Nebo

Nebo zove zemlju, zemlja nebesa priziva,

tisuće ranjenih duša, mnoštvo hvale.

Oko mene po svuda kolona živa,

molitva se pjeva, djeve na put križa stale.

Gledajte mir za sve ljude,

slušajte ove anđele prekrasne

dok se plač djeteta ne zbude,

dok ne izginu svi od smrti časne.

Gospa nudi kupelj, Bog nas krstom njenim pere,

ostadoh bez daha, umrla je stara žena Eva;

ovo je dan Gospodnji, dan moje nove ere,

a djeva mi skromna znanu molitvu pjeva.

Nebo me dodirnulo i još me ne pušta,

ovo je tijelo slobodno postalo.

Iza mene samo zemlja pusta,

oko mene tek mnoštvo anđela ostalo.

Lourdes, 28.09.2016.  18:38

Procesija

Pjesma prekida tišinu,

mnoštvo svjećica gori;

molitva dopire u dubinu,

a pozdrav nebu se ori.

Slijedim te, lagano kročim,

kamenito zdanje oko mene

od kojega se i malo ukočim,

a zlatno me svjetlo prene;

iz onoga siromaštva u veliku raskoš

tisuće duša došlo se pokloniti

kao da vide buduću rastroš

od milosti što će sada zazvoniti.

Slijepi gledaju, siromasi se site,

ruke i svijeće streme u vis.

Nigdje još ne vidjeh takve svite,

a uvijek je krije i štiti klis.

Iz dna duše raste mi poštovanje,

dio sam puka koji te hvali

i slavi Boga za putovanje

koje mu Bog i Gospa dali.

Lourdes, 27.09.2016.  22:51

Silentio

O, tiha Gospo, na odmor si me zvala.

Tišinu, samo tražiš tišinu,

onu koju nisam nikad još upoznala,

a toliko teških dana minu.

O, tiha Majko cijeloga svijeta,

tvoje nježne ruke daleko sežu,

od svoje djece činiš stvorenja sveta,

tvoje nas ruke u tišini vežu.

O, Djevice skromna i nečujna,

ti vodiš me siromaštvu duha,

ti jedina daješ pića rujna

i samo ti imaš pravoga kruha.

O, slatko Bezgrešno Začeće,

ja zaista ne znam svoje snage

i nisam svjesna najveće sreće;

tvoje su životne struje blage

poput lahora i treptaja oka,

one su tako izišle iz mene

kao ljubav majke, stara i duboka,

kao tvoja nježna ljubav iz sjene.

Lourdes, 27.09.2016. 04:40

Prolaznici

Potrebno je tako malo

da pjesma krene

i da povedem te domu,

da upamtim što se dalo,

sve za mene,

i ne opirem se tomu.

Samo, znaj, sve će proći

i mi ćemo se promijeniti,

željni uvijek savršenstva,

željni uvijek Bogu doći.

Život će nas osjeniti

zavjetima svećenstva.

Sve te mane koje srce voli,

koje svaka duša krije,

koje mogu nas povrijediti,

bit će uzrok neke boli;

činit ćemo što se ne smije,

ljubav više neće vrijediti

jer ni naša sreća nema lice,

mi smo samo prolaznici

koji žure svojim putevima,

zaboravljene noćne skitnice

kojima su novi dani praznici,

a skrivaju se po kutevima.

Svaki susret potrebno je uživati

kao spoj u jednoj koti,

kao iskru koja bukne,

kojom svatko može uzimati,

koja daje da se duša poti,

koja kao vjetar hukne

jer velike su ljubavi da gore

i da pale takvo jako plamenje,

da se s njima može nastaviti

daleko na otvoreno more

ili tamo gdje je pustinja i kamenje,

gdje će se sa svojim Bogom sastaviti.

Potrebno je tako malo

da ljubav plane,

ona je nama put do nas;

i sve što se je dalo

vodi u vječne dane,

sve je to samo put u spas.

25.09.2016.  00:36

Nada sanjara

Prokušanim snovima ostajem bez nade,

samo realno je sagledavanje baš pravo

dok od nadanja se uvijek puno krade,

uvijek na toj zemlji duša vidi nebo plavo.

Realno je priznati mu svemirsku crninu

pa se spreman gledati s tim faktom.

Tada tek se bolje vidi kroz mrklinu,

s onom pravom nadom može vezati se paktom.

Sve je crno jer je bijelo predodređeno

samo za te bistre poglede i htijenja

kojima je srce na tom svijetu omeđeno,

kojima je potrebno još povjerenja.

Kada znaš da putuješ dolinom suza,

tek te tada može vjera nositi,

ona rađa pravu nadu, slobodnu od uza

koju snovi ne mogu pokositi.

Nada se ne polaže u sve zemaljsko.

Ako takav ti još uvijek nešto sanjaš,

stići ćeš u nerealno more zmajsko

jer se uporno od vječnosti sklanjaš.

U tom oceanu sigurno ćeš potonuti

jer se pitaš odakle je zlo na svijetu.

Varljiva će tvoja nada brzo klonuti,

vidjet nećeš niti bumbara u letu.

Samo strašna mora ti je oslonac

nadati se jednom kraju tvojih muka.

Teške more tek su nadi otponac

dok sanjarenje je na tom svijetu bruka.

Zato mi ne govori o nadanjima i divoti

jer od nas tu nitko ne zna što ga čeka

i kakva su zabluda sanjani životi,

i koliko je lijepa samo vječna rijeka.

I od svih je prava nada jača tih strahota

jer su one nebu sitne kao zrnce prašine.

Najstrašnija izgleda nada vječnoga života

jer je veća nego svemir kad mu sunce sine.

24.09.2016. 16:10

Duša vrijedna ljubavi

Posebne slike,

određeni pojmovi,

poznate imenice,

dobre prilike,

dobri dojmovi,

sitne čestice

strašno me vuku

domu mome,

domu pustom

gdje ne tuku,

nema kome

životu gustom.

Plešem, ne spavam,

kuham i ne,

potpuno sama

ustrajavam

usred divote

kao i sve

što dotaknem,

što uzimam

i što dijelim,

policu maknem,

sebe si otimam,

nebo želim.

Samotno živim,

željna mira,

željna slobode;

nikog ne krivim,

nitko ne bira

kamo ga vode.

Život ljubavi,

ljubav života

moj je put,

nikad ne davi,

sve je ljepota,

dršćem k’o prut.

Valjda sam vrijedna

svega toga,

nezaslužen dar.

Duša ni jedna

života moga

nije mi par.

Ptice lete,

glazba svira,

vjetar miluje,

brije u pete,

to me ne dira,

uvijek se smiluje.

Možda i neka

duša navrati

čuti što znam,

vedra rijeka

nikad ne pati,

a Bog je sam.

Zato Ga hvalim

što mi je dao

ptice i stan,

nikad ne žalim

što je pao

u moj san.

Zato Ga imam

na sve strane

i nemam slom.

Uvijek Mu klimam

u ove dane

jer On je moj dom.

22.09.2016. 07:28

Tragovi

Tragovi su vječni što me prate,

a ja uvjerena da po njima gazim,

da su ispred mene, ali oni mene vrate

da po njima spiralno silazim

uvijek nekim istim načinom i putevima.

Isto, ponavljam uvijek iste čine,

ali sve sam više svojim gležnjevima

zašla u te poznate dubine.

Svaki put sam neka druga, barem starija,

kad na onoj istoj točki ponovo se nađem,

na početku gdje me čeka majka Marija

i sve je manje potrebno mi časa da se snađem.

Tamo čekaju svi sveti, neki od njih pokojni,

a tako živi u svim svakodnevnim radnjama

i u mome duhu kao savjetnici brojni,

kao prijatelji u životnim gradnjama.

Sve sam više sigurna i opuštena, vječna

u tom društvu koje bolje je od svijeta,

bolje nego udaljena staza mliječna,

više nego ptice usred visokoga leta,

čak i kad me traži taj svjetovni knez

da konvencijama malo udovoljim,

da u svom životu stvorim mali rez

ne bi li se on učinio jačim i boljim.

O, sve bih to pokosila istog trena

makar svuda požrtvovnost blista,

sve bih to odbacila kao igru sjena

da nam ovdje nije Isusa Krista.

Ništa me ne zove, ništa me ne veže,

niti prijekori, niti ovi zakoni truli;

uz njih nikad nije bilo teže,

svaki pokret, svaki pogled samo Boga huli.

Tek kad duša iziđe u samotnost,

vidi sve te bijedne nelogičnosti,

vidi varke i njihovu slabašnost

koje daleko su od ljudske običnosti.

Kada čovjek moli, nije u samoći,

usamljen je onaj usred gomile

koja traži samo gorke plode noći,

kojoj duše nikad ne omile.

Ne vidiš li da je razdor tvoja zloba,

da je razdor ti u srcu kao vrag

koji vuče te do vlastitoga groba,

tada uzaludno pratiš svaki trag.

22 09.2016. 00:48