazdano, uđi u srce moje, moje bubrege i u svaki djelić mojega bića pa mi daj da i ja proširim se punim plućima u Tvome kraljevstvu.
Srce Isusovo, izvore života, učini me dostojnom napajati dušu Tvojim prepoznavanjem ljudskih slaboća i bezgraničnim milosrđem Tvojim.
Srce Isusovo, izvore svetosti, posveti me kada god se obraćam Tebi, kada Te zazivam. Tako ću teže padati u grijehe iz kojih me uvijek na vrijeme izvučeš. Barem dok Te molim, posveti me; ne čini me sveticom, samo me operi.
Čisto srce stvori mi, Vječni Oče, da mognem prihvatiti darove Premilosrdnoga srca Sina Tvojega i premilosrdne volje Tvoje. Daj mi kraljevstvo i ptice nebeske, pusti me uvijek da prođem kroz Tebe, i kad izlazim i kada ulazim u tajanstvo Tvoje presvetosti i milosrđa.
Žarko ognjište ljubavi, pravde i ljubavi posudo, Srce Isusovo, krotko, blago i ponizno, do smrti poslušno, smiluj nam se, učini srca naša po srcu svome.
‎četvrtak, ‎22. ‎lipnja ‎2017. 04:05:49

Nebo poslije kiše

Darujem ti večeri moje,
uzimam od tebe dlanove koji mi gode,
pogoduju ponajviše otvaranju duše.
Više sati se ne broje,
dan više ne peče, niti svjetlo oči bode,
prelijepe su kapi kiše vedre popunile suše

što su se već opasno naslagale u ljetu.
Mućkam uzburkanu nesicu
koja stvara sebi čarobnu pjenu
dok se ptice ne daju na spavanje u letu
i dok uzimam ti osmijeh kao žesticu
pa otkrivam u sebi tu tajanstvenu zjenu

koja se zaiskri kad mi se nasmiješiš
onim ljepšim krajičkom svoga obraza
što me kao travku kosi i obara.
Ti uopće nisi svjestan koliko me tješiš
kad u meni spajaš sve plodove sraza
tada kad se moja duša sva po šavu para.

Nama sada nema kraja, niti tvojoj priči,
tvome baritonu s uzlazećim stankama
od kojeg se topim poput marmelade,
a ti uopće ne čuješ mi srce kako skviči
dok izmiče vlastitim si zamkama
jer me strah, jer se bojim noći mlade.

Izgovaraš riječi mudre, riječi smjele,
očaravaš moju pamet skromnu
kao da je već o meni rečeno sve.
Već i zvijezde se nad nama dijele,
a ja, zahvalna za tvoju dušu pomnu,
padam ti u naručje i trema nestaje.
‎srijeda, ‎21. ‎lipnja ‎2017. 21:16:06

Rosetta

The Comet Of The Hour: Rosetta

Grmljavinske vladaju oluje, 
nebo se do krajeva zacrnilo.
Skuti od komete struje,
sunce se na kišnu zavjesu natrnilo

pa pomalo svijetle u tom nebeskome brodu 
zrake sunca, traci munja;
Rosetta ruši sve u harajućem hodu,
okrunila se sjajem blještavoga strunja

kao kraljica kad odlazi u pohode
po nekom selu da provjeri puk.
Srušit će i narode, i vlastite si uhode,
za njom ide samo prestravičan muk.

Plodne šume pod njom se zelene
a od svega neće ostati ni list;
sred velike zemaljske arene
zavladao sada njezin bajni kist

pa od naše prelijepe i blage prirode
čini čuda neviđena, lijepa kao san,
i tko bi rekao da noćne more rode
sve takve komete koje kradu dan.
‎srijeda, ‎21. ‎lipnja ‎2017. 20:21:43

http://www.earthpowernews.com/the-comet-of-the-hour-rosetta/

To toplo ljeto

Prekrasne su niti ova ljeta što se valja
na tom suncu kao neka lijena, užarena masa.
Pločnik sada gori, isparava, grad se kalja
ovim sparnim, zapečenim znakovima užasa

što se događa po svjetovima paleža i rata
pa zaboravljaju duše gledati ljepotu.
Nije bilo davno kad smo znali usred blata
radovati se i suncu, ljetu i životu.

Ljeto ipak dolazi po svome rasporedu,
Bog nas grije makar i ovakve,
šalje nam toplinu, hlad u drvoredu
od kojega ljudi načiniše pakle.

Ako ima netko tko bi živio u miru,
taj se puti gdje je najvrsnija hladnoća
da se baci u tom vrtlogu i viru 
tamo gdje je najbolja kakvoća

osjećaja odmora i olakšanja što ga nema
pa se mora opijati još po konobama
i terasama za one koji društvena su krema.
Ljeto dolazi svim ljudskim osobama

što im nije lako i koje se ljeti prazne.
Beskućnici dolaze na svoje klupe,
upriličuju se i priredbe razne
po svuda se sreću ljudi i stvaraju grupe.

Tu su i svi oni, izišli su kao lijeni štakori,
što nam kroje pravde za predugih zima.
Po svuda se traže osvježavajući lahori,
a za nevolje nam kriva neka neobična klima.

Bog nam šalje sunce, užareno ljeto
da nas upozori na to tko je Vladar svega,
tko je Onaj koji sve nas ljubi sveto,
što su oni koji zanemarili su Njega.

Jednim kratkim potezom sve je to popravljivo,
ali neće ruke sklopiti se, molitve izustiti,
neće hlada čovjek koji valja se balavljivo
već bi svoje uzavrele strasti kao pakao ispustiti.
‎srijeda, ‎21. ‎lipnja ‎2017. 02:43:28

Zagonetna žena

Prolazi po svijetu kao da je neka značka
što se nosi sama, ali ima znak pripadnosti;
ne obazire se, izaziva srca junačka
da pristupe kao vitezovi prikladnosti,

da je prose bar za jedan osmijeh, 
bar na kratko, bar za jednu noć.
Da je zaljubljena, zna se oduvijek,
teško pred njom pokazivati je moć,

ali ona traži, traži društvo ravnopravno,
partnera za život il' za jedan tren.
Svak pomisli za njom nešto jednostavno:
ako je tko bogat, bit će njen

ili ako nosi neku titulu plemenitu
da joj spretno umije prozboriti
i da ima pratnju jaku, stalnu il' vremenitu
kako uspio bi sakriveno srce joj otvoriti.

Po njoj ne vidi se za čim čezne, mudro šuti,
nasmiješena, časna, lijepa, zapažena;
još joj ljepša maska i njeni tajnoviti skuti.
Obična je, ali slobodna je: zagonetna žena.
‎ponedjeljak, ‎19. ‎lipnja ‎2017.  09:43:26

Tužnim anđelima

Sjećanja ponekad zamiru, ali se bude
i sve ih je više i više.
I, ma koliko da se ljudi trude,
ona dolaze tiho, tiho, najtiše.

A mi odlazimo negdje i nekamo
gdje nema kraja i nema stanke,
i gdje mrtvi na smrt čekamo.
O, kako su naše veze tanke,

kako je život ljudima lijep;
da su u paklu, to niti ne znaju
i kako je sretan čovjek slijep!
I kako se mnogi nikad ne kaju!

Sjećanja ponekad bole, a nekad vesele,
obećavaju susret u slavi
i zato se često sa mnom podijele
teški trenutci kao jedini pravi.

A ja, počašćena kao nitko, igram i plačem
do kraja dana, do kraja noći
jer sjećanja silna, okrunjena dračem,
potpuno jasna, opet će doći

i dolazit će u srce rasplakano,
čitavu vječnost i od ova života malo,
sve dok se društvo, od njih satkano,
ne uzdigne iznad svega što bilo je palo.

Reću ću tada: sad naše je vrijeme,
naša je sreća i ljubav sva
jer spalo je s nas ono teško breme;
sada je slavlje života vječnoga.
‎nedjelja, ‎18. ‎lipnja ‎2017.  18:44:45