Opstanak

Već je kasno, već odavno zora je zarudila,

a ja molim, molim, Kriste, Tvoje biće krasno

da me vodi gdje sam to zabludila,

gdje sam izgubila Tvoje prijateljstvo časno,

ono kada nosim mir u sebi i još šire.

Oko mene sve je divno, ali nisam jošte progledala

dok na oknu iza mene svijetle zrake vire

kao da je zemlja moja ovo novo blago svjetlo dala,

zemlja moja i moj dom, moja rodna gruda

koja dovela me k Tebi preko trnja,

preko dalekoga beskrajnoga spruda

kojim jedva hodila sam kao duša krnja.

Sjećaš li se kad je sunce gore dugo stajalo

onog dana vječnoga, određenog samo za naš gaj

i kada se zlo i dobro kao razliveni vosak spajalo

u mojoj duši koja samo sanjala je raj?

Sjećaš li se kako si me uporno zazivao,

a ja nisam znala niti Tvoje mjesto, niti ime;

tada samo prikriveni strah po meni je plivao,

samo tupa jaka bol koja pravdala je moje krime,

ali sasvim uzaludno jer ni boli nisu opravdanje

svakoj pojedinoj duši koja Te ne poznaje.

Saznala sam u trenutku da je samo vjera pravo zvanje.

Svaku dušu njena bol i muka odaje,

otkriva joj staru istinu da bez Tebe pravde nema,

da je svaka duša grešna, i poštena, i zla.

Što god čini, čovjek se za sude Tvoje sprema,

nikada ne stiže samostalno dalje od razine tla.

Sjećaš li se svojih slavnih obećanja

koja si mi sada ispunio preko svake mjere?

Nisam tada bila svjesna svojega poslanja;

nema na tom svijetu boljeg dara od uporne vjere,

ništa drugo nije spas, samo Tvoja intervencija.

Ni sada ja ne znam dalje, kako umaknuti slomu;

Tvoja riječ me puti gdje me čeka Crkva, majka Marija,

jedino uputstvo prema Tebi, mojem rodnom domu.

21.05.2016. 07:36

Dobročiniteljica

Često bila sam na samom rubu propasti

kada željela sam učiniti nešto najbolje,

često mi je grijeh nastojao želje ukrasti,

okrenuo mi ono sasvim malo dobre volje,

postavio me pred moja vlastita djela.

Mislila sam moje namjere su čiste

pa zaboravila što sam učiniti htjela.

Da bih vratila si one riječi iste

kojima sam djelo poletno započela,

morala sam brzo zastati u hodu,

uvidjeti da sam ipak jako smjela

i da možda slijedim samo onu modu

koja donosi nam licemjernu umišljenost:

tko sam ja da mogu dobro učiniti,

što sam ja da mogu poništiti lijenost

ili duše svojim namjerama kinjiti?

Ako Boga čovjek ne zna i ne poznaje,

ne može ni biti čovjek na svom mjestu

u tom svijetu koji samo ogorčenje daje,

koji izokreće svaku lijepu, dobru gestu,

od nje čini samo neki uzaludan napor

da se duša neka pred Bogom opravda.

Nemoguće dobiti je takav vražji spor,

dobra namjera obična je gnjavda.

Dobra djela izniču u ljudskoj spontanosti

kada duša nije niti svjesna što li čini,

dobra ili zla, kada nema proračunatosti.

Tada nitko nikoga ne kinji.

20.05.2016. 05:48

Pravednost Božja

Kada očekujemo pravdu i pravednost, najčešće mislimo na zadovoljštinu za sve zlo koje smo podnijeli u životu. No, pravednost Božja bi nas mogla vrlo lako iznenaditi. Nije pravedno da svi budemo jednaki i da nam svima bude isto i jednako dobro. Pojam pravednosti podrazumijeva da čovjek može dobiti i ono za čim teži, ali i milo za drago te ono što je i poželio. Druga je stvar što čovjek nije svjestan da su mu želje često neuredne. Nije pravedno opravdati zločine, ali niti ljudima suditi za zločine. Često nekome sudimo za zločin i prisilimo ga da ispašta kaznu, ali to ne znači da je dotični zločinac dobio ono što je zaslužio. Za neki zločin može postojati dobar razlog ili nedostatak dokaza dok za neki drugi zločin niti jedna izmišljena ljudska kazna nije dovoljna.

Najveća je pravednost u iskrenom priznanju samoga zločinca i u iskrenom opraštanju njegovoga zločina jer svako ljudsko biće ima duhovni organ koji zovemo savješću. Nikakva kazna za zločin ne može pomoći zločincu da si umiri savjest ako on u svojoj savjesti zna da je nešto zlo učinio. Također nikakva kazna ne može natjerati čovjeka niti da pomisli da je zločinac ako mu je savjest mirna.

Savjest također može biti mirna samo naizgled, to jest kada čovjek nije svjestan što čini.

Savjest također može biti nesavršena, prestroga ili lijena.

Savjest ipak ima najjači utjecaj na čovjekovo djelovanje, ma kakva bila.

Također nikakva kazna ne može natjerati čovjeka da povjeruje da je kriv ako mu je savjest mirna i ako čvrsto vjeruje ili zna da nije zlo počinio.

Savjest je Božji glas u čovjeku. Bog na svako iskreno priznanje zločina i kajanje odgovara uvijek samo opraštanjem, to jest prepušta možebitnog zločinca svome glasu i onome glasu koji je u životu toga čovjeka oblikovao također njegovu savjest još u ranoj čovjekovoj dobi. Samo Bog zna zašto netko ima prestrogu ili prelijenu savjest i zašto Bog dopušta nekome činiti naizgled veća zla, a nekome ne dozvoljava niti najmanju svjesnu i namjernu pogrešku.

U svakom slučaju, što je čovjeku teže nositi se sa svojom savješću, to je veća mogućnost da ga Bog poznaje i ljubi jer Gospodin Bog daje veće muke i kušnje onome tko je svjesniji svojih čina. Ukratko, što čovjek u ljubavi više napreduje, to su mu prepreke sve teže i teže jer samo se tako može sazrijevati: počinje se od malih prepreka da bi se potom svladavale sve veće i veće prepreke u napredovanju prema zrelosti koja pak bez Božje ljubavi i pravednosti ne može postojati. 20.05.2016. 20:33

Anđeli na vjetru

Kada osjećam se malo bolje nego sada,

jutro me dočeka otvorena neba

i bez neistine koja društvom vlada;

ovom svijetu stvarna sreća ne treba.

Ovaj svijet već ima strašnu povijest,

ovom svijetu sama zemlja je pretijesna,

a nema ni sluha za Radosnu vijest.

Ovim svijetom vlada pošast obijesna,

zato oblak daždi neviđenom tugom

i kad mala kiša bila bi poželjna,

da se tješim proljećem i dugom,

ovog svijeta već odavno nisam željna.

Vrabce slušam jer ih gotovo razumijem,

oni pjevaju o anđeoskim stazama

i poručuju mi da se veseliti smijem

njinu pjevu, prirodnim oazama

koje postoje zbog ovakvih ljudi poput mene.

Ima li još netko da uživa u pustoši,

ima li još netko kome slatka suza krene

zato jer se ovaj vjetar neprekidno troši

na kojemu anđeli vole se rasplesati?

Sad je mirno, danas sunce prži,

a ja čeznem poruku isklesati

koju isti vjetar na vrapcima drži

kad već nema drugog svijeta nego samo ovaj.

U tom svijetu postoji obitelj i dom,

jedino se iz njega pristiže u raj

i samo zato drago mi je u životu mom

pretražiti svakog jutra ovo nebo i te ptice.

Vjetrovi su ovi zastali na moje dane,

ja ću se njima poslužiti nemilice,

čak i tada kada moje srce stane.

18.05.2016.  07:44

Trenutak uoči smrti

Isuse, Ti mi se otkrivaš postepeno, onoliko koliko mogu doživjeti i razumijeti. Ljudi su često skeptični u svojoj vjeri u Tebe i Tvoju riječ. Često su takvi za vrijeme čitavog svojega života, već dožive duboke godine, a još uvijek Te ne poznaju kao Onoga koji ih ljubi.

Nikada mi nisi dopustio sumnjičavost. Bila sam poganin, nisam o Tebi niti razmišljala dugo, dugo. Nisam ni znala što čine Tvoji svećenici danima i satima, godinama; nisam znala o čemu pripovijedaju oni koji se izjašnjavaju kao vjernici Tvoji. Nikada mi nije palo na pamet u tom razdoblju upitati se zašto je zlo na svijetu. Bila sam nevina u svom duhovnom znanju, negativno nevina, neznalica. No, nikada se na Tebe nisam naljutila, nikada mi nije palo na pamet da posumnjam u dobrotu, a Ti si mi onda počeo otkrivati koliko su dobrota i vjera važne za život i preživljavanje. Vjera u Tebe bila mi je strašna borba za goli opstanak jer čovjek je sam sebi jako vrijedan i često daje sve i upire sve snage zato da bi sačuvao sebe i svoj život, čak se odmah uzjoguni kada nema hrane na vrijeme, prije nego što uopće ogladni, toliko se čovjek boji za sebe. Kako li su tek ljudi prestrašeni za svoj život u vremena nemira i ratova, u vremena kada misle da će možda ubrzo umrijeti?

Da, i ja sam jednom tako morala spoznati koliko sam sebično vezana sama za sebe. Ništa i nitko mi nije bio važniji na tom svijetu, gorljivo sam se pokušavala spasiti od tjeskobe u kojoj sam spoznala kako mi je važno što sam živa i koliko mi je teška pomisao da se od sebe same moram odvojiti, a to je valjda značilo da ne mogu zamisliti kako bi to bilo kad bih umrla, da li bih tada bila svjesna sebe, da li bih i dalje sebe imala jer potpuni nestanak svoj ne mogu zamisliti. To je jedino što sam znala, da Ti postojiš i da se na ovome svijetu ne zna što se događa kada čovjek umre.

Sada sam odgovornija jer više znam, jer sam Te bolje upoznala. Nikada me nisi razočarao. Evo, već pola života živim u Tvojoj izričitoj ljubavi i nikada mi nisi odbio nešto učiniti.

Hvala Ti za život jer moj život i ja, moja želja da se sačuvam živom jesu zaista vječni ako ostanem u Tvojoj ljubavi.

Sjećam se i da je bilo trenutaka kada nisam stigla razmišljati o životu i kada sam čekala kraj, kraj neizvjesnosti i velike muke. Znala sam da mi je važno ostati pravednom, najpravednijom što mogu biti. Pred smrt koju sam iščekivala, bilo mi je važno samo da ne padam svjesno u grijeh i laž, a to je bila zapravo dvojba o tome jesam li nekoga ili sebe samu povrijedila. Znala sam, ako samo malo povrijedim neku dušu, gotova sam. A tada, opet, nisam željela spasiti se neistinama jer život je istina i ako čovjek ne teži istini, mrtav je. Ako neka istina povrijedi kakvu živu dušu, to je odgovornost prema blagosti, to jest, znala sam tada da ne smijem povrijediti istinu, ali da je moram proslijediti veoma obazrivo i blago, sa strpljenjem i nježnošću. Vrijeđati nekoga istinitom riječju također je smrt.

Svi kažemo da nismo krivi kada smo iskreni i da su oni grešni koje naša iskrenost zaboli i povrijedi, ali to baš i nije točno. Zato je blagost neophodna u životu vjernika. Čovjek uoči svoje smrti postaje osjećajan, gotovo bojažljivo obziran prema svemu, naročito prema ljudskim bićima i prema svojim najmilijima.

No, čovjek ne misli da je svaka sekunda života zapravo trenutak uoči njegove smrti. Čovjek ne misli na to gotovo nikada u svakodnevici. I tako, nisu svi ljudi uvijek blagi. 17.05.2016. 05:06

Pečat dara Duha Svetoga

Ako ništa dugo, barem istini sam težila,

onako kako može duša iskrena i prosta.

Definicija se istine u srcu mom uvriježila,

ona proizlazi kao plod mi molitve i posta.

Svaka duša već ni sluha nema za istinu

koji gubi se u ponorima opće lijenosti,              

bezbolnome neprimjetnom prijelazu ka činu

koji nastaje u prevelikoj obijesti,

to je čin nečinjenja i utrnuća, i pasivnosti

koja sve prihvaća nekritički i upija,

sve što nudi ovaj svijet na pladnju nasilnosti

koja neprimjetno oko duše svoje krake svija.

Definicija istine uopće nije popularna,

nije ni primamljiva, niti slatko začinjena.

Kad je tvrdnja s Božjom voljom podudarna,

tad je istinita, to je hrabrost nehinjena.

Ako ništa drugo, barem sam se često pokajala

jer sam uvidjela sve svoje neznanje;

stoga iskrenost je češće kod mene potrajala,

razbila mi sve koncepcije i sanje.

Da mi nisi, Kriste, svoga Duha čudom dao,

ništa Tvoja žrtva meni ne bi značila,

bila bi apstraktna, to si uvijek čekao i znao

sve dok nisam se za Tvoju riječ zakvačila.

Riječi svoje velikom si žrtvom zapečatio

koju ja sam često u životu objedovala.

Radi moje iskrenosti Ti si vječno propatio,

zbog ta pečata sam samo Tebi povjerovala.

15.05.2016. 07:09

Dužnici smo

10 “I ako je Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti (Poslanica Svetoga Pavla apostola Rimljanima, glava 8, redak 10)”.

Teško je ponekad čovjeku predočiti kako je to on u tijelu, ali i u duhu, a još je teže zamisliti ili vjerovati da je u grijehu sav čovjek kao i da je sav u vječnom životu, to jest da Duh Božji prebiva u čovjeku i to u njegovom duhu.

Sve što znamo je grijeh. Vječnom životu vjerujemo, ali ne znamo ga dokazivati, znamo samo reći da dokaza nema za postojanje vječnoga života, ali da dokaza nema niti za nepostojanje vječnog života. To je pitanje naše vjere i vjerovanja u riječi koje su apostoli zapisali da je Gospodin Isus govorio.

U kontekstu govora o svome poslanju Duha, Branitelja ljudi pred sotonom, Isus napominje:

63 "Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su (Evanđenje po Ivanu, glava 7, redak 63)". 

Tijelo ne koristi ništa, tijelo je mrtvo zbog grijeha, a duh je život koji tako čuvamo od svega i svakoga i to zbog pravednosti, a taj duh su i riječi Isusove. Zbog toga tračka pravednosti kojega naziremo u našem razumu i prema kojemu donosimo sudove o pravdi i nepravdi, mi znamo da je naš život puno vrijedniji nego što smo svjesni u svakom trenutku. Bojimo se kraja, ali ne vidimo svetost i vječnost vlastitoga života. No, može se reći da vječni život naziremo u svojoj vjeri, ma kako mala bila, u Boga i Njegove riječi. Uglavnom se svi nadamo manje ili više da ćemo se ugodno iznenaditi u raju jednoga dana.

Isus nam govori da je raj u nama i već je prisutan oko nas, a taj raj, to je naš životni duh i Bog Životvorac, Duh Sveti.

Čovjek se može potruditi oko toga da riječ Božja, Isusova prebiva u njegovom duhu, u čovjeku samom, u njegovoj vjeri, mislima, osjećajima, djelima i riječima.

12 “Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne tijelu da po tijelu živimo!”,  klikće Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima dok u Ivanovom evanđelju, glava 14, redak 26,  možemo pročitati dragocjene Isusove riječi: 

26 “Branitelj - Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.”