Kad ljubavi ne bih imao...

1
Hvalospjev ljubavi
Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
2Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva
i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao – ništa sam!
3I kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao –
ništa mi ne bi koristilo.
4Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
5nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
6ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
7sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
8Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
9Jer djelomično je naše spoznanje,
i djelomično prorokovanje.
10A kada dođe ono savršeno,
uminut će ovo djelomično.
11Kad bijah nejače,
govorah kao nejače,
mišljah kao nejače,
rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
odbacih ono nejačko.
12Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
u zagonetki,
a tada – licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
a tada ću spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!
13A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje –
ali najveća je među njima ljubav.
( 1 Kor 13,13 )

Riječ Božja riječ je života vječnoga

Mana je padala s nebesa i nije se moglo dopustiti da propadne, ali se nije sakupljala za sutradan jer tada se opet pojavljivala (Iv 6,49: "Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe").
Od kruha kojega je Isus umnožio i nahranio njime pet tisuća ljudi (Iv 6,10-11) preostalo je nekoliko ulomaka:
Evanđelje po Ivanu, glava 6, redak 12-13
"12A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: »Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!« 13Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali."

Tada, u velikom čuđenju, ljudi mnogi povjerovaše Isusu. A Isus, kao da su dostigli određeni prag zrelosti, započne novu lekciju (Iv 6,32-33):
"32Reče im Isus:
»Zaista, zaista, kažem vam:
nije vam Mojsije dao kruh s neba,
nego Otac moj daje vam kruh s neba,
kruh istinski;
33jer kruh je Božji
Onaj koji silazi s neba
i daje život svijetu."
pa, kad Ga zamoliše da im uvijek daje na taj način hrane, Isus reče ono što ih je iznova okrenulo od Njega (Iv 6,51)
"51Ja sam kruh živi
koji je s neba sišao.
Tko bude jeo od ovoga kruha,
živjet će uvijeke.
Kruh koji ću ja dati
tijelo je moje
– za život svijeta."


Iv 6,54-56
"54Tko blaguje tijelo moje
i pije krv moju,
ima život vječni;
i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.
55Tijelo je moje jelo istinsko,
krv je moja piće istinsko.
56Tko jede moje tijelo
i pije moju krv,
u meni ostaje
i ja u njemu."

Potom se raziđoše mnogi, a Isus se okrenu svojim apostolima te ih upita hoće li i oni  (sada) otići na što Mu Petar odgovori (Iv 6,68):
"68Odgovori mu Šimun Petar: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!"

jer bez riječi blagovati kruh svagdašnji ili pokupiti manu nije isto što i slaviti Boga u riječi Njegovoj. Bez riječi Isusovih ne bi niti nas bilo, Njegova riječ nam je važan sastojak koji blagoslivljamo i blagujemo. Od riječi Isusovih uvijek ostaje trag u nama i to što u nama preostane nakon blagovanja moramo pažljivo i oprezno sakupiti i koristiti.   ‎srijeda, ‎14. ‎lipnja ‎2017. 22:00:23

Sveta gozba

Prva poslanica svetoga Pavla apostola Korinćanima, glava 10, redak 14-17
"14
Sveta gozba
Zato, ljubljeni moji, bježite od idolopoklonstva. 15Kao razumnima velim: sudite sami što govorim. 16Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? 17Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha."

Kružim literaturom, po svuda slavi se Tijelovo, a spominju se i Upute apostolske, "Uputa (Didach´e) Gospodinova narodima po dvanaestorici apostola", to je nešto kao 'najprviji' postojeći katekizam: 
Dr. Zvonko Pažin, župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu, Portal 'Vjera i djela', u svom Nacrtu za homiliju, između ostaloga, piše:
"U jednom starom kršćanskom spisu s početka drugog stoljeća o euharistijskom se kruhu ovako govori: “Kao što bijaše ovaj razlomljeni kruh raspršen po bregovima, i sabran postade jedno, tako neka se sabere tvoja Crkva s krajeva zemlje u tvoje kraljevstvo. Jer: tvoja je slava i moć u vijeke. Amen” (Didahe). Prekrasna slika. Kao što mnogo zrnja čine jedan kruh, tako i Crkva Kristova, sabrana od mnoštva vjernika treba biti jedno tijelo, Kristovo Tijelo, živo Tijelo u kojemu je svaki dio, svaki član važan i u kojemu radost i žalost jednoga pogađa i drugoga. Jer, trpi li noga ili ruka zbog neke bolesti, trpi cijelo tijelo. U današnjem kratkom drugom čitanju (1Kor 10, 16-17) sveti nam Pavao upravo to želi staviti na srce: otajstvo euharistije otajstvo je našega jedinstva.".

I gledam fotku nebeskih žitnica, raspršene oblake koji se miješaju s odrazima zalazećeg sunca, a sve je to jedno sunce i sve je to jedno nebo - naše zajedničko nebo. I kada god pogledamo u nj, sjedinjujemo se sa svima koji promatraju sunčane ili oblačne brazde, bude se ili odlaze na spavanje, rađaju se ili umiru.. ma, dosta bi bilo toga deizma s moje strane jer nebo se gleda, a kruh se pripravlja stvarno i blaguje se.
Volim pomišljati o mudracima, ali svima nam je ljudska mudrost uzaludna na neki način, kada pokušavamo shvatiti što je to u pričesti, a nije nigdje drugdje.
Euharistija je privilegirani susret s Isusom.
Kada se svi preduvjeti ispune, u činu Euharistije dolazi do transsupstancijacije, pretvorbe, ali upravo svi preduvjeti su ono što nam je zaista na zemlji bitno i što razlikuje pričest od čarobnog štapića i simbolizma, i magije. 
I za kruh naš svagdašnji moramo ispuniti određene preduvjete da bi nam bio od koristi, da bi nas nahranio.
To ovdje ne piše. To se uči čitav život.
Kada prinosimo kruh i vino, tada blagujemo Krista i Krv Njegovu, i Tijelo Kristovo i svi smo mi ljudi, i svi smo mi različiti. Jedinstvo nikada nećemo postići. Ne bez Euharistije na koju dolaze i anđeli i koja se odvija neprekidno po kugli zemaljskoj. ‎srijeda, ‎14. ‎lipnja ‎2017. 20:30:39

Nesuđena

Poezija nije drugačija od filozofije,
matematike ili od heklanja.
Poezija je često bolesna od atrofije,
a još češće je tužna od čekanja,

ali to se za svakoga može reći.
Ona uglavnom radi sebe nastaje
pa joj zato je lik pomalo lebdeći,
ali ona od sebe uvijek se daje.

Za nju kao da nema te škole
koja bi je uspješno poroditi,
ali kad svi drugi je vole,
ona se počinje zrelo ploditi

i živi, živi povremeno,
neprekidno se smrti boji
kada ju gledaju sneno
i kad se od drugih odvoji.

Da, toliko je sebična
da je drugi odmah prepoznaju
jer svima je slična,
jer u njoj svi drugi traju.

Ni za politiku škole nema,
niti za velika otkrića;
poezija samo teren priprema
za buduća ljudska bića.

Kamo sreće da sam ju srela
u svome srcu ili u biti,
dok još bijah nezrela,
dok mogla sam suze liti.
‎srijeda, ‎14. ‎lipnja ‎2017.  19:23:10

Živi Kruh

Kruh i njegove varijacije glavni su i osnovni sastojci ljudskih života i čovjekova preživljavanja. Čovjek je naučio hraniti se bobicama, raznim plodovima i lovom na jestiva živa bića. Neki su usavršili ubijanje, neki su krenuli putem nenasilja, a mnogi su naučili uzgajati i pripravljati hranu na promišljeni način. Zanimljivo je reći da siromasima možete ponuditi najbolje specijalitete i možete ih hraniti bilo čime što je ljudski jestivo, ali oni će i dalje ostati gladni i pothranjeni. Ima nešto u toj namirnici koju zovemo kruhom što nam je neophodno potrebno i bez čega se ne možemo uopće nazivati ljudskim bićima, drugačijima od biljaka i životinja.
Kruh je tako od pamtivijeka postao simbol života kao i voda ili zrak, ili sunce; kruh je postao simbol čovjeka i čovječanstva i nalazi se na grbovima i zastavama država. Čovjek podrazumijeva da imati kruha znači živjeti dobro. Često kažemo da nemamo dovoljno za kruh, a pri tome mislimo reći da nemamo dovoljno sredstava za hranu i krov nad glavom, za normalan život jer kruh nam je sve to. Odlučiti se na post bez malo kruha i vode znači počiniti ubojstvo s predumišljajem.
Ljudski organizam je ovisan o kruhu. Čovjek bez kruha gubi onaj dio svojega zdravog razuma kojime razlikuje dobro od zla, čovjek bez kruha više nije čovjek i nema savjest.
Kruh se ne blaguje samostalno već služi kao prilog jelima ovoga uznapredovaloga čovječanstva, služi kao podloga uz koju se jede meso, povrće i pije vino. Često ga koristimo kao prvi i posljednji zalogaj.
Ljudi često traže zamjenu za kruh, ali do danas još nisu otkrili što bi to bilo idealno, a čime bismo se hranili kao što je idealna namirnica kruh. Ipak, kruh nije postao neko božanstvo. Jer ljudi se klanjaju onome što stvore i načine samostalno, svojim rukama i svojim planom i trudom. Ne, kruh nikada nigdje nije bio božanstvo kojemu bi se ljudi klanjali i kojega bi obožavali. Jer, prije ili kasnije, ljudima bi to dosadilo. Kruh postoji u našim životima nenametljivo. Ljudi su obožavali sunce, svoje kraljeve, zvijezde, majčinstvo i očinstvo, rad i po neku životinju, ljudi su obožavali zakone, ideale, institucije ljudske i sve to još obožavaju i danas, ali nikome nije zanimljivo obožavati kruh, to bi bilo prejednostavno i nedostojanstveno jer podrazumijeva se da je kruh isto što i ljudski život: ako već postojim kao ljudsko biće koje se održava na životu uz pomoć kruha, tada moje božanstvo ipak treba biti nešto više ili nešto veće od toga, veće od mene samoga, a ne nešto tako prozaično kao što je kruh. 
No, kruh nije bio prva ljudska namirnica. Kruh je postao osnova za život tek kada je čovjek spoznao kako može kruh načiniti uz pomoć svega što je obožavao, a što nije sam stvorio i svega što može svaki čovjek samostalno načiniti.

Kada odbacite višak staroga kruha, to vam je nešto što uzimate zdravo za gotovo. Potom odlazite u nabavku i usput uzimate svježi, ukusan, mirišljavi, topao kruh. I to uzimate zdravo za gotovo. Niste previše svjesni da zbog kruha živite i imate želje i čežnje, muke i probleme, da radi kruha jutrom odlazite raditi i zaraditi sredstva za život i da radi kruha odlazite u nabavku jer što će vam sve to čime natrpate prtljažnike ako ste kojim slučajem zaboravili kupiti kruh; jutrom se budite i iako ste još sanjivi, odlazite barem do pekare koje su već otvorene i prodaju samo kruh. Svježi kruh je posljednji dodatak na svadbenoj trpezi koju ste savršeno dotjerali. Kruh mora biti svjež i nov svakoga dana kao što je svjež i nov samo Kruh koji je s neba sišao kako bi nam se predstavio kao naše jedino Božanstvo i naš jedan jedini Bog, Isus Krist.
uoči blagdana Tijelova, ‎srijeda, ‎14. ‎lipnja ‎2017.  12:33:29

Gospodin moj i Bog moj

Vidjeli su Tvoje tijelo, Tebe kako govoriš i dišeš, Tebe kako blagoslivljaš, Tebe kako uzlaziš.
Gledam Tvoje tijelo, Tebe slušam kako govoriš, vidim Tebe kako blagoslivljaš.
Nebo je  u meni, u dnu moje svijesti, treba se samo usuditi naći Te tu. Jer vidjeli su Te uskrsnuloga, vidjeli su Te samo neki, vidjeli su Te odabrani. Ja Te sigurno ne vidim tako, na taj način. Ja Te gledam drugačijega, promatram Te u Presvetom Oltarskom Sakramentu.
Već sama činjenica da si tu i već sama riječ 'Presveti' pomiče u meni mnogo granica, najviše iz navike. Najviše iz mnoštva uslišanja, neprekidnih i kontinuiranih; moje kraljevstvo nebesko cvjeta i rodi mnogim raznolikim plodovima. Postajem Tvoj siromah, Tvoja supatnica, Tvoja majka i kći, Tvoja bolesnica, Tvoja učenica, Tvoja sljedbenica i vjernica, Tvoja pjesnikinja i slikarica, postajem Tvoja sve, postajem sve više i sve jače Tvoja; sama sam sebi čudo, Tvoje čudo koje možeš načiniti samo Ti zato jer si tri puta svet, jer si Presveti. Samo Tvoje Ime sveti se u meni, razliva se mojim umom i srcem, tijelom i dušom, bubrezima i rukama. I ja se tada razlijevam s Tobom, prelazim vlastita ograničenja, prolijevam se izvan sebe i nalazim se u Tebi. Kada čujem Tvoj atribut, odmah se trzam, produhovljavam, nadahnjujem.
A Ti si na Oltaru, na stolu, ustoličuješ samim sobom svoje kraljevstvo. Za stolom se hranimo, a Ti si Kruh vječni koji je s neba sišao i silaziš sve do mojih grudiju i do moga čela. Više Te ne vidim samo u sebi, vidim Te na centralnom mjestu sred mnoštva ljudi koji čine moju braću i sestre, svi Te blagujemo, a ne znam čime, to jest čime sve ne: kroz tijelo mi struje valovi olakšanja, duša se zagrijava i topi, mišići se opuštaju, vedrina mi leprša po sljepoočicama, oko mene mir i moji istomišljenici, stari i novi. Oltar nam je cilj, pred Oltarom sjedimo i stojimo, suzimo i klanjamo se, slušamo Te i molimo, razgovaramo svi. A Ti si baš Onaj 'Oltarski', Onaj Ustoličeni, Onaj koji ustoličava i Onaj koji je sam Oltar. K Tebi smo došli, oko Tebe se okupljamo, zbog Tebe se vrti svijet.

I tada, 'Sakrament'. Otajstvo. Poznata otkrivena tajanstvena zemlja.
Sada si na križu, a opet si u jaslama. Sada si preda mnom, a opet si pred grobnim kamenom. Sada mi unosiš pozitivan razdor gdje se osipa sve svjetovno, a okuplja sve religiozno, a tada opet uredno slažeš svoje samrtne pokrove i haljine. Sada si pod naoblačenim jeruzalemskim nebom, a tada si opet preda mnom u mom gradu. Sada vodu pretvaraš u vino, a tada odjednom naša pšenica postaje duh i naše vino progovara. Klanjam se, klanjam se Tebi u duhu, a tada mudro i udobno sjedim, potpuno nesvjesna gdje sam osim kraj Tebe. Klanjam se, tko se ne bi poklonio pred jednom jedinom i jedincatom Istinom. Tako je izvjesno da sam tu ja, a tako je istinito da si tu Ti, glavom i bradom, na Stolu i u ovim ljudima, Tijelo moje. I kroz moju kožu, i kroz moje kosti koje osjećam i ne vidim ih od kože i mesa, ali ih prepoznajem po određenom, specifičnom strujanju i kao da to i nisu više one moje tvrde i teške kosti, i kroz moja okatranjena pluća koja sam vidjela na rentgenskoj snimci i ništa mi to nije značilo, dolaziš mi do svijesti - Ti, Isuse moj, Bog moj i Gospodin moj.
‎utorak, ‎13. ‎lipnja ‎2017.  19:16:35

Čovjek u svom svijetu

1. Dijalog
13.6.2017.
16:00

Svaki čovjek predstavlja jedan svijet. Iako volimo reći za nekoga da 'živi u svom svijetu', moramo priznati da svatko od nas ima svoj svijet u kojemu živi, spava, razmišlja i - vodi razgovore. I opet volimo reći da određena osoba razgovara sama sa sobom. Dakle, svi živimo u svom svijetu i svi vodimo razgovore nakon kojih nešto odlučujemo. Čak je jako dobro porazgovarati sa samim sobom, onako iskreno kao pred Bogom, prije donošenja neke odluke.

A kako se to može biti iskren prema sebi samome ako ne u susretu s Bogom i to s jedinim Bogom koji nam dade Sina da bismo, između ostaloga, mogli s Njim opušteno razgovarati i iskrenije nego kad same sebe uzalud uvjeravamo da smo u pravu.

Na lijevom ramenu sjedi mi djevojčica, odjevena u purpurnu odjeću i u rukama drži prste. Ona broji na prste, a meni se čini da sam to ja.

U nekoj drugoj slici također mi s lijeve strane prilazi muškarac, ali progovara mojim glasom i govori mi kao da mi čita misli.

I u prvoj i u drugoj slici ja na jedvite jade puštam iz sebe neke neobične zvukove kao da imam noćne, odnosno jutarnje more: "Odlazi, sotono' i svaka mora prestaje. Dakle, događa se čovjeku da je sam ili da razgovara sam sa sobom, ali mu se može dogoditi i da samo misli da razgovara sam sa sobom, a zapravo ga napastuje sam vrag. I zbog toga je također dobro razgovarati barem jedamput na dan s Bogom. Taj razgovor s Bogom zove se molitva. Molitava ima različitih. Važno je uteći se Bogu kojega gledamo kako daje život za nas i u takvoj dostojanstvenoj molitvi primijetit ćemo da više nismo sami s našim zavaravanjima jer kakve koristi imamo od toga da filozofiramo kako smo u pravu kad sotona prijeti i još se uspješno prikazuje kao mi.

U obje opisane slike umrle su osobe koje su bile sa mnom povezane. To nije strašno. Strašno je to što mi je glasnik smrti prišao tražeći od mene strah i grijeh , nevjeru i zabludu. Da nisam već davno prije saznala kako vrag može lako nagovoriti čovjeka na strah i da nisam saznala već prije da sam sama sebi najveći neprijatelj i da kojim slučajem nisam živjela već dugo molitvenim životom, potpala bih olako pod utjecaj praznovjernih ideja.

Jedna velika praznovjerica je dualizam. To je mišljenje da je sve borba između dobra i zla. Nije. Borba postoji u čovjeku i u njegovom svijetu gdje se neka osoba mora boriti protiv svojih slabosti, ali i razgovarati s Bogom jer bez Njega čovjek može samo zakržljati.


2. Posljedice

13.6.2017.
16:31

Bog Isus Krist je u stvari Bogočovjek, pravi naš Bog i pravi čovjek. No, mi još nismo pravi, dovršeni ljudi, mi se još borimo s vragom i zlom i borimo se zdušno protiv zla. Gospodin Isus pobijedio je zlo kao što pobjeđuje Stvoritelj svega, kao što pobjeđuje Spasitelj svih ljudi. Sotona je samo manji dio jedne duge pozitivne priče u kojoj čovjek misli da je glavni karakter on sam. Kada shvati da je u njegovom životu važan jedino Bog, počinje tražiti Božju volju. Ta potraga je glavna radnja priče i uglavnom je dobra i pozitivna pa u priči o životu čovjek zapravo skida sa sebe svoj svijet i ulazi u Boga, u raj. Kada je nezadovoljan svojim napretkom, čovjek govori o zlu. No, tek kada čovjek poželi slijediti Gospodina Isusa, nailazi na svoju iskonsku nutrinu, a u toj unutrašnjosti čekaju ga vrag i ostaci Istočnoga, prvoga ljudskoga grijeha, čeka ga smrt, a prije smrti čeka ga strah. Tek tada čovjek uz Božju pomoć počinje borbu s vragom i protiv zla.

Tako, Isus je pobijedio svijet čovjeka, ali ga nije pobijedio čovjek. A ako čovjek ne pobijedi svoje zlo u svojem svijetu, neće stići do lovora i pehara. Bez molitve se ne stiže nikamo i to baš zbog toga jer je za nas same i za naš svijet kompetentan samo Gospodin Isus. On je ovdje bio i  On je Svetac Božji kojemu nitko ne može nauditi protiv Njegove volje i protiv Njegove odluke.



3. Rat i mir


13.6.2017.
17:31

Svaki čovjek se nalazi istovremeno u ratu i u miru. Također, ljudi su ponekad ekspresivni, ponekad introvertirani i ako su u ratu, šire često svoj rat na druge. I zato je dobro moliti i razgovarati s Bogom. Jer Gospodin Isus nam daje svoj božanski, rajski mir. Jer mi plačemo protiv rata, ali i proklinjemo, a to nas uvodi još više u ratno stanje. Svaka ružna riječ, svaka psovka, svaka negativna pomisao dovodi do rata.

Čovjeku je to već teško povjerovati ako ne moli Boga, ali kada redovno razgovarate s Isusom, ne događaju vam se niti približno tolike negativnosti. A koliko je tek onih negativnosti duboko u vama, onih koje niste izrazili.

Čovjek ne može živjeti u svom svijetu jer u sebi nosi previše malih negativnosti. Brzo se takav teško razboli, a još brže izbaci svoje borbe i ratove u okolinu kao neosjetni nervni otrov. Suprotno tome, samo jedan iskreni vapaj prema Isusu na križu donosi mir koji preplavljuje čovjeka najviše neosjetno i iznutra i čovjek mnoge negativnosti zaboravlja jer Bog mu ih oprašta i zaboravlja.
Također ni čovjek u miru nije sam u svom svijetu jer u njemu živi Gospodin Isus.
kontemplacija na dan svetoga Antuna Padovanskog, ‎utorak, ‎13. ‎lipnja ‎2017.  17:50:06