Nepregledno jato rastanaka

Posljednji je puta bilo
da smo razgovarali
tada, kad se vino pilo,
kada smo na kartama varali.

Posljednji se puta dogodilo
da smo osmijehe si dijelili
tada, kad se društvo sastavilo,
kad smo se na more često selili.

Posljednji su krikovi tišine
već odavno se događali,
tada, kad smo padali s visine,
kad smo se u zrelosti porađali.

A sad opet, nakon puno ljeta,
nema razgovora, niti osmijeha
dok još uvijek selimo se preko svijeta
i kad napuštena ostala je domaća streha.

Ona uvijek ista je za golubove
i toliko mnogo suza je zapisala;
sve to ne bi stalo ni u kakve klubove,
ni u knjige koje bi izbrisala

ova kiša proljetna i nepregledna,
uvijek ista, uvijek nova kao nada
ili kao ćud joj neuredna
jer kad treba, tada uopće ne pada.

Svaki dan je onaj posljednji,
svakog časa duša se oprašta
i, sa svima koji ostali su dosljedni,
okuplja se pozdravima kao jato lasta

što se spremaju pažljivo krenuti ka jugu.
To je ljeto prošlo, već je kasno,
već se susrećemo i u novom krugu
kamo ponijeli smo sve što ostalo je prekrasno,

a da tih divota nismo niti slutili.
Samo smo se kao djeca zaigrali
kad smo se još od početka daleko uputili.
Sada na tom putu kao da smo tek se zagrijali.
25.02.2017. 20:15