Monday, March 6, 2017

Stijena u srcu

Imala sam Obećanja, i Prsten, i Cvijet,
nosila sam i Krunu, i Tijaru, 
stanovala vrlo blizu Anđela i Serafina;
još sam pratila Slavujima njihov prvi let,
spuštala se često niz duševnu Spiralu,
ljubila i plesala do vrha Serpentina,

poskakivala na svaku pojedinu Besjedicu.
Znala sam da nisam stvarna nego Bestežinska
i da neće biti isto mi za dugo;
nedostajalo mi je piti, čuti koja krikne prepelicu.
Na ramena, malo slaba kao travka pećinska,
željela sam ovjesiti jedrilje za jugo,

tako jedino je moglo biti pravednički.
Nikako da stignem u dubine uzrocima,
moralo je sve mi proći svojim redoslijedom,
biti opće korisno, sustavno i jako etički.
Mnogi radije su častili se urocima,
meni jedinoj i samoj sve je išlo pravim redom.

Isuse, uvijek si me preobilno nagrađivao,
predao mi sve pod stope nakon svakog uzdaha
i kad nisam ništa zasigurno osjećala;
neuhvatljivo si vodio me, nikad poređivao
ni sa kime u tom srcu beskorisna praha
i kad sve sam vrlo dobro, i previše znala. 

Već i vrapci o tom pjevaju odavno,
što je potrebno učiniti i htjeti,
što je vrijedno vjerovati kao pozitivna duša.
Tvoje učenje je tako svježe, tako slavno,
Križ je uvijek "slijedi me i prti, ili pjevaj, ili pleti",
Kalvarija baš je zato da se vidi, čuje, sluša.

Senilna sam, smetena, bolesna, ne pamtim;
često moram iznova sve učiti,
liječim se u svijetu koji za me sav je prividan.
Najbolje od Tvoje medicine, Bože, plamtim,
a i ne dam sebe prepoviše mučiti;
konačni je zbir mi patnje te i sreće nekako hibridan:

kada najviše Te želim i kada Te najljepše dozivam,
tada Boga tu, kod mene, kao da i nema,
čak i ako pomno susrete planiram;
obavezno šalješ mi nevere da po njima plivam
pa već pripravna sam, smrt se sprema.
Sigurna sam samo da si život ja ne biram.

Potom gledam Te u svijetlo lice,
odjednom Te imam, nosim ispred klijetki,
suze moje proizvodiš, kao stijena slane;
rukom krijem čelo od sve silne nevjerice,
a kroz nerve kao da mi kola otrov jetki.
Toliko li Tebe, moj Gospodine, u ovo srce stane!
06.03.2017. 01:55

Saturday, March 4, 2017

Katedralna svijeća

Promijenila sam dane za sate mraka,
snažno sam se stisla u taj raspored
jer sam ostarjela baka bez braka,
jer već godine mi nose svoj osobni red.

Pitam se o noćima, pitam nebo noćno
od kojega doživljavam sjajno ushićenje
svaki put kad obuzme me nadahnuće moćno
jer se tada događa mi ono slavno uhićenje:

kao zarobljena svom ljepotom, padam,
nestajem tajanstveno gore, na vidiku
svima koji slave Život za koji se nadam
da me baca kao s lanca, kao svoju sliku

da se nauživam tog prostranstva i nasitim
svom divotom pomrkloga beskraja,
da si stihovima onaj Sjaj podmitim
od kojega svijetli Katedrala moga kraja.

Ne govorim ti o ljubavnicima u svijetu
čija igra zbog te tajne svoje tijelo prati
pa se dive sami sebi kao noćnom cvijetu
samo zato jer ih ono Svjetlo na postelju vrati

makar oni možda nikada se nisu voljeli;
nekako se mire sa svim dnevnim nesrećama,
ali nisu svjesni ponoćima da su se ogoljeli
radi svoje žeđi za romantičnim Svijećama

i da pomrčine jesu one noći kada traže
u svom rasporedu vrijeme pokajanja,
vrijeme svog opuštanja kada duša im ne laže
ni o sreći, niti o bogatstvu postajanja

jer to samo ovo Svjetlo može dati
koje bliješti u beskrajnim mrklinama
i u miru debelome kada se ne pati
ni zbog čega, samo za dubinama

što se često nalaze tu, ispod tašte površine,
ispod tanke i otporne, svakodnevne kože.
Tada ova Katedrala emanira kroza tmine
plamenje od kojega se ljubavnici lože,

od kojega gore moje pritajene kosti stare
da bih jutrima pokrenula se kao mlada;
duhovne mi vatre raspirivanje podare
uskrnuća duše s tijelom koje u slobodi vlada.
04.03.2017. 00:48

Wednesday, March 1, 2017

Slavljenik

Prolaziš li često onom ulicom kraj Centra,
najmanjom od svih i tako strmom,
po kojoj se stari Beskućnik pentra;
svakog dana tamo sjedi, sakriven je grmom,

tada znaj da se nalaziš na svetom tlu.
To je stoga što Bog tamo daje život Siromahu.
I makar često zalaziš u Stolnu crkvu,
makar daješ kunu nekome prosjaku,

makar dobro znaš sve čemu služi,
onog Siromaha nećeš prepoznati
jer je Slavljeniku život sav od tvoga duži,
jer mu glad ne voli niti jesti dati.

Sasvim je svejedno što je od ljiljana slađi, 
sasvim je bez veze što odijelo ima
i što stope nove nosi jer je od leptira mlađi
i zato što još manje od vrabaca prima.

Svejedno ti je gdje je jer se dobro krije
neuglednim pogledom i vapajem Bogu;
ne želi pokazati da se duša njemu smije,
a ni srodne duše gledat ga ne mogu

jer u zjenama mu plamti sav njegov sjaj.
Nebesnik se prepoznaje u pogledu tome,
ali ako tražiš samo oči, izgubit ćeš, znaj,
priliku za susret u mrtvljenju svome.

Naravno, kosa mu je srebrnkasto-pepeljasta;
to je samo danas jer iz neba viju slavlja
što su namijenjena onom koj' od praha nasta
i koji se za još puno obrata pripravlja.

Slavljenik će vječni opet blagovati od Evanđelja
iako je nepismeni stvor još od rođenja
i ne čuje dobro, ne zna što je ljudska želja,
gdje bi gostiti se postom sred silna ordenja

i svih strašnih znakova za glad i nemrs.
Sit je svega, samo Kristom napunja se sveđa,
danas više nego jednom jer je nemušt,
jer mu samo se od Tijela podiže ka nebu vjeđa

pa mu suzni obrazi se peru,
pa se sav u takvoj gozbi on umiva
da pročisti jače svoju vjeru
u kojoj Gospodin Isus mu uživa,

njegov Kralj svih kraljeva od siromaštva
koji nose kostrijet pokajanja samo jedan dan.
Slavljenik se rijetko stidi svoga neimaštva
jer bez njega sretno, dugo živi kao da je vječan.

Danas slavlje događa se, kako nam i rekoše,
i na nebeskom i na ovom svetom tlu.
S nogu skidaju svi stope što ih stekoše,
klanjaju se Slavljeniku u Gorućem grmu.
01.03.2017. 02:55

Monday, February 27, 2017

Istinita osoba u bijelom

Želim samo reći, prije nego krenem
dalje za tim slatkim dužnostima,
da zbog svega nikada ne venem
makar mirim se s tim nužnostima

koje kao da su  bez velike veze s nama;
ali to je opažajna ljudska varka,
i to što za uvijek kao da sam sama;
to je samo stoga što je slobodna mi barka,

otvorena svakom Božjem stvoru i stvorenju,
ostavljena često na valovitom žalu,
pripravna za gostoprimstvo svakom određenju,
svakom pojedinom zapljuskujućem valu.

Uvijek tebe nađem, ma što god da sad učinim
i još uvijek posinstvom se tvojim hvalim
jer pred Bogom nikada zaljubljivost ne hinim,
jer sve ljubim i kada se strašno na nekoga žalim,

naročito tada ja sam jako gruba
jer me takva ljubav moja i simpatija boli;
teško gledati je nevolje svih s ruba,
naročito onih koji znaju da ih Bog naš voli,

ali skreću grijehom po luđačkim stazama;
oni su mi najteži od patnika jer nisu žrtve
iz te ljubavi prevelike koja vodi Nebeskim oazama
već su njima muke sve od grijeha mrtve.

"Sudit će ih po njihovim djelima", na žalost
jer ja gorega od toga ne mogu zamisliti,
da nas Milosrđe nađe gdje je sušta zaspalost
i da nam se daje neprekidno samo suze pokajanja liti.

U svemu zemaljskom i stalnom Korizmenom kajanju
jedino tad rastem Bogu, napredujem kako On mi zapovijeda;
i ne posvećujem se uzaludnom brojanju i zbrajanju,
sabiranju milosti što ih Nebo meni takvoj preda

već se nadam brzo uskrsnuti, do Ljubavi doći
kao istinita pojava i osoba u vjeri i u bijelom.
Zaista mi najdublja i unutarnja želja jeste moći
primiti mi Spasa što se daje Krvlju svojom, svojim Tijelom.
27.02.2017.  19:36

Sunday, February 26, 2017

Kako da te ne volim

Bio si kraj mene, u blizini
kada sam se kao korov rađala,
sve početke meni ti si posvjedočio;
majčice i prijatelju, svjetlo moje, sini 
onim Smislom kojega sam gađala
dok si kao sveta voda pokraj mene kročio.

Bio si uz mene i kad mene bilo nije,
kad su ponori me dugo, uzaludno gutali,
postojano tu si živio bez ikakve tjeskobe;
pustio si da u blatu klija sjeme sred agonije
iako su mnogi uginuli nametnici naokolo plutali;
nisi ničime dopustio da me previše zarobe.

U najvećem sjaju ti si bio takav isti,
postojanost u svoj skromnosti tvoja je vrlina.
Ja sam, gledajući tebe, upornošću tvojom napredovala,
tvoje povjerenje bilo mi je dragulj čisti,
tvoji napori svi oko mene bili moja su prvina;
sjajno nebo čekalo me kao da sam ja strpljenje njegovala.

Da se tvoje ljubavi ne sjećam, niti moje nade ne bi bilo,
da nam nije danas obljetnica svih tih nastojanja
koja postoji u svakom našem času i u svakome danu.
Svetinje su vječne iako su napustile ovo krilo
kojem nema ravna sred svakoga postojanja;
zato, dragi, niti jedna suza iz mene ne kanu.
26.02.2017. 08:19

Saturday, February 25, 2017

Nepregledno jato rastanaka

Posljednji je puta bilo
da smo razgovarali
tada, kad se vino pilo,
kada smo na kartama varali.

Posljednji se puta dogodilo
da smo osmijehe si dijelili
tada, kad se društvo sastavilo,
kad smo se na more često selili.

Posljednji su krikovi tišine
već odavno se događali,
tada, kad smo padali s visine,
kad smo se u zrelosti porađali.

A sad opet, nakon puno ljeta,
nema razgovora, niti osmijeha
dok još uvijek selimo se preko svijeta
i kad napuštena ostala je domaća streha.

Ona uvijek ista je za golubove
i toliko mnogo suza je zapisala;
sve to ne bi stalo ni u kakve klubove,
ni u knjige koje bi izbrisala

ova kiša proljetna i nepregledna,
uvijek ista, uvijek nova kao nada
ili kao ćud joj neuredna
jer kad treba, tada uopće ne pada.

Svaki dan je onaj posljednji,
svakog časa duša se oprašta
i, sa svima koji ostali su dosljedni,
okuplja se pozdravima kao jato lasta

što se spremaju pažljivo krenuti ka jugu.
To je ljeto prošlo, već je kasno,
već se susrećemo i u novom krugu
kamo ponijeli smo sve što ostalo je prekrasno,

a da tih divota nismo niti slutili.
Samo smo se kao djeca zaigrali
kad smo se još od početka daleko uputili.
Sada na tom putu kao da smo tek se zagrijali.
25.02.2017. 20:15

Popular posts