Uzor za svakoga

Rekli su o njemu da je sve i ništa,
govorili suprotne i iste stvari
i da, mjesto nekog kazališta,
ide gdje su svi ormari

zatvoreni kao neki rebusi.
Za sebe je bio iskren sve do boli,
znao je da istina se brusi,
priznao da čitav svemir - voli.

Kad se sjetim da je ostao do kraja
skroman kao kakav mladi učenik,
ne vjerujem da ih ima i bez raja,
pitam se da l' možda on je bio mučenik.

Njime opravdavam sebe i svaki svoj hir,
iako ga tajim, poštujem do srži.
I njemu je Bog moj bio njegov odabir,
ali mnogi ga i bezbožnikom drži.

Još ga uvijek volimo citirati
svi mi, ljudi nesigurni, predrasudni
svima koji vole iritirati,
svima koji u životu su nam presudni.

"Svi su geniji, ali ako sudiš ribu  
po njenoj sposobnosti da se popne na  drvo, 
ona će čitav svoj život proživjeti 
vjerujući da je glupa" Albert Einstein

‎srijeda, ‎7. ‎lipnja ‎2017.  23:22:10

Socijalno angažirana poezija

Da sam ponudila sve za socijalu,
znaju oni zbrinuti zbog mene.
Nisam za to dobila ni slavu malu,
još mi šalju razne opomene.

Kad sam rekla da mi, siromasi
zbog toga i sada ništa nemamo,
nasmijali su se vrli bogataši 
dok se mi u grobe spremamo.

Tako postala sam socijalni slučaj,
dajući od sebe zlata, kruha, nerve, krv.
Mnogi padoše mi u naručaj
pa me ostaviše kao odbačenu strv,

ali ja i dalje živim nekako na rate
dok svi oni viču da su ugroženi,
a u stvari masne pare mlate,
kradu nama iako su dobro podloženi,

a za svoju savjest koja pati im u glavi
imaju i naziv što su sebi ga nadjenuli:
'mi smo svi humanitarci pravi'.
Samo jedno nisu napomenuli,

da bez krađe i te bezobraštine
ne znaju ni kako zapravo se zovu.
Rastu svi na plodu siromaške baštine,
jedino im siromasi daju lovu,

jedino su siromasi koji sve njih drže,
oni dobro znaju njine humanizme.
Dok se bogataši svi zbog para prže,
siromasi preživljavaju sve kataklizme.
‎srijeda, ‎7. ‎lipnja ‎2017.  05:22:38

Mirisni vremeplov

Na ljeto miriši topao večernji zrak,
moja se čežnja vraća mladosti svojoj
kada se zbog nas oduševljavao svak
i kad je moja sreća bila na pameti mojoj.

Na prozračne biljke miriši ova vrelina,
niti daška vjetra još ranoga nema
pa se isparava nevjerojatna milina
protiv smoga, poput elitnog parfema,

tu, pod krošnjama trešanja i borova
gdje stanuju odavno ptičji naraštaji
i u velikom mnoštvu raznoga korova
kao da to su plemeniti izraštaji.

Kako već dugo ovdje ta čežnja postoji,
kako je nekada bilo kad bijah mlada
i kako se priroda drži, kako opstoji
u ovom gradu gdje stara sam sada.

To iz mene govori ta ugrožena priroda,
čujem je kako zapomaže već dulje vrijeme,
a znam da je jaka kao da njena sam ploda
iako nosim još ono Božje duhovno sjeme.

Srasla sam više sa svojom simbolikom
jer sve je to isto i sve je to samo jedno,
duh i materija, i tijelo sa svojim likom
što s dušom je je svojom vječno vrijedno.

A zemljani Božji traže po svemiru raj
u kojemu žive ovdje, na ovome tlu
jer on je ovaj tihi večernji uzdisaj,
on je naš globus na javi ili u snu.
‎ponedjeljak, ‎5. ‎lipnja ‎2017.  23:51:38

Sjećanje na pakao

Ne, ne želim načiniti remek-djelo,
niti poeziju slavnu ispisati,
ili gore, duboko izrecitirati.
Ne želim si slavu, niti književno odijelo,
ne želim sve stihove izbrisati,
ne želim pjevati, ni svirati.

Ja hoću samo mijenjati svijet,
barem ovaj što je, navodno, moj.
I želim da ljudi znaju što želi Bog.
Sebe mijenjam, ali nisam za mrijet',
u meni živi moranje i nespokoj,
ne mogu skrenuti s puta tog.

I da, pakao realno postoji,
o tome rijetko da bi tko dvojiti.
Da li je vječan, to čovjek zna
kojemu drugi ovaj svijet iskroji
i koji neće se s Bogom spojiti,
to je uvijek ljudska odluka,

te stvari ni Bog ne može reći.
Razni liberali zaista slobodu neće
već obijesno teže za svojom vlašću,
spremni su za se i bezdan prijeći.
Život je izbor, nije pitanje sreće,
treba se samo suočiti s čašću,

svojom i tuđom, i s dostojanstvom.
Sam čovjek je sebi dokaz jedini
za sva stanja raja, pakla i čistilišta.
Ljudi su sami sa svojim izgnanstvom,
a sam je i Krist na toj ledini
na kojoj ljudi nikad ne nauče ništa.
‎ponedjeljak, ‎5. ‎lipnja ‎2017.  15:14:02

Vrtovi

U vrtovima života nepregledna
postoji mnogo cvijeća,
postoje križevi, postoji nada jedna
i niz mladoga drveća.

Na vrtove života bjelosvjetskoga
pada i rosa, i zagađenje,
spušta se sunčani blagoslov Boga
prsne k'o šipak svako zrenje.

Dominique Amendola, Ljetni vrt

U nizu pokraj glavne staze
često neke kućice stoje,
okrunjene lozom koju ne spaze
ni mravi što svoje korake broje.

Dok sazrijeva grožđe i caruje ljeto,
lijene se vlati trave zanjišu,
a samo strašila grbe se kleto 
pod bremenom ptica i niti ne dišu.

Sve drugo od vrta živo je živcato,
samo pod suncem sve cvate i cvate
jer sunčane zrake ovdje su zlato
što ga dobiju gosti i nikad ne plate.

U vrtovima života moga
jedno je samo posvećeno mjesto
gdje nitko ne kroči, nit' ima koga;
tamo ja naiđem prilično često.

Kamenje, samo je kamenje zrelo
u tome dijelu i postoji klupa
na kojoj živi sjećanje cijelo
i stala bi neka velika grupa,

a samo je jedan privilegirani putnik
sjedio dugo u vrtu tom,
hodočasnik i mudrac, uznik i ćutnik
bio je tamo kao moj dom.

Ptice zanijemile kada je prolazio,
a sve mladice lako se klanjale.
Kako je nestao, to nitko nije opazio,
čak nebeske zavjese kratko su sanjale,

a putnik u tome još pogodno vlada,
održava sunce u tome kutku
gdje postoje križevi, postoji nada
i kamenje bijelo na samome vrutku.
‎ponedjeljak, ‎5. ‎lipnja ‎2017.  09:43:45

Pelud

U sjaju cvjetova sjajnih, cvjetova bajnih
bezbroj malih života spava, života se budi.
Plodovi kajanja svijeta i pjesama pokajnih,
mnoštvo zrnaca peludnih pod nebom ludi.

Nošena pozivom koji s nebesa dolazi cvijeću,
pelud se diže i raste joj moć u lebdenju.
Na vjetru kao magnetne silnice zrna polijeću
po svojem nazivu i svojoj snazi u letenju.

To zora stiže, to dolazi novi dan za rađanje
i nova nada za egzistenciju umornih pčela
na livadi plodnoj, radioaktivno pogađanje
najdražih cvjetova, biranje pića, kušanje jela.

Zar ne vidiš, ranjeni vođo ratnih razaranja,
da si  pao u polje za poginule, da si tu zagazio bos,
grlom se bacio na mrtve njive svojega haranja,
da ti je od peludi požutio tvoj razbijeni nos

kao da krvariš zelenkastim  iritirajućim prahom
što  se rasprostire kao fluorescentna bomba
jer Nebo te šalje da svakim svojim udahom
još više izrasteš poput nabujala tromba?

Zrakasto šire se pore cvjetnih latica
kao simbolična utroba nove, najnovije ere
gdje sakuplja se ono što treba jedna pčela-matica,
velika majka bogate raznobojne žardinijere.

Tako je sada, tako je oduvijek moralo biti,
premnoge mračne polucije rađaju tuđe potomstvo
što ga određuje Bog da mogle bi pčele nektara piti
jer one su, smjerne, oduvijek činile poklonstvo.

Tamo gdje pčele zuje, tamo gdje plodi se lat
Providnost pravilnim crtama piše
i stvara na novoj zemlji raj, a ne rat.
Sa zelenog neba padaju nove zvjezdane kiše.
‎nedjelja, ‎4. ‎lipnja ‎2017.  23:29:14

Where Do You Go To My Lovely